Novak Kilibarda – lik i djelo

Usmena književnost

Napomena uređivača bloga: Kapitalno naučno djelo Novaka Kilibarde „Usmena književnost Crne Gore“, štampano u izdanju CID-a, koje otvara niz pitanja iz kolektivne duhovnosti i istorije crnogorskog naroda, možete preuzeti ovđe (Word): USMENA KNJIZEVNOST Crne GoreInstitut za crnogorski jezik i književnost objavio je tri djela Kilibardine knjige kao posebna izdanja. Možete ih preuzeti u PDF formatu: Usmena književnost ; Studije i ogledi ; Pjesme Starca Milije

NOVAK KILIBARDA

USMENA KNJIŽEVNOST CRNE GORE

 

 

PREGLED * RASPRAVE I OGLEDI * PJESME STARCA MILIJE

CID

2008.

SADRŽAJ

Dio  I

 

P R E G L E D

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIŽEVNOSTI

              Naziv

              Postanak

TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI

             Prethrišćanski period

             Hrišćansko vrijeme

ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE KAO TEMATIKA  NJEZINE USMENE KNJIŽEVNOSTI

Dukljansko–zetski period

Specifičnost crnogorskog XVI i XVII vijeka

Nahijska Crna Gora

Sedmoro Brda

Morački uskoci

Crnogorska plemena s hercegovačkijem predznakom

Muslimanska naselja na crnogorskijem prostorima

Boka Kotorska

OBLICI USMENE KNJIŽEVNOSTI CRNE GORE

Stihovane forme

Prozna uobličenja

NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNIŠTVO CRNE GORE

Sunovrat crnogorske deseteračke epike

Žilavo trajanje imitativnog pjesništva u Crnoj Gori

                                             

 

Dio  I I

 

R A S P R A V E  I  O G L E D I

 

Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme

Odnos opšteg i posebnog u usmenom književnom tekstu

Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike

Aspekti hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici

Duh homerske nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas

Muslimana

Književno uobličenje istorijskoga događanja u crnogorskoj usmenoj epici

O istoričnosti crnogorskijeh epskih pjesama

Odnos Njegoša – državnika i političara, prema crnogorskoj usmenoj epici

Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina

Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića

Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici

Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije

Istorijska osnova Ženidbe Milića barjaktara

Ženidaba Smailagić Meha, kasni ali pravi usmeni epos

O bugaršticama iz Crne Gore

Usmena tužbalica – najintimnija pjesma

Opet to, ali drukčije

O poslovicama

Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici

Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana

Dio  I I I

 

P J E S M E  S T A R C A  M I L I J E

 

Napomena uz pjesme Starca Milije

Biografija  Starca Milije

         Ženidba Maksima Crnojevića

         Strahinić Ban

         Sestra Leke kapetana
Gavran harambaša i Limo

         Ženidba Milića barjaktara

Objašnjenja uz pjesme

Zbirke, izbori, antologije

Upotrijerbljena literatura

 

 

Dio  I

 

PREGLED

 

 

 

 

 

 

                                       Narod pamti i prepričava ono što može da shvati

                                    i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi

                     mimo njega bez dubljeg traga, sa nemom

                                     ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira

                              njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.

Ivo ANDRIĆ

                                   Umjetničko djelo ushićuje i oduševljava upravo

                                     onijem svojim slojem koji je nedostižan svjesnom

                                       shvatanju. Snažan uticaj umjetnički lijepoga zavisi

                                     upravo od toga, a ne od djelova koje možemo do

                                         kraja analizirati.

J.F. GETE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIŽEVNOSTI

                                        N a z i v

Od uobičajenog termina narodnasadržajno je precizniji naziv usmena, za književnost usmenog postanka i trajanja, zato što i pisana literatura pripada narodima čijijem se jezikom služe pisci koji je stvaraju. Autoritet nominacije Narodna književnost, koji je uspostavio Vuk Karadžić, toliko je jak da i književni teoretičari koji na isti način vrednuju umjetnost usmenijeh i pisanih književnih tekstova upotrebljavaju odrednicu narodna za književnost koja je imala usmeni nastanak i razvoj. U tom pravcu uputan je osvrt na sljedeći primjer.

Bogdan Popović, estetičar u pristupu književnom tekstu, polemišući s istraživačima usmene književnosti, koji su joj pristupali više kao odrazu društvenijeh pojava nego kao književnoj umjetnosti, rekao je sljedeće: „Romantično shvatanje narodnog pesnika kao pesnika svoje vrste, sui generis, nije samo površno, no i pogrešno. Narodni pesnik se od umetničkog razlikuje samo time što svoje pesme ne piše, što ih usmeno improvizuje (s posledicama koje iz toga ističu) – i, naravno, i time što je, po pravilu, čovek manjeg obrazovanja, s užim horizontom, često s primitivnim osećanjima, manje pronicljiv i suptilan psiholog, a manje vešt ili virtuozan stilist. Inače je psihologija stvaranja i kod jednog i kod drugog identična. Profesionalni narodni pevači su originalni pesnici, – s većim ili manjim darom, kako koji, – ali su stvaraoci kao umetnički pesnici. I njihove su varijante originali i nezavisni proizvodi, isto tako nezavisni jedan od drugoga kao i proizvodi umetničkih pesnika, kad ovi obrađuju istu datu temu.“

Kao što se vidi iz navedenog teksta, Bogdan Popović je, već daleke 1936. godine, istakao činjenicu da između stvaralačkog procesa usmenog i pisanog književnog teksta nema razlike, što je bezmalo, bila revolucionarna izjava u vrijeme apsolutne prevlasti herderovsko-grimovske škole u tumačenju usmene književnosti kao produkta kolektivne svijesti datog etnosa. Međutim, Bogdan Popović, i danas uzorno istaknuti primjer antologičara poezije koji se pri izboru pjesama rukovodi isključivo apolonskijem principom – da je pjesma cjelovito lijepa, ostao je, u formalnom značenju, upotrebom nekakvijeh termina zarobljenik tumačenja usmene književnosti s kojijem se on generalno ne slaže. Popović naziva usmenoga pjesnika narodnim a pisanoga umjetničkim, što znači da pisana književnost ne pripada narodu, niti je usmeni pjesnik književni umjetnik. Naglašavanjem svoga uvjerenja da je usmeni pjesnik stvaralac s užijem horizontom, često primitivnog osjećanja i nepronicljivi psiholog, Bogdan Popović je upravo demantovao svoj načelno iskazani stav da je herderovsko-grimovsko shvatanje narodnog pjesnika, kao književnog stvaraoca sui generis, površno i pogrešno. Tako je Bogdan Popović sadržajno uzdrmao temelj romantičarskoj školi u pristupu usmenoj književnosti, a formalno ostao zarobljenik njezine terminologije. Glasoviti teoretičar književnosti Bogdan Popović bez primisli je vjerovao da je Homer jedan od najuzivišenijih stvaralaca u istoriji svjetske književnosti, ali terminologija koju je on prihvatio od Johana Herdera i Vuka Karadžića upućuje na pomisao da pjesnik Ilijade ne može kao umjetnik ni dozvati pisanoga pjesnika! Tako je i poslije Bogdana Popovića pristup usmenoj književnosti, koja je ostvarena na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, ostao obgrljen folkloristikom kao komparativnom naukom koja proučava i rekonstruiše duhovnu kulturu pojedinijeh naroda i njezin razvoj na temelju folklornoga materijala čiji je najistaknutiji iskaz usmena književnost. A to znači da se takvijem pristupom usmenoj književnosti njezina umjetnička postignuća pripisuju kolektivnom duhu odgovarajućeg etnosa, a ne pojedinijem književnim stvaraocima kao umjetničkijem reprezentima toga duha.

Udivljenje zamasima kolektivnoga duha koji iskazuju usmene pjesme zbornika Vuka Karadžića narastalo je u svom intenzitetu posebno zbog elitnijeh pohvala koje su im izrekle ličnosti iz samoga vrha evropske kulture, kao Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva pažnja nije poklanjala kazivačima usmenijeh književnih tvorevina kao kreativnim stvaraocima. Da se cijenio kolektivni duh u usmenoj književnosti a ne kreativni pojedinac što ga književno uobličava, pokazuju pregnuća nekijeh Evropljana koji su, kao zaljubljenici, u kolektivni duh svoga naroda, objavljivali svoje književne tvorevine kao usmena književna djela iznikla iz kolektivnog duha. U toj mistifikatorskoj književnoj djelatnosti najpoznatiji su Džems Makferson, Prosper Merime i Vaclav Hanka. Razumije se, bilo je upozorenja, kakvo je ono autoritativnog Bogdana Popovića, da usmena knjiženost, kakva se čita iz zbornika Vuka Karadžića, nudi lične umjetničke rezultate visokog nivoa. Takvo značajno upozorenje došlo je 1935. godine i od njemačkog slaviste Gerharda Gezemana. On kaže: „Milija i Tešan su pevali prastaro narodno blago i pevali su ga i sjajno. Oni nisu davali naprosto rapsodski ono što im je predanje ostavilo, nego su starom umetničkom blagu udarali vidljiv pečat svoga sopstvenoga talenta i originalnosti; davali su pesmama kojima su snabdevali starinu Vuka za njegove zbirke sjaj umetničkog dela i trajnu vrednost.“ Ali, ipak, načelni romantičarski pristup usmenoj književnosti, koji je najprikladnije nazivati herderovsko-grimosvkim, produžavao je svoj ekstenzitet.

Prvi je  Vladan Nedić (1920 – 1975) posvetio punu pažnju individualnoj kreaciji usmenoga književnika istakavši specifičnosti u stvaralačkom procesu usmenijeh pjesnika, odnosno pjesnika-pjevača Vukove zbirke do čijih je biografskih podataka mogao doći. Vođen uvjerenjem da su usmeni pjesnici „stvaraoci kao i umetnički“, kako je konstatovao Bogdan Popović, Nedić se okrenuo usmenoj književnosti isključivo kao umjetnosti riječi koju stvarjaju pojedinci. Krećući se tijem smjerom objavio je i Antologiju jugoslovenske narodne lirike (1962). Kako se Vladan Nedić držao apolonskog principa prilikom izbora tekstova za svoju Antologiju svjedoči činjenica da je od 55.000 pjesama izabrao samo 300 tekstovnijeh cjelina. Među njima je i pjesma od cigla dva stiha:

                  Ide soko, vodi sokolicu,

blago majci – zlatna su joj krila.

Ali, koliko je herderovsko-grimovska škola bila ucijepljena u dvovjekovnu naviku da se na usmeno književno djelo gleda kao na narodni književni proizvod pokazuje činjenica da su poslije Nedićeve smrti objedinjeni njegovi radovi o usmenijem pjesnicima kao stvaraocima i objavljeni u knjizi koja ima naslov Vukovi narodni pevači (1981). Odista, narod je dobro rekao da je navika jedna muka, a oduka trista muka! Tako se, eto, desilo da prva knjiga, na međunarodnijem prostorima, iz oblasti nauke o usmenoj književnosti, koja tretira usmenog pjesnika kao stvaraoca, ostaje kroz svoj naslov obavijena folklornom maglinom.

Ima još jedan začudniji primjer zanemarljivog odnosa prema usmenijem književnim stvaraocima. Vojislav Đurić objavio je 1960. godine Antologiju narodne poezije u koju je uvrstio 42 lirske i 31 epsku usmenu pjesmu. Prilikom tako strogog odabira antologijskijeh tekstova Đurić je konsultovao sve zapisane tekstove usmene poezije koja se ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. Kako izborom pjesama tako i predgovorom AntologijiVojislav Đurić je pokazao zavidan osjećaj za književnu ljepotu. Briljantna je lapidarnost njegova iskaza kojijem ocjenjuje kompozicioni poredak date pjesme, opisne efekte pjesničke cjeline, muzikalnost virtuozno upotrijebljene spontane rime, i druge profile umjetničke uobličenosti izabranijeh pjesama. Međutim, taj suptilni odabirač antologijskijeh pjesama ne pominje u predgovoru Antologije, ama baš ni jednom riječju, ni jednog jedinog pjesnika čijijem se pjesmama poslužio!

Evo jednog primjera koji pokazuje kakvu je nepravdu učinio Vojislav Đurić prema usmenijem književnim stvaraocima. Od četiri pjesme koje je pjesnik-pjevač Starac Milija saopštio Vuku Karadžiću 1822. godine Vojislav Đurić preuzeo je dvije za svoju strogo etsetski formiranu Antologiju, ali nije spomenuo ime pjesnika tijeh dviju pjesama: Ženidba MaksimaCrnojevića i Banović Strahinja, koje ukupno imaju 2.036 deseteračkih stihova.

Herderovsko-grimovski pristup usmenijem književnim stvaraocima koji reprezentuje Vojislav Đurić cjelovito je podvrgao kritici Albert B. Lord. Autor studije koja je riješila Homersko pitanje, The singerof Tales, veli: „Shvatamo da ono što se zove usmenom tradicijom predstavlja isto toliko složenu i značajnu umjetničku formu koliko i njezina izvedenica književna tradicija. Ona nije naprosto manje uglađena, manje važna ili primitivnija daljnja rođaka književnosti. U trenutku kad su pisane tehnike stupile na scenu umjetničke forme su već odavno bile ustanovljene i već tada su bile visoko razvijene i drevne.“

Ova knjiga, Usmena književnost Crne Gore, ide trasom Vladana Nedića s tom razlikom što se u njoj dosljedno upotrebljavaju termini: usmena književnost, usmeni pjesnik, usmeni pjesnik-pjevač i usmeni pripovijedač.

U ovoj knjizi crnogorskijem se jezikom imenuje jezik na kojem je ostaverna usmena književnost Crne Gore u bilo kojem njezinom istorijskom periodu, i na bilo kojem  prostoru što danas pripada Crnoj Gori koja je povratila svoju državnost 21. maja 2006. godine. Uz dosljednu upotrebu tijeh naziva podrazumijeva se činjenica da su, u vrijeme trajanja nepatvorene usmene književnosti, govorili istijem jezikom etnosi koji su kasnije učvrstili svoja nacionala imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati, Božnjaci alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.

U ovoj knjizi se pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju i njezini nekadašnji nazivi – Duklja i Zeta.

P o s t a n a k

U antropološkoj nauci održava se pretpostavka da se usmena književnost začela odmah po postanku ljudskog govora kao sredstva za sporazumijevanje. Čovjek je svoje književne potrebe zaodijevao jezikom, a u tome procesu nicali su embrioni književne usmenosti. Iskaz pojedinca prelazio je na drugoga, odnosno na okolinu, pa se tako začinjao razvoj usmene književnosti kao baštine ljudske grupe sa prostora na kome ona opstaje i u uslovima za život koje taj ambijent pruža. Javljajući se u uslovima svjesnog pribiranja sredstava za život, usmena književnost prvobitne zajednice otpočinjala je svoj neograničeni vijek trajanja. Riječju, život homo sapiens-a bio je uslovljen njegovom aktivnošću da upriklađuje svoj opstanak neminovnijem okolnostima, pa je u procesu svojijeh životnijeh zbivanja produkovao umjetničko iskazivanje toga uprilagođavanja. Istraživanjem života ljudskijeh zajednica u prašumama Afrike, Amazonije i Okeanije, života koji, makar uslovno, podsjeća na najraniji period ljudske zajednice, istraživači su primijetili da je svaki umjetnički iskaz tijeh skupina vezan sa proces pribavljanja sredstava za život. Evo jednog primjera.

Kad grupa osoba iz jedne skupine, bilo da je vezana gensom ili plemenom, vadi med iz pronađene pčelinje duplje, sve osobe koje će okusiti tu pronađenu poslasticu plešu imitirajući pčelinji let pokretima svojih ruku i pčelinji zvuk zapjevajućijem glasom. Upravo takvijem imitiranjem pčelinjega leta i zuja prate detalje konkretne radnje od pronalska pčelinjeg ulišta do uživanja u slasti meda koji je pronađen. Od količine pronađenog meda zavisio je emotivni naboj i zapjevanijeh riječi koje se izgovaraju. Ta s plesom uritmljena pjesma u stvari je apoteozna počast zahvalnosti srećniku koji je pronalaskom meda priuštio korist i radost kolektiva kome pripada. A ta zahvalnost ujedno je i poštovanje magičnoga duha koji stoji iza procesa radnje od pronalaska duplje s medom do slatkog objeda. Kako je to u nauci istaknuto, ljudi te medom oduševljene skupine vjeruju da će stalna želja za pronalaskom meda biti ostvarljiva zato šro su ritualni ples i pjevna recitacija, koji prate tu radnju, izraz magičnog duha koji daje kondiciju njezinog produžavanja.

Ostavljajući po strani metafizičke pristupe pojavi ljudskog govora i prerastanja njegove praktične obaviještenosti u književni oblik, a na osnovu realnijeh pretpostavki i analognoga zaključivanja, može se konstatovati da je umjetnost otpočela svoje trajanje kao produkat ljudskog roda, prvenstveno emotivni a djelimično i racionalni.

Praoblici svijeh današnjijeh vrsta umjetnosti bili su objedinjeni, odnosno bivstvovali su u poretku tzv. sinkretizma. Današnja književnost, likovna umjetnost, muzika, balet, gluma bili su neodvojivi jedno od drugoga u svojim začecima. U dugotrajnom, sporom ali stalnom, procesu razvitka ljudskog roda, na datijem prostorima i u datome vremenu, pojedinačni vidovi umjetnosti počeli su se odvajati od elementarnoga procesa proizvodnje sredstava za život. A to se dešavalo tako što su se oformili uslovi da čovjek može izražavati svoju misao i osjećanje i mimo poslovnog procesa proizvodnoga rada koji mu obezbjeđuje životno trajanje i društveno iskazivanje. Čovjek je prvo imitirao pokrete i glas životinje koju namjerava da ulovi, i crtao joj lik na prašini ili raskvašenome zemljištu, a poslije uspješnog lova, hvalio se svojim podvigom imitirajući bolni krik ulovljene životinje. Kako je rekao Solomon Renak, čovjek je postao radan iz nužde prije nego što je postao umjetnik po ukusu. Razumije se, trenuci plesne, likovne i književne umjetnosti bili su namijenjeni za praktične životne potrebe, ali, ipak, bio je veliki korak između polazne želje da se ulovi životinja ili da se pronađe medonosna duplja i veselja povodom uspješno obavljenog posla. Zoru i suton, kao harmonične smjene mraka i svjetlosti, talase na vodi i ritam rascvjetanoga polja po muzici lahora, lovac je doživljavao kad se lovom zadovoljio. Doživljavao ih u mjeri koliko te ljepote nije primjećivao kad je u lov krenuo. Sva je prilika da je slikarstvo Aldamire više rezultat zadovoljstva postignutijem poslom nego pretpostavka da se on postigne! Ritualne radnje čovjeka koje je upražnjavao da bi u lov krenuo bile su mu radna obaveza, a govorni iskaz uspješnoga lova značio je njegovo veselje. Embrioni umjetnosti začeli su se kao životna potreba, a onda prerastali u duhovnu potrebu. Dakako, i tada kao i danas nijesu sve društvene jedinke bile jednako sposobne da veselje doživljavaju, akamoli da ga umjetnički izražavaju. Nijesu svi pećinski stanovnici Altamire slikali po njezinijem zidovima, nego samo oni koji su za to bili obdareni. Dakle, embrioni umjetnosti začeli su se u ljudskim skupinama kao životna potreba, a onda su prerastali u duhovne potrebe koje nijesu morale biti u direktnoj vezi s egzistencijalnom životnom praksom. Upriklađivanje života koji ne znači izraz samo gole egzistencije otvaralo je prostore na kojima se embrioni umjetnosti, iz pozicije sinkretizma, pretvaraju u organizovane vidove umjetnosti. Razumije se, najstarija ljudska prošlost ne može biti zabranski poligon ni religije ni nauke, ta nepoznanica ljudske najudaljenije prošlosti samo provocira pterpostavke za koje se ne može apodiktično reći da su tačne. Ipak, naučni pristup datom problemu ima oslonac u činjenici da iskazi najnerazvijenijih ljudskijeh skupina, koje su istraživane u prašumama Afrike, Amazonije i Okeanije, i arheološki pronalasci ljudskijeh iskaza iz najdavnijih vremena govore o skoro istijem rezultatima.

Kako se to pretpostavlja, na osnovu analoškog zaključivanja i logičkog domišljanja, usmeno književno stvaralaštvo se osamostalilo, odnosno razdvojilo se od svojijeh sadružnika iz doba sinkretizma, tek krajem perioda tzv. divljaštva. Onda kada je kreativni pojedinac počeo da raznovrsne sadržaje materijalne stvarnosti i zaumnog dosanjavanja višijeh sila, kao usmjerivača njegove životne i post mortem sudbine, unosi u svoje usmene književne tvorevine. Svakako, prvo su se javili lirski oblici književne umjetnosti, jer su životne daće i nedaće prije uzbuđivale osjećanja nego svjesnu namjeru da se konkretni diživljaj fabularnbo uobliči. U zavisnosti od stepena razvitka date društvene skupine, na određenome prostoru i tokom upriličenoga vremena, doći će do razvitka ustihovanijeh saopštenja i proznih književnijeh iskaza. Tako je geneza usmene književnosti uobličavala posebne forme umjetničke datosti, a prevlast jednog ili drugog njezina oblika zavisila je prvo od životno egzistencijalnijeh prilika, a onda od konkretne etničke datosti, odnosno društveno-istorijskijeh okolnosti.

Postignuti književni iskaz koji je potekao od obdarenoga pojedinca, što je socijalno i obrazovno sasvijem poravnat sa svojom društvenom sredinom, u stvari je preobražaj normativnoga jezičkog iskaza neke pojave i njezin književni oblik. Tako obdareni pojedinac prefermentira informativno u književno, on obično govorenje književno oneobičava. Ali taj književni iskaz jedne realne ili imaginativne sekvence ostajao je da traje samo ako je prihvaćen od strane ljudske skupine s kojom je njegov književni tvorac ama baš u svemu poravnat, osim sposobnošću da normativni jezički iskaz pretvara u književni. To kreativno što je od obdarene individue stvoreno i spontano obznanjeno, ostalo je, kao usmena književna tvorevina, samo da je prihvati etno-socijalna sredina kojoj obdareni pripada. Bolje reći, od stepena kreativnosti, odnosno dopadljivosti iskazanoga zavisilo je njegovo trajanje u pamćenju i upotrebi odgovarajuće sredine. A normalno je pretpostaviti da se tadašnji književni kreativac nije mogao uzdići iz svoje sredine toliko da bi mogao ostvariti tvorevinu od iskustvenoga svijeta kome ne pripada društvena sredina čiji je on pojedinac. Tako ostvareni književni iskaz, kad bi bio od kolektiva prihvaćen, prirodno se prenosio od usta do usta. A kad bi onda ta književna tvorevina svojom umjetničkom privlačnošću zaslužila da traje, krenula bi s koljena na koljeno, kako bi rekao Vuk Karadžić – taj bez premca umnik u razumijevanju prirode usmene književnosti. Tako prihvaćeni usmeno-književni tekst jednako je imao uspješnu vremensku vertikalu i etno-prostornu horizontalu. U svakome svome novome iskazivanju, a u zavisnosti od nivoa obdarenosti pojedinca koji ga prihvata, kao pjevač odnosno kazivač, taj prvotni tekst pojavljivao se u novoj varijanti na adekvatnom etno-jezičkom prostoru. Kako se nagomilavalo društveno iskustvo, posebno na prostorima đe je istorija gazila krupnijem koracima, otvarali su se vidici za tematsko usložnjavanje književne usmenosti i za kretivni uspon priličnika te složenosti.

Kako je početna verzija usmenog književnog teksta mogla, kroz prostor i vrijeme, doživljavati uspone i padove pokazaće se na odgovarajućemu mjestu u ovoj knjizi.

Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme

 

Stvaralački uzleti usmenijeh pjesnika-pjevača, koji su se prihvatili univerzalnih problema života, suštinski ne afirmišu prizemni i utilitarni interes socijalnog kolektiva kome pjesnik-pjevač pripada. Slušaoci kojijem je bila namijenjena pjesma tražili su od opjevanog junaka, koji je bio njihov idol, one strane karaktera koje nemaju svakidašnji pojedinci. Zato je estetički interes slušalaca odgovarajuće pjesme sasvijem inferiorna kategorija u odnosu na njihov interes za kompenzovanjem svoje prosječnosti. U usmenoj literaturi, koja je po prirodi stvari namijenjena prosječnom slušaocu, sasvim su rijeteko naglašene one strane ljudskog bića koje ne pitaju za društveni rang i ugled, a koje konstantno traju u svom elemenatrnom vidu i obliku. Narod nije pažljivo slušao guslara samo da bi se obavijestio o moralnim, vjerskim i estetskim normama doba kome pripada, nego se svaki naraštaj slušalaca uživljavao u iluziju ostvarenja kolektivnih himera i snova. Namjena guslarske pjesme, zavisnost idejne osnove pjesnika-pjevača od idejno-rodoljubivih zahtjeva slušalaca i ukočenost deseterca na prostoru iskazivanja fabule, predstavljaju savez rigoroznijeh cenzora koji su neminovno ukalupljivali i najsamostalnije pjesnike-pjevače. Zato usmenu epsku pjesmu treba posmatrati više kao nacrt građevine nego kao dovršeno zdanje koje iskazuje svu stvaralačku snagu neimara. Epska stilska tehnika, vrijeme i prilike, nijesu nikada dozvolili da se i najgenijalniji pjesnik-pjevač do kraja iskaže. Čak ni Starac Milija, pjesnik koji je, za razliku od drugih crnogorskijeh pjesnika-pjevača, uspio u najvećoj mjeri da se otme od egoističnih zahtjeva slušalaca i da ostvari psihološku analizu svojih likova, kako bi ih mogao ostvariti da je imao homersku širinu iskaznog prostora.

Starac Milija je pokušao da presiječe epske naslage heroizovane ličnosti Marka Kraljevića da bi u njemu pronašao ljudske slabosti i traume. Nesumnjivo je da je pjesnik iz Rovaca, Starac Milija, vjerovatno prezimenom Medenica, znao sve o epskom Marku, njegovom Šarinu, šestoperu i tulumini; znao je za megdane i moralne podvige narodnog zaštitnika, ali pjesnika je zainteresovao Marko kao čovjek bez harmonije normiranog ljudskog bitisanja, osoba koja u junaštvu kompenzuje sivilo i pustoš lične sudbine. Starac Milija je oslušnuo život običnog čovjeka ispod epskog oklopa veličine Marka Kraljevića.

Milijin Marko gazi od Prilepa do Prizrena tuđom stazom života. Projezdio je nenadmašni junak i megdandžija svu mrežu carskijeh drumova, ali ne umije da uhvati korak svakodnevnog momka ženjenika koji ide da zagleda i isprosi đevojku. Veliki Marko savija se pod teretom prosačke buklije, male stvari koju obični svakodnevni ženjenici spretno i veselo nose. Milija je pružio drum kojim momci-ženjenici putuju od iskoni, da bi gledao kako se Marko na njemu zanosi i sapliće. To pjesnikovo posmatranje Markova teturanja na tome drumu obgrljeno je humanom ironijom koja je česti pratilac cjelovitih istina o pravoslavljenijem ljudima, a ne pak zluradošću koja prati inferiorne osobe kada sude o nedostižnijem. Pjesnik, doduše, ostavlja i druge prilaze za suđenje o tom Markovom putovanju. Ali jedan je najširi i apostrofiran je. On znači da ljudi jednostavne perspektive treba da budu zadovoljni svojom anonimnom zaokruženošću, i da je preporučljiv hladan stav prema nevolji čovjeka koja se kompenzuje sadržajima, kakve svakodnevni i obični ljudi ne mogu nikada ostvariti. Pjesnik koji ima izgrađen stav prema harmoniji života poručuje da definicije sreće i nesreće nonšalantno mijenjaju mjesta, ne samo u svijesti ljudi koji ih s distance ocjenjuju, nego i da su uslovljeni i etičkom konstelacijom pojedinaca koji ih doživljavaju.

Marko Kraljević iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana nije pošao iz Prilepa da prosi đevojku koja ga je neđe ljepotom zanijela, niti, pak, što je zaokružio odluku da savije porodični dom sa svojom supružnicom. On je čuo za čudo od ljepote koju ne može niko da osvoji, pa kreće da oproba svoje glasovito junaštvo. Čovjek koji ne zna šta je žensko srce ide na  megdan ljepoti! Epska gromada je krenula ne s osjećanjem nego s pitanjem: Đe su ti brodi i bogazi za koje Marko pita, koje ga to vojske mogu okružiti da on kroz njih ne napravi krvave breše, đe su te zagondžije na carsko dostojanstvo, obraz đevojke, život nejači i sirotinje?! Htio bi Marko da vidi i prkosne vile nagorkinje koje bi pokušale da pobjegnu njegovome bijesu i Šarčevoj brzini! Marko ne vodi računa ni za vrijeme kao trajanje i prolaznost, jer kopne i staraju samo one osobe zbog kojih se on i žrtvuje. Marko se poslije smrti slavom produžava! Ponosan je Marko Kraljević što niko nema konja i oružje kao on što ima. Ništa nije kupljeno, sve je sudbina donijela. Glavosjeković Arapa, alovitijeh carskih odmetnika, asija i gazija, ide u Prizren da pita ljepoticu Rosu da mu slučajno ne zna za kakvu mahanu! Hoće Marko da ustanovi može li se prkos đevojke, koja svakome mahanu  nalazi, mjeriti s inatom carskijeh odmetnika od kojih se Stambol trese, a on im glave dolazi. Može Musa Kesedžija imati troje rebara jedno svrh drugijeh, može imati tri srca junačka i na njima guje šarovite, ali sve to pred Markom pada kao lišće s gore kad se zajeseni! Hoće Marko da vidi da ljepotica Rosa, iz Prizrena grada bijeloga, možda nije premašila vilu Ravijojlu koju on topuzom oklapi kad to zavalja! Čulo se da je sestra Leke Kapetana u Prizrenu i otmena roda, pa, daj, da vidi Marko da nije i od kralja otmenija, oca njegovoga, i od cara u Stambolu, njegova poočima, koga on, isti Marko, i uz duvar prigoni kad se posinku nešto nažao učini! Hoće Marko da vidi da se ko kruto ne drži kakvijeh pravila i konvencija, da vidi On, koji igra kolo s kadunama, koji oružjem krv prolijeva i na dan svoje krsne slave! Marka ovom prilikom, kao i uvijek, privlači opasnost, nešto nepokorno čemu samo on može naći dževapa i hesapa. S takvijem mislima Marko je riješio da prosi đevojku, ali odmah su ga uhvatili ljuti strahovi. Pokušava, on neustrašivi, da od njih pobjegne. A kako?

Marko se prvo utapa u vino da se priprema za najstrašniji megdan i okršaj:

Viknu sluge, trči podrumdžija,

među sobom vino doniješe,

do dva čabra crvenoga vina:

jedan daše konju od megdana,

krvav konjic do ušiju dođe,

drugi popi na pohodu Marko,

krvav Marko do očiju dođe.

A kad ala alu pojahala,

fatio se polja prilepskoga.

Da Markov prosidbeni put ide prirodnijem tokom, ne bi mladoženja imao nikakva razloga da iskapljuje čabrove vina, da bude zakrvavljeni dertlija. Ali nesumnjivo je da Marko vinom gasi usijani strah koji ga je obuzeo. Krenuo je na megdan ljepoti kojoj ne poznaje mjere ni dubine, ne zna on njezina tajna oružja. Ali ni vino ni samopouzdanje ne zatomljuje Markov strah od žene, strah od koga se niko nije odbranio sabljom i junaštvom. Tu ništi istina „da od Šarca boljeg konja nema, / ni od Marka boljega junaka!“ I onda tako prepadnuti Marko traži društvo, ište pomoć koju nije tražio ni kad se sjekao s troglavijem Arapinom i najstrašnijem pustahijama. Marko zove Relju i Miloša da s njim pođu na prosidbeni put. Prenošenje straha na dvojicu pobratima i najjači je dokaz da je motiv Markova puta u Prizren više kušanje junaštva s neobičnim protivnikom, nego stvarna odluka da se ženi. Da mu je ženidba bila glavni cilj, ne bi on mogao biti indiferentan ako izabranica pođe za drugoga, pa iako su mu oni pobratimi. Starac Milija nije imao mogućnosti da u guslarskoj deseteračkoj pjesmi, koja je namijenjena slušaocima junačke epike, iznijansira sve kutke Markovih misli i osjećanja, nego je umjesto toga naglašeno istakao inferiorni izgled Marka mladoženje, upravo naglasio je njegovo treće mjesto među prosiocima. Dok o Markovom momačkom izgledu ne kaže ni jednu riječ, pjesnik ističe Miloša kao neodoljivu mušku ljepotu:

Veseo ti Marko đuvegija

kod ovoga vojvode Miloša!

U visinu da većega nema,

u plećima poširega nema.

Kakvo li je lice u junaka,

kakve li su oči obadvije,

kakvi li su oni mrki brci!

Tanki brci pali na ramena

Blago onoj koja će ga uzet!

Ni o Reljinom izgledu pjesnik ne govori, jer mu i nije bio cilj da svakoga prosioca posebno naslikava, nego samo da kaže da je Marko na trećem mjestu. Pjesnik nema namjeru da ukaže kako Relja kao mladoženja nadmaša Miloša, nego samo da naglasi kako tek Marko jadno izgleda kad se ni onakav Miloš ne može sa Reljom mjeriti:

Nije šala jedan krilat junak,

nije šala krila i okrilje!

A jadan ti prema njemu Marko,

a jadan ti Miloš vojevoda!

Pjesnik je, dakle, iznijansirao Markovo preživljavanje na prosidbenom putu od Prilepa do Prizrena u mjeri koju je omogućila deseteračka stilska tehnika i namjena guslarske pjesme, ali osnovna poruka pjesme ipak glasno se čuje. A to je: mladoženja koji je samouvjereno i kategorički rekao da ide da isprosi đevojku s malo je nade u uspjeh došao na dvorove Leke kapetana, odnosno samo ga je rz da bude nepobjediv doveo u Prizren. A ako je i gajio nadu da se njegovo samoposmatranje ne mora poklopiti sa svačijem opažajima, Leka mu je raspršio iluziju:

Biraj, sele, koga tebi drago…

Ta ako si, sestro, naumila

uzet, seko, dobroga junaka…

uzmi, sele, Kraljevića Marka…

Ako li si, sele, naumila

uzet, sele, dilbera junaka

kome snage ni ljepote nema

u svoj zemlji na četiri strane,

uzmi, sele, vojvodu Miloša…

Ako li si, sestro, naumila

da ti uzmeš krilata junaka,

da ga grliš i da se ponosiš,

uzmi sele Relju krilatoga…

Dolazak u Prizren sabio je i prigušio Markovo nespokojstvo, ali tako što mu ga je uvrnuo u neiskaz da jače peče, boli i razdire. Onemogućavanje bilo kakvog oduška Markove ekstremne ličnosti ispretakalo je u njemu sva opasna duševna stanja, pripremajući teren za postupak koji isključuje misaone i humane sadržaje. To je pledoaje za potonje Markovo varvarstvo. Starac Milija takvom karakteristikom Markova stanja vidljivo projicira svoje vjerovanje da život koji se kreće po jednoj tračnici otupljuje nosioca toga života za fine sadržaje i humane nijanse ponašanja. Naime, kad svakodnevni postupci pređu u krutu naviku, pa bilo da su etički i najopravdaniji, nepobitno dolazi do idiotizacije i posla i čovjeka koji ga obavlja. Milijin Marko Kraljević je konkretno oličenje takvih ljudi. Marko je navikao da dijeli pravdu, da kažnjava nepokornost i silu, ali nije bio sposoban da zapita svoju savjest da li su sve pravde iste i da li su svi prkosi i inati za isto kažnjavanje. Markova pravda je toliko blještava da zasljepljuje oči! Čovjek koji se kroz život kreće po diktatu navike ne može valjano ni da sudi o putevima mimo svoje uhodane staze.

Pjesnik Milija možda i vjeruje da se Marko zastidio od prevelike gospoštine i riterske ceremonijalnosti Lekina dvorca, ali objektivna ideja pjesme Sesata Leke kapetana ne dozvoljava da se povjeruje u to kao u psihološku realnost. Marko je kraljev sin, carske je dvore toliko puta vidio, svačega se kraljević i carski posinak nagledao! S druge strane, Marko nije ličnost koja te stvari primjećuje – draperije odjeće kao i života niti Marka privlače, niti ih on razumije. Dakle, Marka ne zbunjuje dvorski sjaj dukađinskoga velikaša, ali enterijer Lekina doma ima velikog uticaja na krvavi rasplet drame koja je otpočela Markovom odlukom da prosi sestru Leke kapetana. Elegantni i diplomatski hladni poredak kuće prizrenskog kapetana jedna je od mučnina i neugodnosti koje stalno prate Marka od polaska iz Prilepa na prosidbeni put. Kao što mu je u gizdavom ođelu prosca tijesmo i neugodno (jer se srodio s ćurkom i međedinom), tako i riterska konvencija Lekina musafirskog salona zamrzava sve Markove mahove, izbija mu uobičajenu riječ s jezika, sili Marka da se po tuđem redu i običaju ponaša.

Neđelju dana u Lekinom dvoru Marko pije vino iz čaše koju mu dodaje uvježbana ruka dvorskog lakeja. Tako se zalijeva rumenikom vinom Marko koji je navikao na čabar i tuluminu od dvanajest oka! A elegantni Leka sjedi u čelu gospodske sofre, zaklonjem zlatnom kupom od devet litara. Mora da i ta kupa, kojom domaćin nazdravlja, ali je on, gospodin, ne  iskapljuje, ljuto provocira neumjerenog vinopiju Marka. Neobavezni, junački i anakreonski razbaškareni Marko ne uklapa se u takvu atmosferu. Teško je reći da li mu je bila teža Azačka tamnica ili taj sedmodnevni gospodski ceremonijal. Prema tome, od oblačenja momačkog ođela u Prilepu do prestanka jednoneđeljnoga čamljenja u salonima Leke kapetana nije bilo ni jednoga jedinoga trena koji bi razgalio Marka, ili mu bar pružio mogućnost da se slobodno ponaša po svojim uzusima. Nikada Marko nije bio toliko odvojen od Šarca i oružja i vezan za temu razgovora koja nije njegova. Da je tokom tijeh predugačkih sedam dana bio pod čadorom i slušao njisku konja i kliktaj sokolova, njegova mučnina bi popustila, psihički bi se opustio i smirio. Međutim, od polaska iz Prilepa, i oblačenja gospodskog ođela, bol i muka tanje i zatežu Markovu momačko-ženjeničku žicu čije će kidanje prekinuti jedan odbljesak mitološke ljepote koji personifikuje Rosa, sestra Leke kapetana, lijepa kao grijeh!

Čim je Marko uhvatio priliku da pređe na svoju relaciju, da dođe do riječi koja zapovijeda, odmah se otvoreno pokazalo da je došao u Prizren više da se junači i nadgornjava, nego da prosi đevojku. A prvi potez, kojim se on oslobađa sedmodnevno prigušivane mučnine, definisao je tragediju koja se još od polaska iz Prilepa zasjenčila. Kad Leka kapetan pomenu, ne bez straha, neshvatljivi ponos i samovolju svoje sestre jedinice, Marko prikosno, pakosno, izazivački i prgavo reče velikašu Leki kapetanu da niti zna sestrom ni zemljom da upravlja. Tako se taloženo i prigušivano mučno stanje mladoženje iz Prilepa pretvara u eolske vjetrove koji oduvaše Marka tamo đe je vazda i bio. Epski Marko, koji nikada nije vodio računa za dokaze i argumente, prizva u pomoć svoja oprobana sredstva: oružje, prkos, inat i svojeglavost. On nije sagorijevao od želje da što prije vidi đevojku koja se ljepotom pročula od istoka pake do zapada. On nije nestrpljiv dok ne ustanovi je li Rosa čudo od ljepote o kome se priča. On je na put krenuo da nešto pobjeđuje, pa eto poče sukob nasrtanjem na nedužnoga Leku kapetana. Markovoj izjavi:

Kunem ti se i Bogom i vljerom,

da je moja u Prilepu mome,

pa kad ona ne bi poslušala,

ja bih njene ruke osjekao,

il njezine oči izvadio

 

pjesnik daje dva značenja: njom upotpunjava karakteristiku Markove epici nepoznate ličnosti i, s druge strane, veže Marka za obavezu prema tvrdnji koju je izgovorio u obraćanju Leki kapetanu. Iako još u Markovoj svijesti nije postojala slika krvavoga čina koji će se kroz kratko vrijeme ostvariti, ova izjava je jedan od uzroka koji će dovesti do neminovnosti zločina. Kad se ispred Marka ispriječi prkos, pa, iako je oličen u nesravnjenoj ljepoti žene, on, vođen pustoši svoje pravolinijske sudbine i tvrde logike, neće viđeti ljepotu od vjerovanja u svoje pravo da kažnjava nepokorsnost. Nije Markova nemoć da dođe do žene prkos ljeptice Rose, nego neadekvatnost cijeloga njegova bića da jednostavnijem i običnijem putem dođe ne samo do žene nego i do čina ženidbe. Usmeni pjesnik, sputan svim idejnim i poetološkim uzusima, nije nikako mogao pokazati Markovu nemoć u sukobu sa svakodnevnijem životom, kao što je to, na primjer, uradio Ivo Andrić u pripovijeci Put Alije Đerzeleza. Takvu temu nije mogla da nesmetano književno uobliči usmena guslarska pjesma, niti su za nju slušaoci pokazivali interesovanje. Usmeni pjesnik mogao je da izabere onako čudnu  i neobičnu ženu, ali ona je, ipak, u pjesmi Sastra Leke kapetana samo test za razrješenje problema Markove ličnosti. Starac Milija nije imao namjeru da pjeva o sestri Leke kapetana dukađinskoga, nego o Marku Kraljeviću, centralnom liku usmene epike koja je opsluživala jugoslovenske pravoslavne vjekove pod turskom vladavinom. Pjesnik je  nesporno vidio Marka kao čovjeka prizemnijeh erotskih želja, kako je Andrić vidio Đerzeleza, ali nije mogao o tome da pjeva. Usmeni guslarski pjesnik nije mogao ni sebe, ni svoje junake, ni svoje slušaoce da rastereti od epske gustine i deseteračke fasade uobičajenog guslarskog pjevanja pred slušaoocima.

Starac Milija stalno sukobljava svoje ličnosti sa iznenadnim problemima koji pred njih iskrsavaju. On je u četirma pjesmama koje je saopštio Vuku Karadžiću i kompletirao sve svoje ličnosti na taj način. Taj, u crnogorskoj usmenoj epici nenadmašni pjesnik, cjelovito vjeruje da se ljudima stalno nameću zamke i postavljaju enigme, ali ne vjeruje u mogućnost racionalnog razrješenja toga Gordijeva čvora. Milija nikad ne ispušta iz vida kategoriju fatuma, a čovjeku ostavlja radijus kretanja i snalaženja samo u međuprostorima determinisanih regiona. Po Miliji, čovjekovi postupci mogu biti pozitivni ili negativni samo u smislu ispunjenja ili neispunjenja normi etike kojoj ličnost pripada, ali suštinske tokove ljudskog, fizičkog i moralnog egzistiranja, pjesnik ostavlja fatumu. Milija druguje s ironijom uvijek kada govori o ljudskim odlukama i planovima, baš stoga što on stameno vjeruje i da suđenice nijesu daleko od čovjekova djelanja. Matafizika je osnov njegove pjesničke filozofije.

Narodno-pravoslavna naklonost prema Marku Kraljeviću kao nenadmašnom junaku-zaštitniku uslovila je zapostavljanje pjesme Sestra Leke kapetana ne samo od strane guslara i njihovih slušalaca, nego i od strane stručnih tumača usmene epike koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. I kad je rečena pjesma pomenuta, činio se osvrt na Markov zločin kao na njegov junačko-temperamentni postupak, a ne na proces pripremanja toga zločina i neminovnost njegova javljanja na kraju pjesme Sestra Leke kapetana. Takvim pristupom toj Milijinoj pjesmi zapostavljala se činjenica da se u istraživanju umjetničkog djela ne sudi licima koje to djelo obrađuje iz perspektive svoje etike, nego se procjenjuju i objašnjavaju psihološke strukture koje navode konkretne ljude na date odluke. Postavljalo se pitanje šta bi odjednom plemenitom Marku da ugazi u zločin, šta se to dogodi junaku koji i ranjenu pticu spašava? Lekina sestra, ljepotica Rosa, jednostavno se proglašavala čudovištem zato što je javno uvrijedila tri slavna junaka – Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Relju Krilaticu! Njoj se u stručnim raspravama sudilo iz idejno-egoističnih razloga, isto onako kako su o njoj sudili slušaoci guslarske pjesme koju je Milija saopštio Vuku. Ostavljani su po strani zagonetni karakter te žene i uslovi koji su je naveli na drsku verbalnu slobodu. Najviše poraznih sudova izrekli su o Rosi kritičari koiji su smatrali da je Sestra Leke kapetana samo jedna od usmenijeh guslarskih pjesama koja je, eto, slučajno zapisana od nekakvog starog seljaka Milije od crnogorskog Kolašina. Od po glavi izranavljenog starca koji bez rakije nije htio da pjeva uz gusle. Da se više uzimao u obzir lični umjetnički profil pjesnika-pjevača Milije i da se pjesma Sestra Leke kapetana obavezno posmatrala u kontekstu ostalijeh Milijinih pjesama, manje bi bilo jednostranih sudova o najvećem pjesniku crnogorske usmene poezije i njegovoj pjesmi Sastra Leke kapetana.

Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije  velikog pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku snagu, dođe se do ovakvog zaključka: Marko Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana, jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Tragični čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. Marko jednako gazi sve brode, i njegov Šarac preskače sve vode, ide Kraljević prsato drumom i životom, lomeći najviše samoga sebe! Kao drvosječa-orijaš koji udara po stabljiakma cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. Odista, književni talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao.

Odnos opšteg i posebnog u usmenom književnom tekstu

 

Pretpostavke za teorijsko uopštavanje problema koji je naznačen u naslovu ove rasprave oslanja se na poređenje dviju usmenih pjesama, varijanata istih internacionalnih motiva. Jedna je Zidanje Skadra koju je Vuku Karadžiću saopštio Starac Raško iz Kolašina, a druga je albanska usmena pjesma Pala magla na Bojanu, zapisana u Šestanima, a na crnogorski jezik preveo ju je Esad Mekuli.

Istraživanje mogućih uzajamnijeh veza ovijeh dviju pjesama, i rangiranje njihovijeh umjetničkih profila, ostaju kao otvorena pitanja, a u ovoj raspravi samo su dotaknuta.

Pitanje kreativnih mogućnosti  pjesnika-pjevača o kojima je riječ trebalo bi načelno posmatrati na prostoru odnosa uobičajenog interpretiranja gotovijeh žanrovskih sredstava, s jedne, i ličnog stvaralačkog improvizovanja, s druge strane. Međutim, taj put neće se slijediti u ovoj raspravi koja se prevashodno bavi propozicijama koje su pojedinom pjesniku-pjevaču pružili internacionalni motivi i nacionalno-istorijske strukture u koje se uključuju religijski, etno-psihološki i etičko-ideološki postulati. Stepen stvaralačkog improvizovanja pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme, odnosno onijeh lica koja su oformila umjetnički oblik tekstova dviju pjesama o kojima je riječ, bio je usmjeren propozicijama društvene svijseti kojoj pjesnik-pjevač pripada. Religijska i etička osmišljenost jednoga lika ili detalja imala je nepovredljivo mjesto u kontekstu pjesme, ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne snage pjesnika-pjevača. U objema pjesmama motiv o ljudskoj žrtvi u neimarstvu prožima se sa, takođe, internacionalnijem motivom o nepravdi starije braće prema najmalađemu bratu koji je pravičan. Drugi motiv, nesumnjivo mlađi od prvoga, mora da je vrlo rano srastao s prvijem zato što je istorijski sadržaj motiva o žrtvi bio povoljan prostor za književno iskazivanje date poruke. Udružena upotreba motiva o ljudskoj žrtvi nije narušila njegov antropološki sadržaj zato što je on bio već prerastao u aksiomatičnu datost. U narodno iskustvo smještali su se samo oni internacionalni motivi koji su imali sve potrebne antropološke karakteristike da prirastu za etno-psihološke, etičko-ideološke i socijalno-istorijske značajke jednoga naroda.

U porodičnijem zadrugama đe se interesi pojedinca potčinjavaju interesima kolektiva, moralo je biti stalno aktuelno predanje o kršenju pravila i normi porodičnoga združenoga života. Zato se priča o egoizmu pojedinaca održala u usmenom predanju Albanaca do danas kao književno štivo stalne vaspitne aktualnosti. Uporedno trajanje tradicije o nevjernoj braći znači održavanje poruke koja ima preventivnu etičku funkciju za porodične zadruge koje nijesu još sasvijem iščilile na rustikalnim prostorima Albanaca. Naglašena didaktičnost poruke, odnosno konstantno interesovanje za njezin sadržaj, jedan je od glavnijeh uzroka umjetničke skromnosti albanske varijante u kojoj se u ovom tekstu raspravlja.

U albanskoj pjesmi čovjek-žrtva se miri sa svojom sudbinom i ne samtra je čak ni tragičnom. Mirenje žrtve sa sudbinom ističe poruku da svaka odluka porodične zadruge mora biti besprekorno poštovana, i kao takva, ona širi radijus mizernog postupka osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva. Iako je istaknuta materinska tuga žrtvovane žene, poštovanje reda i običaja zadržalo je prvi plan u pjesmi. Može se steći utisak da je i tuga žrtvovane majke istaknuta da bi se ukazalo na svetinju bese i interese zadruge. Slušaoci pjesme osuđivali su nevjernu braću srazmjerno dubini svoga doživljaja tragike majke i đeteta. Tako albanska pjesma ukazuje na pojavu da etika koja je uobličena u kult može da obuzdava pjesmu u njezinom umjetničkom razvoju. Međutim, umjetnička razuđenost pjesme Starca Raška, Zidanje Skadra ističe činjenicu da se povlačenje toga kulta u pozadinu nadomještava umjetničkom razvijenošću pjesme.

Ne može biti sumnje da su i na crnogorskom jezičkom području postojale usmene pjesme u kojima su bili organizovani pomenuti motivi kao i u albanskijem pjesmama. Poruka pojedinačnijeh motiva, odnosno njihove simbioze, imala je jednako pogodno tle kod Albanaca i jugoslovenskih naroda, na istom stupnju razvitka društvenijeh odnosa. Ali slijedeći pojavu da se opšti motivi mogu prilagođavati novijem uslovima i prenositi na druge ličnosti, oformljeni spoj motiva vezan je za Vukašina Mrnjavčevića. Udružena dva internacionalna motiva nudila su odličnu mogućnost da se na najprikladniji način iskaže narodno uvjerenje u negativni istorijski lik kralja Vukašina. Kad se kaže narodno uvjerenje upravo se misli na društvene propozicije koje pojedinačni stvaraoci nijesu mogli da mimoiđu.

Kralj Vukašin Mrnjavčević ušao je u narodno ubjeđenje kao opskurno istorijsko lice čiji postupci imaju negativne posljedice dalekosežnoga značaja. „Na Borise, Vukašine oštra grmi anatema“ – kaže Njegoš. Omraženog spskog junaka, bezobzirnog uzurpatora carske vlasti i samoživog stvora na stazama tradicije, trebalo je osmotriti i kao čovjeka koji iskazuje neljudskost u odnosima prema rođenoj braći. Trebalo ga je sukobiti sa ljudskom atmosferom običnog doma da bi se ukazao kao rušilac i načela kojih su se držali u građanskom životu i pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci. I uz takvu pjesničku namjeru ostala je nedirnuta semantika internacionalnog motiva, jer je njezina uslužna funkcija samo pružala mogućnost nacionalnoj temi da se iskaže u opšteljudskim okvirima. Takva udruženost internacionalnih motiva sa nacionalnijem sižeom, odnosno poetski rezultat toga udruživanja, eliminisao je ne samo dalji razvoj nego i život varijanata koje su bile na nivou umjetničke razuđenosti albanske pjesme. Internacionalni smjer Zidanja Skadra mogao je da ima značaj vaspitnog štiva ništa manje nego što su ga imale pjesme prethodnice zato što je umjetnička istina, izražena kroz romanesknu fabulu zgodnu za pamćenje, bila odlična preporuka pjesmi i kao didaktičkoj poruci. Interesovanje slušalaca za racionalno-istorijski siže pjesme o Mrnjavčevićima nije njenu didaktičnost prigušilo, nego ju je baš na najbolji način naglasilo. Tako je i u sjajnoj pjesničkoj obradi ostao nepovrijeđen antropološki sadržaj internacionalnog motiva. I ne samo nepovrijeđen, nego i osobito dokazan i markantno iskazan. Najrazvijenija pjesma je i najjača afirmacija stvarne istinitosti ubjeđenja jednoga naroda, odnosno njegova pjesnika, koji se iskazuje pomoću toga internacionalnog motiva obrađenog u toj pjesmi. Od stepena srećno izabrane nacionalne teme zavisio je stepen upotrebljivosti internacionalnog motiva kao sredstva za književnu gradnju. Tako je internacionalni motiv mogao da ima i katalizatorsku ulogu, što znači da inicira postanak jedne pjesme i otvori prostore za smještaj književne radnje nacionalnoga smjera, a zadrži kvintesenciju svoga antropološkoga sadržaja. U takvoj prilici internacionalni motiv biva prekriven. On poziciju cilja iz prvoga plana zamjenjuje za funkciju sredstava u pozadini.

Ovo su elementi koje je nacionalno-istorijska tematika pružila za iskorišćavanje sadržaja internacionalnih motiva u pjesmi Starca Raška Zidanje Skadra.

Romanesknost nacionalnog sižea pjesme Starca Raška obezbijedila je odlične proporcije za književnu gradnju. Može se upravo reći da je nacionalna tematika ove pjesme tipično povoljna za usmenu epsku pjesmu koja je namijenjena slušaocima. Tipični epski usmeni pjesnik ili je pripadnik društvene koncesije koja je dorasla do epskog nivoa, ili je „za pjesmu stvoren“ zato što se nekom svojom mogućnošću razlikuje od prosječnog svijeta kome socijalno pripada. Na primjer, likovi iz balada Omer i Merima i Predrag i Nenad ne tumače ni istorijske heroje ni mitološke  junake, nego ljude koji su izuzetni samo dubinom i svemoći svojih osjećanja. Zato je realizam usmene epike manje iskazan na ravni istraživanja svakodnevnijeh životnih činjenica, nego u smislu za pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi koji se zbog svoga istorijskoga značenja, ili mitske odmaklosti, mogu osmatrati samo iz žablje perspektive, i u ponašanju lica čiji je stepen duhovnoga života hipertrofija normalnijeh ljudskih mogućnosti.

U pjesmi Pala magla na Bojanu bezimenost i običnost braće zidara, kao i beznačajnost same građevine, sputali su pjesnikovu mogućnost da rasprostire poetsku priču. Tako je vaspitna poruka uslovljena društvenijem i psihološkim agensima, postala osnovni stožer pjesme. A nedoraslost likova i građevine do potrebnog tematskog nivoa, adekvatnog za razvijenu usmeno-naratorsku pjesmu, značila je i neiskorišćavanje uobičajenih žanrovskih sredstava. U albanskoj pjesmi se ne imenuje okultno biće koje oburdava zid, nego se jednostavno konstatuje da se građevina ruši. Trebalo je da zidari budu neki značajni ljudi da bi imenovana nadljudska sila imala kome da prkosi. A samo se kaže:

Jer što vas dan sazidasmo,

to se obnoć oburdava!

Amorfnost pjesme Pala magla na Bojanu očuvala je refleks praiskonskoga vjerovanja da građevina hoće žrtvu kao pretpostavku svoje održivosti. To okamenjeno vjerovanje se ne razrađuje u pjesmi, jer ono ide u domen ubjeđenja bez poznavanja suštine uzroka koji su doveli do njega. To stanje narod adekvatno izražava izjavom „Valja se!“. Neminovne žrtve koje su se ispoljavale u nesrećnijem slučajevima na svijem velikim građevinama, a u svijem vremenima, bile su uobičajeno shvatanje kao dug koji se naplaćuje.

U albanskoj pjesmi neimenovani starac opominje zidare na dužnost prinošenja žrtve. O starcu koji daje savjete narod pjeva i pripovijeda, jer je u razvijenijem porodičnim zadrugama riječ takvoga starca, oslonjena na običajno pravo, značila neprikosnoveni zakon. Jako definisana uloga takvoga starca u životu porodice pružala je vrlo malu  mogućnost za fleksibilniju obradu njegova lika u pjesmi. Starac je ostao i u književnoj transkripciji onako kako se zamišljao njegov najpozitivniji lik u stvarnosti.

U pjesmi đe radnju preuzima nacionalni motiv, kao u Zidanju Skadra, svi pomenuti činioci koji se sretaju u albanskoj pjesmi dobili su svoju književnu zamjenu. Umjesto bezimenijeh zidara data su kraljevska lica, a imenovana je, čak i pretvorena u antropomorfni lik, okultna sila koja raziđuje gradnju. Umjesto škrtog savjeta neimenovanog starca, razvijen je razgovor kralja s vilom koji u kontekstu pjesme prelazi značaj i uobičajenog i lokalnog sižea. Svi ti činioci otvorili su vidike daljem književnom tkanju. Kralj može da gradi grad, još kakav grad i na kakvoj vodi – Skadar na Bojani! To je grad koji u narodnom poimanju stoji tako da pjesnika-pjevača niko nije mogao kontrolisati da li je njegova priča o postanku Skadra anahronizam ili istorijska realija. A kad se kraljevski grad podiže, obara se drvlje i kamenje, tu je i trista majstora, i obavezni Rade Neimar, „koji je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno“, kako je rekao Ivo Andrić.

Vila u pjesmi Zidanje Skadra nije samo uobičajeno žanrovsko sredstvo usmene crnogorske epike, niti je pak ona samo trag mitološke svijesti, nego je realna činjenica umjetničkog tkiva pjesme. Njena funkcija naglašava monumentalnost građevine, podvlači primat kraljeve uloge u zapletu tragične radnje, a duhovnu naivnost i prozračnu ljepotu mlade Gojkovice indirektno obilježava kao ljudski nadkvalitet koji može, takođe, da bude i predmet zavisti vile, antropomorfne okultne sile kojoj nijesu strani zavist i ljubomora. Odista, u toj pjesmi vila ne vrši manju ulogu nego što je ima bilo koje božanstvo u Homerovijem epovima. Dakle, kraljevska gradnja otvorila je prostor da se i vila oformi kao lik i tako uobičajeno i otipisano žanrovsko sredstvo zauzme mjesto u umjetničkoj morfologiji pjesme. U nervnom sistemu pjesme Zidanje Skadra vila ima svoj živac.

I pojava sluge Desimira znači nešto više od opšteg mjesta u žanru. Iako su sve njegove karakteristike u pjesmi već davno tipizirane, ipak u konkretnom značenju imaju i specifičnu funkciju. Samo veliki pjesnici ožive zajedničko poetološko i svako drugo sredstvo poezije kojoj ono pripada. Vjernost sluge, količina blaga kojijem raspolaže za pronalaženje čovjeka-žrtve i raspolaganje ovlašćenjem da može i kupovati i otimati – sve su to detalji koji indirektno upotpunjuju lik kralja i graditelja Vukašina. Ti detalji gube svoju autonomnost u umjetničkoj tenziji kraljeva lika onako kako se pojedinačne boje gube u paleti kojom je uobličena slika. Čak i onaj jedinstveno lapidarni opis nastvaljanja obustavljene zidanije Skadra na Bojani, koji ima tonske i vizuelne efekte, upotpunjuje takođe kraljev lik. Kad kralj reče da se prekinuto zidanje nastavi, Rade Neimar viknu trista majstora, obori se drvlje i kamenje, uzida se u skadarske temelje mlada Gojkovica!

Ako se lik kralja Vukašina osmotri na raskršćima svijeh pomenutih pravaca pjesme, što mjesto njegovo u pjesmi opravdano i zahtijeva, vidjeće se da u njegovoj kompleksnosti ima i tonova tragizma. Kao kod svijeh velikih pjesnika, tako i kod Starca Raška nema tako monstruoznog čovjekovog postupka kome se ne bi mogla naslutiti ljudska izvorišta.

Pjesma o bezimenijem majstorima osiromašena je neraspolaganjem pomenutim prednostima koje nacionalna struktura pruža pjesmi Zidanje Skadra. Majstori su samo zidari kojima rušenje zadaje nevolju stoga što propada rad njihovijeh ruku i napora. Ne gradi se građevina kao Skadar na Bojani, koja predstavlja veliki cilj značajne ličnosti i ispit njene moći i javno istaknute odlučnosti. Ni skromni dom majstora zidara ne daje nikakve šanse pjesniku za razvijeni opis. Međutim, u pjesmi o Skadru stalno se otvaraju novi prostori i iskrsavaju novi detalji, koje narodni pjesnik po navici voli da uziđuje u kompoziciju pjesme. To su bijeli dvori, gospodska večera, kraljevska bračna ložnica, bijelo platno i dr. Patrijarhalne boje porodičnijeh odnosa i domaćinska atmosfera obične seoske kuće – i kraljica treba da nosi ručak majstorima, patrijarhalni red u poslu, poštovanje najstarije jetrve kao svekrve i sl. – u ovoj pjesmi su prisutne kao i u albanskoj varijanti, samo što nijesu tako vidljive i ogoljene. Patrijarhalni elementi ugrađeni su u materijal za pjesničku gradnju pa svojijem latentnim prisustvom naglašavaju narodni karakter pjesme o kralju i velikašima.

Patrijarhalni red ima čak i jedan istaknuti značaj u pjesmi. Potpuna konvencija kraljevskoga dvora i protokolarno ponašanje kraljevske čeljadi ne bi značili pogodnu atmosferu za ispoljavanje karaktera mlade Gojkovice. Za to je zgodniji patrijarhalni režim običnoga doma i red narodnijeh običaja. Kraljevsko ponašanje dvora Mrnjavčevića spušteno je na realni teren prirodnijeh ljudskih odnosa onoliko koliko je kralja i velikaše trebalo osmotriti kao ljude. Plemenita krotkost mlade Gojkovice najpotpunije je mogla doći do izražaja u patrijarhalnome miljeu. U narodom životu jetrve ne nazivaju jedna drugu nanom, jer je taj hipokoristikon rezervisan za svekrvu. Međutim, mlada Gojkovica tako oslovljava svoju najstariju jetrvu: „Ču li, nano, gospođo kraljice…“ Ovijem oblikom obraćanja najpreciznije se definiše patrijarhalno poštovanje godina i srodstva, i projektuje uvažavanje položaja. S druge strane, patrijarhalno ponašanje mlade Gojkovice ukazuje na razliku između datog ponašanja kraljice i njezine moralne obaveze koju bi kao najstarija jetrva, koja ima položaj svekrve, trebalo da ispolji u zaštitničkom odnosu prema najiskusnoj nevjesti. Ali lukavstvo starijih jetrva naglašava se u pjesmi mogućnošću pretpostavljanja da je način izbjegavanja reda u odnošenju ručka majstorima na građevinu samo najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju buduće žrtve.

Detalji patrijarhalne atmosfere ne razblažuju kraljevsku atmosferu, nego je samo podastiru mišlju da je stvarnost humanih međuljudskijeh odnosa običnih ljudi daleko od moćnog dvora koji je kadar da podigne i Skadar na Bojani.

Inventivno odabrana imena brata i sestre, Sojan i Stoja, simboliziju ne samo postojanost kraljevske građevine kad se bude umilostivila ljudskom žrtvom, nego, možda, i postojanost kraljeve odluke da se građevina po svaku cijenu mora podići i održati. A zar ista ova imena ne mogu da pobude asocijacije na to da vila i ne misli na realnost pronalaska tako rijetkih imena? Da to zavidljiva vila svojijem savjetom možda ne začikiva kralja da bi mu isprobala upornost i time označila zaplet budueće tragedije? Kao da je pjesnik-pjevač i od vile tražio da Vukašina stavi i na kraljevsku, i na bratsku, i na ljudsku probu savjesti.

Ponašanje mladoga Gojka pruža mogućnost da se pretpostavi i cjelovitost njegova lika. Upravo, njegov lik se upotpunjava činjenicom da je on sušta suprotnost kralja Vukašina, pa se zato poređenje ta dva lika nameće samo po sebi. U Gojkovoj spremnosti da  održi zadatu riječ ogleda se i njegovo ubjeđenje da se građevina mora podići. On je sasvijem pripremljen da svjesno prihvata svoju tragiku, pa zato njegova jako vidljiva tuga za izgubljenom suprugom i majkom đeteta u kolijevci naglašava snagu i običaja i čovjeka koji se njega drži. Prema tome, sve strane i toga lika konvergiraju u umjetničku koheretnost pjesme Zidanje Skadra.

Kao što je uspješno koristio elemente internacionalnijeh motiva, tako isto Starac Raško maestralno upotrebljava u običaj uzete riječi, metafore i pozajmljene sižee dajući im nov značaj i sadržaj. Na primjer, lokalni siže o zlatnoj jabici prerasta značaj jedne srećno upotrijebljene metafore i predstavlja dokaz da obdareni pjesnik-pjevač ne pokazuje ništa viši stepen kreacije u improvizovanju nego u načinu upotrebe već gotovijeh pjesničkijeh sredstava. Reproduktivac žanrovsku činjenicu ponavlja, a kreativac je na nov način oživljava.

I psihološki i socijalno je uslovljena činjenica da mlada Gojkovica povjejruje u bukvalni sadržaj Gojkove bolne alegorije:

Zlo je, moja vjerenice ljubo!

Imao sam od zlata jabuku,

pa mi danas pade u Bojanu,

te je žalim, prežalit ne mogu!

Princ, kraljev brat, mladi Gojko, čije se bogatstvo mjeri moćnom građevinom koju podižu njih trijica braće, valjda može da podnese izgub te dragocjenosti – zlatne jabuke. Zato je realno čuđenje mlade Gojkovice što joj se zbog toga izguba dragi muž sjekira. Valjda kraljev brat može brzo da salije i još ljepšu zlatnu jabuku. Za samu žrtvu, koju je tražio sluga Desimir, bilo je izdvojeno iz kraljevske riznice šest tovara blaga! Da nije ovijeh realnih pretpostavki, postajala bi opasnost da lakovjernost mlade Gojkovice preraste u prostodušnost i neuvjerljivu infantilnost. Njezino tješenje muža – „Moli boga ti za tvoje zdravlje, / a salićeš i bolju jabuku“, upravo predstavlja završni detalj u formiranju lika tragične supruge, majke i, nadasve, mlade žene. Oslobađanje od „srama i zazora“ u grču  za život i materinstvo uslovljava njezino preklinjanje muža da se za blago kupi rob koji bi se uzidao gradu u temelje. Postavljeno je pitanje da li je to njezin moralni krah, ili tragična vizija onoga izbezumljenja koje je neminovno u njezinoj situaciji. Tragično njezino izbezumljenje je evidentno, ali je tu posrijedi i nešto drugo.

Uvjerenje mlade Gojkovice da je potrebna žrtva u neimarstvu ima u osnovi isti antropološki sadržaj kao i to vjerovanje o ljudskoj žrtvi u albanskoj pjesmi. Nevjesta-žrtva u pjesmi Pala magla na Bojanu podnosi svoju žrtvu ne samo zato što ima izgrađen lični stav prema smrti, nego i stoga što je u ovoj pjesmi sve zarobljeno vlašću nepisanijeh zakona i vjerovanja. Činjenice su tu u službi gole teme, a ne u službi poezije. Nevjesta-žrtva pozdravlja muža i đevere i odmah prelazi na teren majke moleći da joj ostavi mogućnost za donošenje đeteta:

Zdravo bili, vi đeveri!

Djete mi je u koljevci,

neka vam ga u amanet.

Kad me mladu uzidate,

ostavte mi desno oko,

nogu desnu ostavte mi,

ruku desnu ostavte mi,

ostavte mi desnu sisu.

Kad mi sinak tuda prođe

da ga okom pogledujem,

da ga nogom priljubljujem,

da nadojim, majka, mlijekom.

Takvijem stojičkim stavom ističe se snaga moralnog kodeksa ponašanja žrtve u patrijarhalnom društvu i ubjeđenje da se sudbina sluša bez roptanja. Takav odnos prema sudbini iskazan je sažeto u poslovici „Što je od Boga slađe je od meda“.

Srećno izabrana nacionalno-istorijska tema u pjesmi Zidanje Skadra prikrila je svijest žrtve o žrtvi, koja se u albanskoj varijanti elementarno prikazuje, svojom mogućnošću za razvijanje romaneskog prosedea pjesme i razuđenog lika mlade Gojkovice. Samo je materinsko osjećanje jednako eksplicitno u obje pjesme i istoga je intenziteta.

U molbi koju Gojkovica upućuje svome mužu da se kupi rob na tržištu ima više sadaržajnijeh pravaca. Materinsko opredjeljenje na kraju naglašeno je ubjeđenjem Gojkovice da bi je samo njezina majka sigurno spasila:

Ne daj mene, dobri gospodaru,

da me mladu u grad uzidaju!

No ti prati mojoj staroj majci:

moja majka ima dosta blaga,

nek ti kupi roba il robinju,

te zidajte kuli u temelje.

To njezino vjerovanje u požrtvovanost majke indirektno naglašava njen stav prema svome sinu u kolijevci i pretpostavlja obim žrtve na koju bi ona bila spremna kao majka. A to onda sve naglašava stepen materinske tuge koja je rastače. Trebalo je u pjesmi da ostane klasna nota – za blago se može kupiti sve što je za prodaju. Ali, takođe je istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine. Mlada Gojkovica svoje neiskustvo i mladalačku jednostavnost ispoljava i vjerovanjem da se može izbjeći sudbina, što je izvjesno u suprotnosti sa njezinijem ubjeđenjem u neminovnost žrtve. Gojkovica dalje pokazuje da blago ne treba žaliti kada je sreća čovjekova u pitanju. Ona nije žalila zlatnu jabuku koju je Gojko, navodno, ispustio u Bojanu, jer je ona sva okrenuta životu i sreći, kao mlada supruga i majka. Gojkovica stoga i ne razumije alegoriju kojom joj se saopštava nesreća. Njezin lik je najizgrađenija apoteoza nepovrijeđene mladosti da se uščuva od ujdurmi koje život nastavlja da izvodi.

I sintagma mladu i zelenu ima bogatu ekspresiju:

Ne dajte me, ako boga znate,

uzidati mladu i zelenu!

Ta molba ukriva vjerovanje Gojkovice da treba nekoga uzidati, jer je to neminovno, ali ne da ta žrtva bude mlada osoba, kao što je ona. Obim nesreće koji širi njezina smrt na druga lica umanjuje stepen žrtve koju ona predviđa kao svoju zamjenu. Misao o robu-žrtvi više je izraz njezina nepokolebljivoga vjerovanja da treba nekoga uzidati, koja je iste jačine kao i u albanskoj pjesmi, nego što je izraz njezina klasnog egoizma ili znak panike čovjeka pred smrću. Uostalom, kako se može govoriti o nekom moralnom krahu kada se radi o čovjeku koji nevin gubi život, o majci koja ostavlja dijete u kolijevci, o mladom čovjeku koji treba da nevin umre na mukama. Zar o predsmrtnoj agoniji čovjeka koji moli da se zamijeni osobom čiji je uniženi položaj verifikovalo društvo kome žrtva pripada treba tražiti klasnu netrpeljivost. Zaista, čitalac ponekad zna da traži od likova iz književnosti mnogo više nego što je moguće tražiti od ljudi u bilo kome istorijskom vremenu. Ali obično se u takvom traženju pokazuje nepoznavanje istina o životu koje literatura najuspješnije uspije da iskaže.

Negativni karakter Vukašina i Uglješe takođe su građeni na istijem premisama kao i likovi starije braće u albanskoj varijanti. I tamo i ovamo starija braća su grešna zato što se ne drže zadate riječi i svetinje običaja. Ali osnova grešnosti starije braće u pjesmi Zidanje Skadratoliko je razrađena da se u njezino tkivo komotno smjestio književno oformljen lik omraženog istorijskog lica, kralja Vukašina, jednog od velikaša koji „na komate razdrobiše carstvo“. Tako je semantika internacionalnog motiva o nevjernoj braći i pravičnosti najmlađega brata ostala nepovrijeđena, iako je prerasla u prostor koji je ispunila nacionalno-istorijska tema.

Dva starija brata u albanskoj varijanti griješe se o ustaljeno vjerovanje da se red i običaj moraju poštovati. Međutim, besa je ođe ipak glavni domaći, nacionalni element koji pjesmu Pala magla na Bojanu obilježava, pored jezika kojijem je ispjevana, kao albansku pjesmu. Taj nacionalno-etički momenat značio je snagu koja je održala pjesmu u usmenom predanju kroz dugo vrijeme. Njegov ideološki dignitet nadomjestio je, za interesovanje slušalaca, bezimenost graditelja, efemernost građevine i skromni umjetnički nivo djela, ali nije pružio mogućnost prenosiocima da puste svojoj mašti na volju. Inače, teško bi bilo odgovoriti na pitanje šta je drugo, uz njezinu etičku stranu i vaspitnu aktivnost, doturilo ovu pjesmu, odnosno sve njezine varijante, do kraja XX vijeka. Etička strana internacionalnog motiva prihvaćena od nacionalnog moralnog vjeruju ostala je u albanskoj varijanti osnovna kategorija njezinoga opstanka, ali nije doživjela kasnija umjetnička naslojavanja i dorade. Ona nalikuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra. Ima u crnogorskim usmenijem pjesmama  internacionalnih motiva koji nijesu doživjeli razvijenu umjetničku obradu iz istih razloga iz kojih je i albanska pjesma Pala maglana Bojanu ostala fabularno skučena i umjetnički rudimentarna. Naime, nijesu ti motivi vezani za neki događaj ili lice iz nacionalnog domena interesovanja koji bi postali glavna snaga pjesme i pretvorili internacionalni siže u prostor za svoj književni smještaj. Evo jednog primjera s toga prostora.

Poznati internacionalni motiv – žrtvovanje đeteta po božjoj zaposvijesti, udružen sa, takođe internacionalnim, motivom – svetinjom gostoprimstva, odrađen je u pjesmi Đakon Stevan i dva anđela. Motivi su ostali na površini,  jer nacionalna tema nema imena i prezimena da bi te  motive smjestila u svoj građevinski materijal. Taj đakon Stevan nije imao baš nikakvoga nacionalnog značenja, u Crnoj Gori iz koje pjesma potiče, da bi pjesniku-pjevaču pružio bilo kakvu šansu da oslobodi svoju maštu. Zato suština te pjesme nije u karakteru i postupcima likova, nego u grijehu koji se čini. Nije u doživljavanju žrtve koju osoba mora kasnije da podnese, nego u samoj žrtvi koja se prinosi. Sve varijante tih motiva ostale su u skromnom umjetničkom obimu zato što se nijedna nije spojila sa značajnom nacionalno-istorijskom temom koja bi je moćno uzdigla i prigušila sve ostale varijante. Onako kao što ih je morala prigušiti pjesma Zidanje Skadra.

Pretpostavka za teorijski zaključak. Književna obrada internacionalnog motiva u usmenoj poeziji zavisila je mnogo od etnopsihološkijeh, etičko-ideoloških i religijskih postulata nacionalno-istorijske teme koja se vezala za dati motiv. Srećno izabrana tema imala je sve uslove da eliminiše ranije književne obrade istoga motiva koje su bile spojene sa inferiornom nacionalnom tematikom. To eliminisanje moglo se obaviti na prostorima kojijem je pjesma sa superiornom nacionalnom temom prolazila na svom estradnom putovanju.

Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike

 

Teorijsko uporište za korišćenje crnogorske usmene epike kao materijala za istraživanje datih društvenijeh i istorijskih pojava jeste upravo školski poznata činjenica da se u knjževnosti, ponekad, mogu uspješnije pronalaziti istine o društvenijem tokovima datog istorijskog vremena, nego što se one daju sagledati u rezultatima pojedinijeh nauka koje su namjenski usmjerene da rasvjetljavaju to vrijeme.

Odavno je poznato da poređenje Homera, kao pjesnika koji nudi istorijske istine, sa grčkijem istoričarima ide na štetu istoričara. Grčki istoričari, među njima i Herodot Halikarnašanin, nazvan ocem istorije, uz svo obilje činjenica koje su dali, projicirali su i svoju pristrasnost: vjersku, stalešku, kastinsku – ljudsku, koja često zamućuje egzaktnost nekih njihovijeh saopštenja. Dakako, i Homer je ispoljio svoju ljudsku pristrasnost, stalnog čovjekovog pratioca! Ali on je, slijedeći prirodu umjetničkog stvaranja, tu svoju pristrasnost ograničio okvirima svoje subjektivne ideje, koja, kao što je poznato, ne dovodi u sumnju gnoseološki nivo objektivne ideje Ilijade i Odiseje. Baš obratno: snaga gnoseološkijeh talasa jednoga književnoga djela proporcionalna je njegovoj umjetničkoj tenziji. Samo je pjesnik Ilijade uspio da pruži koordinate kritsko-mikenske civilizacije u njezinom istorijskome razvitku od nekoliko vjekova. Kako se to uobičajeno kaže, od Trojanskoga rata do VIII vijeka prije nove ere. Treba se prisjetiti i Engelsove napomene o gnoseološkom značaju Balzakove Ljudske komedije. Prema tome, traženje istorijskijeh istina u svijem pravcima društvenijeh kretanja prednjegoševskoga vremena znači usvajanje dobroga običaja mnogih istorijskijeh naroda koji se najpotpunije obavještavaju o svojoj prošlosti iz knjiga kojima prvače Ilijada, Mahabharata, Stari zavjet, Spjevo Nibelunzima… Dakle, crnogorska usmena epika drugoga repertoara ne oskudijeva podacima za istraživanje antropološkog kompleksa prednjegoševskog vremena, kao što ne oskudijeva ni činjenicama koje su nezaobilazne za naučno istraživanje nekijeh savremenijeh kretanja u crnogorskoj moralnoj problematici.

Odrednica crnogorska usmena epika drugoga repertoaraprikladnija je od uobičajenijeh odrednica „ciklus pjesama o oslobođenju Crne Gore“ i „pjesme o vojevanju Crnogoraca za slobodu“. U prvi repertoar crnogorske usmene epike, koji se simultano razvijao s drugijem repertoarom, ulaze sve epske usmene pjesme s tematikom, kako bi Vuk rekao – starih i srednjih vremena, koje su nastajale i trajale u Crnoj Gori. Prvi repertoar ima široku tematiku, drugi repertoar prati samo crnogorska događanja tokom XVIII i prve polovine XIX vijeka.

Crnogorska usmena epika drugog repertoara tretira materijalnu vrijednost kao kategoriju koja ne zavrjeđuje žrtvovanje ni najsitnije stavke s indeksa moralnijeh normi plemensko-bratstveničkoga društva. Izvjesna materijalna datost jeste vrijednost samo onda kada ima punu šansu da pređe u kategoriju moralne vrijednosti. A epska slika takve moralne vrijednosti, kojoj je žrtvovana kategorija materijalnog, dakle pjesma o sjajnom moralnom podvigu, jeste krajnji domet kojemu stremi homo heroicus. Ponekad se u epici ističe jedinstveni sklad interakcijskijeh prožimanja moralne i materijalne vrijednosti kojima je, opet, statika od moralne materije. Sinteza toga tabuisano postojanog shvatanja u crnogorskoj deseteračkoj epici drugoga repertoara lapidarno je sročena u pjesmi Todora Ikova Pipera Čovjek-paša i Mihat čobanin. Ona glasi:

Đe se muka kod glave nagnala,

a ta muka glavi ne pomogla,

i tu muku opalila munja!

Đe se glava kod muke nagnala,

a ta glava mici ne pomogla –

i tu glavu posjekli krvnici!

Prednjegoševsko doba, kao istorijsko vrijeme koje teče od kraja XVII vijeka, a koje je pojedincu otvaralo prostor za samodokazivanje u borbi i pljenidbi, odnosno za agonalnu utakmicu u običajnijem prostorima bratstva i plemena, završava se onda kada vlast po svojoj volji, kao državna sila, sužava te prostore i za pojedinca i za bratstvo i za pleme. Dokle gođ vlast u Crnoj Gori nije postigla svoju izvršnu stabilnost, razlikovao se u crnogorskome društvu, i to vrlo izrazito, sistem moralnijeh od sistema materijalnijeh vrijednosti. Dok je vlast imala više honoris nego jurisdictionis autoritet, materijalna vrijednost nije imala čak ni značenje garanta za biološku egzistenciju pojedinca i njegove porodice. Na primjer, ako bi sva materijalna vrijednost koju posjeduje neko propala u kakvoj elementarnoj nepogodi, a vlasnik toga dobra nije do tada nikad otvarao prostore svojoj imovini da položi preko tijeh prostora ispit svoje moralne vrijednosti, ako upravo njegovo materijalno dobro i njegov moral nijesu činjeli dijalektičko jedinstvo koje verifikuje normativna etika, on bi, taj vlasnik, bio izložen bukvalnoj propasti. Svi oblici kolektivne solidarnosti i ispomaganja, kao što su mobe i razne druge vrste bratstveničke i plemenske ispomoći, primijenjivani su samo onda kada je gubljenik svojim dotadašnjijem odnosom, važećim moralnim odnosom, prema kategoriji materijalne vrijednosti to zaslužio. Evolucija svijesti koja sve materijalno podređuje moralnom i duhovnom je i dovela u Crnoj Gori do uspostavljanja beskompromisne borbe protiv Turaka i proturskih snaga u Crnoj Gori koje nijesu bile zanemarljive. Riječju, ta je evolucija stalno umanjivala stepen ekonomski mjerljive vrijednosti ljudskijeh postupaka i materijalnijeh dobara. Po prirodi stvari, ta evolucija je bila i moguća samo u prilikama kada se materijalno podređuje duhovima. Svaka pomisao na pružanje otpora neprijatelju značila je punu neizvjesnost ne samo metarijalnoga prosperiteta pojedinca, nego i najelementarnijega vida njegove egzistencije. Valja napomenuti da tu pojavu treba posmatrati u kompleksu pojava koje pripadaju jednom tipološkom sistemu. Kao što je poznato, tijeh je pojava bilo ne samo na prostorima evropske civilizacije. Differentija specifika jedne pojave pokazuje se jasno samo onome ko poznaje konture opštosti datoga fenomena. Romantičarsko isticanje crnogorske izuzetnosti poprima humorni smjer.

Evo jednog tipološkog detalja iz problematike o kojoj je riječ. U pjesmi Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala srpskog, priča se kako je katunska četa dobro šićarila u pljenidbenom obraćunu s nikšićkijem Turcima. Ali, dijeleći plijen, umalo se Crnogorci ne poklaše „oko toka Pašića Osmana“. Živko Senić iz Bjelica razborito predlaže da se toke daju sadrugu iz čete koji je u konkretnom obračunu „najprvi posjekao Turčina“.Da  se daju Peju Markoviću iz Cuca. Senićev prijedlog mogao se odmah prihvatiti zato, s jedne strane, što je on, isti Senić, uhvatio živa Turčina – Pašića Osmana i, s druge strane, stoga što je on, bjelički plemenik, predložio za čast drugoplemenika, iz Cuca. A značajniji od svega toga bio je jejdinstveni humanizam predlagača koji se ogleda u tome što davanje toka krvodužnom saborcu, Peju Markoviću, otvara mogućnost tome krvodužniku da tijem tokama, kao sjajnom junačkom biljegu, otkupi svoju glavu koja mu je na ramenima od danas do sjutra. Moralna osnovanost rješenja pjesnikova da prijdlog potekne od Živka Senića najjasnije se ističe u činjenici da je majka Seniću dala, kada se on spremao u pljenidbenu četu, blagoslov u vidu kletve. On glasi:

Hajde zbogom, sinko, Senić Živko!

Nema mati do tebe jednoga:

kad mi s puta donio sramotu,

već te majka živa ne viđela –

ostala ti majka kukavica!

Nijesu toke date Markoviću samo zato da bi Cuca pomoću njih preživio krvnu osvetu koja ga je čekala, nego je činom takvoga davanja pokazano da je trebalo taj prijedlog zaslužiti junaštvom koje ima moralni sjaj. Ugled Markovića uslovio je prijedlog i prihvatanje prijedloga, jer o ogoljenom samarićanstvu predlagača ne može biti govora. Junačko-moralna vrijednost Peja Markovića posredno je naglašena činjenicom da se od dragocjenijeh toka odriče Živko Senić za koga bi toke Pašića Osmana, kao junački trofej u kome bi zasvijetlio pred onako moralno usmjerenom majkom, bile vrijednost koja nema materijalne mjere. A moralno značenje toka kao junačkog obilježja, čija vrijednost stalno narasta širenjem priče i pjesme o njihovom porijeklu, i glasa o Senićevoj odluci da onako predloži, ističe se poslije naročito u tome šo se mogu one – Pašićeve, pa Senićeve, pa Markovićeve toke – staviti iznad krvne osvete. Što se mogu staviti naporedo s mrtvom glavom, i to ne bilo kojom, nego s glavom brata „š Čeva ravna Draška Popovića“. Trebalo je odista mnogo junačkoga napora i moralnoga sjaja da se postigne stvar koja će da stane na mjeru mrtve junačke glave! U konstelaciji svijeh odnosa u pjesmi materijalna vrijednost toka je sasvijem zanemarljiva kategorija. Ne materijalna vrijednost toka, nego Senićev prijedlog ima višestruk značaj u umjetničkoj strukturi pjesme Vuk Tomanović čiji je pjesnik-pjevač, nažalost, ostao nepoznat. Možda nije suvišno istaći to da opisi moralnijeh podviga u toj pjesmi ne znače odslikavanje svakodnevnijeh događanja u ratovitoj plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori. Pjesma Vuk Tomanović je slika moralnoga kodeksa koji je usmjeravao i ponašanje tadašnjeg društva i karakter crnogorske usmene epike drugoga repertoara.

Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskog vremena, one koje govore o tekućijem događajima kao i varijante postojećih pjesama, ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kjima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskog vremena koje su zapisane u Njgoševo vrijeme. I usmena epska pjesma postnjegoševskog vremena  nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenijeh kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. Međutim, prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti, treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj, autentičnoj, usmenoj poeziji, ili je njezin surogat, plagijat ili neki oblik falsifikata. Istraživanje karaktera usmenijeh pjesama postnjegoševskog vremena spada u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti, nauke koja određuje granice nepatvorene usmene poezije, kao izraza kolektivnoga duha jednoga naroda, granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod uticajem objavljenijeh zbirki, posebno Njegoševa Ogledalasrpskog.

Istraživanje moralnih normi postnjegoševskog vremena može se uspješno vršiti na osnovu brojnih pisanijeh dokumenata. Moglo bi se otprilike ovako reći: Kad se završava vijek klasične usmene epike kao važnog materijala za istraživanje društvene moralne problematike, tada se javlja obilje pisanijeh dokumenata koji na svoj način zamjenjuju gnoseološku iskazanost usmene pjesme.

U Njegoševo vrijeme počinje se odvijati jedan svojevrsni psihološki proces koji će izmijeniti poredak materijalne i moralne vrijednosti uspostavljen prije konstituisanja jakog autoriteta vlasti. I dalje je bilo imanentno takmičenje, agonalna narav i dalje se produžava, i dalje je cilj pojedinca bio „svagda najbolji biti i odlučan između drugijeh“, kako bi se to reklo homerskom devizom agonalizma. Slijedeći prirodu jednog izgrađenog toka svijesti, produžavala se u Crnoj Gori agonalna psihologija, ali teren za njezino iskazivanje niije više bio onaj iz prednjegoševskog zemana. U sistem stvari na osnovu kojih se, i zbog kojih, treba dokazivati ušle su i neke koje su do tada imale sasvijem drugo značenje. Uslovi za ispoljavanje agonalne psihologije u poretku jake državne vlasti nijesu bili više oni iz vremena kada je sloboda pojedinca imala široke prostore. To je bila ona sloboda koja je ponekad sve potčinjavala vijerovanju u neograničene slobode. Takvo shvatanje slobode odlično se pokazuje u ovakvijem izjavama, koje nijesu bile mnogo rijetke: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga.“ Dakle, novi poredak društvenijeh odnosa u postnjegoševsko vrijeme uslovio je promjenu interakcijskih odnosa moralne i materijalne vrijednosti. Svakodnevni čovjek koji je u istom licu ratnik, čobanin i zemljoradnik, bio je psihološki usmjeren da se određuje prema moralnijem i materijalnijem vrijednostima onako kako se ranije određivao njegov predak, isto tako u jednom licu ratnik, ratar i čobanin. Ali promjene se prvo primjećuju u njegovoj zbunjenosti pred činjenicom da njegov savremenik, glavar i junak koji je do juče bio i čobanin i zemljoradnik, a koji je kao junak služio za ugled i oponašanje, počinje drukčije da se određuje prema kategoriji materijalne vrijednosti i njezinom značenju za moralni integritet čovjeka. I to za moralni integritet ne samo junaka-plemenika, nego i značajnog činovnika i uticajnog podanika jedne politike. Glavar, junak i plemenik kao nosilac vlasti, koja ima autoritet jurisdictionis, počinje naglo da se bogati, i da to bogaćenje, ili forsirano privređivanje, smatra ne samo svojim moralnim i junačkijem pravom, nego i važnijem znamenjem svoga društvenog značaja i ugleda. U kompleksu uzročnijeh činjenica nastale promjene ne bi se nikako smjela zanemariti ni uloga usmene crnogorske poezije prvog repertoara.

U starijoj epici svi veliki junaci, oni koji idu u legendarnu istoriju, kao i oni koji su bili predstavnici otpora, imaju dvore i timare, presipa im se blago i nakit, oni junakuju i gospoduju. Za svijest jednoga junaka i glavara koji se bogati ta je epika mogla značiti moralno pribježište. Čovjeku koji mnogo drži do svojijeh zasluga, koje su najčešće i neosporne, sticanje dvora i timara moglo je izgledati kao prirodno junačko pravo. Moralnu opravdanost takvoga prava mogao je on da čita u epskijem slikama koje su pjesme pronijele kroz pokoljenja. Psihološki je razumljiva pojava da kićenje velikijjem činovima i veliko bogatstvo traže svoju moralnu potporu! Od uzdignute siromašne i herojske nemaštine, koju je opjevala prednjegoševska epika, više se nije mogla tražiti moralna potpora. Pjesma o junačkoj nemaštini mogla je tada da znači samo jednu epski uznijetu sliku koja se, od strane tipa novoga junaka, mogla koristiti na način koji je do tada bio nepoznat. Mogao se junak, koji je sad glavar i odžaković, ponositi svojim siromašnijem pretkom, ili siiromašnom prošlošću svoga plemena, da bi se uznosio činjenicom kako je eto i s tankijem brašnjenikom njegov predak i plemenik stizao tamo đe je trebalo stići. I tim svojijem stizanjem pomogao njemu da bude što jeste. Ta nova psihološka pozicija junaka-odžakovića polako je destruirala dotadašnji odnos prema sistemu materijalne i moralne vrijednosti. I to ne samo odnos junaka koji je postao odžaković, nego i onijeh lica koja i dalje ostaju o tankijem brašnjenicima. Oni koji nijesu zaimali mogli su ponekad da imaju čak i gori ekonomski položaj nego što im je bio u vrijeme kada je vlast imala honoris položaj. Pojedini izvori prihoda, kakvi su bili četni obračuni s turskom trgovinom i upadanje radi plijena na turske teritorije, usahnuli su, i sve dacije morale su se plaćati svome gospodaru revnosnije no što su se ikada plaćale turskoj vlasti. Sjetimo se samo kako je prošlo pleme Kuči kad nije prihvatilo zahtjeve crnogorskoga gospodara, knjaza Danila Petrovića.

U prilikama bogaćenja glavarskoga sloja, u svijesti onoga koji nije zaimao sazrijevalo je uvjerenje da je junak-odžaković i pas i čovjek, da je bastadur kome sve ide za rukom, ačkonso mu ga bilo! Ne može se jado obogatiti, samo junaku sve basta! Ako bi se neko i osmjelio da junaku-bastaduru nešto prebaci, kao što se ranije, u poretku junačke siromaštine, moglo dogoditi, junak-odžaković bi mu galantno odgovorio kao zavaljeniku i nemrčipušci: „Da si bio bastan, i ti bi!“ Tako su ekonomska uniženost prosječnog čovjeka i sistem vlasti koji počiva na ekonomski jakom sloju prikraćivali psihološku i moralnu mogućnost pojedinca da javno osuđuje postupke junaka-sojevića koji se beskrupulozno bogate. Šta je ostalo ljudima koji su gledali iz žablje perspektive? Ostalo im je da prihvataju novo stanje i da se na njega navikavaju kao na moralno čist posao. Ostalo im je da nalaze zajednički jezik s junakom-bastadurom, da mu se pridvaraju i stiču ga za svoga zaštitnika. Nije bio rijedak slučaj da se mlad, zdrav i naočit tankolozović oženi invalidnom đevojkom iz kuće junaka-odžakovića. Ili da mentalno nerazuđeni sojević i odžaković, invalid i starac, isprosi kršnu đevojku iz tanka bratstva i s tanka imanja. Posebno je pitanje na koje bi valjalo odgovoriti: Da li se mogla formirati svijest o moralnoj nesuvislosti junačkog bogaćenja u narodnome kolektivu u kome je agon imao bezmalo kultno značenje? Sjetimo se Homerovih junaka koji dijele plijen po činovima i zaslugama! Uglavnom: materijalna vrijednost dobijala je u postnjegoševsko vrijeme sasvijem novo značenje, jer je prerastala u kategoriju koja je i svojom ekonomskom marljivošću podupirala vrijednost pojedinca. A rijetki pojedinci koji su ostajali zatočenici epskog morala mogli su se samo tješiti izrekom: „Junačka su đeca na sokaku!“ Vrijeme epske etike suštinski se udaljavalo, formalno je ostajalo u deklarativnijem izjavama, i to baš onoga sloja koji je formirao novu etiku. Sinteza te deklarativnosti jesu Nova kola knjaza/kralja Nikole I Petrovića. Čista glorifikacija junačke nemaštine, kakva je bila u pjesmama prednjegoševskog vremena, postala je deplasirana i prevaziđena. Nikac od Rovina, iz prednjegoševske usmene epike, i poslije obilićevskog podviga na Čevskijem Ublima vraća se svojijem ovcama „na Izvore i Kobilje dole“ da noćiva kraj tora u pružini kao i prije podviga što je radio. To je lik junaka koji je dalo ono vrijeme koje je u epici isticalo svoju herojsku siromaštinu da bi istaklo tursku pohlepu. Evo epske slike turskoga plijena iz Crne Gore koja je data u pjesmi Udar na selo Trnjine, iz Njegoševa Ogledala srpskog:

A kad noći ispred zore bilo,

nešto trenu nebo od Trnjinah,

na Trnjine Turci udariše,

i Trnjine ognjem opališe,

i golemi šićar zauzeše:

krnji vagan i dvije ožice,

i pijevca, Tomina kokota,

i ćoroga konja Roganova.

Evo sada nekijeh podataka koji jasno pokazuju da u postnjegoševskom vremenu, kao, donekle, i za vlade Petra II, više nije bilo uslova da junačka siromaština ispuni nivo epske teme.

Njegošev brat Pero Tomov davao je pojedinijem glavarima u zakup carinu i otvarao prodavnice soli. On je bio samo jedan iz reda vladajuće kuće Petrovića, i njoj bliskijeh glavara, koji su za vlade Petra II imali monopol trgovine i koji su se najviše bogatili. Dolaskom na vlast knjaza Danila privilegije se ne ukidaju, nego samo prelaze s jednijeh lica na druga. Poznati glavari-trgovci – Pero Tomov, serdar Milo Martinović, Stevan Petrović-Cuca, Mašan i Đorđije Petrovići i drugi, izgubili su privilegije. Pojedini od njih svoje bogatstvo, neki i glavu. Umjesto njih, privilegije su dobili glavari koji su bili odani knjazu Danilu. Tu je osobito karakterističan vojvoda Mirko, brat Knjažev, predsjednik Senata i otac budućeg gospodara, Nikole I. Do dolaska njegova brata na knjaževski presto Crne Gore, vojvoda Mirko spadao je u red srednje imućnijeh Njeguša, a za nekijeh petnaestak godina, od 1852. do 1867. godine, kada je bio najmoćnija ličnost poslije knjaza Danila, postao je najbogatiji čovjek u Crnoj Gori. Prodavao je žito koje su siromašnome crnogorskome življu slale kao pomoć pojedine zemlje. Vojvoda je bio ortak s poznatijem risanskim trgovcima Ćatovićima imajući s njima ugovor o isporuci taina turskome gradu Nikšiću u vrijednosti od 80.000 fiorina. Takav je ortakluk bio osobito povoljan primorskijem trgovcima, jer je to bio dobar način da se trgovački transporti koji idu iz Risna za Nikšić zaštite od crnogorskijeh četa. Ko je to smio napasti trgovinu čiji konci vode u ruke vojvode Mirka Petrovića, Knjaževog brata i smiritelja Kuča! Imao je Veliki vojvoda svoje mline na Rijeci Crnojevića, davao je žito i novac na kamatu s dobitkom do 80 odsto, a osnovao je i prvu crnogorsku zalagaonicu koja mu je donosila ogromnu dobit. Možda su i poneke toke, poput onijeh Pašića Osmana koje je Živko Senić poklonio drugoplemeniku Peju Markoviću da otkupi svoju glavu, završile u Vojvodinoj zalagaonici na Cetinju! Interesantno je navesti jedan podatak koji ukazuje na ukrštanje morala čovjeka prednjegoševskoga vremena s moralom koji se razvio u poretku autoritarne vlasti crnogorske. Izvještavajući Vuka Karadžića o toku Grahovačke bitke 1858. godine, Vuk Popović napominje: „Jedan Bjelica s posječenim prstima na lijevoj ruci, idući s ostalijem ranjenicima natrag, kad ga je vidio vojvoda Mirko izdere se na nj: Kurvo ženska i s jednom rukom mogao si se boriti i zamijeniti! – te naredi da ga mušketaju.“

Stil bogaćenja vojvode Mirka poštovao je čitav niz glavara: serdara, vojvoda, barjaktara, kapetana i popova. Jole Piletić je imao ortake u trgovini stokom. Ni Marko Miljanov, perjanica čojstva i junaštva, nije propustio priliku da se okoristi svojijem položajem i da bogato trguje krupnom stokom. Njegovi ortaci i čobani pregonili su preko granice tursko-crnogorske i po četrdeset volova onda kada je svakome drugome bilo zabranjeno da pregoni stoku pro granice zbog bolesti papkara koja se bila pojavila u Sandžaku. Milovan Medenica je zapalio krov jednome svome dužniku siromahu da bi ga digao sa zemlje koju je kasnije prisvojio taj rovački serdar. Kapetan Akim Daković bio je poznat kao gramziv čovjek koji trguje s narodnijem novcem i prikriva kontrabandsku robu. Blažo Bošković je davao žito „na vađevinu“ po dvostruko višijem cijenama. Banjski kapetan i barjaktar Ćetko Pejov raselio je svakoga komšiju na čije mu je imanje oko žvrknulo! Držao je na Velimlju i svoju trgovinu. O lihvarstvu popa Đoke Mijuškovića, kao što je poznato, postoji čitav korpus priča i anegdota. Opštepoznati su stihovi: „A što kukaš, kukavice tužna, / kad nijesi popu Đoki dužna!“ Nije bilo crnogorskoga plemena ni kapetanstva koje nije imalo barem po jednoga vjernog poštovaoca obogaćenog bastadura, velikoga vojvode Mirka Petrovića! Ipak, nekako je izuzetan slučaj pivskog vojvode i junaka Lazara Sočice. Prije nego što je postao plemenski glavar, Sočica je bio takoreći siromah. A evo šta se jednoga dana bilježilo na ime pivskoga prvaka i crnogorskoga vojvode Lazara Sočice: 1.505 rala zemlje, 980 brava, 164 govedi, 68 konja, 42 svinje, 15 košnica pčela, devet vodenica i pet valjalica. Bavio se krupnom trgovinom, a pozajmljivao žito i pare uz, kako se to narodski kaže, čifutski visoke kamate!

Zamislimo šta bi usmena pjesma imala da nabroji da su Turci kojijem slučajem poharali dvore i timare Lazara iz Pive kalovite! Današnji čitalac takve pjesme, koji ne bi znao za pomenuti inventar bogatstva Lazara Sočice, zaključio bi da je to pjesnička hiperbola. Dr Mirčeta Đurović u svojoj knjizi o razvitku trgovačkog kapitala u Crnoj Gori kaže: „Glavarski sloj u Crnoj Gori ispoljio je sve one odlike koje se sretaju u mnogim državama. Način i metodi bogaćenja crnogorskih glavara, zavisno od uslova i modifikovani konkretnim prilikama, bili su u suštini isti kao i u drugim zemljama. U procesu bogaćenja crnogorskog glavarskog sloja mogu se sagledati manifestacije izvjesnih zakonitosti, makar kao tendencija prvobitne akumulacije kapitala.“

Dakle, kad se govori o usmenoj epskoj poeziji drugoga repertoara u Crnoj Gori, treba strogo razlikovati pjesme koje su svojim prirodnijem sazrijevanjem prešle u pisani tekst, odnosno koje prate crnogorsku istorijsku stvarnost od početka VXIII vijeka do učvršćenja autoritarne vladavine Petra II, od pjesama na koje je uticala ta autoritarna vladavina i objavljene usmene pjesme koje je Njegoš korigovao objavljujući ih u idejno-politički usmjerenoj antologiji Ogledalo srpsko.

Specifični realizam nepatvorenijeh crnogorskih usmenih deseteračkijeh pjesama, koje reprezentuju Smrt Nikca od Rovina i Čovjek-paša i Mihat čobanin, zrači elementarnom svježinom, ima ukus hljeba i vode i boju kamenog uzburkanog mora. Ta deseteračka poetska svita aristokratski je jednostavna kao i klasična crnogorska nošnja. Unutrašnji sklop pjesama raspoređen je kao enterijer tipične crnogorske kuće – doma Nikca od Rovina ili koga drugog bezimenog nahijskog ili brđanskog Crnogorca. Deseterački nizovi imaju gospodstvenu eleganciju osnovnijeh boja, koje tek miješanjem treba da pređu u bogatstvo nijansi i vizuelne efekte. Crnogorska poetska hronika drugoga epskoga repertoara jedinstvena je kao planinsko bilje koje su uzgajale zore i rose i čiji cvjetovi uzdržanom ljepotom pričaju legendu o vihorima, pamte vreline sunca, jelenske svadbe i vučje pirove. Sve okrutno i plemenito, jednostavno i složeno, božje i đavolje, stopilo se u simfoniju, potresnu u jednostavnosti. Crnogorske usmene deseteračke pjesme drugoga repertoara jesu istorija, ali opoetizovana i oplemenjena onoliko koliko je ta ista istorija dozvoljavala. Te pjesme nude Vukova četvrta knjiga Srpskih narodnoh pjesama, Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i hercegovačka i, djelimično, Njegoševo Ogledalo srpsko.

Aspekti hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici

U procesu uslova za razvitak usmene epske poezije koja prati crnogorsku borbu protiv Turaka aktualizovao se borbeni profil hrišćansko-žrtveničkog predanja koje se u usmenoj epici sa starijom tematikom identifikuje s kosovskijem martirstvom koje je u usmenu tradiciju unijela postkosovska despotsko-klerikalna politika.

Forsiranje jedne dimenzije kosovskog predanja značilo je korekciju ne njegove ontološke suštine, nego pronalaženje praktičnoga puta za korišćenje te suštine. Dok je za vrijeme rajetinsko-podaničkog zatišja, od pada Zete pod tursku vlast do kraja VXII vijeka, hrišćansko-žrtvenički kosovski podvig postulirao svoju ideološku službu prvjenstveno dejstvom na planu čuvanja vjere rajetinsko-podaničke svijesti, dotle je u procesu sazrijevanja odluke da se otkaže poslušnost turskoj vlasti u nahijskoj Crnoj Gori, i time otvori front „borbe neprestane“, kako se to pjesnički reklo, naglo poprimio ulogu teorije oružane borbe za oslobođenje od Turske. U srenjovjekovnijem književno-teološkijem spisima o Kosovskome boju, kao i u usmenijem pjesmama kojima su ti spisi pružali, preko crkvene propagande, ideološke propozicije, vitez koji ubija cara ne predstavlja vrhunac kosovskog podviga. Za nasljednike kneza Lazara, kosovskog martirskog pobjednika, koji su bili, u spregu sa crkvom, politički cenzori književno-teološkog tumačenja kosovskog fizičkog poraza, kao i za rajetinsko podaništvo, koje nije začinjalo misao o realnijim istorijskijem perspektivama oslobađanja, podvig viteza što ubija turskoga cara nije prelazio okvire jednog od detalja u kontekstu kosovskog predanja. Takav vitez nije mogao da značajnije ideološki uzbuđuje postkosovsko vrijeme zato što je apologetika kosovskoga martirstva jasno isticala činjenicu da ideja za podvig potiče od Lazara. Ubistvo cara Murata moglo je najviše da znači samo najistaknutiji detalj fizičke konkretizacije Lazareve ideje. U kosovskijem pjesmama kao i u spisima, svaki potez kosovskog događaja ideološki je determinisan odlukom kneza Lazara da se žrtvuje za mučenički vijenac, odnosno da svoje „zemaljsko carstvo“ prinese na žrtvu u ime vjere. Svjštenstvo, koje su obavezivali liturgijski zahtjevi da u crkvi pominje Lazarevu žrtvu, i usmeni pjesnici-pjevači, kao stvaraoci koji po logici stvari prenose ideologiju narodnog kolektiva kome pripadaju, u stihovanu povjesnicu. Dakle, svještenstvo i pjesnici kao relevantni prenosioci kosovske martirske ideologije predstavili su Lazarevu žrtvu kao vrhunac kosovskoga podvižništva. Otuda logično slijedi činjenica da je podvig viteza koji ubija nevjerničkoga cara uzdigao autoritet cara Lazara time što nije pokazao autonomnost svoje ideje da učini podvig u ime cilja za koji se Lazar svjesno žrtvovao. Tako se u širem ideološkom kontekstu kosovskoga predanja problem uvrijeđene časti viteza ograničavao napovod podviga. Njegov uzorak, međutim, oličen je u dubokome slaganju viteza sa idejom koju je dedukovao Lazar. Prema tome, formiranje obilićevskoga kulta i uspostavljanje „vjere Obilića“, koju je do vrhunca doveo Njegoš, nije povlačilo za sobom pomjeranje slojeva u hrišćansko-žrtvenoj strukturi kosovskoga predanja. Vitez koji ubija cara, nazvan Miloš Obilić, u vrijeme slobodarskoga osvješćivanja u Crnoj Gori, početkom VXIII vijeka, zaklonilo je svojom viteškom širinom sav kosovski kult. Ali ne kao njegova ideološka korekcija, nego kao afirmacija uloge fizičkijeh činilaca u procesu kosovskoga žrtvovanja. A to je hristovski smjer – preko fizičke žrtve ide se u nebesku pobjedu! Ideološka odanost prema Lazarevom kosovskom žrtvovanju ne samo da je i dalje ostala potpuna, nego je i osobito naglašena činjenicom da je ubistvo turskoga cara Murata mjera hrišćansko-žrtveničke indoktrinacije svijesti Miloša Obilića.

Njegoš u Gorskom vijencu daje sliku procesa kanonizacije obilićevskog podviga kao jedine mogućnosti da se u Crnoj Gori na početku XVIII vijeka služi hrišćansko-žrtveničkom kosovskom moralu. Protagonisti borbe, kao probuđeni dio naroda, zagovaraju „vjeru Obilića“, za razliku od rajetinskijeh podanika koji Miloša prizivaju samo kao svijetlu tačku svoje istorijske prošlosti, kao junaka koji „mrcino krunu ne upušti“. Granica između pasivne i propagandnoaktivne službe kosovskoga predanja istaknuta je stepenom mržnje onijeh koji su riješeni na žrtvu prema neosviješćenima. Njegošev junak u Gorskom vijencu, Vuk Mićunović, s prezrenjem gleda na Crnogorce koji idu u svatove Sulja-barjaktara. Veli:

Mrzni su mi oni nego Turci…

Badava se inate s Turcima,

kad im ližu ka paščad sahane!

Riječi Vuka Mićunovića precizno definišu razdvajanje preventivne službe kosovskoga podviga od njegove nove službe kao borbene teorije. Miloš je za ustanike „žertva blagorodnog čuvstva“ i „čudo vitezovah“. Vitez koji je rajetinu služio za moralno pribježište postaje za ustanike „grom stravični te krune razdraba“, sila koja „prestol sruši a tartar uzdrma“. Protagonisti borbe uzgajaju Milošev podvig za svoj vrhovni zavjet, koji znači da pred Milošem treba da se podnose računi u zaumnoj egzistenciji. Ustanici religiraju s Milošem onako kako su preporučivali kosovski kleirikalski propagatori da treba religirati s Lazarom, carem nebeskijem! Njegošev Mustaj-kadija našao je pravu riječ za novonastalo služenje obilićevskoj religiji u Crnoj Gori. On kaže:

Malo ljudstvo (…)

Krtsu služiš, a Milošem živiš (…)

Miloš baca u nsvijest ljude,

al’ u pjanstvo neko prećerano!

Primijećeno je da se Miloš Obilić pominje u Gorskom vijencu dvanaest puta. Njegoševi istrebitelji poturica u Gorskom vijencusamo Boga češće spominju no kosovskoga zažetnika koji je „grom stravični te krune razdraba“.

Njegoš je definisanjem odnosa između probuđenog dijela naroda i življa koji nema svijesti o oslobođenju u stvari dao sintezu te stvarnosti koja je opjevana u crnogorskoj usmenoj epici drugog repertoara.

U pjesmi Sinovi Obilića, koju je redigovao Njegoš prema svojim ideološkijem nazorima, najpotpunije se izražava produženje hriščansko-žrtveničkog kosovskog predanja u usmene epske pjesme crnogorskoga drugoga repertoara. Određivanjem datoga naslova pjesmi, kad je unosio u Ogledalo srpsko, Njegoš je implicite naglasio da je strukturni kalup kosovskog hrišćansko-žrtveničkoga predanja u pjesmi očuvan. Upravo da se podvig Nikca od Rovina ispoljavanjem u formi služenja „vjeri Obilića“ kreće na ravni Lazareve martirske ideje.

Žanrovska forma ekspozicije pjesme Sinovi Obilića iskazuje jedno dublje značenje u kontekstu pjesme. Podsjećanjem junaka na njihovo ubjeđenje, da bi bili kadri da učine obilićevski podvig, u stvari se ističe priličnost zažetnika-junaka da služe hrišćanko-žrtveničkoj ideji kosovskog predanja. Slavlja iz planine, koja podsjeća Nikca i družinu mu na obavezu žrtvovanja, jeste specifikacija „knjige od Bogorodice“ iz koje Lazar čita alternativnu poruku da se privoli jednome od dva carstva – nebeskome ili zemaljskome.

Zanemarivanje svijeh ličnih motiva vitezova koji se spremaju za podvig u pjesmi Sinovi Obilića podrazumijeva ideološko-religijsko ubjeđenje da se treba žrtvovati „za krst časni i slobodu zlatnu“. Nukleus martirskog podviga kosovskog predanja, koji se začeo u postkosovskoj politici vazalne srpske Despotovine, lako je primjetljiv u pjesmi, dok je strukturni kalup kosovske žrtve izvjenso prikriven Nikčevijem govorom koji je primjeren suvoparnoj naraciji usmene crnogorske pjevanije drugoga repertoara i nadojen plemensko-bratstveničkijem agonom. Navodno Nikčevo odlučivanje na podvig zbog slave koja bi uslijedila – „da pričaju do poslijed ljudi“, jeste realistički plemensko-bratstvenički oblik produžetka Lazarevog žrtvovanja za vijenac mučenika i za „nebesko carstvo“ koje je „uvek i doveka“, kako se kaže u pjesmi Propast carstva srpskoga iz Vukove zbirke. Poređenje iskaza iz dvije pjesme,Sinovi Obilića i Propast carstva srpskoga to jasno potvrđuje -

Lazar:

Mili Bože, što ću i kako ću?

Kome ću se privoleti carstvu:

da ili ću carstvu nebeskome,

da ili ću carstvu zemaljskome?

Ako ću se privoleti carstvu,

privoleti carstvu zmaljskome,

zemaljsko je za maleno carstvo,

a nebesko uvek i doveka.

Car volede carstvu nebeskome,

a negoli carstvu zemaljskome…

Nikac:

Slušajte me oba pobratima!

Tirci su se posilili ljuto

đe je umro vladika Danilo,

poginuo Mićunović Vuče

s pobratimom Đurašković Jankom,

đe ostala zemlja bez glavarah.

Već na noge, ako Boga znate

da junački, braćo, poginemo,

rad slobode i rad otečestva,

da pričaju do poslijed ljudi

za junaštvo do tri pobratima!

Spomente se da smo uglavili:

kako na nas turska dođe vojska,

da oćemo, braćo, učiniti

što i Miloš su dva pobratima

na Kosovu te cara ubiše

i besmrto ime zadobiše…  

 

Nikac stremi božanstvu svoje etike, Milošu Obiliću, onako kao što je Lazar stremio oreolu mučenika. Ideološki kalup Lazareve žrtve ocrtava se i u činjenici da se crnogorski junak odlučuje na  žrtvu u ime plemena crnogorskijeh na koja vojšti Ćehaj-paša, onako kao što se žrtvovao Lazar za vijenac mučenika kada je Murat „pao na Mazgit na polje“. Lazara čeka vječito carstvo, a Nikca trajno sjećanje, „da pričaju do poslijed ljudi“ o njemu. Nikac nije novi Obilić, nego nastavljač Lazareve ideje koji svoje služenje ideji ostvaruje imitiranjem podviga epskoga Miloša Obilića kao najistaknutije kote na fizičkoj mapi kosovskoga žrtvovanja. Tijem što je izronio iz Lazareve žrtve, Nikčev podvig se povezao ne samo sa novozavjetnom žrtvom, nego i sa gnostičkijem shvatanjem koje je poznato i u drugijem religijama. Idući od pjesme Sinovi Obilića preko pjesama o Kosovu došlo bi se do Prometejeve žrtve za dobro ljudskog roda, i do Gilgamešovog podviga. Uostalom, smisao hrišćanskoga žrtvovanja, i ne samo hrišćanskoga, ne ogleda se jednostrano u imitiranju nego u služenju ubjeđenju da se treba žrtvovati.

Koliko se gođ realistički opis junaštva u pjesmi Sinovi Oblića udaljavao svojijem oblikom od praizvora, on zadržava sve osnovne konture opšteljudskoga sižea o žrtvi koja se podnosi u ime višijeh ciljeva. Dakako, u podvigu Nikca od Rovina specifično je naglašen profil žrtve sa konkretnijem istorijsko-teološkijem smislom koji je vaspostavljen u književno-teološkijem spisima o Kosovu i u usmenijem pjesmama s kosovskom tematikom. Tako se u pjesmi Sinovi Obilića, kao čelnom predstavnku crnogorskijeh pjesama drugog usmenog repertoara u kojima se osjeća dah obilićevskog podviga, najpotpunije iskazuje produženje hrišćansko-žrtveničkoga sižea pjesama o Kosovu. Onoga sižea koji je začet u političko-klerikalskoj propagandi postkosovskoga vremena u vazalnoj Srbiji. To je vrijeme kada je nepomirljivi borac protiv Turaka, Vuk Branković, proglašen izdajnikom, a fizički poraz na Kosovu pretvoren u nebesku pobjedu. Taj odnos prema hrišćanskoj kosovskoj žrtvi aplicirao je u crnogorskoj slobodarskoj ideji. Posebno naglašen Njegoševijem apoteoznim stavom prema njemu.

 

 

 

 

 

 

 

Duh homerske nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana

Homerski duh znači moralni elitizam pjesnika Ilijadekoji se glasi nepristrasnošću u prikazivanju suprotstavljenih strana – Ahejaca i Trojanaca. Kako je istakao Miloš N. Đurić, Hektor je hrabriji, valjatniji i humaniji junak nego Ahilej. To znači da čitalac koji ne bi znao da je Homer ahejski pjesnik, može pomisliti da je Ilijaduispjevao Trojanac.

Evo dva trenutka homerske nepristrasnosti u dvijema pjesmama. Jedna je Strahinjić Ban od Tešana Podrugovića, a druga, Đerzelez Alija iVuk Jajčanin potiče od anonimnog bošnjačkog pjesnika-pjevača.

Milijin Strahinja, vitez iz Banjske kraj Kosova, preobučen u tursku đeisiju, uplovio je u more turske sile na polju kosovskome ne bi li doznao đe je svoj čador razapeo silni Vlah-Alija, koji mu je dvore razorio, majku konjma pregazio i ljubu zarobio. Traži Ban tursku divaniju koja ne sluša cara ni vezira, pustahiju za koga je careva vojska što i “po zemljici mravi”. Nedvojbeno, u odnosu na Strahinjićev viteški fanatizam, Don Kihotov pohod na vjetrenjače – čisti je realizam! Ispred Servantesova zanesenjaka mlataraju drvene vjetrenjače, a ispred Strahinjića je Kosovo, uzduž i poprijeko proniklo turskijem kopljima i handžarima. Da se kiša prospe s nebesa, ne bi kapnula na zemlju no na turske hate i junake!

Čim je ugazio u tursku ordiju, Strahinjiću se otmu oči na jedan čador s kraja vojskom skrknutog Kosova. Pomisli da je to čador pod kojim se njegova ljuba napastvuje, pa nahrupi unutra da vidi je li cilj pogodio. No, vitez, koji je metonimija zamaha bez uzmaha, nalazi pod čadorom ovakvog junaka:

 

Ne bijaše silan Vlah-Alija,

no bijaše jedan stari derviš:

bijela mu prošla pojas brada,

s njime nema niko pod čadorom.

Bekrija je taj nesrećni derviš -

pije Turčin vino kondijerom,

no sam lije no sam čašu pije,

krvav derviš bješe do očiju!

 

Kad Ban, preobučen u tursko ođelo, upita bi li mu mogao reći đe je

Vlah-Alija svoj čador razapeo, podnapiti starac poznade Strahinjića i njegovim ga imenom oslovi. Ustrašeni vitez Strahinjić planu, kao bajagi oljućen što ga pijani bekrija uvredljivo naziva kaurinom. Na to će derviš natenane odgovoriti da on dobro poznaje Banovića Strahinju “iz malene Banjske kraj Kosova”. Veli on da jednako poznaje i Banovo čelo i njegove “oči obadvije” i dva mu mrka brka i Đoga pod njim i hrta Karamana za njim! Onda Turčin podsjeti Strahinjića na ono što se dogodilo pomeđu njih dvojice u zemanu, čime započe jedan od najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti!

Priča derviš da je robovao u Banovoj tamnici za devet godina. Poslije tolikoga tamnovanja, Strahinjić je uvidio da će propasti “zmija od Turaka” u lednom zindanu, pa je pustio roba na otkupe – veresijom! Ali kad je, na riječ oslobođeni Turčin, došao u postojbinu mu, ovi su ga jadi “zabušili”:

U dvorove kuga udarila,

pomorila i muško i žensko,

na odžaku niko ne ostao,

no ti moji dvori propanuli,

propanuli pa su opanuli,

iz duvara zovke proniknule.

Što su bili lavi i timari -

pojagmili Turci na miraze…

Nesta blaga nesta prijatelja.

Izgubivši imovinu i prijatelje, derviš nije mogao poslati otkup na koji ga Strahinjićeva plemenita riječ obavezuje. Postao izdvojenik i usamljenik bez premca, a valja živjeti! Onda se mezilskijeh dohvatio konja, stigao u Jedrene, tu ga vezir primijetio i caru ga preporučio. Kad car viđe da je pridošlica “junak od megdana”, reče da ga upišu u tevter vojnika koji služe cara dovijeka.

Taj detalj, ili lokalni siže, ima u umjetničkoj gradnji djela dvostruku funkciju. Rasvjetljava činjenicu koja je opredijelila Banovića Strahinju da pusti roba na otkupe veresijom, odnosno na riječ. Odrednicom “zmiju od Turaka” Ban upravo naglašava sveukupnost derviševe ličnosti koja će impresionirati i turskoga cara da ga primi u svoju elitnu jedinicu. A carev doživljaj derviša kao “junaka od megdana” indirektno upućuje na činjenicu da je u Banovoj odluci da na riječ pusti roba, koga je usužnjio devet godina, bilo manje samarićanstva nego doživljaja čovjeka koji obavezuje da se cijeni. Žao je bilo vitezu iz Banjske da jedno momačko-viteško lice ispiju tamničke memle i akrepi, pa, iako je taj zarobljenik “zmija od Turaka”. Interferentni odnos ta dva detalja u pjesmi samo je jedan primjer

Milijine pjesničke genijalnosti koja se u svijem njegovijem pjesmama dosljedno manifestuje.

Pjesnikovo rješenje da derviš svoj nerješivi životno-moralni problem razriješi odlaskom caru u vojnike nedostižno je elitan umjetnički detalj u gradnji lika derviša-roba-viteza! Samo takva odluka njegova briše iz čitaočeva alijas slušaočeva doživljaja toga lika svaku i primisao da je takav uzorni Čovjek mogao drukčije postupiti. Samo utapanje svoga života u more vojničke bezličnosti, i drugovanje s rujnim vinom, koje otupljuje oštricu sjećanja na neispunjeno povjerenje koje mu je pružio Strahinjić, pronalazi jedinu životnu trasu koja je dostojna takvoga čovjeka.

Šta se dalje događa u pjesmi, kako Starac Milija dalje usaglašava interferentnost svakog sa svakijem detaljem u kolosalnoj umjetničkoj građevini – Strahinjić Ban?

Stari vojnik-derviš, kome je vince toliko udarilo u lice pa izgleda kao da je krvav do očiju, pita Strahinjića Bana je li to on došao da od njega traži otkupe koji su dogovoreni. Ban je turski govorio, bio je u turskom ođelu, sve se moglo pretpostaviti! Pita to derviš i odmah se sa žalom povjerava da on nema pare ni dinara! Kad se Strahinjiću rasvijetli pred očima kakvu je ljudskovinu pustio iz tamnice na veresiju, ispriča Ban svome bivšemu robu svoju zlu sudbinu koja ga je dovela u tursku ordiju na Kosovu. Kad ispriča Strahinjić šta je doživio od Vlah-Alije, zamoli staroga derviša da ga turskoj vojsci ne prokaže. Ta Banova molba takođe dograđuje i njegov lik i lik derviša. Molba da ga derviš turskoj vojsci ne prikaže maestralno spušta fanatično zažetog viteza na nivo realnog čovjeka. Banovo bez uzmaha kretanje na Kosovo moglo bi se doživjeti i kao pretjerano donkihotstvo da nijesu u njegov lik ugrađeni detalji realnog života. Taj detalj upravo pokazuje da je Strahinjić svjestan kako njegov put do cilja može biti prekinut ako turska vojska, koja je pritisla Kosovo, dozna da se “kaurska zmija”, preobučena u tusrku đeisiju kreće Kosovom.

Još jedan zrak životnog realizma svijetli iz toga detalja. Naime, psihološki je sasvim uvjerljiv Banov strah da ga stari podnapiti derviš može prokazati vojsci u trenucima kad se iskazuje kao dužnik koji nije opravdao povjerenje koje mu je ukazao Strahinjić. A onda taj detalj, u kojem Ban alaljuje dervišev dug, posebno opravdava derviševu odluku da Banu obeća svoju odanost. Bolje reći, doživljavanje Banovih vrlina za devet godina tamnovanja, i posebno Banovo povjerenje da ga pusti veresijom, utemeljili su derviševu odanost, a saznanje da Strahinjić nije došao na Kosovo da nakudžava dugovanje, usmjerili su dervišev odgovor u obliku krajnje zahvalnosti Strahinjiću. Moralno utemeljeni čovjek, nekadašnji muški delija koji je impresionirao Strahinjića Bana, i skrenuo na sebe pažnju cara turskoga, ovako odgovara čovjeku koji ga je bio utamničio za devet godina:

Ti sokole, Strahinjiću Bane,

tvrđa mi je vjera od kamena.

Da ćeš sade sablju povaditi,

da ćeš pola vojske pogubiti,

nevjere ti učiniti neću,

ni tvojega ljeba pogaziti.

Iako sam bio u tamnici,

dosta si me vinom napojio,

bijelijem ljebom naranio,

a često se sunca ogrijao,

puštio si mene veresijom…

Ne može se odgovoriti na pitanje da li se više udivljava Ban Dervišu ili Derviš Banu! A dive se jedna drugoj dvije beskrajno udaljene sličnosti, odnosno dvije stopljene moralne identičnosti. Strahinjić se divi starome dervišu koji u vino što ga je obuzelo nije utopio svoju ljudskovinu. Derviš se divi vitezu kome su na hatu brodi đe gođ dođe vodi!

Interferentna udivljenost dvojice vitezova u Milijinoj pjesmi jako podsjeća na obostranu udivljenost trojanskog kralja Prijama i ahejskog prvaka Ahileja. Kralj traži od Ahileja tijelo svoga sina Hektora da bi ga dostojno sahranio. Odluka da traži svoga mrtvoga sina od junaka koji ga je dobio na megdanu, upravo je divljenje tom junaku i uvjerenje da će takav junak postupiti kako je i postupio, znači divljenje takvoj ličnosti. U junaštvu

nenadmašni sin kralja Peleja i boginje Tetide, udovoljivši zahtjevu, iskazao je divljenje prema starome kralju, jer smatra da bi i njegov otac, kralj Pelej, tako postupio. Ahileja je podsjetio kralj protivničke strane na svoga oca, staroga kralja koga nije vidio već deseet godina. Nije ga vidio krivicom drugoga Prijamova sina – Parisa otmičara. Ali ljudskovina sve pobjeđuje! Teško je naći treće obostrano udivljenje dvojice ljudi u svjetskoj književnosti koje bi moglo stati ravnopravno uz ova dva udivljenja – kod Homera i Starca Milije!

Pred Homerom je bilo prostranstvo epa kad je pjesnički kitio  razgovor Prijama i Ahileja pod čadorom ahejskog prvaka, a Starca Miliju je sapinjala guslarska pjesma koju je trebalo pjevajući graditi kad je opisivao razgovor Strahinjića Bana i staroga Derviša pod njegovijem čadorom. Stiskali su Starca Miliju i prostor i vrijeme, ali on je s tom smetnjom izlazio nakraj na svoj, u našoj usmenoj epici nedosegnut način. Pjesnička uslužnost naizgled značenjski obične, i svakodnevne, riječi Milijino je osnovno pjesničko sredstvo. Konkretnije, ne davanjem novog značenja konkretnoj riječi, nego pronalaženjem adekvatnog mjesta datoj leksemi Milija izgrađuje i najdelikatnije situacije i psihološku unutrašnjost likova. Evo tih primjera.

Turskom vojskom preplavljeno Kosovo lapidarno je opisano. Da kiša pljusne s nebesa, ne bi skvasila kosovsko polje, no turske tabore! Kad se Derviš jemina Banu da ga ne bi prokazao tusrkoj vojsci ni kad bi isti Ban svojom sabljom satro pola carske vojske, malo prije naglašena mnogobrojnost turske vojske složi se s Derviševom riječju pola kojom se naglasi, s jedne strane, Derviševa neograničena vjernost Banu i, s druge, snaga Banovog zamaha sabljom! Čitalac odnosno slušalac je u prilici da zapostavi hiperbolu kao pjesničko sredstvo i da doživi Bana u njegovoj realnoj kompletnosti koju nudi pjesma: Strahinjić je drugo sunce na Kosovu,

nema te vode hladne koja ne nudi brode Banu i njegovu đogu! Dervišev iskaz da Ban više voli hrta Karamana nego i Đoga, hata koji vode ne pita za brode, ima dvije službe u pjesničkoj arhitektonici Milijine pjesme. Banov ljudski strah od mogućnosti da ga prepozna turska vojska stapa se životnijem realizmom sa Banovom ljubavi prema hrtu. A posebno naglašava istinitost naizgled čudnog podatka da je svoga roba, turskoga derviša, Strahinjić Ban i vinom napajao!  Otvara se prostor za pretpostavku da se Ban udivljavao ”zmiji od Turaka” dok je s robom razgovarao, dok su zajedno pili vino, dok su zajedno šetali po suncu. Sužanj i gospodar! Otkud Derviš zna da Ban više voli svoga hrta nego hata, da li se to moglo zaključiti gledajući kroz mazgalu iz lednog zindana, ili iz razgovora s Banom? Starac Milija samo riječju ili sintagmom, čak bi se moglo reći – jezičkim i stilskim gestom, nagovijesti mogućnost slušaocu, kao i nama današnjim čitaocima, da na osnovu toga izabranog detalja kompletira konkretni lik ili datu situaciju.

Valja napomenuti da slika dvaju pasa – Odisejevog Arga kod Homera i Banovog Karamana kod Starca Milije, imaju istu uslužnost u dogradnji likova Odiseja i Strahinjića Bana. Bezmalo, u oba slučaja se vjerni čovjekovi pratioci antropomorfizuju. To se u književnijem djelima postiže tako što i Arg i Karaman uplovljavaju u ljudsku uobličenost Odiseja i Strahinje Bana. Kad Arg prepoznade Odiseja, koji je bio odsutan dvadeset godina, i kad Karman zamijeni Banovu tazbinu, koja je okrenula glavu od zetove drame, oba ta hrta iskočiše iz uobičajenih abažura opisa psa kao čovjeku vjerne životinje. Lijepo bi bih doznati koji se treći pas u svjetskoj  književnosti ugradio u glavni lik junaka onako cjelovito kako su se ugradili Arg i Karaman! Da je Starac Milija čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnijeh istraživača, oprala gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom. Svinjar Eumej i pas Arg povratili su Odiseju duh njegove Itake, a hrt Karaman nije samo zamijenio Banovu licemjernu tazbinu, nego je ulio i dah ljubavi u razgnjevljenog viteza koji je iz tazbinskoga Kruševca krenuo u gotovu pogibiju.

Iako je bio sapet stihom i vremenom, pritisnut godinama, ranama i

rakijom, Starac Milija je psihološki kompletirao likove Strahinjića Bana i Derviša mimo normi usmene deseteračke epike kojoj žanrovski pripada. Tvorac Derviša i Strahinjića Bana ne da se satjerati u pregratke teorije književnosti. Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička rješenja od drugijeh pjesnika-pjevača, niti drugi što od njih mogu preuzeti. Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika, no stanje duha koje pjesnici pojedinačno na svoj način iskazuju. Nebeske munje se ukrštaju, ali jedna drugu ne imitiraju!

Evo kako se glasi homerski princip moralne nepristrasnosti u bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, deseteračkoj pjesmi Đerzelez Alija iVuk Jajčanin. Nažalost, ne zna joj se pjesnik-pjevač od koga je zapisana.

Uvod pjesme je opis porodičnog detalja iz begovskog miljea. Staroga Jakub-pašu ”na kapiji dvori” hajduk Husein, danju ga čuva, ”a ponoći pašinicu ljubi”. Karakteristikom hajdukpjesnik-pjevač kompletira lik Huseinov. A to znači da nikakav potez Huseinov ne može iznenaditi zato što je on hajduk, ili razbojnik. Razumije se, hajdučki karakter ne umanjuje violentnost Huseinova erosa, baš naprotiv. A da je Husein vrstan ljubavnik indirektno kazuje mlada pašinica. Pašinica savjetuje svoga ober dilbera đe da pobjegne od gnjeva staroga Jakub-paše koji je od Kumrije robinje saznao za ljubavnu vezu hajduka i pašinice.Nasjetovala je pašinica svoga milosnika Huseina da ide Vuku Jajčaninu, obukla ga u pašino ođelo, opremila mu hata iz pašinih harova i snabdjela ga dukatima. Tolika naklonost pašinice odista je mjera ljubavnih noći koje je s hajdukom Huseinom provodila na mekijem dušecima u Jakub-pašinom čardaku! Činjenica da tako opremljenog hajduka-ljubavnika srdačno prima Vuk Jajčanin, i s njim se bratimi, dograđuje lik nevjernog sluge staroga Jakub-paše. Morao je Husein svojom pojavnošću impresionirati silnog Jajčanina Vuka da mu pruži pobratimstvo. To opet neposredno tumači mladu pašinicu, pa i pašu Jakuba. Nije paša riješio komudrago da mu čuva ulaz u saraj, a pašinica nije bilo koga uvela u svoju bračnu ložnicu. Tako anonimni pjesnik-pjevač svojom sposobnošću da svaki detalj u pjesmi višestruko interferira s drugim detaljima pjesničkog tkiva dostiže tu istu stvaralačku sposobnost Starca Milije, o kojoj je bilo riječi.

Da je hajduk Husein ponio sa sobom i srce i pamet mlade pašinice, dokazuje njen prijedlog koji mu u Jajce šalje po slugi Mitru Latininu.

U pismu koje je donio abernik pašinica predlaže dvojici pobratima – Vuku Jajčaninu i hajduku Huseinu, da potegnu vojsku na Sarajevo. Pašinica veli da su se za to namjestile prilike. Nekakva boleščina na Sarajevo udarila, a prvi sarajevski junak, Đerzelez Alija, neđe nadaleko otišao. Može se sarajevski šeher porobiti. Pašinica dalje predlaže da vojska njihova spali Sarajevo, da zakolju Jakub-pašu starog, da Jajčanin Vuk ugrabi sestru Alije Đerzeleza, da hajduk Husein uzme nju, mladu pašinicu, za vjernu ljubovcu. Surovost predloga mlade pašinice – paljevina, klanje i otimačina, ublažava se činjenicom što je Jakub-paša otvorio prostor za surovost toga njena predloga. Naime, kad je Kumrija robinja dokazala paši da mu hajduk hanumu ljubi, Jakub-paša je odmah donio odluku da se hajduk zakolje, a nevjerna ljuba rastrgne “konjma na repove”. Tako se maestralno dopunjavaju spremnost Jakub-paše na surove kazne i odlučnost mlade pašinice da mu istom mjerom treba uzvratiti.

I lik Vuka Jajčanina građen je direktno i indirektno, a umjetnički je sliven kao i ostali likovi u pjesmi Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Dok je Husein hajdučki spreman da se odmah prihvati predlog pašinice, dotle se Vuk Jajčanin nećka da na to pristane. Vuk se plaši da će mu u pohodu na Sarajevo izginuti mnogo vojske, a lično ga je strah od junaka Đerzeleza Alije, pa iako ga nema u Sarajevu. Ali navaljivanje pobratima Huseina, koji je motivisan željom za pašinicom-milosnicom i namjerom da Jakub-paši priredi onu smrt koju je paša bio njemu namijenio, Vuk pristade te pobratimi krenuše s vojskom na Sarajevo.

Stiže silna vojska iz Jajca u Sarajevo. Huseinu pođe za rukom da učini sve što mu je pašinica predložila. Zakla Jakub-pašu starog i orobi mu dvore, a pašinicu smjesti iza sebe na sapi onoga hata od megdana koga mu je ona ista pašinica-ljubavnica darovala. Vuk Jajčanin opsjeo s vojskom čardak Đerzelezov koji s kule amazonski brani Alijina sestra Ajkuna, ženska glava ama soko sivi! Brani se junačica s kule, ”stotinu im ubi konjanika”, ali nestade joj praha i olova! No ni tada se ona nije predala, no po sivome sokolu poslala saiju svome bratu Aliji koji je tada blagovao kod svoga prijatelja od Avale Porče. Dok je soko do Avale dolijetao i dok je Đerzelez od Avale do Bosne stizao, jajački bojovnici:

uhvatiše đerzelesku seku,

pokloniše Jajčaninu Vuku.

Šćadijahu porobiti kulu,

Alijinu pogaziti majku,

al ne dade Jajčanine Vuče:

“Kad junaka doma ne imade,

sramota je porobiti Kulu,

a grijota pogazit mu majku -

jer je dobra rodila junaka!”

Bošnjački pjesnik-pjevač vrhunskijem umjećem da se višestruko interferiraju detalji u pjesmi, ističe nemjerljivu razliku između dva bojovnika – viteza Vuka Jajčanina i hajduka-sluge Huseina. Vuk oklijeva da prihvati prijedlog pašinice, jer zna cijenu i junaštva i poštenja, a hajduk i ljubavnik erotik Husein ustreptao je od njezina prijedloga, jer se on srodio s pljačkom i ubijanjem. Pjesnik-pjevač dograđuje lik viteza Vuka isticanjem njegove moralne sposobnosti da viteški poštuje svoga hrabrog protivnika Đerzeleza. Neće da mu robi Kulu s koje mu je ubljeno sto konjanika, ni da mu kastiga majku, zato što je ”dobra rodila junaka”. Tako bošnjački alijas muslimanski pjesnik-pjevač gradi lik đaurina i kaurina Vuka Jajčanina. Tako pjesnik

ostvaruje epski lik istorijskoga lica – despota Vuka Brankovića koji je sa svojim četama, kao uslužnik mađarskog kralja prodirao do duboko u osmansku Bosnu. Kako je istakla Đenana Buturović, istorija struji kroz estetsku ostvarenost pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin.

Bošnjački pjesnik-pjevač ovako dograđuje lavirint svoje književne građevine.

Soko donosi knjigu Đerzelezu na Avali. Sestrina poruka iz pisma se slaže sa snom koji je Aliji pretskazao tragiku njegova doma u Sarajevu. Ahilejevski rasrđen i strahinjićki odlučan, Đerzelez stiže u Bosnu, kupi vojsku i sustiže Jajčanina i Huseina, koji su se sa šićarom primicali Jajcu. Udar Alijin na protivnike pjesnik-pjevač rješava na psihološki cizelirani način. Prvi Đerzelezov potez bio je jednozamašno presijecanje Huseina i pašinice, koji su se bili stopili na pašinom hatu od megdana. Što bi se narodski reklo, o njihovoj smrti pjesnik ne zucnu ni riječi, kao da se radi o fizičkom materijalu koji je trebalo presjeći. Valjda o hajduku koji kolje, robi i ždije nije bilo prilično govoriti kao o junaku koji je kadar stati ispred Alije Đerzeleza. A o pašinici, izvorištu svih nesreća koje su se izređale otkad ga je ona pozvala na meke dušeke, nije trebalo ništa više reći. No, umjesto toga ”kazivanja” pjesnik-pjevač je ostvario jednu enigmu. Veli da je pašinica bila trudna, te da Alija Đerzelez ”u njoj muško čedo presiječe”. Rečeno je da je prošla ”godinica dana” od Huseinova dobjega u Jajce do primanja knjige od pašinice, koju u Jajce donosi Mitar Latinin. Da nije možda stiha radi, a žanrovski uobičajeno, pjesnik-pjevač pod ”godinicom” podrazumijevao neko kraće vrijeme? Kao ono što usmeni epski pjesnik kaže da se crni Arapi ljube u ”bijela lica”. Ako je tako postupio, to otvara prostor da se motivacija pašinice da predlaže Vuku i Huseinu surovi obračun s pašom Jakubom i njegovijem Sarajevom ublažava mogućnošću da se u njen takav stav upleo motiv buduće majke. Onda se mogućnost doživljaja lika pašinice dvostruko usložnjava. Kad saznade za njeno nevjerstvo Jakub-paša stari reče da će je rastrgnuti ”konjma na repove”. No prođe godinica dana i to ne učini. Da mu možda ona, koja je i violentnog hajduka smamila, nije trajno srce ponijela? Da nije, možda, ta bošnjačka Šeherezada nekako izmamljivala dan po dan od svoga života, od starca kome je živo srce ponijela? Da nije u toj borbi za život začeto njezino muško čedo? A kad se prisjetimo njezine krajnje erotske naklonosti prema hajduku, zar ne možemo dointuirati i Huseinova nasljednika u njenom zagrljaju na mekijem dušecima u dvoru Jakub-paše starog. Riječju, pjesma Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin provocira domišljanje, bolje reći pjesma slušaoca alijas čitaoca opčinjava kao Pikasova slika čije bi prepričavanje doživljaja njezine sadržine značilo banalizaciju umjetničke zagonetnosti.

Kako radnja pjesme teče ka svome kraju, tako kompoziciono majstorstvo i umjetnička snaga produbljuju likove. Ćera Alija Vuka koji mu na hatu izmiče. Ako na nj zamahne sabljom, ”obrezaće sestru na sapima” Jajčaninova konja. Ne može Đerzelez ni da ga gađa buzdovanom, jer i tako ”može sestru ubit na sapima”. A kad je gonilac na svoga protivnika pustio buzdovan, Vuk Jajčanin je ”za brezu minuo”. Topuz je kroz brezu proletio i ”mrku Vuku dohvatio ruku”. Pjesnikov odabir breze, kao drveta koje je zaklonilo Vuka od buzdovana, nije nimalo slučajan! Nježno lijepa breza maštovito je odabran detalj za opis događaja koji svojom širokom pitoresknošću čini jednu od uočljivih karakteristika bošnjačke usmene epike. Bijela, nježna i treperava breza kao da je sestra Ajkune koja drhti na sapima hata iza junaka koji ju je ugrabio. Eto takva breza zaštiti živote i amazonke Ajkune i viteza Vuka Jajčanina.

Ranjeni Vuk traži od Đerzeleza da mu pokloni život. Kaže:

Kriv nijesam očinjeg mi vida,

a džaba ti tvoja mila seka.

Kao da je junak Đerzelez dointuirao vitešku vrlinu Vuka Jajčanina – da mu u Sarajevu ne  pohara Kulu i konjima ne pregazi majku, pa mu oprašta život. Vukov prijedlog da brat prihvati sestru naglašava činjenicu da Jajčanin nije ni planirao događaj koji se između njega i Đerzeleza desio. Kao da su Vukova, ljudski jednostavna izjava, ”kriv nijesam očinjeg mi vida”, i sestra Ajkuna, živa i zdrava iza njega na hatu, zaustavili Đerzeleza da ne ide u konačni obračun. Kao što je pjesnik-pjevač zadovoljio slušaoce i nas, današnje čitaoce, rješenjem da onakvog Huseina Alija Đerzelez ne siječe nego presiječe, tako spašavanjem Vukova života pjesnik-pjevač produžava vitešku dobrotu junaka Jajčanina, koja se iskazala prihvatanjem Huseina za pobratima i, posebno, poštovanjem Kule i majke Alije Đerzeleza. Riječju, pjesnik-pjevač rješava poteze u gradnji likova i kompoziciji djela onako kako to ti likovi zaslužuju i kako konzument s receptorima za umjetnost to prihvata. Samo veliki pjesnici-pjevači, kakvi su Starac Milija i tvorac pjesme o Đerđelezi I Jajčaninu, svoju maksimalnu saradnju s elitnim slušaocima produžavaju i s čitaocima. Takvi pjesnici-pjevači formalno su bili rapsodi, a suštinski aedi.

Kraj pjesme razrješava agonalnu prirodu epskog junaka Alije Đerzeleza, po snazi agona rođenog brata Ahileja iz Ilijade i Marka Kraljevića iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana.

Poslije sukoba s Vukom Jajčaninom i njegovom vojskom, Đerzelez je sjeo u travu s oslobođenom  sestrom Ajkunom. Ne pita je šta se s majkom i Kulom dogodilo u Sarajevu, no kako izgleda Vuk Jajčanin u njezinijem očima. Kao da hoće da provjeri da se možda nije prevario kad je pokazao velikodušnost prema junaku koji to ne zaslužuje. I pita Đerzelez sestru:

O Ajkuna, mila moja seko,

ja ne viđeh Jajčanina Vuka,

kakve slike bješe i prilike,

daj mi pravo, napretka ti, kaži!

Ajkuna, jednako amazonska junakinja i nježna ženska duša, odgovorom svom bratu vraća dug čovječnom junaku Vuku koji je poštedio i njihovu majku i njihovu Kulu. A može lako biti da je nju takav Vuk zagrijao svojom muškom toplotom dok mu se privijala uz leđa na hatu od megdana. Veli Ajkuna svome bratu Aliji:

Hoću, brate, života mi tvoga!

Bješe tvoja slika i prilika,

na te bješe dobro nalikovo,

čini mi se, moj brate Alija,

boljeg srca od tvoga bijaše!

Homerski agonalac koji u svakom trenutku hoće “najbolji da bude i odličan među drugima”, dvojnik Marka Kraljevića, koji siječe ruku Novaku kovaču samo zato što je rekao da je Musa Kesedžija od njega bolji junak, “poteže svoju oštru sablju” i “zakla sestru kako janje malo”.

Kraj pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin zadahnut je Kur’anom. Đerzelez uzima “dvije glavnje crne” i kaže:

Dok ja klanjo turskoga namaza,

ako sestra prava srca bila,

dvije glavnje dvije breze bile,

grane dale, a list razavile.

Ako sestra kriva srca bila,

crne bile ka što no su sade.

Dok je Đerzelez otklanjao namaz, dvije su crne glavnje ozelenjele, “grane dale, a list razavile”. Bile su nježno bijele u uzrastu kao i ona breza koja je zaštitila od Alijinog topuza i Ajkunu i Vuka. Tako su antropomorfizovano stasale tri breze u ovoj romaneskno organizovanoj pjesmi.

Alija Đerzelez se više kuranski nego ahilovski kaje. Kad je vidio ozelenjele glavnje, jaoknuo je:

“Avaj meni, moja mila majko 

u ijedu posjekoh djevojku!”

I na kraju dvije napomene:

1. Da je pored junaštva bilo i čojstva u megdanskijem i ratničkijem sukobima muslimana i hrišćana, na prostorima jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati, svjedoči, pored ostalijeh, i sljedeći detalj iz Putopisa Evlije Čelebije: “Kad naši junaci na ovoj krajini padnu u hrišćanstvo ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s hrišćaninom i zakunu mu se na vjernost. Hrišćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerskog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru hrišćaninu i rekne da će ga izbaviti od Turaka ako padne u ropstvo”. Kao što je rekao Munib Maglajlić, “dobrosusjedsko uvažavanje u različitostima (vjerskim, nacionalnim) – koje je zalog i naše budućnosti – postojalo je i održavalo se i u vrlo složenim okolnostima u prošlosti na ovim prostorima”.

2. Uporednom analizom reprezentativnih primjera iz opširnoga zbornika hrišćanske, posebno crnogorske, usmene epike, i usmene epike jugoslovenskijeh muslimana, odnosno Bošnjaka, lako se primjećuje da se u vrhunska ostvarenja te epike homerski duh produžio. Onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kome se treba čovječki odnositi. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu Crnu Goru.

Književno uobličenje istorijskoga događanja u

crnogorskoj usmenoj crnogorskoj epici

 

Ako se specifičnost oslobodilačke borbe i načina crnogorskoga života odrazila u punoj mjeri u usmenijem epskijem pjesmama tek u VXIII i prvoj polovini XIX vijeka, onda nauci ostaje da riješi problem odnosa pjesme i istorijskog događanja koji ona obrađuje. Bez sravnjivanja umjetničkog postignuća crnogorskijeh usmenih pjesama sa istorijskim istinama koje su im tematska osnova, nema uopštenoga poimanja etičke i umjetničke specifičnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara.

Međutim, istraživači su više poklanjali pažnju pjesmama kao odrazu svojevrsne herojske stvarnosti lovćenske i nahijske, i više rasvjetljavali najsvjetliju stranu crnogorske istorije odražene u poeziji, nego što su istraživali ta dva profila jedne stvarnosti i fizinomiju njihova kompleksa. A da bi se gledala i ocijenila polifonija crnogorske istorije, koju uokviruje silabičnost narativnoga deseterca, treba čuti sve glasove orkestra – tamne koliko i svijetle. Sve tonove crnogorske istorije, koji odzvanjaju kroz monotonu naraciju epskog usmenog saopštavanja.

I sve antologije crnogorske usmene epike, od Njegoševa Ogledala srpskog pa nadalje nude jednoobrazan izbor tekstova. Njegoš antologičar više se rukovodio političkijem  i vaspitnim ciljevima nego estetičkijem mjerilima, jer je htio da Ogledalom pruži Crnogorcu knjigu-čitanku iz koje će učiti kako se časno živi, bori za slobodu i junački gine. Zato je Petar II namjerno zaobišao pojedine odlične pjesme, u kojima se govori o rđavijem odnosima nahijskih Crnogoraca sa susjednijem plemenima, koja su pripadala Turskoj, kao i pjesme o usaglašavanju interesa pojedinaca sa turskom politikom. Nije Vladika htio da svojijem Ogledalom naglašava nemile događaje, nego da popularnošću guslarskoga deseterca, prenijetog u pisane riječi, veliča „žertve svekolike“ i borbu kojoj se nije mogao sagledati kraj. Ostali antologičari, okupljanjem izabranijeh pjesama na jedno mjesto više su, u stvari, profilovali umjetničku sliku crnogorskoga morala i junaštva, nego što su ponudili čitaocu panoramu umjetničkijeh istina mozaičke crnogorske istorije. A da bi se moglo ući u sistem individualnijeh poetika pojedinih pjevača kao komponenti kolektivne poetike usmene poezije crnogorske drugoga repertoara, treba naučno precizirati odnos crnogorske usmene epike prema povjesnici koju ona opjevava.

Pisma crnogorskijeh vladika, posebno PoslanicePetra I, Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne Gore i susjednijeh plemena, dragocjeni je materijal za dešifrovanje mnogih, do sada u nauci problematičnijeh, mjesta u crnogorskijem pjesmama drugog repertoara. Tijem dokumentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića. U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etonografsku i filološku nauku, ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene problematike crnogorskijeh usmenih pjesama, posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju „o vojevanju za slobodu“, kako kaže njihov sakupljač i izdavač.

Subjektivni ton pisca Memoara adekvatan je idejnoj poruci jednoga broja usmenijeh pjesama koje pjevaju o tamnijem stranama odnosa nahijske Crne Gore i plemena – Banjana, Pive, Grahova i Drobnjaka. Ponekad se Vojvodin opis izvjesnog istorijskog događanja potpuno slaže sa opisom istoga događaja u usmenoj pjesmi. Dakako, treba naglasiti da se ne smije zaobići mogućnost da su štampane usmene pjesme, posebno Ogledalo i Vukova zbirka, mogle uticati na pisca Memoara, vojvodu Anta Dakovića. Ta je mogućnost objektivno postojala, Daković se jednom i poziva na jednu objavljenu pjesmu. Ali, ipak, suština Memoara i njihov stil nedvosmisleno dokazuju da je Vojvoda bio čovjek patrijarhalne kulture, da je njegovo obrazovanje izvorno narodno i da „lektira“ nije na njega izvršila vidniji uticaj. Gola slova kojijem je kasnije pisao svoje Memoare bila su mu, izgleda, jedino bogatstvo koje je iznio iz škole sa Cetinja! On se, po obrazovanju, ne može barabariti ni s Markom Miljanovijem. Vojvoda grahovski nije u svojijem Memoarima ni pokušao da istorijski događaj koji opisuje osmotri u kontekstu evropske politike, koja je, u stvari, uslovljavala sve događaje u njegovome Grahovu. Niti je on pojave kojima se bavi osmišljavao društveno-istorijskijem kretanjima vremena kome te pojave pripadaju. Vojvoda nije mogao da se odmakne od lokalnoga događanja i prostonarodnoga tumačenja društveno-istorijskijeh fenomena. Da je vojvoda Daković aktivnije čitao knjige, morali bi se na njegovom tekstu osjetiti tragovi te lektire. Dakle, i ako je mogao čitati pjesme iz Njegoševa Ogledala, vojvoda Anto nije bio priličan da piše Memoare pod njihovijem uticajem. Pominjanje jedne objavljene pjesme krajnja je slučajnost u njegovu tekstu.

Pri utvrđivauju značaja Memoara Anta Dakovića za nauku o crnogorskoj usmenoj poeziji, sasvijem je irelevantna moguća Vojvodina subjektivnost u tumačenju izvjesnijeh događanja. Pojam istina u usmenoj crnogorskoj poeziji drugoga repertoara, kao i u Memoarima Anta Dakovića, treba posmatrati u njegovom sasvijem relativnom značenju. Ako je jedan istorijski događaj, u jednom vremenskom intervalu, protumačen od jednoga dijela naroda na način koji se razlikuje od tumačenja drugoga dijela kolektiva, i ako se ta oba shvatanja prenesu u usmene pjesme, i u jednom i u drugom slučaju riječ je o istini koja je pretočena u umjetnost. Osmotrena je jedna istina iz posebnijeh uglova, data su dva viđenja jedne pojave.

Dakle, istorijska istina, koju narod definiše umjetničkom istinom u pjesmama na dva ili više načina, nije u svijem tim posebnim vidovima istina u smislu njezinog idealnog slaganja i poistovjećenja sa bukvalnijem uzrocima, tokom i posljedicama stvarnih  događanja, ali je, u stvari, istina po svojoj funkciji koju vrši kod onog dijela etnosa koji ju je prihvatio. Ona je tada komponenta duha svijeh pojedinaca koji u nju vjeruju. Jedno shvatanje izvjesne pojave i njezino dejstvo na duhovni metabolizam jednoga broja ljudi u smislu uslovljavanja umjetničke produkcije ima snagu suštinske a ne formalne istine. Vojvoda Anto pripadaao je onome dijelu naroda iz pograničnijeh plemena prema nahijskoj Crnoj Gori koji nije vidio u svim cnogorskijem potezima samo ovaploćenje nove herojske etike i herojskijeh normi. Vojvoda je dijelio taj pogled i unio je u svoje Memoare ubjeđenje koje je izvjestan broj ljudi preko svojijeh pjesnika sročio u pjesme kao istinu o datome događanju. Dakle, jedno viđenje nahijske Crne Gore i okolnijeh plemena, koje ne mora biti tačno za kriterijume kritičke istorije, našlo je svoj odraz u dijelu usmenijeh pjesama i u Memoarima grahovskoga vojvode Anta Dakovića.

Nije od bitne važnosti da li se pojedini opisi u pjesmama odnose na događaje koje pominje vojvoda Anto. Važno je da se osnovna poruka pjesama slaže sa nekijem vjerovanjima vojvode Anta, odnosno, sa istinama koje je Daković dijelio sa ko zna kolikijem brojem ljudi. I Memoari i usmene pjesme, koje se slažu sa njima, oslanjaju se na realno istorijsko platno u onolikoj mjeri koliko su to uslovile zakonitosti usmene pjesme i tradicije. „Istina da u narodnijem pjesmama (kao gotovo ni u kakvijem) ne treba tražiti istinite istorije, ali pripovijetka, koja je u junačkijem pjesmama najglavnija stvar, u pjesmi od dobroga pjevača nikada nije sasvijem protivna zdravome narodnome i u pjesmama običnome razumu“ – kaže Vuk Karadžić.

Vojvoda Anto obaviješten je iz porodične tradicije o neslozi svoga prađeda Daka i Crnogoraca. Kaže: „Dako se povrati u Grahovo i donesi buruntiju da je knez. Potlje toga udari Crnogorci na stoku Dakovu u Graovu i stoku mu pojavi i Daka ubij u Strekanicu, blizu granice austrinske.“ Na kraju svojijeh Memoara vojvoda Anto ne ostaje samo na pominjanju događanja o kojima je čuo preko usmene tradicije, nego daje svoj sud o odnosima nahijske Crne Gore i svoga plemena do prisajedinjenja Grahova Crnoj Gori. „Što se tiče Graovljana“ – veli Anto u svoje ime – „dosta ih je jada ubilo sa svake strane: jedno od Turaka, drugo od Crnogoraca i od Austrije… Isti su Graovljani sjekli Crnogorce, ali svrh sebe. Dođi da mu uzme ono što ima živo, pa se branili svrh sebe, ali nikada glavu crnogorsku ponijeli nijesu na gradove turske… kao što su imali običaj Crnogorci, te su jedan drugoga sjekli i nosili glave u Mostar i Skadar.“

U pojedinim crnogorskijem usmenim pjesmama otvoreno se govori o neprijateljstvu između nahijskih Crnogoraca i susjednijeh pravoslavnih plemena. Tako u pjesmi  Perović Bartić, koju je Vuku saopštio Đuro Milutinović iz Grahova, priča se kako je Osman Ćorović, spreman da za otkup pokloni život zarobljenom Batriću, ali to spriječi Panto od Tupana iz Banjana. Panto kaže Osmanu:

Oj, Turčine, Ćorović Osmane,

nemoj puštit Perović Batrića!

Što ti daje nebrojeno blago,

uzeo je blago od Turaka…

što ti daje vjence i oboce,

on će naše snahe povatati,

te će skidat vjence i oboce.

Što ti daje Cuckinju robinju,

to će moju ćerku zarobiti…

što ti daje konja golemoga,

tej je konjic rodom iz Banjana…

U pjesmi Do tri harambaše, iz Pjevanije Sima Milutinovića Bajo Pivljanin je zapazio dobar šićar u Drobnjaku „pod bijele Karadžića dvore“ i predlaže svojoj družini da udare na plijen. Cvijetko Vlastelinović odvraća Baja od toga njegova nauma, pa iz toga Vlastelinovićeva iskaza izranja slika opore sudbine raje koja je nastanjivala predjele preko kojih su se kretali Turci i Crnogorci jedni na druge.

Otud Turci, odovud hajduci –

sirotinja podnost ne može!

Prema tome, vjerovanje vojvode Anta da su pogranična plemena trpjela upade iz Crne Gore sasvijem se slaže sa vjerovanjem naroda koje je projicirano kroz pomenute pjesme. Interesantna je i ova napomena Vuka Karadžića o istome problemu: „Banjani se sad broje u tursku državu, a otprije su morali s Turcima udarati na Crnu Goru i braniti se od Crnogoraca, kao što su i Crnogorci četujući onda po Turskoj slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga.“

Vojvodi Antu pričao je otac, vojvoda Jakov, da je bilo „nekije glavara“ koji su bili nevjerni svome gospodaru „kada su Turci udarali na Crnu Goru“. Kad je vojvoda Jakov izašao iz Mostarske tamnice, rekao mu je kavazbaša: „Hajde zbogom, Jakove, i pope, (pop Šćepan Kovačević – N. K.). Imao sam dosta muke oko vas, turske mi vljere i Boga koji me je jaratisao na ovi svijet. Svi kadiluci u Ercegovinu činili su mazare na vas, i Turci i raja, da vas nikada ne pušte iz Mostara, ako misle da je Ercegovina mirna. I Ali-paša je mislio tako da uradi da nije bilo mene.“ Kasnije Anto potkrepljuje kazivanje svoga oca pojavama koje je i sam vidio i doživio. Godine 1853. Turci su osvojili Grahovo, obradili o životu vojvode Jakova na njegovu robovskome putu za Mostar, a sina mu Anta poveli u Mostarsku tamnicu. Mladi Anto se u tamnici srio sa banjskijem, pivskijem i drobnjačkijem prvacima koji su bili utamničeni baš zbog bune na Grahovu koju je vodio vojvoda Jakov. Ti prvaci nijesu osjetili sve teškoče u tamnici koje je Anto preživio, nego su imali mnogo snošljiviji položaj. Vojvoda Anto u Memoarima veli: „Banjani i Drobnjaci imadu pare pa dobavljaju, te pecijau kavu više nas. I piće i duvan dobavljaju… A zajmljavaše im vladika mostarski i trgovci mostarski, a nama niko ništa. Ne mogu nas Drobnjaci i Pivljani i isti Banjani viđeti koliko đavola, no nas kunu: Sve vam je ovo s vas Graovljana i s vojvode Anta. O njegovoj duši.“ Vojvoda Anto pominje i banjske glavare koji su bili lično pošli u Gacko da sretnu Deviš-pašu kad je zavojštio na pobunjeno Grahovo.

Navedena mjesta u MemoraimaA. Dakovića slažu se sa pjesmom Prvi udarac turski na Grahovo 1836, koju je Vuk Karadžić dobio preko svoga saradnika iz Boke popa Vuka Popovića. U pjesmi se priča kako se odmetnuo Jakov Daković

i ostali listom Grahovljani,

što čuvahu carevu granicu

od valjatne lomne Gore Crne

i suviše zemlje ćesarove.

Na grahovskoga odmetnika Jakova dolazile su mostarskome veziru davije ništa manje od pravoslavnijeh knezova nego od Turaka iz hercegovačkijeh kadiluka. Jednako su se svi žalili da

na čete idu Grahovljani,

robe, pale i sijeku glave,

ne dadu nam ovcu zametnuti

i u ralo vola uvatiti,

ni debela konja osedlati –

sve oteše, pare ne dadoše!

Ravno dvanajest Turaka i devet pravoslavnijeh knezova žalili su se mostarskome veziru Ali-paši, ali

višu davu učini Mijajlo

Goranović iz sela Vrbice

neg ostali svi gatački Turci.

Svi su u jedan glas molili: „Haj pomagaj, dragi gospodare, / na Jakova i na Grahovljane!“

Vojvoda Anto dokazuje da nije ponekad ni blisko rođaštvo predstavljalo nikavu prepreku za neslogu između nahijskijeh Crnogoraca i Grahovljana. Andrija Ivanov Perović (zet Njegošev, a otac Stevana Cuce) bio je izvanji sestrić vojvode Jakova, ali Andrija i Jakov bili su zavađeni. Andrija je jednom po Vladičinoj zapovijesti bio došao u Grahovo da se obračuna s Jakovom. „Ako Jakov neće Turke posjeći, svega ga raznesite na oganj“ – glasila je Njegoševa zapovijest svome zetu Andriji. Vojvodu Jakova je tada samo slučaj spasio. Drugom prilikom Jakov je otvoreno rekao Andriji, koji mu je savjetovao da se preda Turcima, ovo: „Ko da se preda, orjate cucki! A da se nijesi oženio od kuće Petrovića, ti bi kopao proz one rupe budakom kao ti i otac te kopa!“ Na kraju Memoara vojvoda Anto prekorijeva Andriju zašto je izbjegao borbu s Turcima na Grahovu. Kaže: „Ali serdar Andrija s Cucama nije dopirao u boj, no mi se čini da je bio u Risan sašao da od boja počine.“

Rđavi odosi između pojedinaca iz Crne Gore i susjednijeh plemena opjevani su i u pjesmi Tešana Podrugovića Pop Crnogorac i Vuk Koprivica.

Tešan priča kako nekakav pop iz Crne Gore traži načina da pogubi Vuka Koprivicu iz Banjana koji mu je devet brata pogubio bio. Snaha kneza crnogorskoga zloupotrebljava svetinju kumstva, koja je imala svakako jači značaj u oformljivanju harmonije međuljudskijeh odnosa nego što je imala krvna veza, pa Vuka zove na kumstvo, kako bi ga pop pogubio. (Poznata pjesma Kumovanje Grčića Manojla takođe je iz Crne Gore.) Jako je primjetna naklonost pjesnika-pjevača iz Kazanaca, iz kraja koji je imao isti status kao i Grahovo, Drobnjak, Piva i Banjani, prema Banjaninu Vuku Koprivici, koji je posjekao devet crnogorskijeh glava, a otvorena mržnja prema popu i knezu iz Crne Gore. Kao da je pjesnik-pjevač zaboravio o kojoj vjeri pjeva, pa njegov Vuk vitla mačem i siječe na dasetine Crnogoraca:

Kad se svoga dobavi đogata…

tridest Vuče posiječe glava,

pa pobježe preko Crne Gore…

U Čevu ga četa dočekala…

on poteže mača zelenoga…

i ujagmi glave tri četiri,

te otiđe u Banjane ravne,

pobratime, zdravo i veselo.

Nije neumjesno postaviti sljedeće pitanje: Pošto je Tešan ubio Turčina u svojijem Kazancima, zašto nije pobjegao u Crnu Goru, koja mu je bila najbliža od Turaka slobodna teritorija, nego je zlehudijem hajdučkijem putevima došao u ustaničku Srbiju, ratovao u Prvom ustanku, poslije 1813. godine sjekao trsku po sremskijem ritovima, kasnije prešao u Drugi srpski ustanak, da bi onda bio po Bosni kiridžija dok mu nijesu Turci konačno došli glave? Zar nije, možda, kakav nemali obračun između Crnogoraca koji idu u pljenidbu i njegove kuće rodio onu mržnju hajduka-pjesnika prema Crnogorcima koja se čita iz pjesme Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. Crnogorcima koji su po Turskoj „slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga“, kako primjećuje Vuk Karadžić.

Još u nauci nije detaljno odgovoreno na pitanje koliko je omraženo fanariotsko svještenstvo uticalo na usmene pjesnike-pjevače da u pjesmama često daju opskurne likove pravoslavnijeh svještenika. Od fanariotske gramzivosti premnogo je trpio pravoslavni živalj neoslobođenijeh krajeva baš u vrijeme Vukovog aktivnog rada na sakupljanju usmenijeh pjesama. Fanarioti su hvatali prevlast i sticali svoje bogatstvo analogno opadanju turske vojne i državne moći. Kad se Tursko Carstvo počelo razlamati, kad je nestalo jake stege osvajačkog feudalizma, fanarioti su sa Portom usaglašavali svoju politiku, znajući da će moći zadržati ogromne crkvene teritorije, koje nijesu imali ni za vrijeme najveće moći Vizantijskog Carstva, samo dok potraje integritet Turske Imperije. Znao je Fanar da će izgubiti ispod svoje administrativne jurisdikcije svaku teritoriju koja se oslobodi od turske vlasti.

Memoari vojvode Anta predstavljaju važan dokumenat za ispitivanje složenijeh odnosa Crne Gore sa Vaseljenskom crkvom sa Fanara u XIX vijeku. S druge strane, Memoari dopunjavaju izvore na osnovu kojijeh treba ispitivati uticaj fanariota na stvaranje negativnijeh likova pravoslavnih svještenika u usmenoj epskoj poeziji. Za turske oblasti Fanar je davao samo visoke crkvene dostojanstvenike, a svještenici koji su vršili rutinerske poslove bili su domicilni seljaci, često jedva opismenjeni. Fanariotske vladike na jugoslovenskijem prostorima za vrijeme turske vladavine, pozajmili su dosta negativnijeh atribucija visokom svještenstvu u pjesmama s tematikom iz predturskoga perioda. Njegoš u Gorskom vijencu blagohumorno govori o tipičnome selječkome svješteniku popu Miću. A u Šćepanu Malom prikazuje carigradskoga patrijarha Esperijusa kao turskoga špijuna i uhodu, koji anatemom odvraća Crnogorce od oslobodilačke borbe protiv Turaka.

Vojvoda Anto kaže da je njegov otac, vojvoda Jakov, oštro reagovao na pismo mostarskoga vladike fanariota, koji ga je preklinjao da se pokori Turcima. Ovako vojvoda Anto citira svoga oca: „Lijepo blagosilja oni Grk, te se tobož zove vladika, ako ne pođem da poljubim ruku Derviš-paši. Ono kad ovako piše mene i Graovljanima, na njemu nema više arhijerejstva no na ovome mome momku te me sluša. Ono nije pravi vladika. Ko to zna koja je vjera!“ Po Antovu dokazu, vojvoda Jakov ovako je iskalio svoju ljutnju na fanariotskog pismonošu, kaluđera Teodosija iz Kosijereva: „A ti, Teodosije, što je tebe ćelo amo da ideš? Jesi li mogo u manstir stajati i gledati onu crkvu… no si i ti došo da me zoveš da me predaš Derviš-paši! Ti i vladika ka biste me doveli Darviš-paši da mu ruku poljubim, vi biste se onda izašli na viši čin, kao bimbaša vladika može da bi izašao pašom.“ Kada je dopao okova u tamnici, Anto je molio tada vrlo uticajnoga vladiku da uradi kod paše da mu se teška gvožđa zamijene lakšijem. Vladika se na tu njegovu molbu nije ni okrenuo. Za rasvjetljavanje uslova za negativno prikazivanje visokoga svještenstva u usmenoj epici jugoslovenskijeh naroda Memoarivojvode Anta Dakovića su instruktivna literatura.

Koliko su Dakovićevi Memoari značajni i za tumačenje pojedinijeh izraza u crnogorskim deseteračkim pjesmama može se pokazati i na osnovu jednoga primjera. U Latkovićevim komentarima IV knjige Vukove zbirke stih 31. iz pjesme Perović Batrić nije dobro protumačen. Stih „s taki ih je skinuo Turaka“ Latković tumači: „ Stih znači: tek što (taki) ih je skinuo Turaka.“ Vido Latković se nesumnjivo poslužio Vukovijem Rječnikom u kojemu je dato objašnjenje riječi „taki“. Međutim, ta rječ, u kontekstu pjesme Đura Milutinovića-Crnogorca, ne znači prilošku odredbu za vrijeme, nego pokaznu zamjenici. Memoari Anta Dakovića pokazuju kakvo je značenje imala riječ „taki“ u kraju iz kojega je pjesma Perović Batrić. A kad se zna da je nekoliko poznatijeh pjevača-pjesnika Vuka Karadžića i Sima Milutinovića Sarajlije iz jezičke oblasti kojoj pripadaju Memoari, lako je zapaziti koliko je Vojvodina nevješta proza značajna i s filološke strane za istraživanje složene fizionomije crnogorskijeh narodnih pjesama. Posebno pjesama „novijeh vremena o vojevanju za slobodu“, odnosno drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike.

O istoričnosti crnogorskijeh epskih pjesama

Uz pjesmu Ivan Nikolin, u IV knjizi Srpskih nardnih pjesama, Vuk Karadžić je dao ovu napomenu: „Ovo je sve istinska istina, a u ostalijem crnogorskijem pjesmama više je istorije nego poezije.“ Ta Vukova napomena skoro stalno uzimala se kao glavna karakteristika crnogorskijeh usmenih pjesama s istorijskom tematikom. Međutim, Vukovu bilješku o kojoj je riječ treba dovesti u vezu s karakteristikom crnogorskijeh pjesama koju je Vuk saopštio 1837. godine u svom radu Crna Gora i Crnogorci. Vuk tamo veli: „Oni (Crnogorci – N.K.) imaju i starijih pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate, ali ih mnogo više ima novijeh o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. Zanimljivo je da ove nove pjesme  daleko izostaju pjesničkom ljepotom iza starijih narodanijeh pjesama. Mnoge su prosto ređanje događaja u stihovma, bez pjesničkijeh ukrasa.“

Istraživači koji su Vukovu napomenu iz četvrte knjige uzimali iz njene pozicije eo ipso dvostrko su griješili! Zapostavljali su crnogorski epski repertoar sa starijom tematikom koji pominje Vuk i, drugo, nijesu se osvrtali na činjenicu da se atribucija crnogorske značenjski ne poklapa s odrednicom „iz Crne Gore“ koja ide uz naslove zapaženog broja pjesama iz Vukove zbirke. Riječju, ti istraživači nijesu uočili da je Vuk primijetio dva simultana epska repertoara u Crnoj Gori, i da se odrednica „iz Crne Gore“ odnosi, u principu, samo na prvi usmeni repertoar deseteračke epike u Crnoj Gori. Ta odrednica, u prvijem trima knjigama Srpskih narodnih pjesama, đe se često sreta, ne upućuje ni na određenu tematiku ni na određeni narod, nego samo fiksira teritoriju s koje je data pjesma prispjela u štampanu zbirku. Odrednica crnogorske samo označava pjesme s tematikom iz crnogorskog „ratovanja i četovanja protiv Turaka“. Sva je prilika da je Vuk svojijem nastojanjem da što bliže odredi demografsko i teritorijalno porijeklo pjesme, i mjesto njezina prelaka iz etnološko-usmene u književno-pisanu poziciju, izlazio u susret zahtjevima Jakoba Grima da zapisivači usmenijeh književnih tekstova treba da pruže što potpunju dokumenatciju o datom tekstu, kao pomoć filološkoj nauci. Istraživači koji su na osnovu Vukovijeh odrednica „iz Crne Gore“, „iz Bjelopavlića“, „iz Risna“ i sl. izdvajali crnogorsku usmenu poeziju iz Vukova zbornika mogli su s istijem pravom i pjesmu Smrt majke Jugovića smatrati samo hrvatskom pjesmom. Uz njezin naslov u drugoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuk je dao odrednicu „iz Hrvatske“. Karadžić je uočio pojave i naznačio pravce kojima treba tijem pojavama prilaziti, ali poneki istraživači nijesu razumjeli Vukovu misao, ili nijesu htjeli da je razumiju.

Njegoš je prihvatio Vukove poglde na epsku usmenu poeziju iz Crne Gore. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika ističe: „Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred svijetom to bi bilo povtoravati ono što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih naroda naučni ljudi, koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde podigli, a neki i usporedili s Omirovima i Osijanovima pjesmama.“

Njegoš, Vukov prijatelj i posjetilac bečkijeh i petrogradskijeh biblioteka, znao je da najznačajnije pohvale Vukovom zborniku nijesu izrečene samo na osnovu pjesama o crnogorskome ratovanju i četovanju protiv Turaka, nego, prije svega, na osnovu usmene lirike i epskijeh pjesama sa starijom tematikom koje su „u cijelom srpskom narodu poznate“. Uostalom, glavninu crnogorskijeh hroničarsko-istorijskih pjesama Vuk je objavio tek u IV knjizi 1862, godine. Dakako, objavljeno ih je dosta i u zbirci Sima Milutinovića, ali Pjevanija crnogorska i hercegovačka nije okivana u zvijezde kao Vukove zbirke što su. Kad Njegoš kaže da nijesu potrebne pohvale „za naše pjesme“, za one koje su uspoređene i  s „Omirovima i Osijanovima“, time on usvaja Vukovo viđenje dvaju epsko-usmenijeh repertoara u Crnoj Gori i prihvata činjenicu da je Vukov zbornik narodnijeh pjesama književna baština naroda koji govore jezikom Vukovijeh zapisa. Sve i da to Njegoš nije naglasio, ta bi se misao lako čitala iz njegova književnog djela., posebno Gorskoga vijenca kao sinteze usmene književnosti koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Hrvata, osobito tekstova  koje je Vuk Karadžić prikupio i objavio.

U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika dalje ističe: „Za crnogorske pjesme može se reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda, koji nikakve žertve nije poštedio samo da sačuva svoju slobodu.“ Tako Njegoš usvaja Vukovo viđenje crnogorskijeh pjesama kao „ređanje događaja u stihovima“. A onda kao da pjesnik malo ispravlja Vukov stav da su crnogorske pjesme „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ samo golo ređanje događaja „bez pjesničkih ukrasa.“ Prihvatajući činjenicu da su crnogorske pjesme hroničarske i istorične, Njegoš ističe, ono što je odista nepobitno, da mora biti pjesničlog jezika, barem poneđe, u tekstovima koji se pjesmama nazivaju! Kad se crnogorske hroničarske pjesme, odnosno pjesme drugoga repertoara, ili „pjesme junačke novijeh vremena“, porede s pjesmama „iz Crne Gore“ koje imaju tematiku iz „najstarijih“ i „srednjih“ vremena – Vukova karakteristika pretegne. A kad se crnogorske pjesme „o vojevanju za slobodu“, kako ih je označio Vuk, posmatraju izdvojeno kao hroničarska povjesnica događaja od početka XVIII vijeka do Njegoševa vremena, kao pjevanija koja se služi stihom i poetološkijem sredstvima pjesama sa starijom i raznovrsnijom tematikom – tada Njegoševa ispravka Vukova stava o umjetničkoj starni datijeh pjesama pokaže svoje značanje.

Vukovo nepromijenjeno mišljenje o istoričnosti crnogorskijeh pjesama može se dovesti u vezu s činjenicom što je pjesnik Gorskog vijenca, vladika i gospodar crnogorski, naglasio tu istoričnost u predgovoru Ogledalusrpskom. A možda nije neumjesno istaći i ovu pretpostavku. Prilikom svojijeh boravaka u Crnoj Gori Vuk se mogao osvjedočiti da i najpametniji Crnogorci prihvataju junačke pjesme o tekućoj borbi s Turcima kao istorijsku istinu. Vuk je imao odličnu priliku da razgovara s mnogim nahijskijem i brđanskim Crnogorcima koji su tijeh dana dolazili na Cetinje da se poklone novoproglašenom svecu Petru I. Uvijek aktivni, nezamorni i za sve zainteresovani Vuk, mora da je koju riječ o crnogorskijem pjesmama proturio s Njegošem, prije nego što će dati karakteristiku tijeh pjesama u svojoj knjizi o Crnoj Gori i Crnogorcima. Tako bi se, dakle, moglo pretpostaviti da je Vuk karakteristiku crnogorskijeh pjesama koju je objavio 1837. godine, i ostao joj trajno dosljedan, formirao ne samo na osnovu svoje procjene pjesama, nego i na osnovu onoga što su mu o svojijem pjesmama mogli reći misleći Crnogorci. Tako bi onda ispalo da je Njegoš u predgovoru Ogledala srpskog napisao ono što je ranije mogao reći Vuku. S druge strane, time je Njegoš afirmisao karakteristiku crnogorskijeh pjesama koju je preko Vukove  knjige na njemačkom jeziku već bio upoznao „veliki svijet“. Na tome primjeru pokazuju se interakcijski odnosi dvaju uzvišenijeh duhova – Njegoša i Vuka Karadžića.

Njegoševa mogućnost da na najbolji način kontroliše istorijsku istinu u pjesmama koje je unio u Ogledalo – neosporna je. Evo nekoliko logičnih dokaza za to. U istorijsku istinitost pjesama svoga predšasnika i strica Petra I morao je Njegoš vjerovati. Ta mogućnost naglašava se i činjenicom što je vladika Petar I pjevao pjesme i o događajima u kojijem je lično učstvovao, o bojevima u kojima je komandovao crnogorskom vojskom. Šaviše, Njegoš je bio u prilici da pjesme Petra I smatra kao tipični i tipološki primjer odnosa hroničarske pjesme prema istoriji. O stepenu istoričnosti svijeh pjesama o crnogorsko-turskijem i crnogorsko-francuskijem borbama, od vremena Šćepana Maloga do 1830. godine, Njegoš se mogao obavijestiti kod svoga strica, vladike Petra I.

Ne treba zapostaviti ni okolnost da je i dugovječni Tomo Markov mogao biti svome sinu Radu živi izvor za kontrolisanje istoričnosti pjesama o borbama s Turcima i Francuzima, koje su unesene u Ogledalo srpsko. Događaje koji su opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala Njegošev otac mogao je direktno da pamti. A u većini njih i da učestvuje! Događaji opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala toliko su malo udaljeni od Tomova ličnog zapamćenja da nijesu za njega predstavljali prošlost ni u psihološkom ni u ideološkom smislu. Ne mogu se naći relevantni činioci koji bi vodili drugačijim pogledima na te događaje u vrijeme Toma Markova nego što su bili prije njegova rođenja. Vremenska distanca Toma Markova i od najstarijih od tijeh opjevanih događaja, kao što su Bitka na Carevom Lazu i pogibija Batrića Perovića, bila je takoreći zanemarljiva. Mogao je Tomo Markov da od živijeh usčesnika sluša riječi o tijem događajima. Razumije se, iskazima svoga oca Njegoš nije morao pristupiti kao kanonu.

Od pedeset i dvije pjesme, koliko ih s crnogorskom tematikom ima u Ogledalu srpskom, samo tri Njegoš nije označio godinom događaja o kojima pjevaju. Isticanje tačne godine događaja koji je opjevan, nekijeh puta pominjanje i dana u mjesecu, može da upućuje na mogućnost da je Njegoš epsku priču sravnjivao ne samo s iskazima živijeh učesnika, nego i s dokumentima kojima je raspolagao. A kako je Njegoš cijenio  arhivske dokaze najbolje pokazuje njegov predgovor Šćepanu Malom. U tome predgovoru priča Vladika kako se potrudio da „uljeze“ u „ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke“, kako za njega „pet-šest valjatijeh pisarčićah tri čitave neđelje po svim uglovima od arhive kopaše“. Kad nije mogao da tačno utvrdi godinu opjevanog događaja, Njegoš je napomenuo „oko“ godine te i te. Predlog „oko“ kao da upućuje na sjećanje pamtiša i prenosilaca narodnoga predanja. Da je Njegoš na narodno predanje gledao kao na istirijski izvor pokazuje njegova izjava u predgovoru Šćepanu Malom kojom uvjerava „čitatelje“ da u djelu nema njegovo „sopstveno ništa“, no da je sve „osnovano na pričanju narodnom“ i na arhivskijem izvorima. E za takvo „narodno pričanje“ Tomo Markov mogao mu je biti najbolji pamtiša usmenog predanja i živi izvor podataka. Tomo Petrović rođen je „oko“ 1754. godine, a  nadživio je sina, Petra II, sedam godina. U testamentu koji je izdiktirao pisaru u pero, pred dvojicom svjedoka, i koji je svojeručno potpisao krstom, pokazao je potpunu duhovnu svježinu. Ne impresionira samo njegova pribranost prilikom ređanja mnogobrojnijeh toponima na svom imanju, i račun od imovine do u najsitnije detalje, nego i njegovo rasuđivanje kao moralne, religiozne, pa i političke ličnosti. Ono što je Tomo Markov Petrović izdiktirao 1854. godine kao svoj račun pred Bogom i ljudima, odaje jedinstvenu svježinu toga tada već stogodišnjaka s Njeguša. Odista, nestorske pameti i pamćenja bilo je ne samo u poeziji nego i u životu!

Neka je Tomu Markovu kakav njegov predak ili komšija, svjež i star, pričao o događajima iz svoga zemana, eto puta do Njegoša kojijem su pristizala obavješetenja, čak od sredine XVII vijeka. Narodno predanje prenosi istinu, samo nije svak uputan da razumije način na koji to predanje prenosi istoriju. Zato što su znali karakter narodnog predanja i prirodu usmene književnosti, Vuk i Njegoš su saopštili o crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara istine koje imaju trajno značanje.

Vukovo i Njegoševo procjenjivanje junačke crnogorske poezije, kao vjernog pratioca istorije, uglavnom se prihvata u tumačenjima te epike. Posebno se isticala hroničarska istoričnost crnogorske usmene epike drugoga repertoara bez pominjanja prvog repertoara koji je u Crnoj Gori postigao svoj poetski vrhunac. Tu i tamo su pominjani uzroci te stihovane hroničarnosti, ali, uglavnom, raslojavano je Vukovo viđenje uzroka te hroničarnosti koje je saopštio u svojoj knjizi o Crnoj Gori. A osnovna Vukova misao u tom pravcu je da se „prosto ređenje događaja u stihovima bez pjesničkih ukrasa“ može „protumačiti što su Crnogorci svojim stanjem kao u svemu tako i u ovome bili prinuđeni da se ograniče na ono što je najpotrebnije“. To Vukovo „ograničavanje na najpotrebnije“ tumačeno je kao odraz plemensko-bratstveničke naravi Crne Gore i ratničkoga takmičarstva koje predstavlja specifični patrijarhalno-bratstvenički agonalizam. Sporo sazrijevanje uvjerenja da plemenske i bratstveničke interese treba podrediti širim interesima i teritorijalna skučenost Crne Gore, koja pretpostavlja međusobno poznavanje ne samo plemena i bratstava nego i viđenijeh pojedinaca, tretirani su kao stražari istorijske istinitosti pjesama.

Istraživanje izvorišta istoričnosti crnogorskijeh pjesama, koju je Vuk uočio i napisao, najčešće se podastiralo istorijskoj nauci. Naime, određeni događaj koji je verifikovala istoriografija sravnjivan je s njegovom slikom u epskoj pjesmi da bi ta verifikacija bila još čvršća. Istina koju nudi pjesma nije se priznavala za krunskog svjedoka, nego za slučajnog prolaznika koji može da potvrdi nešto što se već priznaje kao istorijska istina. Događalo se tako da nedostatak pozitivističkijeh podataka zatamnjuje dublju istorijsku istinu koju pjesma nudi.

Boris Nikolajevič Putilov prvi je prišao problemu istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara sa književno-teorijskoga stanovišta. Posvetivši opsežnu studiju crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara, Putilov je došao do sljedećijeh zajključaka. Istoričnost crnogorskijeh junačkih pjesama može se razriješiti na osnovu istorijsko-tipološke metodologije i teorije koje se primjenjuju u najcijenjenijim pristupima usmenoj epskoj poeziji. One metodologije kojom se dokazuje da junački ep, kao jedna od univerzalnijeh formi folklornog stvaralaštva, ne počinje s prikazivanjem i opisivanjem stvarnih istorijskih ličnosti, nego izvorište junačkoga epa čine najstarije naslage etničke istorije, shvaćene iformirane jezikom mita. Tom se metodologijom dokazuje da se na stupnju arhaičkog epa formira osnovni epski sižejni fond, kao i osnovni kompleks motiva. Upravo, formiraju se zakonitosti epskoga ustrojstva sižea, i stvaraju tipovi epskih junaka i njihovijeh protivnika. Na tom stupnju oblikuju se principi karakterizacije prostorno-vremenskijeh odnosa i rađa se epski stil. Putilov dokazuje da dalja istorija epskog stvaralaštva znači istoriju uzastopnijeh, zakonomjernih transformacija i evolutivnoga razvitka epa tokom njegovog susreta sa novijem epohama narodne istorije, i usljed preokreta u narodnoj svijesti. Pozniji stupnjevi usmenoga epa uvijek su posljedica prethodnijeh stupnjeva, te je tako junačkome epu različitih tipološkijeh stupnjeva svojstven kontinuitet. S druge strane, veli Putilov, taj se proces karakteriše neprekidnijem pomjeranjem epa od fantastike ka konkretnom istorizmu i jačanju realno-životnog principa. Tako se pokazuje da su ona obilježja narodnoga epa koja je istorijska škola smatrala prvotnijem u stvari poznija tekovina i rezultat dugotrajnoga stupnjevitoga razvitka, od arhaičnih do istorijskijeh oblika. Zaključuje Boris N. Putilov da je proces u principu ireverzibilan.

Putilov, naučnik velike erudicije i široke teorijske kulture, podvrgao je podrobnoj kritici sve istraživače koji su slijedili Vukovo i Njegoševo viđenje crnogorskijeh junačkih pjesama, ali nije posvetio pažnju Vuku i Njegošu kao prvijem ocjenjivačima crnogorskijeh epskih pjesama „o vojevanju i četovanju protiv Turaka“.

Putilov nije mogao u potpunosti primijeniti „istorijsko-tipološku metodologiju i teroriju“ na carnogorsku usmenu epiku zato što je ta metodologija zasnovana na usmenoj književnosti koja u principu prethodi pisanoj literaturi i višijem oblicima kulture. Naime, Putilov ne posvećuje dovoljno pažnje činjenici da crnogorska usmena epika doživljava svoj razvitak i svoje umjetničko uzrijevanje u stalnom interferiranju s pisanom kulturom. Bolje reći, stalno se prožimala s hrišćanskom civilizacijom koja se najmanje pola milenijuma razvijala prije turskog osvajanja Zete i koja je, u specifičnijem oblicima matično vezana za svoju prethodnost. Taj njen uticaj nastavlja da traje i tokom turske vladavine, kada epska junačka poezija doživljava završnicu svoje klasične prirode. Svakako, sve to ne isključuje djelovanje najopštijih zakonitosti junačke usmene epike tokom njezina razvitka u Crnoj Gori. Unutar „univerzalnijeh formi folklornoga stvaralaštva“ prisutnost istorije, i psihološko-ideološka potreba naroda tokom turske vladavine, odnosno u borbi protiv turskog ropstva, da kroz pjesmu korespondira s tom istorijom, bila je odviše evidentna da bi se došlo do zaključka da crnogorska junačka epika „ne počinje sa prikazivanjem i opisivanjem stvarnijeh istorijskih ličnosti“, nego da je izvorište toga prikazivanja u „najstarijim naslagama etničke istorije, shvaćene i fiksirane jezikom mita“. Međutim, ako su te univerzalne zakonitosti folklorne poezije u znatnoj mjeri istorizovane u pjesmama sa starijom tematikom, one su u pjesmama o crnogorskome ratovanju s Turcima skoro maksimalno izašle iz okvira „jezika mita“. Ostale su te zakonitosti samo kao tradicionalni nacrt za nove pjesme koji ne predviđa da će njihova građevinska konstrukcija i arhitektonski poredak biti od istorijskog materijala. U plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori, čiju borbu protiv Turaka usmjeravaju vladike, kao književno i politički obrazovani ljudi, usmena pjesma stavljala je u prvi plan socijalno-političke i vjersko-ideološke rezone, a miitološke i fantastične predstave istorijske, i uopšte antropološke, problematike dobijale su položaj draperije. Univerzalna priroda epske junačke poezije iskazivala se neuporedivo potpunije u pjesmama čiju istorijsku istinitost nijesu mogli kontrolisati slušaoci nego u pjesmama o tekućoj plemensko-bratstveničkoj ratničkoj stvarnosti. I pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci uključivali su svoje pozitivističke parametre kada se prosuđivao događaj koji elaborira plemenski i bratstvenički agonalizam. Kako bi rekao Mihailo Lalić, „skučorepa strina istina“ nije dozvolila crnogorskoj epici drugog repertoara da se rascvjeta u poeziju. Nije se pjesnik-pjevač te epike mogao prepustiti svojoj mašti kao kad pjeva o temama najstarijih i srednjih vremena. Prema tome, ako se može prihvatiti pretpostavka da istorija nije bila „prvotna“ kategorija najstarije  crnogorske usmene epike, ne može se naći valjanijeh pokazatelja da crnogorske junačke pjesme, koje prate oslobodilačku borbu od početka XVIII vijeka pa nadalje, nijesu u samom svojem početku polazile od prikazivanja i opisivanja stvarnih istorijskijeh ličnosti i događaja. Te pjesme  i uslovljene su prvijem repertoarom i opslužene s njegove strane svijem rekvizitima bez kojih se pričanje o datom istorijskom događanju ne bi slilo u pjesnički stihovani izvještaj. Epsko usmeno pričanje na crnogorskom, kao i na drugijem terenima istojezičkog područja, davno se bilo začelo. Još u Ljetopisu popa Dukljanina imamo jasnijeh tragova jučakoga predanja! Pjesniku-pjevaču crnogorske ratničke tematike davno uspostavljeni stih bio je pri ruci, stilska i poetološka sredstva bila su mu tu, pratila ga je epska tradicija. Svim tijem kategorijama poslužio se koliko mu je bilo potrebno, i sve je to specifikovao u pjesmu kojom saopštava ratničku istoriju s kojom je ideološki indirektnije vezan.

Vuk je u radu Crna Gora i Crnogorci napomenuo da crnogorski slušalac „ne sluša glas gusala, već ono što se pjeva i što ga oduševljava“, Ta Vukova opaska odnosi se na crnogorske pjesme s novom tematikom, jer tek poslije te tvrdnje on kaže da Crnogorci „imaju i starijeh pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate“. Tekući ideološki i politički rezoni, koje planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa religijskog kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću napisano Jevanđelje po Njegošu!

Jedan lokalni siže u Gorskom vijencu ima gnoseološki značaj za rasvjetljavanje istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara.

Okupljeni glavari na Cetinju saslušali su potresnu tužbalicu sestre poginuloga Batrića Perovića i doživjeli samoubistvo te tužilice. Emocionalno pokrenuti tijem činom, i razgnjevljeni saznanjem da je Osman Ćorović na vjeru domamio Batrića da ga smakne, takmičili su se ko će izgovoriti sjajniju pohvalu poginulome vitezu. Knez Rogan kaže da je za svojijeh osamdeset godina sto puta gledao i Crnogorce i Turke i Latine, ali „mlade glave“ kao što je Batrićeva on viđao nije! Vuk Tomanović veli da se u ove „gore nigda nije / ovakvoga mladeta dizalo“. Bio je, kaže, „junak pod krilima“ koji je mogao skočiti „s mjesta“ po „četrnaest nogah“, „iz trke“ po „dvadeset i četiri“ i preskočiti po tri konja „iz zagona“. Vuk Mićunović ide dalje tvrdeći da „onakvoga sivoga sokola / Crnogorka jošt rađala nije“! Nije se moglo znati da li je Batrić zgodniji, valjastiji, mudriji ili ljubavniji. Batrićeve „oči gvozdene“ Mićunović nije gledao u drugoga momka, niti takvoga junaka „đe prah gori pred oči junačke / i đe glave mrtve polijeću“. Junak Bartić  se tako bio izdvojio iako „nemaše jošt dvadest godinah“. Vrhunac je njegove junačke karakteristike uzdah Vuka Mićunovića da je Batrićeva smrt „svu zemlju“ ocrnila.

Kao što stihovi Njegoševi pokazuju, ljudi raspaljenih ratničkih strasti, i rječiti plemenici koji elementarno vole i mrze nijesu u svojoj nekrološkoj apologetici prišli poginulome junaku Batriću Peroviću kao realnom ratniku, nego ga upravo fiksiraju jezikom mita! Izuzev božanskog porijekla po majci Tetidi, Homerov Ahilej nema znatnijih natprosječnijeh osobina više nego što ih ima Batrić Perović u viđenjima kneza Rogana i dva Vuka! Međutim, usmene deseteračke pjesme koja bi sadržavala bilo šta od hipertrofiranijeh kvaliteta Batrića Perovića – nema! Sačuvane varijante, jedna u Vukovoj IV knjizi, druga u Ogledalu srpskom, znače realnu eliku odnosa nahijske Crne Gore i hercegovačkijeh oblasti koje još nijesu bile spremne da slijede crnogorsku oslobdilačku borbu. U lik Batrićev nije ugrađena ni jedna osobna koja, kao epska stilizacija, ne bi mogla stajati uz junaka koji je uzet iz realnoga borbeno-pljenidbenoga života Crnogoraca. Obadvije varijante imaju zapaženih pjesničkijeh zgušnjenja, posebno ona Đura Milutinovića kod Vuka, ali sve je to još daleko od najboljijeh pjesama s tematikom iz starijih vremena. Prema tome, Njegoš je ukazao u Gorskom vijencu da su „univerzalne forme folklornog stvaralaštva“ egzistirale u kolektivnome duhu patriarhalno-ratničkijeh Crnogoraca, i da su te zakonitosti u početku usmjeravale duhovni odnos pojedinaca, kao i kolektiva, prema datijem istorijskim događajima. To je ono epsko-mitsko određenje prema istoriji koje ističe Boris N. Putilov kao otkriće „istorijsko-tiploške metodologije i teorije“. Međutim, „skučorepa strina istina“, koja je u stopu pratla slavoljubive plemenike i bratstvenike, palila je krila pjesničkoj mašti. Samo joj se ponekad otrgla pjesnička mašta, kao u pjesmi Smrt Nikcaod Rovina, na primjer.

Ukratko. Crnogorska istorijska hronika u desteračkijem stihovima u svemu je jednostavna. Nalik je na klasičnu prednjegoševsku crnogorsku nošnju. Unutrašnji sklop usmene pjesme drugoga repertoara slaže se s enterijerom crnogorske kuće – doma harambaše Nikca od Rovina ili koga drago drugog nahijskoga i brđanskoga Crnogorca. Realizam pjesama „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ elementaran je kao crnogorski bezvodni krš.

Usmene crnogorske epske pjesme drugoga repertoara jesu istorija, ali opoetizovana onoliko koliko je ta ista istorija dozovljavala.

U besjedi koju je izgovorio prilikom dobijanja Nobelove nagrade Ivo Andrić je rekao: „Možda je u pričama, usmenim i pisanim, i sadržana prava istorija čovječanstva, a možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije.“

Odnos Njegoša – državnika i političara,

prema crnogorskoj usmenoj epici

Istraživanje procesa rada izvjesnoga zaspisivača usmenijeh književnih tvorevina trebalo bi da podrazumijeva teorijsko uporište za odgovor na pitanje, što je nezaobilazno istraživaču: Koje karakteristike definišu pojam sakupljač tekstova usmene književnosti?

Kao što je poznato, traženje teorijskoga usmjerivača za odgovor na postavljeno pitanje je postojano u današnjoj, vrlo razuđenoj, literaturi o usmenoj književnosti. Isto je tako poznato da čarobni ključ nije pronađen.

Treba ukazati na činjenice koje i dalje odgađaju prihvatanje bilo koje dosadašnje teorijske pretpostavke što bi važila, ako ne za precizno definisanje pojma sakupljač tekstova usmene književnosti, ono barem za njegovo bliže tipološko određenje. Forma sljedećijeh pitanja ukazuje na te činjenice.

- Kome je do sada bila jasna semantička granica između usmene pisane književnosti?

- Da li je prvi zapisivač usmenog književnog teksta, neđe u Mesopotamiji, Egiptu, antičkoj Grčkoj ili drugđe, pristupao usmenoj pjesmi i priči sa vjerničkijem strahom i obavezama da dati tekst ne povrijedi ni ideološki ni estetski ni kompoziciono, ili je, pak, kao čovjek pismenosti, dakle kao lice jedne više kulture, pronalazio u usmenome književnom djelu samo one prostore koji će da zadovolje njegovu pismenu, tu višu kulturu?

- Može li  jedan istorijski narod, crnogorski ili neki drugi, ponuditi zapisivaču usmenu pjesmu ili priču koja bi bila tipološki ravna usmenoj pjesmi ili priči prethomerovkog vremena, ili, recimo, slovenskoj pjesmi ili priči prethrišćanskoga perioda? Da li, dakle, jedan istorijski narod poslije hiljadugodišnjeg razvitka pisane kulture može imati u devetnaestom vijeku, ili danas, nepismenog čovjeka? Je li naš đed koji nije razabirao slova nepismen čovjek, i pored činjenice da su njegovi preci bili kroz duge vjekove na stalnoj izložbi freskoslikarstva? Onoga slikarstva koje je likovno ispričana literatura koja se čita iz Staroga i Novoga zavjeta. Da li su  grafički nepismene generacije našijeh predaka ostajale po strani od svijeh vidova kulture koja eksplicira pismenošću?

- Da li se može govoriti o tipu pjesničke nepismenosti koji bi objašnjavao Starca Miliju i njegovog pjesničkog pretka iz vremena takođe pune zrelosti usmene književnosti koju sitentizuju jedan Ep o Gilgamešu ili Homerovi spjevovi, na primjer?

- Znače li intervencije Vuka Karadžića, Njegoša i prvog zapisivača homerske poezije, koje su činjene tokom prenosa usmenosti u pisanost, stvarno mijenjanje usmenog teksta, ili su to pak izmjene što su se inače mogle dogoditi tome tekstu na njegovom prirodnom putu kroz prostor i vrijeme?

- Da li bliže određenje toga prirodnoga puta, kako se uslovno može nazvati usmena egzistencija književnog djela, podrazumijeva odgvor na postavljena pitanja, kao i na mnoga druga još koja se mogu postaviti kada se govori o zapisivačima usmene književnosti?

Na raskršću postavljenijeh pitanja treba osmotriti pravce Njegoševa rada na sakupljanju usmenijeh pjesama za Ogledalo srpsko i za Vukovu zbirku.

Za Vuka je dobavljao pjesnike-pjevače na Cetinje i određivao pisare da od njih pjesme zapisuju, a prilikom izbora pjesama za Ogledalosrpsko Njegoš se osvrnuo na svoje državničke i političke interese. Vladika i gospodar Crne Gore starao se da u usmenijem pjesmama koje nabavlja i objavljuje istakne istine o Crnoj Gori koje, po njegovome mišljenju, odgovaraju ideološkijem i političkim ciljevima crnogorskoga naroda. Evo jednoga primjera takvog Njegoševa odnosa prema usmenoj epskoj poeziji drugoga crnogorskoga repertoara.

Njegoš zaobilazi pjesmu Perović Batrić od Đura Milutinovića, objavljenu u Vukovoj zbirci, a unosi u Ogledalo njezinu varijantu Osveta Batrića Perovića, ne dajući računa o tome kako je došao do te pjesme i ko ju je saopštio zapisivaču. Milutinovićeva pjesma umjetinički uočljivo nadrasta varijantu za koju se Njegoš odlučio. Zašto se tako odlučio? Ne može se govoriti o tome da je Njegošu zatajilo umjetničko osjećanje prilikom izbora date pjesme. Njegoš je 1846. godine, kada je objavio Ogledalo srpsko, već bio napisao Luču mikrokozma. Ali, vrhunskome pjesniku, državniku i političaru nije odgovarala varijanta iz Vukove zbirke zato što ona otvoreno govori o nemilijem odnosima između nahijske Crne Gore i susjednih plemena koja su pripadala Turskoj. Naime, u pjesmi pjesnika-pjevača Đura Milutinovića, pjeva se o Crnogorcima koji ne razlikuju imovinu pravoslavnog od imovine islamskog življa i, s druge strane, govori se o raji koja sarađuje s Turcima. Računajući na mogućnost da će okolna plemena, kao što su Banjani u kojima se radnja pjesme događa, jednoga dana pripasti Crnoj Gori, što se upravo i dogodilo, Njegoš pribavlja pjesmu o smrti Batrića Perovića u kojoj nema ni riječi o pomenutijem odnosima okolnih plemena s Crnogorcima.

Treba napomenuti da je pjesmu iz Vukove zbirke saopštio pjesnik-pjevač iz Grahova, dakle s terena preko kojega su Crnogorci prolazili u Hercegovinu prlijena radi. Milutinovićeva pjesma je odgovarala onijem oblastima preko kojijeh se prelamaju interesi Turaka i Crnogoraca, kao što Njegoševa varijanta iz Ogledala odgovara samo nahijskoj Crnoj Gori koju kontroliše teokratska vlast cetinjskijeh vladika. Prema tome, Njegoš je pribavio pjesmu za Ogledalo kakva je jedino i mogla biti prihvaćena u Crnoj Gori. Ne treba ispustiti iz vida ni mogućnost Njegoševa redakcijskoga upliva u tekst pjesme koji je unio u ideološko-politički usmjereno Ogledalo srpsko. A trebalo bi odgovoriti i na pitanje da li je Njegoš i izborom pjesme i mogućim intervencijama u tekstu činio išta drugo što implicite nije verifikovala kolektivna svijest Crnogoraca čiji su interesi tako jasno naglašeni u pjesmi Osveta Batrića Perovića. Da li se, dakle, splet Njegoševijeh odnosa prema drugoj pjesmi kreće onim prirodnijem putem usmene poezije koji je istaknut u uvodnoj napomeni ovoga teksta? Odista, nije svakome dozvoljeno što i Jupiteru!

Njegošu je, nesumnjivo, jako bilo stalo da potomstvo čita Ogledalo srpsko ne samo kao ideološku čitanku, nego i kao lektiru iz koje je izronio Gorski vijenac i druga njegova djela s tematikom iz crnogorske istorije. Već sasvijem ostvareni pjesnik, koji iza sebe ima Luču mikrokozma, i koji je već uzeo pero da piše Gorski vijenac, mogao je, kada je sastavljao Ogledalo, da pravilno prosudi da će za njegovu književnu budućnost imati velikoga značaja činjenica da izrastanje djela iz crnogorske usmene književnosti znači izrastanje toga djela iz svoga prirodnoga korijena. Čitalac Homera i Slova o polku Igorovu, i djelimično prevodilac tih spjevova, Vladika Rade, znao je šta se u razvijenome svijetu misli o jezičkoj i motivskoj ucijepljenosti književnijeh djela u biće naroda kojemu pripadaju.

Jedan napomena u Ogledalu srpskom pokazuje da je Njegoš ponekad bio jednako zainteresovan za izvjesne usmene epske pjesme i kao gospodar Crne Gore i kao pjesnik Gorskog vijenca. Evo te napomene: „Od 1510. do 1702. godine od svijeh crnogorskijeh bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godinah događali, nikakve pjesme nemamo koja bi od tijeh bojevah nama što opjevala, premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnoj Gori znaju na koja su Turci gomilama ginuli…“

Pjesme za kojima žali Njegoš bile su potrebne njemu, državniku koji nastoji da ukaže na neprekinutu crnogorsku borbu protiv Turaka, na narodni otpor koji je bio, u većoj ili manjoj mjeri, evidentan za vrijeme sukoba između Mlečana i Turaka na crnogorskoj teritoriji tokom XVI i XVII vijeka. Iste te pjesme bile su mu potrebne i kao književniku koji u Gorskom vijencu govori o bici na Vrtijeljci i Baju Pivlajninu, vitezu te bitke, koji će se pominjati „dok sviejta traje“. Dakle, Njegošu je bilo potrebno da usmeno predanje i usmena poezija potvrđuju istorijsko-dokumentarnu podlogu jednoga lokalnoga sižea u Gorskom vijencu, kakvo je četvrto Kolo koje Baja Pivljanina uznosi u obilićevske visine. Riječju, Njegoš ne traži stamenijeg svjedoka no što je usmena poezija za svoje sudove o crnogorskoj boračkoj prošlosti koje iskazuje i kao državnik i kao pjesnik. Čak i kao dinasta Petrović kojemu je osobito značajno da potvrdi crnogorsku državnost i ukazivanjem na narodni otpor koji se iskazivao u vrijeme od pada Zete pod Turke do početka XVIII vijeka. Prema tome, Njegoševo žaljenje što nema pjesama o značajnijem borbama Crnogoraca protiv Turaka otkriva napor koji je on uložio prilikom pribavljanja pjesama za Ogledalo i ideološki smjer  koji je na tom putu slijedio. Ko zna kakve je, možda, umjetnički suvisle pjesme Njegoš zaobišao opredjeljujući se za deseteračke hronike kakvijeh je dosta među pjesmama Ogledala srpskoga, ideološko-politički usmjerene antologije pjesama drugoga crnogorskoga repertoara.

Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori, toliko popularna da su njezini primjerci dostizali zapaženu cijenu. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori. Ogledalo je jednostavno inaugurisalo jedne istine koje su presjekle dalje mijenjanje narodnijeh pjesama koje je objavio Njegoš, Pjesme bi se nesumnjivo mijenjale shodno prirodi usmene poezije, što znači da bi mogle kasnije biti zapisane u boljem svom obliku. Zahvaljujući knjigama Sima Milutinovića i, osobito, Vuka Karadžića, sakupljački rad je već bio dobio društvenu cijenu, pa zato pjesme, koje su se čule od guslara po Crnoj Gori, jamačno kasnije ne bi ostale nepoznate. Ne samo što je Ogledalo srpsko presjeklo dalji kreativni put tijeh pjesama, nego je i paralisalo mogućnost nepismenijeh guslara da dalje mijenjaju varijante s tematikom koju obrađuju pjesme iz Ogledala. Veliki autoritet Vladike Rada jednostavno je uspostavio istine u koje treba da se vjeruje kao u aksiomatičnu vrijednost. Tako se formirao psihološki činilac koji je od guslara tražio da se priklanja istinama koje je vaspostavio Gospodar, vladika i pjesnik Gorskog vijenca. Interakcijske veze slušalačke publike i guslara bile su takvoga intenziteta da nije bilo nikakve druge mogućnosti da se jedan događaj osmisli drugačije nego što ga je osmislio Njegoš. Kao što je to istaknuto u njegošologiji, Gorski vijenac je snažno uticao na usmenu junačku epiku u Crnoj Gori, iako njegov deseterac nije pitak za guslarski recitativ, kako je prikladan uobičajeni deseterački stih hroničarske pjesme bez misaonijeh zgušnjenja. Tako Njegoševo Ogledalo srpsko predstvalja netipičan događaj u istoriji usmene poezije Crne Gore.

Svaki sakupljač djela usmene književnosti kod jugoslovenskijeh naroda u XIX vijeku iskazuje se više u svojim specifičnostima, nego u pripadnosti istoj kategoriji koja bi se dala definisati s ideološke, psihološke i književne strane. Zato u procesu istraživanja sakupljačkoga korpusa jednoga zapisivača usmenijeh pjesama treba prvo rasvijetliti sve profile datoga sakupljača. Motivi koji regulišu odnos sakupljača prema tekstu što ga zapisuje lako će pokazati da li sakupljač čini nasilje nad pjesmom ili plovi maticom prirodnoga toka usmene poezije. Vuk Karadžić razlikuje se od svih drugijeh sakupljača zato što su njegove intervencije bile usaglašene s prirodom teksta koji zapisuje. Priroda usmene poezije povjerila je Vuku mandat da tako radi.

Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina

 

Pjesme  iz drugog epskog usmenog repertoara crnogorskog, objavljene u Njegoševom Ogledalu srpskom, Sinovi Obilića i Smrt Nikca odRovina, upadljivo se razlikuju od ostalijeh pjesama o Nikcu Tomanoviću koje su integralni dio hroničarsko-reporterske pjevanije, u kojoj se „sadržava istorija ovoga naroda“. Njegoševa napomena u predisloviju Ogledala da „poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah“ najviše se odnosi na te dvije pjesme. Uočavajući u njima supermatiju epskih podviga Nikca od Rovina nad svijem opjevanim podvizima u crnogorskijem pjesmama koje je unio u Ogledalo, Njegoš je konstatovao da je Nikac „najslavniji vitez crnogorski“. Njegoš nije raspolagao dokazima, kao što ni istorijska nauka ne raspolaže, da je Nikac svojim stvarnijem podvizima prošao mimo sve istorijske junake crnogorske koje je opjevala usmena epika, da bi pridjevom najslavniji definisao istorijsko značenje cuckoga harambaše Nikca Tomanovića.

Odgovor na pitanje kako se zasnivala epska slava Nikca od Rovina jeste uslov za rješenje problema zašto se pomenute pjesme razlikuju od ostalijeh pjesama o Nikcu, odnosno od svijeh pjesama drugog epskog repertoara koji tematski obuhvata VXIII vijek i prvu polovinu XIX vijeka? Odgovor na ova pitanja otežan je činjenicom da nauka raspolaže samo oskudnijem podacima o istorijskom Nikcu. Zna se samo toliko da je Nikac Tomanović nekoliko puta pregovarao kao izaslanik vladike crnogorskoga s Ahmet-pašom, ćehajom bosanskoga vezira Mehmed-paše koji je s jakim snagama krenuo na Crnu Goru, ali ništa se konkretno ne zna o ulozi Nikca u borbama koje su vođene, kao što je ona na Čevskijem Ublima 1756. godine. Zbog nedostatka istorijskih izvora valja pozvati u pomoć narodnu tradiciju da bi se našao odgovor na postavljena pitanja. A treba pokloniti pažnju samo onijem narodnim predanjima koja se nijesu razvila pod uticajem usmenih pjesama i koja svojijem oblikom ubjeđuju da su bliska istorijskoj istini.

Usmena epika u internacionalnom smislu pokazuje da stožer oko kojega pjesnička mašta akumulira legendarne naslage mora biti postavljen, ili bar nagoviješten, prije smrti opjevanog lica. Postojala su dva uslova da prvi junački podvig Nikca Tomanovića, koji nije mogao da prelazi granice standardnog crnogorskog junaštva za koje se interesuje usmena guslarska pjesma, bude mnogo više primijećen nego isti takav podvig kojega drugoga junaka, njegova savremenika. Junačko porijeklo Nikčevo (poticao je iz kuće opjevanog junaka Vuka Tomanovića) i neobičan biljeg koji je imao na desnome oku, predstavljali su uočljive karakteristike po kojima je Nikca lako bilo prepoznati. To je onaj junak od junaka što ima krvav biljeg na oku! Tako su se ta dva sudbinska uslova međusobno dopunjavala.

Nikčevi savremenici koji su po biljezima zaključivali o sudbini ljudi i koji su znali iz epske lektire da su i najslavniji junaci – Miloš Obilić i Zmaj-ognjeni Vuk, imali biljege kao znake neprosječnosti i neobičnosti, imali su psihološku mogućnost da saznaju pjesmu i priču o Nikcu kao junaku koji je dostojan epske slave. Čim je Nikac Tomanović počeo da se ogleda u boračkim i pljenidbenim okršajima, pružio je pjesmi i priči svoj miraz neobičnosti.

Uz Nikčevo junačko porijeklo i krvav biljeg na njegovu oku, i nizak njegov rast pretvorio se u izuzetnu njegovu prepoznatljivost. Narodna tradicija ovako opisuje Nikca od Rovina: „Maloga rasta, preko pojasa tanak a u ramenima širok, velike glave, crnijeh očiju sa neizdržljivim pogledom, na desnom oku mu je krvav biljeg, neugledna lica, velikijeh brkova koje je za vrat vezivao kad je putovao, velikih nakostriješenijeh obrvica, tankih nogu i tankoga dugoga vrata.“ Dva uslova za početak epske popularnosti – junačko porijeklo i krvav biljeg na oku, uslovili su da narod iskoristi i Nikčev „mali rast“ kao pogodno sredstvo za isticanje njegove junačke superiornosti. Tako je psihološki uslovljena namjera da se ukazuje na Nikčevu superiornost kroz veličanje junaka koji nije naočit, koji nema junački fis. Popularisanje podviga takvoga junaka sadržavalo je i ironično pitanje koje se upućuje Turcima: Šta bi bilo od vas, Turci, da je ovaj junak kao neki od starijeh vitezova – Miloš, Marko, Momčilo, Relja, Ognjeni Vuk?! Taj ironični glas jasno se čuje u pjesmi Sinovi Obilića, u kojoj je opjevano i najveće Nikčevo junaštvo, obilićevski podvig. Kaže se:

Među sobom govorili Turci.

„Ala more, negledna junaka,

ali strašna u junaka brka,

strašnijeh mu tokah na prsima!“

S istog izvora potiče i narodna priča da je najsilniji turski junak Nikšića, Babić Jakšar, tražio vjeru od Nikca da dođe u njegovu kolibu da bi vidio kakav izgleda taj glasoviti junak od Rovina. Babić, za koga legenda veli da je bio neobično krupan jer ga je majka dojila tokom pet godina, nije mogao da vjeruje da silna i neobična junaštva čini nečemuran čovjek. Mora da su i pričalac i slušaoci osjećali silno zadovoljstvo kad su zamišljali gaziju Jakšara koju svu boračku svitu Nikšića upoznaje kakav ih junak drži u teškome strahu. Legenda veli da je ovako Jakšar zborio: „Vi, Turci, mislite da je Nikac ko planina Lisac, a tako mi paći turske vjere, koliki je i kakav je Nikac – pojela bi ga mačka po večeri!“

Može se navsti više primjera iz istorije Crne Gore koji pokazuju da narod koji je mnogo cijenio junačko obličje i fis muškizna i da pokloni izuzetnu pažnju junacima prosječnoga izgleda i da tako osobinu koja se u svakodnevnom životu smatra nedostatkom, pretvori u neobičan kvalitet koji koristi kao sredstvo za psihološki obračun s neprijateljem. Evo jednoga opštepoznatoga primjera. Poznati crnogorski junak iz doba kralja Nikole I, Novak Ramov Jovović, bio je neosporno energičan borac i poznati zažetnik, jednako u pljenidbi i na ratištu, ali i zbog svoga vrlo prosječnog izgleda bio je primijećen. Nedorastao junačkijem fisovima, a niko ga od fisova ne dostiže u junaštvu! Postoji priča o scenama koje je doživljavao u susretu s ljudima koji nijesu mogli povjerovati da je tako neveličak Novak Ramov, čuveni junak.

Najuspjelije književno zaokruženje narodne idejno-političke tematike da svojijem malim predstavnikom pobjeđuje glomaznoga protivnika dao je Stjepan Mitrov Ljubiša u Kanjošu Macedonoviću. Izvorište te pojave može se tražiti u mitološkim slojevima svijesti, jer u bajkama najmađi brat ili neko do tada sasvijem neprimijećen, izvrši, gotovo uvijek, najveće podvige ili riješi kakav problem.

Psihološki je opravdana pretpostavka da je Nikac svoj nečemurni izgled uspješno kompenzovao u junaštvu. Kad je prvi Nikčev podvig, koji tradicija vezuje za pljenidbu, privukao pažnju naglašeniju od prosječne, svaki sljedeći podvig toga junaka značio je i opravdanje jednom stečene prednosti, svjesno opravdanje stečenoga glasa. Poslije prvog talasa iznenađenja i popularnosti, junak iz Rovina postao je zatočenik svoje slave, ličnost koja poistovjećuje svoje dalje egzistiranje sa dokazivanjem kvaliteta koji su javno prihvaćeni i priznati. Poslužićemo se i ođe primjerima iz istorije Crne Gore, kao stvarnijem činjenicama, da bismo ukazali na svjesno nastojanje junaka da održe stečenu slavu. Prvi podvig Ćetka Pejova, o kome Nikola I pjeva u Banjanskom kolu, odjeknuo je kao iznenađenje. Bilo je čudo da podvig koji je rezervisan za junačke sojeviće izvrši momak koji to nije. A kad je Ćetko Pejov svojijem prvijem podvigom prolomio tvrdu opnu porodične anonimnosti, uskočio je on u psihološku atmosferu koja ga je opredjeljivala na podvige da bi s mukom stečeni glas sačuvao po svaku cijenu. Nije se imalo kud nazad, trebalo je ići u puni rizik, jer bi u protivnom prvi neuspjeh označio korekciju narodnog ubjeđenja da se desilo nešto neobično. Nikola I u pomenutom Kolu pominje sve junake iz Banjana, ali naglašava da je Ćetko posjekao najviše turskijeh glava, više i od junaka koji su imali porodičnu junačku tradiciju. Kaže:

Ćetko Pejov ponaveće

otkinuo glava što je.

Nikac od Rovina nije bio u prilici da probija opnu porodične anonimnosti, nego je samo na glas svoje junačke kuće nadovezao svoju neobičnost i postarao se da opravda narodno ubjeđenje da je neobičan junak okom pogledati. Međutim, kompenzovanje jednoga nedostatka vršio je, u stvari, na isti način kao i Novak Ramov i Ćetko Pejov.

Nikac Tomanović bio je krajišnik u pravom smislu. Od njegovijeh Cuca niti je bila daleko turska teritorija ni latinsko primorje. Kao harambaša čete kojoj je plijen izvor prihoda i iskaz junaštva bio je upućen na široke stočarske oblasti – Rudine, Grahovo i Banjane, u kojima nije bilo stajaćeg islamizovanog življa i kroz koje su vodili putevi za Nikšić iz pravca Hercegovine. Imao je tako vrlo povoljan teren da presrijeće turske namjernike koji saobraćaju tijem pravcem. Jednako je plijenio tursku stoku na pasištima i trgovačke i svatovske prolaze.  Najvažniji put, koji je išao iz pravca Gacka preko Duge i Nikšića za Spuž, Podgoricu i Skadar, kojim su najviše prolazile vojske i karavani, bio je izvan oblasti kroz koju se kretao harambaša iz Rovina. Postojeće pjesme govore samo o Nikčevom četovanju preko Grahova, Banjana i dviju Rudina, nikšićke i oputne. I Njegoš u Svobodijadi ističe Nikca kao krajišnika koji se razlikuje od junaka koji su živjeli dublje u unutrašnjosti Katunske Nahije. Nikac tamo kaže:

A ja stojim na krajini,

vješt sam ratu i krvljenju

i poganskoj turskoj ćudi.

Riječju, povoljni geografski položaj omogućio je Nikcu od Rovina da preduzima češće podvige kako bi stalno opravdavao ubjeđenje da je on prvi među katunskijem harambašama.

Iako je čobanovanje u crnogorskoj hroničarskoj epici priznato kao svakodnevno zanimanje koje je dostojno junaka, ipak je samo Nikac od Rovina postojani junak-čobanin. Sintetička slika njegovog čobanovanja, kao zanimanja kome se on uvijek vraća, nalazi se u pjesmi Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac, uz Njegoešvu pomoć, prerastao u legendu. Naslov koji je Njegoš dao toj pjesmi to posebno potvrđuje. Poslije oblićevskog podviga u boju sa Ćehaj-pašom na Čevskijem Ublima, najlegendarnijega podviga u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara, podviga koji je, po pjesmi, riješio ishod boja, Nikac se opet vraća svojijem torovima:

Ponesoše Nikca u Dobrotu,

te se vida za godinu danah.

I soko se Nikac izliječi,

i eto ga opet kod ovacah

na Izvore i Kobilje Dole.

Nikac, kao i mnogi junaci iz crnogorskijeh pjesama sa starijom tematikom, jeste junak ododređenoga mjesta koje je toliko sraslo sa njegovom ličnošću da čini sastavni dio njegova imena. On je Nikac od Rovina, kao što je Marko odPrilepa, Relja od Pazara, Novak od Romanije, od Senja Ivane, Tale od Orašca i dr. Tako se iz pjesama o Nikcu od Rovina čuju posljednji akordi vremena kad je svaki poznati vitez bio od nekoga mjesta.

Cuckome selu Rovine nije bilo teško da u pjesmama o svome domorocu Nikcu poprimi ulogu srednjevjekovnijeh utvrđenja iz epike s tematikom iz starih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk. Rovine su i prije Nikca imale opjevanoga junaka Vuka Tomanovića, i prije Nikca Rovine su bile junačko polazište. Prema tome, i Rovine su dio epskoga miraza koji je Nikac naslijedio. Karakteristike – junak od junaka sa krvavijem biljegom na oku, dopunjene su podatkom – junak od Rovina. Tako su dvije naglašeno epske privilegije junaka iz pjesama sa starijom tematikom – mjesto stanovanja koje je čuveno i znamenje bez kojega se ne spominje junak, postale osnov za uobličavanje kompletne fizionomije epskoga lika Nikca od Rovina i pretpostavka da se psihološke i etičke dimenzije opjevane ličnosti ponavljaju kao konstantna kategorija u svakoj pjesmi. Da se epska ličnost jednako imenuje u svakoj prilici.

Nezaobilazno je pitanje kako su pjesnici-pjevači koji su dobro poznavali epsku usmenu lektiru u kojoj su opjevani vitezovi, sve junaci u srmi i zlatu, prihvatili čobanovanje kao dostojnu epsku temu i kao zanimanje „najslavnijega viteza crnogorskoga“, kako je Njegoš nazvao Nikca od Rovina. Iako je stočarstvo bilo osnovna grana privređivanja svijeh žitelja Crne Gore, ne bi se taj svakodnevni seljački posao mogao prihvatiti u epici kao zanimanje dostojno viteštva da se neprijatelj s kojijem je vođena „borba neprestana“ nije bavio istijem zanimanjem. U unutrašnjosti Turskoga Carstva, tamo đe su bila bezbjedna turska imanja, sluge i raja obavljali su zemljoradničke i stočarske poslove. Begovi, age i istaknuti ratnici nijesu imali potrebe da se angažuju oko čuvanja stada na svojijem imanjima, jer su im ta imanja bila sasvijem bezbjedna, pa se zemljoradnički i stočarski posao prepuštao slugama. Međutim, najpoznatiji junaci turskijeh gradova na crnogorskoj granici najčešće su iskazivali svoje junačke sposobnosti u stalnoj odbrani svojijeh stada, osobito nikšićki Turci, odnosno islamizovani Crnogorci koje usmena pjesma stalno naziva Turcima, koji su držali prostrane pašnjake na teritoriji svoga kapetanstva. I najpoznatiji nikšićki junaci, kad ne bi bili na carevoj vojsci, provodili su najviše vremena sa čobanima svoje stoke. Nijesu se smjeli odvajati od svojijeh stada po Krnovu i Rudinama, jer se trebalo ponijeti s najvećim junacima iz Katunske Nahije, bezvodne i krševite oblasti, za vrijeme sušnih, gladnijeh i ratovitijeh godina pribavljali su najviše sredstva za život plijenom stoke sa turske teritorije. Prema tome, činjenica da i Turci iskazuju junaštvo u odbrani stada i da protivnička strana smatra da se može pokazati junaštvo u odbrani i plijenu stoke, uslovila je da se čobanska pružina (previjača), torovi i čobanovanje sliju u epski podijum za junačko djelovanje i slavnoga viteza od Rovina, Nikca Tomanovića. Čobanovanje i pružina dobili su u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i carske službe.

Samo čobanoanje kao specifična epska kategorija koja je uspostavljena u crnogorskijem hroničarskim pjesmama moglo je da utiče na usmene epske pjesme koje ne pjevaju o događajima iz crnogorske istorije od početka VXIII do sredine XIX vijeka. Taj uticaj je očigledan i u Podrugovićevoj pjesmi Ženidba Dušanova. Čobanovanje kao priznato zanimanje epskijeh junaka u crnogorskijem pjesmama poslužilo je Tešanu Podrugoviću za građenje epskoga lika Miloša Vojinovića. U pjesmama o ženidbi cara Dušana koje se nalaze u Erlangenskom rukopisu i u zbornicima bugarštica svatovske podvige čine Marko Kraljević i vojvoda Janko, a tamo nema ni traga od čobanina-viteza, kakav je carev sestrić – Miloš Vojinović, u Tešanovoj pjesmi. U pjesmi Andrije Kačića-Miošića, u Razgovoruugodnom naroda slovinskoga, Sekula koji izvršava podvige uime svoga ujaka Sibinjanin Janka nije dat kao čobanin, nego kao junak koji samo oblači čobansko odijelo da bi se prerušio, kamuflirao. Dakle i kod Kačića, koji je odlično poznavao usmenu epiku koja se razvila na jeziku kojim je on govorio, nema traga o čobaninu-vitezu. Miloš čobanin, koji nagovještava Podrugovićeva čobanina Miloša, javlja se prvi put, koliko se to zna, u pjesmi koju je iz primorskijeh-rukopisa, što znači s današnjih terena Crne Gore, objavio Stojan Novaković. To je pjesma po svome postanku starija od Podrugovićeve, a objavljena je tek 1879. godine. Usvajajući ubjedljivu pretpostavku Vladana Nedića da je ta pjesma iz poznog XVIII vijeka, može se zaključiti da je pjesma o čobaninu-vitezu mogla nastati pod uticajem crnogorskijeh pjesama u kojima se čobanovanje priznaje kao dostojno zanimanje junaka u ovoj pjesmi, ali još se osjeća pjesnikova namjera da pokaže kako je Miloš nešto više od čobanina. Miloš se u toj pjesmi s Crnogorskoga primorja ponaša kao čovjek od vlasti. On naređuje slugama i prijeti im teškijem kaznama ako ne sačuvaju stado dokle je on odsutan. Veli:

Čuvajte mi biele ovce moje!

To li bi mi poginula koja,

kunem vam se tvrdom vjerom svojom,

biću vas drvenom batinom

dokle ću vas mrce učiniti!

Tešan Podrugović je, prerađujući pjesmu, priznao čobanovanje kao zanimanje kojijem se može baviti ne samo običan plemić, nego i sestrić carev. Tešanov Miloš Vojinović stvarno čuva ovce na Šari planini i stara se o njima kao i svaki čobanin. Obavlja najjednostavnije čobanske poslove (rano ustaje kad se jagnje ovce) i obraća se čobanima kao svojoj braći kad ih moli da mu sačuvaju stado dok se on ne vrati iz carevijeh svatova.  Kaže:

O čobani, moja braćo draga,

ova knjiga jest od dvora moga:

stara mi je na umoru majka,

pak me zove da me blagoslovi,

da na mene kletva ne ostane.

Vi čuvajte po planini ovce

dok ja odem i natrag se vratim.

I u pjesmama o Nikcu i u Tešanovoj pjesmi Ženidba Dušanova pominje se jedna ista čobanska osobina – i Miloša i Nikca prevario je san kad je to zapletu radnje u pjesmi trebalo. Nesumnjivo je da su crnogorske pjesme drugoga repertoara otvorile prostor hajduku-pjesniku iz Kazanaca, Tešanu Podrugoviću, da zamisli najsjajnijega srednjovjekovnoga viteza, i još careva sestrića, kao čobanina sa Šare planine. Iako pjesme o crnogorskom pljenidbenom četovanju nijesu imale pogodan teren za prostore kuda se to četovanje izvodilo, kome pripadaju i Tešanovi Kazanci, rođeni pjesnik, i kasniji hajduk, morao je imati sluha za čobanovanje kao epsku tematiku. Poznato je da je Tešan dobro poznavao i nahijsku Crnu Goru i primorje s kojijem je trgovao prije no se odmetnuo u hajduke. Tešanova pjesma Pop Crnogorac i Vuk Koprivica obrađuje doslovno tematiku drugog repertoara crnogorskijeh epskih pjesama. Riječju, obadvije varijante u kojima se govori o čobaninu-junaku, jednu zapisao Stojan Novaković, a drugu Vuk Karadžić, potiču iz krajeva do kojijeh se mogao prostirati glas o čobanovanju kao zanimanju poznatijeh junaka.

Oformljeni epski personalitet Nikca od Rovina predstavlja prvi stadijum u formiranju legendarnog lika koji se pokazao u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Ti detalji ispunjavaju epski curriculum vitaeNikca od Rovina. On je harambaša, džeferdar mu je glavno oružje (kao junak nevelike fizičke snage zaobilazi nož i sablju), razgovara s puškom kao sa glavnom svojom uzdanicom, strijeljanje iz puške usavršio je do nepogrješivosti, nikad ne strahuje da će ga prevariti oko kad nišani, plaši se samo da mu ne zataji barut! Nikac ima određeno društvo kao harambaša, ali uvjek on izvrši ono što nije kapac da uradi ko drugi u četi negovoj. Obavezno sveti ne samo poginule svoje drugove, nego i zaplijenjenu stoku i psa koga su mu ubili Turci. Nikac je hitar te stalno odmiče pred četom. Od znakova otmenijeg i bogatijeg života nema ništa osim sjajne toke i bistri džeferdar. Turcima ulijeva strah više od skupno svijeh junaka svoje družine. Nikac zna da pregovara s Turcima (što je i istorijska istina) kada se za to ukaže potreba. Nastoji da se domogne plijena kad gođ može i pravdeno ga dijeli sa svojijem saborcima. Nikac se uvijek vraća svojijem ovcama i svojim Rovinama. Nikac je uvijek uzbuđen pred okršaj jer je zarobljenik svoje slave. Osjeća strah kao i svaki živi čovjek, ali više se boji da ne izgubi stečeni glas svoje slave nego život. Ovako se obraća svome džeferdaru:

Tanka puško, moj uzdani druže…

Ako bi me, puško, prevarila,

te mi ne bi oganj prihvatila,

okudiće i mene i tebe:

loša puška u rđave ruke!

Ako li me ne bi prevarila,

no bih s tobom ubio Turčina,

pohvaliće i mene i tebe:

dobra puška u dobra junaka!

Oformljena junakova epska biografija u pjesmama koje ne izlaze iz okvira hroničarske deseteračke povjesnice crnogorske predstavlja materijal za izgadnju legendarnog lika u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Stvaranje novijeh pjesama o već izgrađenijem epskim likovima bitno se razlikovalo od stvaranja pjesama o podvigu junaka čije osobine ne poznaju slušaoci kojijem je pjesma namijenjena. Sva novonastala pjesma o ličnosti koja je imala izgrađen epski personalitet govori samo o jednom događaju iz epskoga djelokruga te ličnosti, ali ne donosi ništa suštinski novo o glavnijem karakteristikama te ličnosti, onijem osobinama zbog kojih je to lice uljeglo u epiku. Tako su i pjesme Sinovi Obilića i Smrt Nikca odRovina izgrađene od poznatog epskog materijala o Nikcu, to su pjesme o epskom Nikcu, a ne o istorijskome Nikcu, kakve su, u stvari, druge pjeme o njemu koje govore o stvarnijem događajima. Te dvije pjesme su legende o poznatoj epskoj ličnosti. Istorijske događaje o kojima pjevaju prilagodili su pjesnici već stvorenom epskom liku Nikca od Rovina, pa su događaji poslužili samo kao ispit na kome treba da se zajedno pokažu sve osobine junakove koje su bile mozaično razmještene u pjesmama o njegovijem ranijim junaštvima. Junak je doveden u novu situaciju da se u svjetlosti novoga podviga sintetično iskažu njegove osobine.

O Nikčevom takozvanom obilićevskom podvigu istorija nema podataka. I Njegoš, koji je bio odmaknut od opjevanoga događaja jedva sedamdesetak godina, kada u Svobodijadi pjeva o Nikcu, ne oslanja se na podatke, nego na legendu. On u petoj pjesmi Svobodijade kaže da je okršaj sa vojskom Ćehaj-paše bio ubrzo poslije smrti vladike Danila, dakle, neposredno poslije 1735. godine, a u Ogledalu Njegoš za taj događaj kaže da je bio 1750. godine. U Svobodijadi kaže da je borba bila na Cuckijem Ublima, a u pjesmi koju je unio u Ogledalo pominju se kao razbojište ne Cucka nego Čevska Ubla. Istorijski izvori pokazuju da je boj između Crnogoraca i turske vojske koju je predvodio Ahmet-paša, ćehaja travničkoga vezira Mehmed-paše, po činu u narodu nazvan Ćehaj-paša, bio je 1756. godine, dok ništa ne govore o obilićevskom podvigu Nikca Tomanovića iz Rovina. O Nikčevom podvigu koji je opjevan u pjesmi Smrt Nikca od Rovina, naime o traženju harača od grada Nikšića od strane harambaše Nikca, u istorijskijem dokumentima nema ni pomena, odnosno o tome kao istorijskoj činjenici ne može biti ni govora. Može taman onoliko koliko se o Miloševom podvigu na Kosovu može govoriti kao o istorijskoj činjenici! Očigleno je da pjesma Sinovi Obilića mora da se oslanja na Nikčevo pokazano junaštvo u borbi s vojskom Ćehaj-paše, a pjesma o smrti Nikčevoj slaže se sa istorijom samo utoliko što govori da je harambara od Rovina poginuo u sukobu sa nikšićkijem Turcima braneći svoje torine u Nenadi planini. Možda je tačno i sjećanje u pjesmi da su Turci na prepad osvojili ostarjeloga harambašu-čobanina koristeći njegovu neslogu sa smjesnicima, odnosno sporednicima, a to su čobani koji su naporedo s Nikcem pasli stada po Nenadi zelenoj planini. Koje su sve ličnosti pomogle Nikcu i je li ih uošte bilo, kao i koliko je Nikšićana napalo Nikca, istoriji nije poznato. Ono što se sačuvalo u usmenoj tradiciji uglavnom je sve preuzeto iz pjesme. Pjesma koju je Njegoš unio u Ogledalo srpsko 1846. godine, u antologiju koja je bila neobično popularna u Crnoj Gori, prihvaćena je kao istina. Pjesma, nad kojom je Njegoš, državnik i vladika učinio posljednju redakciju, svojijem ulaskom u kolektivnu svijest crnogorsku potrla je i ona sjećanja na stvarne događaje koji su se mogli izvjesno prenositi kroz prostor i vrijeme. Može se reći da je Njegoš, kao vladar i pjesnik, Ogledalom srpskim uspostavio istine u koje treba narod da vjeruje, pa je Ogledalo umnogome zamijenilo ranija pojedinačna vjerovanja i ubjeđenja.

Sjajna pobjeda Crnogoraca nad velikom turskom vojskom (oko 20.000 bašibozuka) i smrt Ćehaj-paše (pretpostavlja se da je izdahnuo od zadobijenih rana na putu bježanije za Travnik) bio je događaj koji je otvorio prostor za slobodu pjesnikove mašte. Poslije krvavog Ćuprilićevog prolaska kroz Crnu Goru 1714. godine, i poslije sukoba s islamizovanijem Crnogorcima, svaki vojni uspjeh obračuna s proturskim raspoloženjima u okolini, kao i svaki vojni uspjeh udruženijeh Crnogoraca protiv Turske, morao je biti proslavljen prvjenstveno kao dokaz sloge i boračkog jedinstva plemenske i bratstveničke Crne Gore. Prema tome, usmeni pjesnik je imao psihološku mogućnost da veliča podvige koji su pokazani u borbama mnogo više nego podvige crnogorskijeh četa koje su uobičajeno upadale na tursku teritoriju i često remetile oficijelne odnose Cetinja i Turske, ili, pak, podvige pojedinaca kad brane svoja imanja od osvetničkih upada oplijenjenijeh Turaka.Plemenska ljubomora mnogo se manje mogla ispoljiti kad je pjesnik-pjevač slavio podvige u kojima su usčestvovali svi i od kojijeh na kraju svi dijele slavu, nego kad je u pitanju lično junaštvo iz lokalnijeh okršaja koje je plemenima i bratstvima služilo i za ratničko agonalno nadgornjavanje. Najjasniju sliku plemenske ljubomore nalazimo u pjesmi Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala. Junak poziva Čevljane da ne štede evoje živote samo da ne bi Cuce i Bjelice požnjeli slavu. Tokom najžešćeg okršaja suprotstavljenih strana klikuje čevski prvak Gavrilović Turo:

Ubi Cuca, posječe Bjelica,

a Čevljani, Čeva ne viđeli!

Slava koju je pojedinac stekao u kolektivnome okršaju uzbuđivala je i one strane bratstveničke i plemenske svijesti koje pripadaju kolektivnom biću Crnogoraca, dok je pojedinačno junaštvo iz lokalnih okrušaja izazivalo najviše plemenske strasti i bratstveničkoga hvalisanja. Priznati epski junak Nikac od Rovina, kao lik sa oformljenijem epskijem persolanitetom, bio je najpogodniji junak za ulazak u centar jednog kolektivnoga okršaja o kome je trebalo stvoriti legendarnu pjesmu. On je jedini mogao da osvjedočeno junačke sposobnosti, koje su priznate mimo plemenskijeh granica, nadraste u ovoj pjesmi u onoj mjeri koliko je kolektivni okršaj narastao po svome značenju pojedinačna i četno-pljenidbena junaštva.

Činjenica da su Turci u graničnijem turskim gradovima prema Crnoj Gori dobro razumjeli jezik usmene epike imala je jakog uticaja na karakter crnogorskijeh pjesama. Tvorci pjesama, kao i slušaoci, nastojali su da pjesma pogodi i iznervira neprijatelja. Turske vojske su dolazile i odlazile, a stalni neprijatelj bio je u komšiluku – u Nikšiću, Spužu, Podgorici, Klobuku, Medunu, Žabljaku i dr. Crnogorci su o svojijem junacima pjevali zbog susjeda, s kojima govore isti jezik, koliko i zbog sebe. Trebalo je tim okolnijem Turcima, kako su ih Crnogorci stalno i uporno nazivali, koji nijesu bili u vojsci Ćehaj-paše na Čevskijem Ublima, pokazati šta se dogodilo od sile travničke u toj bitki. Trebalo je islamizovanijem komšijama predočiti da se lokalni podvizi ratnika na koje su se navikli mogu pokazati kao mnogo značajniji podvizi kad se ujedine plemena. Takav pjesnikov stav značio je poruku susjedima Turcima da izbjegavaju jači nasrtaj, što je imalo i preventivne efekte. Tako je kolektivni obračun s Turcima uslovio jači uzlet pjesničke mašte nego što se mogao pokazati u pjesmama o pojedinačnijem okršajima. Zahvaljujući najviše pjesmama u kojima su dati uslovi za legendarni krešendo Nikčeva junaštva, mogao je pjesnik da boj između udruženijeh Crnogoraca i vezirske vojske presnuje u legendu i da Nikcu pripiše najveću čast u crnogorskoj epici – nasljeđivanje zašetosti Miloša Obilića!

Proces sazrijevanja dviju pomenutijeh pjesama o Nikcu od Rovina trajao je neuporedivo kraće nego proces sazrijevanja pjesama o ličnostima iz starije istorije, iako oba ta pravca objedinjuje isto polazište. Te pjesme su sazrele u svojijem prethodnicama pjesmama i prije nego što su ispjevane. Pjesme o ličnim Nikčevijem podvizima brzo su otvorile prostor za postanak pjesme o njegovom legendarnome junaštvu zato što je značaj dobijene bitke hitro nadrastao značaj lokalnog junaštva. I lokalno junaštvo i pjesme o njemu pretvorili su se u materijal za značajnije junaštvo i zreliju pjesmu. Ne može se zamisliti pjesnik koji bez pripremljenoga terena pretvara jednu istorijsku ličnost u legendarnu. I ako pokuša tako nešto, pjesma ne bi naišla na prijem kod slušalaca. Na primjer, pjesmu o Marku Kraljeviću u kojoj bi se on pokazao kao Jovan Bećar, kao zavodnik i vrstan ljubavnik, niko ne bi htio da sluša, niti bilo koju pjesmu o Marku u kojoj ne bi bio Kraljević s topuzom i na Šarinu, onaj junak koji je već utemeljen u svijesti slušalaca. Kao što usmena bajka ne bi imala svrhe u kojoj bi najmlađi, treći, brat bio glup i nesposoban.

Mnoge usmene pjesme u Crnoj Gori, deseteračke, junačke, ostale su nerazvijene baš stoga što nije bilo uslova da se otvori prostor za slobodu pjesnikove mašte. Bilo je mašte, ali nije bilo prostora za njezinu slobodu!

Mihailo Lalić u svome romanu Ratna sreća dao je ubjedljivu sliku života crnogorske usmene epike drugog repertoara. Kaže: „Te su naše pjesme ostale zatočene u tijesnim okvirima sela, bratstva, ili plemena, kao sužanj u tamnici. Nijesu mogle preći preko brda, preko rijeke, jer je tamo drugo pleme. Nijsu se mogle poskitati po narodu, te da budu oslobođene od svjedoka cjepidlaka i njihove skučorepe strine istine, pa zato nijesu mogle da dobiju hranljive sokove majke mašte koja jedino uspijeva da popravi događaje koji su prošli i kad su im svi učesnici odavno pod zemljom. Pa ne samo što su prostorno bile sapete na dva-tri dola između potoka, no je i vrijeme tih naših pjesama bilo često ograničeno. Ako se potomak junačke kuće ne pokaže na istoj visini, ili ako vlast izgubi, ako ga potisne neko jači, ili ako mu bližnjika izumre – tim i pjesma o podvigu njegovog pretka gubi pravo na opstanak i gasi se u zaboravu. Tako nam je u preuskim okvirima poezija često uvela prije nego procvejtala.“

Poslije pjesme Sinovi Obilića, u kojoj je junak prerastao uobičajenu sliku pojedinačnog junaštva i prešao granicu koju nijedan drugi junak nije prekoračio u crnogorskom usmenom pjesništvu, nije se više mogla pojaviti nova pjesma o Nikcu u onom ranijem obliku, pjesma koja se samo bavi opisom običnoga junaštva. Pjesma Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac od Rovina nadrastao legendom svoje junaštvo, verifikovala je novu istinu o Nikcu od Rovina i presjekla dalje stvaranje pjesama o Nikčevićevijem junaštvima o kojima se pjevalo prije no mu je priznat obilićevski podvig. Međutim, pjesma Sinovi Obilića, kao nova istina, mogla je da uslovi karakter pjesme Smrt Nikca od Rovina.

Okršaj u kojemu gine Nikac ne samo što se nije mogao mjeriti sa okršajem na Čevskijem Ublima, iz koga je Nikac izašao kao nasljednik Obilića, nego nije prelazio ni standardne okvire sukoba u kojima se Nikac toliko puta ogledao i u kojima su ginuli njegovi saborci. Tvorac pjesme Smrt Nikaca od Rovina, koji je, nesunjivo, poznavao pjesme s tematikom iz starijeh vremena, u kojima slavom ovjenčane ličnosti i neobični junaci ne umiru smrću prosječnijeh juanka, morao je da nađe način da Nikčeva smrt svojom neobičnošću bude različita od uobičajene junačke smrti, bar koliko podvizi ovoga junaka koji su već opjevani odskaču od standardnih podviga takođe opjevanijeh junaka. Morao je pjesnik da usvoji ustaljenu epsku kategoriju, ali i da ostane u granicama istine u doslovnom smislu ništa manje nego što je slijedio istinu tvorac pjesme Sinovi Obilića.

Na skučenijem prostorima Katunske Nahije, i Crne Gore kao cjeline, svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo, a pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na realnome tlu. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova, pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske „strine istine“, kako veli Mihailo Lalić. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju, a, s druge strane, znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene guslarske epike. Dakle, pjesnik je morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine, ali morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smri, ostala mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskog napada na Nikca od Rovina. Jedino je tamo mogao da nađe teren za Nikčevu junačku ulogu u kojoj će da zablista iznad svijeh junaka crnogorske usmene epike i da na taj način produži Nikčev legendarni podvig iz pjesme Sinovi Obilića, na koji ga je obavezivala nova istina o Nikcu. Pjesnikovu slobodu da izmišlja povod Nikčeve smrti pomogla je činjenica da stvarni povod i nije bilo moguće sagledati onoliko koliko je bilo moguće sravnjivati epski opis Nikčeve pogibije sa činjenicama koje su se pouzdano znale o događaju. Prema tome, pjesnik je imao psihološku mogućnost kada je izmišljao povod za odlzak Nikšićana na torine Nikca od Rovina u Nenadi zelenoj planini.

Na početku pjesme Smrt Nikca od Rovina harambaša se naziva starcem:

Slušaj, Hamza, turski kapetane…

pak mi pošlji harač od Nikšićah…

Tvoje sjajene toke sa ramenah –

toke pošlji mene Nikcu starcu

Napomenom da je Nikac starac jasno je kazano da o ranijoj boračkoj snazi i hitrini toga junaka ne može biti govora. Tim se i osnovna misao pjesnikova pokazuje koja upravo znači da stari junak neće dozvoliti da umre kao i svaki starac „od Boga staroga krvnika“. Niti u okršaju u kojemu ne može da zablista junaštvom kakvo je pokazao u pjesmi Sinovi Obilića. Pjesnik rješava da njegov Nikac, nekad nastavljač Obilića a sada starac, začikava jedan moćni grad, jedno krajiško kapetanstvo, čitavu jednu vojsku, i time čini podvig na koji nije ni pomišljao dok je bio u elitnom naponu junačke snage i na koji se niko prije njega nije riješio. Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje, i svojijeh slušalaca, sredstvo za sarkastični obračun s Turcima. Jasno se čuje prkos: Turci, nasjekao se Nikac vašijeh glava, držao vas u strahu decenijama, paše je ubijao, a sada ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka, neustrašiv kao i uvijek. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše.

Kad nikšićki Turci razumješe,

svi rekoše: „Da mu harač damo,

bolje nam se s Nikcem pomiriti.“

Babić Jakšar, najsilniji junak krajiškoga Nikšića, pokušava da spasi čast grada i kapetanstva, on jedini ne pristaje da se Nikcu da harač u obliku znamenja oružja i ratničke časti. Ali ni Jakšaru pjesnik ne dozvoljava da istakne svoje junaštvo koje bi se moglo mjeriti s Nikčevijem junaštvom. Jakšar veli da će najprije skupiti „vojsku od Nikšića“, pa tek onda pozvati Nikca na megdan. Izdvajanjem Babića Jakšara iz ostalijeh preplašenijeh Turaka, pjesnik planira jedinoga junaka koji je dostojan da od njegove ruke pogine Nikac od Rovina. Babić je u svojoj odluci sublimisao svo tradicionalno junaštvo Nikšića, pa će tek takav junak, još uz pomoć vojske, biti dostojan Nikčev protivnik na posljednjem megdanu ostarjeloga harambaše od Rovina. Treba pomenuti da pjesnik takvijem postupkom slijedi dobro poznati epski običaj – neprijatelju velikoga junaka treba priznati kvalitet junaštva.

Nikac ne traži od Nikšića harač kao novčanu vrijednost, nego kao dokaz svoje premoći u junaštvu. Nikac upravo traži ono u što je siguran da neće dobiti. Ovako se obraća kapetanu Hamzi-begu Mušoviću:

Slišaj Hamza, turski kapetane…

pak mi pošlji harač od Nikšićah…

sa tvojijeh sedam buljubašah,

na mojijeh sedam arambašah:

tvoje sjajne toke sa ramenah,

toke pošlji mene Nikcu starcu,

druge toke Hadžimanić Dura

na mojega Gavrilović Tura,

džeferdara Sukić-barjaktara

na sokola Baletića Rada,

sjajne toke Babića Jakšara

na viteza Radulović Sima,

sjajnu brešu Mrke Huseina

na mojega Žutka Lipljanina,

sjajne toke Derve Bajrovića

na hajduka Peja Markovića,

pa džeferdar Paripović Zuka

Na mojega s Dobre Vode Vuka!

Nikčeva odluka da traži harač od Nikšića samo u ime svoje i svojijeh prijatelja saboraca jeste podvig koji je dostojan obilićevskoga podviga iz pjesme Sinovi Obilića. Zato je povod opjevanoga događaja u pjesmi i umjetnički vrh njezin, u njemu je došla do izražaja sloboda pjesnikove mašte da Nikca prenese u legendu. To je nastavljanje Nikčeve slave iz pjesme Sinovi Obilića.

Poslije umjetničke obrade toga trenutka mogao se pjesnik prizemljiti opisom Nikčeve smrti, bez opasnosti po legendarni lik junaka koji je bio uspostavljen. Pjesnik je imao epsko pravo na takvo glorifikovanje Nikca od Rovina jer je slijedio uspostavljenu istinu o legendarnome Nikcu i nije mu se moglo zamjeriti da „preuveličava“. Harač traži od Nikšića, i prijeti osvetom ako mu se ne udovolji zahtjevu, ne kakav uobičajeni junak, nego obilićevski zažetnik kome je pjesma već bila priznala da je spasao Crnu Goru.

Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ubjedljivo, pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom. Pjesnik ne dozvoljava da Nikac po običaju izvrši kakav junački podvig, jer je u ekspoziciji kazano da je on starac. A pošto su njegovi protivnici moralno pobijeđeni u zapletu pjesme, nema potrebe da slavni junak i moralni pobjednik ubija takve protivnike, oni više nijesu dostojni da poginu od njegove ruke. Da im Nikac pokloni i trenutak pažnje u junačkome okršaju, oni bi mogli da se još nekako pokažu. Mogli bi da povrate nešto od izgubljene časti u samom okršaju sa Nikcem, iako je on starac. I sam nikšićki Hektor, Babić Jakšar, moralno je umanjen činjenicom što ne izlazi na megdan Ahilu nego Nestoru! Pjesnik je precizno odredio nivo junačkijeh kvaliteta Babića Jakšara da bi Nikac imao dostojna protivnika, ali ne dozvoljava mu ni za trenutak da trijumfuje. Babić nije dočekao da vidi Nikčevu smrt. Pjesnik ovako rješeva sukob moralno ujednačenijeh protivnika:

Jesi l stari Nikče, u pružinu?

Evo Nikca, turska buljubašo,

đe je bio, on se nije krio!

Trče oni jedan put drugoga,

sretoše se u bijele ovce –

jedanak im pukli džeferdari,

oba mrtvi pali među ovce.

Inferiorna moralna pozicija Turaka, koja se pokazala još u njihovom razgovoru s kapetanom Hamzom, doživlajava najdublji pad poslije istotrenutne smrti dostojnijeh protivnika, Nikca i Jakšara. Turci su otišli masovno na staroga Nikca („đe gođ bješe boljega junaka / povede ih poljem nikšićkijem“), predvodio ih je junak Babić Jakšar, koji je spasilac časti Nikšića, ali se poslije Nikčeve smrti vraćaju bez časti koju je Jakšar predstavljao. Išli su u masovni pohod na starca, a on im posljednjim junačkijem udarcem oduzima svu čast, zadaje im najstrašniji moralni udarac. Nijesu Nikšićani u pjesmi udostojeni časti čak ni toliko da im se dozvoli da vide živoga Nikca od Rovina. Nema tako moralno poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. Takvijem opisom nikšićkog pohoda na Nikca od Rovina pjesnik daje i širu karakteristiku turske politike i ideologije. U takvijem trenucima usmene epike Njegoš je nalazio građu za Gorski vijenac. Karakteristika Turaka koja se nalazi u pjesmi Smrt Nikca od Rovina dovedena je do poetskog vrhunca u Njegoševom spjevu.

Ali jedan homerski refleks pjesme Smrt Nikca od Rovina nije se produžio u pjesničke slike Turaka u Njegoševom Gorskom vijencu. Uzvišenost Nikčevu usmeni pjesnik naglašava i činjenicom da je moral Babića Jakšara usaglašen s njegovijem junaštvom. Jakšar na zaspaloga Nikca ne napada mučki, nego viteški. Samo od ruke takvoga junaka mogao je Nikac poginuti. A slikom nikšićkijeh Turaka koji su spremni da pošalju Nikcu harač, i kojima je plijen jedini biljeg okršaja sa Nikcem, pjesnik, u stvari, definiše poruku da pljačkanje i otimanje, kao stalni cilj jedne politike, uslovljava atrofiju i fizičke strane junaštva nosilaca te politike.

Pjesma Smrt Nikca od Rovina, kao misaona i estetska cjelina završava se poentom:

Jedanak im pukli džeferdari,

oba mrtvi pali među ovce!

Ostalijeh dvadeset stihova koji slijede do kraja pjesme nijesu pozitivni dio pjesme kao umjetničke cjeline, jer poslije Nikčeve pogibije ništa se više novo ne govori o glavnome motivu koji je i opredijelio pjesnika da stvori takvu pjesmu. Priča o Nikcu je ispričana, a u preostalijem stihovima pjesnik se obračunava sa Turcima. On se teško mirio sa činjenicom da su se Turci domogli Nikčeve glave, pa je na kraju pjesme kao oduške i svome ijedu, dao više maha svome građanskome raspoloženju nego pjesičkom umišljenju. Treba pomenuti da je i u pjesmi Sinovi Obilića primijenjen isti postupak kao i u pjesmi Smrt Nikca od Rovina. To je uzlet u legendu i prizemljenost, kao i u ostalijem hroničarskijem pjesmama drugoga repertoara. Razlika je samo u tome što je prizemljenost u pjesmi o Nikčevoj smrti jednostavno nakalemljena na pjesmu, što vjerovatno može biti  dodatak štampanoj egzistenciji teksta, a u pjesmi Sinovi Obilića ona je poslužila kao sredstvo da legendarni Nikac ostane na realnom tlu. Nađen je način da se obilićevski podvig protumači i kao plod kolektivnog ubjeđenja plemena koja su bila na udaru. Obadvije pjesme nadrasle su poezijom ostale hroničarske izvještaje o njegovu junaštvu, ali su jednom svojom stranom, i Sinovi Obilićai Smrt Nikca od Rovina, ostale u granici žanra kome pripadaju sve pjesme u kojima se „sadržava istorija ovoga naroda“, kako je rekao Njegoš.

Da je neuporedivo zahvalniji za književnu obradu junak sa  ličnom dilemom, nego junak koji svojijem podvigom tumači ideologiju kojoj pripada, koga na podvig opredjeljuje samo ideja, pokazuje pjesma Smrt Nikca od Rovina. Uostalom, i u epici drugijeh naroda, usmenoj epici, najizgađeniji likovi i najveći podvižnici su ljudi koji svojom regularnom obavezom, u stvari, rješavaju neku svoju ličnu dramu. Školski je primjer Homerov Ahilej sa svojijem postupcima tokom Trojanskoga rata, koji su rezultat njegovijeh odnosa s Agamemnonom, na jednoj, i Patroklom, na drugoj strani. Lik junaka u pjesmi Smrt Nikca od Rovina neuporedivo je više psihološki dograđen nego u pjesmi Sinovi Obilića. Nikac posljednjijem svojim podvigom razrješava ličnu dramu koju je uklopio u prostore širega značaja. Nikac starac u ovoj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u davanje savjeta mlađijem junacima. On ponestalu svoju snagu nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. Međutim, Nikac, zarobljenik svoje slave kao Nestor, satire se od pomisli da će dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. Njegova odluka da traži harač od Nikšića je posljednji pokušaj da se sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati. Ideološko ubjeđenje koje je kulminiralo u pjesmi Sinovi Obilića i samo se graničilo sa subjektivnijem, najličnijim osjećanjima, a u toj pjesmi je prožeto ličnom dramom. Riječju, psihološko građenje lika Nikca od Rovina u pjesmi koja govori o njegovoj smrti nesvojstveno je deseteračkoj, horničarskoj i usmenoj povjesnici Crne Gore.

Ostaje tajna koliko je Njegoš doprinio datoj konstelaciji tijeh

pjesama.

Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića

 

U kolikoj su mjeri epski pjesnici-pjevači iskazivali sebe prenošenjem epskijeh tema koje su usmenijem putem išle s koljena na koljeno, ponekad vjekovima, možda je najkrupnije pitanje nauke u crnogorskoj usmenoj poeziji. Koliko je svaki pjesnik-pjevač projicirao svoja sagledanja života uz estetska i etička kolektvna načela i apercepcije svojih prethodnika, pitanje je teško koliko i privlačno za istraživače usmene književnosti.

Dok je usmena epska pjesma živjela kao umjetnička slika narodne misli o sopstvenoj savremenosti na relaciji budućnost – prošlost, kolektivno narodno biće definisalo je odnose ličnosti i kolektiva kao i suštastvena pitanja života i smrti, ali pjesničke priče, preko kojih se narodna ubjeđenja naglašavaju umjetničkom istinom, rađali su uzleti mašte pojedinaca. Kreativni prenosilac usmene pjesme mogao je biti neimar svoje građevine iako je pripadao sistemu pjesničke logike svoga istorijskoga miljea i držao se uzora po uzusu. Sve tvorce i prenosioce crnogorske usmene epike objedinjuje jedna idejna osnova – težnja za slobodom, izražena kroz negetivni odnos prema neprijatelju, i zaljubljenost u sve viteško iz nacionalne prošlosti. Idejna osnova bila je udružena s vjerom u vrijednost življenja. Ali organizacija umjetničkijeh slika etičkih problema, teogonije i kosmogonije zavisila je od stvaralačke moći pojedinaca. Tako su prenosioci mogli već stvorene pjesme preinačavati po svome nahođenju, a da ne odstupe od stalne idejne osnove. Na primjer, Homer u svakom trenutku svoga pjesničkog iskaza pripada kolektivnoj misli kritsko-mikenske civilizacije, vjeruje da su ljudi u potpunoj vlasti bogova i da je sve efemerno i nebitno u odnosu na dužnost pojedinaca prema kolektivu i državi. Slijepi mudrac-pjesnik je izraz životne filozofije svoje epohe, ali kao pjesnik kretao se kroz autonomiju lične slobode i stvarao situacije da bi djelale ličnosti koje su akteri kolektivnijeh normi vjere i morala. Njegova moć da razlučuje ljudske individualnosti, naglašavajući nerazmrsivost izukrštanosti ličnih poriva, zahtjeva datoga trenutka i ovještalijeh običaja, ujedno je i ispovijest pjesnika da se u svijem slučajevima i iznenadnijem situacijama ne može apsolutno oživotvoriti svaka norma koja inače vlada kolektivom i reguliše njegove unutrašnje odnose. Homerovo poniranje u lavirinte svake posebne ličnosti i ispitivanje složene strukture ljudskog bića čini tvorca Ilijade rodonačelnikom nepatvorenih evropskih pjesnika. Helenska usmena epika je prije Homera imala, nesumnjivo, dugu tradiciju, ali je lična stvaralačka autonomnost u Ilijadi i Odiseji jako vidljiva. Zato bi se dalo postaviti pitanje – je li veći pjesnik onaj koji, preziđujući tuđu građevinu, uzleti visoko, ili onaj koji je prvi gradio ono što je kasnije prezidano? Bio bi, vjerovatno, najbolji odgovor saznanje da je stalno prerađivanje i usavršavanje usmenijeh pjesama produžavalo usmenoj epici život kroz prostor i vrijeme.

Usmena epska pjesma podsjeća na persijske ćilime koji se vjekovima i snuju i ču na isti način i od iste pređe, ali šare koje se po njima izvode i raspored boja upućuje na pojedince koji su se uključivali u tkalački posao. Podsjeća i na freskoslikarstvo u pravoslavnijem manastirima. Biblijska priča bila je za freskopisca kanon u koji nije ni mogao ni htio da sumnja, ali duhovni život likova, pa i Hrista i Bogorodice, izraz je kreacije svakoga pojedinačnog slikara. Freskopisac nije dirao u fabulu biblijskog saopštenja, ali u svim valjanijem slučajevima umjetničko moranje natjeralo ga je da u pravom smislu stvara, kreira. Dakle, u prenošenju umjetničke vizije života kroz usmeno-epske poruke jednoga naroda, u prenošenju vizija  istorije i trajnih ljudskih problema, izranjali su pojedinci koji su doziđivanjem kolektivne građevine usmene epike ljepotom trasirali njenu budućnost. Traženjem udijela prenosilaca ne cijepa se kolektivno platno usmene epike, traži se samo razlika između vezilja s istoga đerđefa.Ako se sagledaju tajni biljezi crnogorskijeh usmenih pjesama, skrivena blaga njihova i noži iz potaje, onda će te pjesme same sobom da pričaju bajku kako su rasle kroz dopunjavanje i mijenjanje koje ih je pratilo na usmenoj estradi njihovoj. To se može jasno viđeti i u pjesmama Tešana Podrugovića.

Tešan Podrgović se bitno razlikuje kako od slijepijeh pjesnika-pjevača, odnosno profesionalnijeh guslara, tako i od ostalih pjesnika-pjevača koji su uz gusle javno pjevali pred užom ili širom publikom. Slijepi pjevač-guslar nikada nije mogao zaobići interesovanje slušalaca, nego je morao svjesno činiti napore da ponekad, i mimo svojih ubjeđenja, unese nešto u pjesmu i ugodi slušaocima koji treba da ga podare korom hljeba ili parom. Slijepi prosjak Filip Višnjić znao je na iftarskim sjedeljakma ugoditi bosanskoj muslimanskoj publici i mijenjati pozornicu događaja u svojijem pjesmama na priliku muslimanske usmene epike. Međutim, kad je bio obuzet ustankom protiv Turaka u Srbiji, „najbrže i u celini žrtvovao je svoj muslimanski repertoar“. Usmenom pjesniku-pjevaču koji nije bio slijep pjesma koju pjeva nije donosila nikakve materijane koristi, a opet je morao paziti, svakako manje no slijepi guslar, na interesovanje slušalaca. Dobar glas koji ga je pratio i uslovljavao poštovanje njegove guslarske sposobnosti, pribiranje i prizivanje, imao je odraza na pjesme koje on uz gusle kazuje. Tešan Podrugović, međutim, nije pripadao ni jednoj od ovijeh grupa narodnijeh pjevača. Vuk Karadžić dokazuje da je Tešan „vrlo lijepo znao udarati uz gusle, ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige“. Prema tome,pjesnih iz Gornjijeh Kazanaca nije imao od svojijeh pjesama ni materijalne koristi, niti su mu služile za bilo kakavu ličnu afirmaciju. A pošto mu je pjesma predstvaljala samo duhovnu potrebu, on je morao sa istom ljubavlju prihvatiti tuđu pjesmu ako je odgovarala njegovijem ubjeđenjima, kao i svoju koja je plod njegova neslaganja sa već postojećim nečijim tuđijem riješenjem. Krećući se rudinama usmene epike, tražio je sebe kroz poetsku povjesnicu, a kad se ne bi našao, sam bi se vaskrsavao, začinjao jedan umjetnički život iz pepela drugih. Tako je i u odabiranju i prihvatanju već stvorenoga koliko i u preziđivanju ranijih građevina u svoja zdanja, davao sebe cijeloga i potpunoga. Sve što je odabrao, preradio i stvorio jeste slika života koja odgovara njegovijem ličnim nazorima. Dvadeset i četiri pjesme koje je saopštio Vuku Karadžiću tumač su sudbine toga velikoga crnogorskog usmenog pjesnika.

Tešan je poslije ubista lokalnog turskog napasnika pošao sentom koji ne vodi u luku smirenja, on ga je stalno odmicao od porodičnog ognjišta i građanske smirenosti. A momak neobično naočit i među brđanima (Podrugovićem su ga „zato prozvali što je bio vrlo veliki, tj. i po drugoga čovjeka“) čeznuo je za mobama kosača i žetelaca, sve prosidbe, slave i svadbe ostale su tamo đe se on ne može vratiti. Kako veli Vladan Nedić, „zato velika većina Tešanovih pjesama, mnogo više nego što bi se zaključilo iz njihovih naslova, ima kao glavni motiv ženidbu i ljubav“. Izgleda da su Podrugovićevi zamasi sabljom i poezijom velika kompenzacija jedne izgubljene mladosti. Nema u Tešanovijem pjesmama nijedne đevojke koja se o nešto ogriješila, one su anđeoska bića o koja se drugi griješe. Njih uvijek izbavlja kakav zažetnik, kao što je Tešan spasao svoju sestru od turskog napasnika u Kazancima. Bilo da je pamtio samo pjesme sa takvijem motivima, bilo da je u tuđe pjesme unosio takve likove, u oba slučaja je projicirao svoj kredo umjetnika i čovjeka. Odnos pjesnika prema ženskijem likovima je „izraz hajdukove žudnje za ženom i ognjištem“, ali i slika urođene gospostvenosti i otmenog kavaljerstva koje majka rađa. Evo primjera za to.

Razigrana romansa o ljubavi Hajka Atlagića i Jovan bećar je pjesma vreline mladosti, a posvećena je ženskom čeljadetu koje preskače opasne zahtjeve vijere i običaja, slušajući čula. Mogla je poznata težnja narodna – isticanje muške moći hrišćanina nad muslimanom, da odvede pjesnika na ivicu gole erotike, ali Tešan je sa nekoliko pelivanskih pjesničkih poteza zaobišao skarednost i ispjevao apoteozu šumnom krvotoku mladosti. Divovski razvijeni neženja iz Kazanaca bježao je od svoje jalove sudbine uživljavajući se u erotsko uživanje Jovana bećara, ali znao je da je dosta osvete prema Turcima ako Jovan provede noć s Hajkom u turskom čardaku na begovskijem dušecima. Glasovi etike njegova patrijarhalnoga mentaliteta rekli su pjesniku da Hajku valja udati za Jovana poslije njezine cjelonoćne erotske stopljenosti s bećarom. Samo srećna nevjesta iz Kotara, čija je čast udajom za Jovana Kotaranina viteški spašena, mogla je poručiti majci, što je, u stvari, više poruka žene ženi:

Da ti znadeš, moja stara majko,

kako Vlaše plahovito ljubi,

ti bi moga baba ostavila,

pa otišla stara za kaura!

 

U pjesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu Podrugović ne dozvoljava da Turkinja đevojka kupi za novac Grujicu Novakovića. Zna patrijarhalac i veliki pjesnik da se do neba čuju kletve đevojačke bilo koje vjere ona bila. Dok turska đevojka ide da donese ugovoreno blago, udovica Džafer-begova za tri tovara blaga odvede s pijace roblja hajduka dragokupa. Međutim, i lik turske udovice kompleksiniji je nego što bi na prvi pogled izgledao. Tešan ne naglašava slučajno da je ona udovica starca, prebogatog Sarajlije. Ima tragičnih tonova u vrelijem pogledima mlade udovice na Grujovu muškost, obučenu u svitu pokojnog Džafer-bega starca. Prvi put je ona u svome domu viđela srmu i svitu oko muževnog struka, osjetila momačku snagu kojoj pristaje i beogva bogata ođeća i njezina mladost koja je venula sa starcem na begovskijem dušecima. Nije hajduk Tešan zaboravio da je Grujo „lakom na dukate“ i turske glave. Iako bi samo jedan igraj njegove sablje koštao života pratioce koje mu je Džafer-begovica kao pratnju dodijelila, Grijica ih junački pusti da Džafer-begovici odnesu puste glase. Vjeruje Tešan da odnijeto blago i odijelo rahmetli Džafer-bega nadoknađuje udovici cijena noći koju je provela s Grujom u čardaku na meku dušeku. Vraćajući joj poslugu nijesu udovici ništa odnijeli Grijica ni Tešan, a obogatili su je žudnjom da bude još trgovina kakva je bila ona kad je Gruja s tri tovara blaga otkupila. Bilo da je Tešan od poznatijeh varijanti oformio novu pjesmu, ili poznate pjesme u kojima je nalazio sebe prihvatio i pamtio, u oba je slučaja pjevao o sebi i nadoknađivao poezijom „žal za mladost“.

Otkad je posjekao turskog napasnika u Kazancima pa do svoje junačke pogibije u Bosni, Tešan se nagledao ponašanja ljudi u raznovrsnijem životnim prizorima. Mogao se u hajdučkijem družinama, kojima nikad nije htio biti harambaša, naslušati hvale i uobraženosti, a na ratištima Prvog srpskog ustanka osobito se osvjedočiti da jurnjava za častima i imanjima mutno sjenči i svjetlost velike bune. Junak koji je na drinskom ratištu činio čuda od junaštva, kasnije kao sječonoša trske i prodvač njenog snopovlja nagledao se filistarske karlovačke gospoštine, koja je za predmet s kojijem se poredi ružno uzimala sljepačke gusle. Beskućnik i sjeromah, smiješni sklupčani dugajlija pored snoplja mokre trske, gledajući ljudsku čaršiju, mora da se uživljavao u poetske vizije prošlosti, drugovao s Milošem Vojinovićem koji nabija šprdnju sa šićardžijama, sa tri senjska viteza koji povezaše tridsetoricu sitih, pljanih i uobraženih. I poistovjećivao se s Jovanom bećarom koji je dan i noć proveo s hajkom u begovskom čardaku. Gledajući zatvorene kapije bogatoga svijeta Karlovca, i ranije Dubrovnika, iz koga je so u Kazanca dogonio, primijetio je da se kuće imućnog svijeta ne otvaraju gostoprimno slijepcu, putniku i namjerniku, kako se otvaraju slamne potleušice u njegovijem Kazancima. Biće da se tada sjećao Marka Kraljevića koji je buzdovanom razbio sedamdeset i sedam  kapija i  zaljuljao jedan grad iz temelja. Nagledao se Tešan u Srijemu, đe je dobjegao poslije ugušenja Prvog srpskog ustanka, ukrašenih kočija, vilovitijeh konja i hintova i vidio da tu ima više bogatstva no što je vjerovao. Pa zato, možda, njegov Marko uzima od ljube Vuče dženerala toliko blaga da bi mnogo bilo da se iz carske riznice zahvaća. Pošto je hajduk-pjesnik Tešan ljuto osjetio škrtost karlovačkih trgovaca, koji su se cjenjkali o svaki struk trske, dozvolio je Marku Kraljeviću da prebogato proda Vuču  iz Varaždina. Hajduk, koji je sječu glava s turbanima zamijenio strižom bara mrtvica oko debeloga Dunava, sjetio se pred Vukom Karadžićem, u manastiru Šišatovcu, pjesama u kojima je tada utjehu nalazio, a znao je „još najmanje sto junačkih… od kojekaki primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša“.

Da je Podrugović, vođen duhovnom potrebom, ne samo odabirao i pamtio tuđe poetske tekstove, nego i korjenito mijenjao varijante koje je čuo, pokazuje njegova pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Vuk je u Karlovcima 1815. godine zapisao dvije pjesničke varijante iste tematike, jednu od Tešana Podrugovića, drugu od jednog trgovca iz Bosne „koji se 1815. godine, prebegavši 1813. godine iz Srbije, bavio u Karlovcima u Sremu“.  Vuk je na prvo mjesto u zbirci stavio Tešanovu pjesmu i dao joj naslov, a varijanti trgovca iz Bosne odredio je manju cijenu, smatarjući je kao „opet to, malo drukčije“. O bosanskom trgovcu Vuk nije dao nikakvijeh podataka, iako je od njega zapisao i dvije uzorne pjesme – Bolanin Dojčin i Jurišić Janko. Dakle, od dvojice kazivača u isto vrijeme i u istom mjestu zapisao je Vuk dvije varijante jedne pjesme, koje sem osnovne fabule – Marko Kraljević poznaje u turskijem rukama  sablju svoga oca, nemaju ništa zajedničko. Da li su oba kazivača donijeli svoje varijante dolaskom u Karlovac, ili je jedan čuo od drugoga, jesu li je obojica prvi put čuli od nekoga u Srijemu, otvorena su pitanja. Svetozar Matić je oprezno iznio svoje vjerovanje da su i Tešan i bosanski trgovac čuli pjesmu u Srijemu i da je nemoguće odgonetnuti ko je od koga čuo. Međutim, postoji velika vjerovatnoća da je Tešan čuo pjesmu od trgovca iz Bosne.

Vuk Karadžić naglašava kao kuriozitet da Tešan nije pjevao uz gusle, iako je znao uz njih lijepo udarati. Da je i bosanski tgovac saopštavao pjesme  bez guslanja to bi Vuk kao rijetkost naglasio, ali pošto je obična pojava da se pjesme kazuju pjevajući uz gusle, nije pomenuo na koji način bezimeni pjevač iz Bosne pjesme kazuje. Ako je Bosanac pjevao iz gusle, što je vjerovatno, onda je postojala mogućnost da Tešan od njega čuje pjesmu o Marku koji poznaje očinu sablju. Hajduku, prebjegalcu sa srpskoga ratišta na Drini, bio je trgovac iz Bosne, takođe prebjegalac iz ponovo Turcima preplavljene Srbije, po mnogo čemu bliži da mu postane sabesjednik, nego ostali građani Karlovaca. Obojica su znali usmene epske pjesme, jezički su bili bliski i dijelili su istu sudbinu bježanije. Zar trgovac iz Bosne nije na neki način mogao pomoći Tešanu u prodaji trske od čega se hajduk-pjesnik prehranjivao? Bosanac je saopštio Vuku samo tri pjesme, onoliko koliko je onda mogao znati svaki čovjek koji je umio pjevati iz gusle. Da je Bosanac imao jači fond pjesma, Vuk bi to iskoristio, a da nije mogao iskoristiti, on bi to naglasio i zažalio, kao što je to uradio u slučaju Starca Milije. Prema tome, malo je vjerovatno da je Bosanac čuo pjesmu od Tešana neguslara i tako je brzo preradio. Vuk kaže: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme…“ A da je bosanski trgovac bio kreativni prenosilac usmene epike, on ne bi mogao onako veličanstvenu pjesmu u prosječnu pretvoriti. Ako je Bosnac unio išta svoje u pjesmu Bolanin Dojčin, onda odista nije mogao od sjajne pjesme napraviti prosječnu. Bosanac je, izgleda, dobrijem pamćenjem naučio sve tri pjesme koje je Vuku kazao, jer da je imao izrađenu kakvu svoju specifičnost u upotrebi zajedničke poetike, i da je pjesmama svoje što dodavao, ne bi se mogla njegova varijanta o Marku Kraljeviću i očevoj mu sablji sasvijem razlikovati od druge dvije pjesme. Iz svega toga dalo bi se zaključiti: Da su kojijem slučajem, što je malo vjerovaatno, i Tešan i Bosanac čuli pjesmu u Srijemu od istoga čovjeka, trgovac bi saopštio Vku vjernu  kopiju onoga što je čuo, a pjesnik Tešan bi izvršio redakciju varijante shodno svom specifičnom korišćenju zajedničke poetike. Sva njezina rješenja i situacije ne slažu se sa poznate Tešanove dvadeset i tri pjesme u onolikoj mjeri koliko je Tešanova prerada te varijante stameno postavljena na koloisijek poetike koja objedinjuje sve  tekstove što ih je saopštio Vuku.

Motivisanje Vukašinove smrti, kralja Vukašina – Markova oca, u pjesmi trgovca iz Bosne nevješto je dato. Pjevač nije uspio da naglasi zločin Vukašinova ubice, pa postupak sultanovog telala prema ranjenome kralju ne samo što ne budi ogorčenje slušalaca, nego je donekle i shvatljiv. Kralj- samrtnik moli turskog askera da pričeka pola sata, pa eto mu tri ćemera blaga, sablja dimiščija i svilen čador, kao nagrada za zamuku oko kraljeve sahrane. Zaista je kralj Vukašin Mrnjavčević infantilno naivan – ne poznaje odnos pobjednika, ratnika Turčina, koji je preživio bitku, prema pobijeđenom hrišćaninu, i to kralju s kraljevskom opremom. Vukašinova molba mogla je biti provjera hrišćanina koji zna značaj sahrane  svoga istovjernika, a ne pak ispit ljudske savjesti Turčina koji će rješenjem pjesme, koja taj razgovor saopštava, svoje zlodjelo platiti svojom glavom. Starac Milija je potrošio više od dvjesta stihova dok je objasnio dobročinstvo turskog vojnika prema hrišćaninu, i tek interpolacijom te dvjestastihovne sižejne cjeline u pjesmi Strahinjić Ban uspio da to umjetnički ubjedljivo dokaže. Valjda niko ne očekuje da bi turski ratnik svezao svoga konja ispred Vukašinova čadora i čuvao odlazeću dušu kralju hrišćaninu radi bogatstva koje mu samrtnik nudi, a koje je pobjednikovo svakojako! A čudno je što i Vukašin misli samo na svoju sahranu. Koliko su puta u usmenoj epici izginuli ratnici ostali na bojištu da ih sahrane gavranovi! Dakle, u Bosančevoj varijanti i nevješto je otpočela radnja i nevješto je prizvana priča kojom je trebalo opravdati Markov postupak prema posjedniku sablje kralja Vukašina. A tvorac te varijante udaljen je od istorije mimo limita koji je normirala usmena epika koja se prihvata istorijskijeh lica. U toj varijanti Bitka na Marici i rijeka Marica zamijenjene su Kosovskom bitkom i rijekom Sitnicom.

U pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik Podrugović dao je priči logiku, stilu snagu i stihovima poeziju. U njegovoj varijanti Turkinja đevojka rani na Maricu da bijeli platno, đevojka bez koje hajduk-pjesnik iz Kazanaca ne može ni u snu ni u poeziji. Bistrinu vode, zore i đevojačkih očiju, bjelinu lica njezina i platna koje ona hoće da bijeli, pjesnik sjenči krvavom bojom. Rijeka Marica potekla je krvava s prvijem rujem sunca, sukrvilo se platno i đevojačke ruke do lakata, a tugom se zamutile đevojačke oči nad mutnom maticom rijeke Marice. Apokalipsa smrti dotakla se žene i rijeke, ali veliki pjesnik od ta dva simbola životnoga postojanja i kretanja traži da spase jedan život. Tako Tešan nije tursku đevojku obavezao samo pobratimstvom koje joj je ranjeni kralj ponudio – dublja je misao pjesnika Tešana Podrugovića. Znao je Tešan da je mnogo mladome Mustaf-agi da plati glavom svoje lakomstvo na sablju ranjena junaka, pa je pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju više posvećena đevojci adamskom koljenu nego podvigu Marka, sina osvetnika. Tešan priziva sablju i dokazuje da je samo njezina ljepota u mladijem rukama Mustaf-age mogla slomiti zakletvu sestrinsku. Hajduk Tešan razumije Mustafine snove o skupocjenom oružju kao biljegu junačke vrijednosti i prestižnog ugleda. I sestra Mustafina zna kako zanosi mladost i ambicija ratnička, pa opominje svoga brata Muja da se ne zaboravi i ogriješi o ranjena junaka, njezina pobratima. Zato pjesnik postepeno vaja Mujovu krivicu, koja će kulminirati tek kad se javi Marko kao oličenje pravde. U drugome dijelu pjesme naglašava se ljepota sablje, onda kad je sva carska ordija primjećuje, kad je gleda jednako činom mali i veliki u turskoj ordiji, a nikome se iz korica ne da izvaditi. Kad Marko, tada turski vojnik, ugleda na sablji njezina tajna i zlatna obilježja, onda ljepotu sablje zamijeni jedna priča i rodi se sudbinska odluka da Mustafu stigne sestrinska kletva kroz osvetničku Markovu dužnost! Prepirka Marka i Mustaf-age o agalucima kolosalno upotpunjuje obadva ta lika, osobito mladog Mustafu. Malo bi neobično zvučalo da vazal Marko može nekom izmoliti kod cara agaluke da se to na kraju pjesme ne razjašnjava. Kad je car čuo za događaj, šalje sluge po Marka, a rasrđeni Kraljević neće ni da ih pogleda. Tešan ne naglašava slučajno da se Marko rješava da ide pred sultana-poočima ne od straha, nego što Marku careve sluge dodijaše.

Onda nema uobičajenog klanjanja pred carem-poočimom, u čizmama Marko sjede na carevu serdžadu, gleda cara poprijeko i primiče mu se „dok doćera cara do duvara“. Topuz i krvave oči Markove opomenuše padišu da učini diplomatsko rješenje – da pruži Marku stotinu dukata kao utjehu za ljutnju koju su mu nanijeli. Marku nije dala srdžba da prilikom dolaska kod cara bilo šta kaže, pjesnik je znao da treba pričekati s Markovom riječju dok car što ne reče. Marko je mogao samo caru pritjeranom uz duvar onako inadžijski reći da žali što očevu sablju nije prepoznao u njegovim rukama. Dakle, opaskom da Marko može za nekoga od cara izmoliti agaluke postignut je veliki cilj. Naime, nesmotreni mladi Mustaf-aga, aludirajući na Markovo vazalsko pridvorstvo, izaziva Markovu srdžbu, a onda Mustafina momačka želja da sabljom ljepoticom, koja bi, da nije bilo njegova grijeha prema sestrinskoj riječi, mogla imati nekakvo opravdanje, ustupa mjesto uvredi da bi Markov zamah očevom sabljom imao dvostruko opravdanje. Tako je kletva Turkinje đevojke, kao još na početku izlaganja pjesničke naracije definisana kategorija u čije ispunjenje niko ne sumnja, naglašeno opravdana i sticajem realnijeh životnih događanja.

Tešanov pjesnički manir da svoje likove ne objašnjava direktno nije osvjedočen samo u pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Podrugović u svojijem pjesmama nastoji da svaki problem sagleda do kraja i da traži sve motive koji uslovljavaju neminovnost date odluke. Kod toga pjesnika jedna stvar ili situacija pomaže da se objasni druga. Detaljno isticanje Markove prinčevsko-gospodske prošlosti naglašava težinu njegova obračuna s Musom koji je rođen „na ploči studenoj“, a izvori prkosa i junaštva carskog odmetnika Kesedžije definišu odnos cara i njegova vezira Ćuprilića prema usužnjenom Marku Kraljeviću. Niđe u zamašnom ciklusu pjesama o Marku nije potenciran Marko jogunica kao u pjesmi u kojoj se vidno naglašava njegovo kraljevsko porijeklo. A to se naglašava u Tešanovoj pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Morao je biti kakav prenaglašeno drzak nasrtaj na osjen carske moći da car-poočim svoga posinka-miljenika kazni tamnicom za čije se sužnje više ne pita. Pošto je postojala opasnost da preslobodni nasrtaj vazala na cara bude nevjerovatan i kada je Marko u pitanju, pjesnik taj nasrtaj i ne pominje, nego indirektno upućuje na nj. Naime, o Markovu deliktu zaključuje se prema Markovu izgledu kad je izveden iz ledne tamnice u kojoj se legu guje i jakrepi. Tešan ne kaže ni jednom riječju da je Marko bio miljenik carev, velikome pjesniku dovljno je malo sredstava da to kaže – samo dvije riječi! Kad, u prilikama uzurpacije Carstva od strane Muse Kesedžije, vezir Ćuprilić spomenu Marka Kraljevića, car turski „proli suze“. Dakle, ne samo što se pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija i Marko Kraljević poznaje očinu sablju slažu jedna s drugom po misaonom i pjesničkom sklopu, nego su i njihovi svršeci bezmalo identični. Ništa nije manje preslobodnog Markova ponašanja u ironiji kojom prekorijeva cara što od mrtve Musine glave poigrava, nego u otvorenoj izjavi kojom žali što ga car nije razljutio umjesto Mustaf-age. A što je Marko malo blaži u pjesmi o Musi, to je otuda što Tešan ne zaboravlja da se junak tek kurtalisao tamnice toga istoga cara. U trima Tešanovim pjesmama dat je odnos Markov prema sultanu (treća je Marko Kraljević iArapin) i sva tri puta taj je odnos isti. Riječju, car se mora na kraju poslušati, ali to Marko izvodi inadžijski i sporije nego u bilo kojoj drugoj usmenoj pjesmi u zamašitom ciklusu pjesma o Marku Kraljeviću.

U varijanti trgovca iz Bosne Marko ima tri ćemera blaga koje nosi, kao trgovci što kese s dukatima nose, ispod haljina. Privučen je Marko ljepotom i neobičnom prodajom sablje pa hoće da je kupi. Kao dužnik mnogijem Turcima krije se da bi prodavcu sablje izbrojao dukate. Kad se vratio s očevom sabljom u rukama, predstavio se Turcima kao telal sa dobijenijem novcem od trgovca koji je pošao u trgovinu. Još da mu Turci povjerovaše, ta bi Bosančeva pjesma odista bila kuriozitet. U njoj se Marko ničim ne bi razlikovao od tipičnog ratnika turske vojske. Mora da je takvo rješenje u pjesmi koju je čuo nerviralo Tešana, jer u toj pjesmi nije bilo ničega što bi odgovaralo prilici njegova Marka. A da carski telal ne prepoznaje Marka Kraljevića, to Tešan nikako nije mogao prihvatiti. Taj podatak bio je apsolutno nesvojstven epskoj biografiji Marka Kraljevića koje se držao Tešan Podrugović.

Mrako je u svakoj Tešanovoj pjesmi o njemu svakome poznat, nikome on nije neznana delija. Što ga ne poznaje Đemo Brđanin, druga je to stvar. Trebalo je Marka dovesti u tešku situaciju pa ga spasiti, a Đemo je krenuo da upozna Marka. I treće. Teško je bilo Đemu povjerovati da je junak bez ikakvog oružja, pa bio on i na šarenome konju, Marko Kraljević, junak koji se drži adeta da pod oružjem pije vino i sanak boravi. Podrugovićev Marko poznat je svakoj živoj duši kuda ga je Šarac pronosio! U Tešanovoj varijnati čim je Mustafa vidio Marka rekao mu je „kaurine Marko“. Tešana je lako prepoznati među ostalijem pjesnicima crnogorske usmene epike baš po široko razvijenim opisima opreme konjske i junačke, ponekad sa svijem detaljima te opreme, ali Marko, glavni lik njegove poezije, nikada se ne gizda i kiti. Njegov Marko ima odijelo, konja i oružje kakve drugi junaci nemaju. Već je primijećeno da se sve pojedinosti o spoljašnjem izgledu, one preko kojih „mi otprilike zamišljamo našeg epskog junaka“, Marka nalaze u pjesmama Tešana Podrugovića. Kad Marko i od kume prima dar, to je teška topuzina, a što mu sultan poklanja  sablju, to hoće pjesnik da nađe najprikladniju stvar na kojoj će biti carev pečat

da ga vezir pogubit ne može

dok čestitog cara ne zapita.

Tešanov Marko niti je htio što kupovati, ni mogao biti što kome dužan. Marko ne ore kao ostali svijet, ne pije vino kao drugi ljudi, nije kupio konja ni oružje. Ono što nije oteo poklonile su mu vile i carevi, kupljena roba nije mu mogla trajati trista godina! Tešan je trgovačku crtu Markovu iz trgovčeve pjesme zamijenio čistom poezijom. Sablja ide od ruke do ruke, praćena zovom Vukašinove smrti i snagom kletve sestre Mustafine, ali se nikome ne da izvaditi do onome čije joj je ime Novak kovač ukalio.

Vladan Nedić je pokazao da je Podrugović unio u pripovijetku Međedović pojedinosti iz svoga vremena, svoga zavičaja i svoga života. U toj bajci Tešan pominje „polje đe su stotine plugova orale spahiji, čuvene mećave na Čemernu, karavan koji je krenuo u Dubrovnik po so“. Nikola Banašević ukazao je na toponime s prostora Tešanova života i hajdukovanja koje je unio u pjesmu Rišnjanin hadžija i Limun trgovac. Pjesma Marko Kraljević i Vuča dženeral odlično pokazuje kako je Tešan i svoje iskustvo iz Srijema projicirao kroz pjesme koje je Vuku saopštio. I u varijantu Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik je unio ponešto i iz svoga zavičaja.

U varijanti trgovca iz Bosne kaže se da su na Vukašinovoj sablji „tri slova rišćanska“ (sv. Dimitrija, sv. Aranđela i kralja Vukašina), a na sablji iz Tešanove pjesme umjesto svetaca upisani su inicijali Novaka kovača i Marka Kraljevića. Primijećeno je da sveci nemaju mjesta u Tešanovijem pjesmama, ali pjesnik je imao i posebnih razloga da ureže slovo kovača koji je doživio epsku slavu isključivo preko pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Risto Kovijanić i Ilija Stijepčević, podstaknuti uputima Jovana Tomića i Vladimira Ćorovića, rasvijetlili su istorijsko lice Novaka Kovača, čuvenog majstora iz Kotora, savremenika kralja Vukašina. Erske ličnosti Novaka Kovača nema niđe drugo u usmenoj epici jugoslovenskijeh naroda osim u pjesmama koje su iz postojbine Tešana Podrugovića, Starca Milije i Starca Raška, dakle s prostora đe su se rađale legende o Mrnjavčevićima. U pjesmi iz Makedonije Vukašinovu sablju kovao je Janjo iz Soluna, a jednu je sablju Marko kupio u Carigradu. Zaista je impresivna činjenica da su s današnjijeh terena Crne Gore prispjele u Vukovu zbirku pjesme: Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra, Miloš u Latinima, Ženidba Dušanova, Ženidba MaksimaCrnojevića, Banović Strahinja.

Nema pjesnika-pjevača u usmenom zborniku pjesama koji je upriličio Vuk Karadžić koji više od Tešana pominje latinsko lukavstvo. On bira dužda mletačkoga za nevjernog kuma Marka Kraljevića, Đurđa Smederevca ženi prokletom Jerinom iz Dubrovnika, njegov Marko Kraljević topuzom razbija sve dubrovačke kapije i ljulja dubrovački grad iz temelja. Tešanovi preci išli su za trgovinom u Dubrovnik i oduvijek zazirali od latinskoga lukavstva, jer su Dubrovčani ismijavali Vlahe onako kako je to prikazao Marin Držić u pokladnoj igri Novela od Stanca. Tešan je uzimao tematiku iz daleke prošlosti, a obrađivao ju je dahom životne stvarnosti kroz koju je prolazio.

Mogao je Tešan ne samo čuti priče o čuvenijem sabljama s bokeškoga primorja, nego poneku i očima viđeti. Na terenima turskoga begovata, kuda se kretao Tešan Podrugović, bilo je begova koji su zadržali svoja prezimena iz neprevjerenoga vremena i ponosili se svojijem porijeklom. Da su begovski čardaci na tijem prostorima bili imućni skupocjenijem oružjem i opremom dokazuje Evlija Čelebija. Čuveni turski putnik iz XVII vijeka kad opisuje prostore koji se obično nazivaju Stara Hercegovina naglašava: „Bilo je zaista skupocjenih srebrnih i zlatnih stvari i posuda, skupocjenih tkanina i rijetke robe, tako da su to zaista bile rijetke stvari.“ Za učenog hafisa s Porte, koji je prošao Tursko Carstvo uzduž i poprijeko, morao je pojam „skupocjena roba“ imati pravu težinu, nije upotrijebljen za bilo šta. Ta Čelebijina napomena može pomoći da se objasni otkud crnogorskim usmenim pjesnicima sposobnost da slikaju dvore Leke-kapetana, darove nevjeste Maksima Crnojevića i viteško odijelo Miloša Vojinovića kao da su im bili savremenici. Dakako, ne treba zaboraviti ni freskoslikarstvo u pravoslavnijem manastirima koje je za usmenog pjesnika imalo značajnu obrazovnu funkciju. Sve ove napomene navode na pomisao da se povjeruje kako je Tešan Podrugović zamijenio imena svetaca iz trgovčeve varijante slovom Marka Kraljevića, junaka koga je on opjevao više nego iko u usmenoj jugoslovenskoj epici, i slovom Novaka Kovača, glasitog srednjovjekovnog mačara iz Kotora, kome je samo on, Tešan Podrugović, uznio niskom stihova hefestovsku vještinu i opjevao njegovu tragičnu subinu. Za vrijeme moći vojske i države Kotoranin mačar mogao je biti čuven kao kovač oružja, a njegova epska slava stvarala se onda kad je sablja kojega junaka iz prošlosti, okaljena Novakovom rukom, prerastala u nacionalnu svetinju. Ropstvo je jednoga kovača pretvorilo u tragičnog viteza! I pomisao na mačara koji je hrišćanskim bojovnicima kovao sablje i oklope uznosila ga je u epske visine. A zar u sjajnom pjesničkom rješenju Tešana Podrugovića da Marko Kraljević siječe ruku Novaku Kovaču nema, pored svega ostaloga, i neke tragične simbolike! Mogao je hajduk-pjesnik iz Kazanaca pomisliti: E, pa kad je Marko Kraljević postao turski vazal, a ti počeo Turcima sablje kovati, boljim junacima od Kraljevića, onda, kovaču i viteže, Novače Kotoranine, prošlo ti je vrijeme i ne kuj više sabalja boljijeh ni gorijeh! A kad dođu dobra vremena, vaskrsnuće kovači Novakova kova – vjerovao je osvetnik iz Kazanaca, gorski hajduk, učesnik oba srpska ustanka, sječonoša trske u Srijemu. Život mu se ugasio neđe u Bosni, ne zna mu se groba ni mramora!

Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici

Karakteristike hajduka iz predvukovske usmene epike, koju reprezentuje Erlangenski zbornik, produžile su se u Vukov zbornik usmenijeh epskih pjesama. To se posebno naglašava činjenicom da uzroci odmetanja u hajduke ne prelaze okvire socijalno-političkih nevolja koje pogađaju pojedinca i da kodeks hajdučkog morala ne elaborira znake narodnog otpora sa ideološko-slobodarskijem smislom. Hajduk se opredjeljuje za „goru zelenu“ kao razbaštinjeni seljak, ili seljak trgovac, koji nema drugog izlaza da se održi. Hajdučka etika znači postojanost odmetnika da i na mukama produži prkos prema sili koja ga je razbaštinila. Čin odmetanja, kao i stabilnost hajdučkog amaneta, u usmenoj epici nijesu motivisani koncepcijom oslobođenja i hrišćanske postojanosti. Na psihološkoj ravni usmene epike kult junačke opreme – ruha i oružja, nadomješta obeskućenome čovjeku izgubljeni društveni život i razrušeni porodični milje. U pjesmi od anonimnog pjesnika-pjevača Stari Vujadin, amanetniku hajdučkog junaštva i sintezi hajdučkog morala, nema prizvuka društvenog stanja i odnosa hajduka prema okolnostima u koje se uklapa njegovo junaštvo. Uzdah đevojke što je propustila priliku da vidi „Vujadina sa obadva sina“, kad su ih provodili Turci, nema druge motivacije osim znatiželje da se oseiri ono što se ne susrijeće svakodnevno – junačko obličje i sjajna nošnja hajdučka. Đevojka se ne pita ni kako su se hajduci upustili da ih pohvataju Turci, ni šta ih čeka u Lijevnu đe ih Turci vode. Zna ona hajdučku sudbinu, propustila je samo priluku da vidi odličnike iz pjesme i priče. Pjesma Stari Vujadin nudu istinu o moralu koji su slijedili samo protagonisti te istine. S druge strane, pjesma je nudila nepohajdučenom rajetinu metaforu junaštva koje mu imponuje, ali koje on ne može da slijedi. Pojedini komentatori te pjesme, udaljeni od vremena turske vladavine i hajduštva, češće su timačili sebe povodom junačke pjesme i hajduka, nego konkretni književni tekst kao umjetničku sliku hajduštva koja ima i gnoseološke reference.

U napisima o hajducima i hajdučkijem pjesmama Vuk je istakao činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da su epsku sliku o hajducima stvorili, prevashodno, hajduci, kao odmetnici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka. Vuk je gnoseološku emisiju hajdučke epike potkrijepio primjerima iz savremene mu hajdučije. Odnosno, u lično viđenje hajduka predustaničkog vremena u Srbiji udahnuo je, kao objektivnu ideju, epske istine o hajducima. Vukova zapažanja ekspresivno tumače kako epsku tako i istorijsku istinu o hajduštvu. Vuk kaže:

„Naš narod misli i pjeva da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji, ali kome da se osveti, ali je i to cijela istina da što je god vlada turska bolja i čovečnija, to je i hajduka u zemlji manje, a što je gora i nepravednija, to ih je više… Istina da mnogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo, ali kad se čovjek (osobito prost) jedanput otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti, on počne osobito jedan za drugoga i zlo činiti… U stara su vremena hajduci, kao što se i u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke kad nose novce od dacije, ali je to u naše vrijeme slabo bivalo, nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću kome, za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga poharaju. Kad kome udare na kuću pa ne nađu novaca a misle da ih ima, oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata, i vode ga sobom dokle im god on ucjenu ne odnese. Pravi hajduk neće nikada ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini, već ako ga nagovori kakav prijatelj ili jatak… Predani hajduci poslije ponajviše bivaju panduri, jer su se odučili od rada poljskoga, samo knez ne može biti onaj koji je bio hajduk… Hajduci zimi na jataku danju leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i to najviše pjesme od hajduka.“

Istoričnost epske istine o hajducima, odnosno objektivnost usmene istorije koju je naznačila svijest njezinijeh baštinika, naglašava se činjenicom da ju je Njegoš bez ostatka prihvatio. U njegovoj pjesmi Mali Radojica definisano je hajduštvo kao „sramotno junaštvo“. U Šćepanu Malom, na prijekor beglerbega da su Crnogorci „hajduci da im para nema“, Teodosije Mrkojević odgovara:

Na hajduštvo i sva opačila

Turci su im učitelji bili!

 

U Gorskom vijencu Ridžal Osman naziva Vuka Mićunovića „samovoljnim kavurskim hajdukom“. Mićunović priznaje da je hajduk, ali opravdanje svoga hajduštva nalazi u poređenju sebe s vezirom kojemu služi Ridžal:

Zar obadva nijesmo hajduci?

On je hajduk roblja svezanoga,

on je bolji e  više ugrabi.

Ja sam hajduk te gonim hajduke,

glasnija je moja hajdučina!

Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i „spomen dušama“ koji čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene istrage poturica. U najistaknutije „vitezove našega naroda“ Iguman ubraja i Novaka, ali poradi halaka. Nije i igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak, nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe. Kao da je Njegoš pored epske istine oslušnuo o Starini Novaku i Vukovu napomenu kojom je propratio jednu hajdučku pjesmu u Pjesnarici od 1815. godine. Ona glasi: Novak, Grujica i Radivoj bili su (u pripovijetkama narodnim) razbojnici u Bosni, u gori Romaniji blizu Sarajeva.“ Treba napomenuti i to da u Njegoševom pjesničkom viđenju istrage poturica, kao ideološkoj prethodnici Karađorđeva ustanka, hajduštvo nije poprimilo bilo kakav značaj. Kao što ga nije poprimilo ni u Višnjevićevom spjevu o buni protiv dahija koja je prerasla u organizovani ustanak protiv turske vlasti u Srbiji.

Neke opservacije Iva Andrića, inače istoričara po struci, pokazuju da se epska slika hajduštva produžila i u njegov pogled na hajduke koji je književno iskazan u njegovoj prozi. Na tom prostoru ekspresivan je sljedeći detalj iz prve glave romana-hronike Na Drini ćuprija:

„Priča se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao da se povuče i napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako učio dijete Grujicu, kad je trebalo da ga zamijeni:

- Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiđe. Ako vidiš da jordamli jaše i na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele tozluke, to je Fočak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama. Ako vidiš siromaški odjevena putnika – oborio glavu i poklopio se po konju kao da je u prošnju pošao, udri slobodno, to je Rogatičanin. Takvi su svi – tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš neku divaniju – prekrstio noge na sedlu, kuca u šarkiju i pjeva iza glasa, ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe, to je Višegrađanin,  taj ništa nema jer se u njih para ne drži.“

Nije bilo ni ideološkijeh ni psiholoških uslova da se u pjesme, koje su prema svojijem mogućnostima i potrebama osmislili hajduci, naknadno uintegriše slobodarki i hrišćanski sjaj. Konkretnije, ni crkva, ni rajetin koji se stulio uz tekuće prilike i čuvao svoje imanje i vjeru, ni ustaničko vrijeme, kao ni enklave pravoslavnog svijeta na teritorijama Venecije i Austrije, nijesu bili zainteresovani da se blještavi sjaj hajdučkoga junaštva oplemeni ideološkijem sadržajima. Pjesme su se prihvatale kao legende o junaštvu, ali oni koji su voljeli da slušaju tu legendu nijesu bili ideološki poravnati s njezinijem tvorcima.

Ima trenutaka hrišćanske smjernosti u hajdučkijem pjesmama, kao što je strah Starine Novaka od Boga i priznanje Starca Vujadina da su ga oči „na zlo navodile“, ali, uopšte uzevši, u hajdučkijem pjesmama hajdučki se djela i razmišlja o problemima ropstva i slobode. Čak i u kompleksno složenoj pjesmi Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav, primjetno je hajdučko poimanje hajduštva. Tešanovo uspješno prevladavanje uspostavljenog epskog oklopa istorijskih ličnosti, kao što je Kraljević Marko, ne osvjedočava se kad Tešan obrađuje hajdučko junaštvo Starine Novaka.

U umjetiničkoj uobličenosti pjesme Starina Novak i knez Bogosavusklađeni su svi profili hajdučke tematike: uzrok odmetanja, način odlaska u „goru zelenu“, karakter hajdukovanja, ideološki nivo i psihološki profil datoga hajduka. Tako taj tekst postiže umjetničku sintezu tematskih  detalja koji su rasuti u mnogobrojnijem pjesmama hajdučkoga ciklusa, bolje reći u viđenjima raznijeh pjesnika-pjevača koji su se bavili hajduštvom.

Socijalne prilike naglašene su u toj pjesmi kao magistralni uzrok pohajdučenja seljaka. Starina Novak se pohajdučio u srpskoj državi, u despotovini Đurđa Brankovića, a njegovo kasnije hajdukovanje u turskoj Bosni nema ni traga od vjerskog i rajetinskog resentimenta prema Turcima – nevjernicima i okupatorima. Tako isto u rečenoj pjesmi nema ni traga od klasnog i ideološkog određenja koje bi se iskazivalo prema feudalnom gospostvu. Novak je kulučio „uz svoja kola i volove“, ali nije roptao na trogodišnje besplatno argatovanje na smederevskoj tvrđavi. Znao je on da je gospodarevo pravo da naređuje, kao što je osjećao kmetovsku dužnost da izvršava ta naređenja. Nije se Novak odlučio na hajdukovanje zato što je uvidio moralnu nesuvislost gospodareva „nameta na vilajet“. On to nije mogao uviđeti, kao što nije mogao da ocijeni svrhu podizanja utvrđenijeh gradova. I taj čin on „oprašta“, ali ne može materijalno da udovolji gospodarevom zahjtevu koji znači „namet na vilajet“. Novak se pohajdučio stoga što nije mogao da smogne „tri litre“ dukata koje je tražila Prokleta Jerina kad je odlučila da pozlaćuje smederevsaka „vrata i pendžere“. Ide, dakle, epski Novak u hajduke zato što mu drugog izlaza nema da bi održao svoju golu egzistenciju. Razbaštinjuje se on, ali u njegovoj se svijesti ne zameće osuda ekploatacije. Novak feudalno izrabljivanje seljaštva doživljava kao od Boga datu nepogodu koju treba trpjeti dok se to fizički može izdržati. Kao da Novak zavidi svojijem sapatnicima-kulučarima koji su mogli da isplate naloženu dažbinu i da ostanu na baštini sa svojom porodicom. Novak veli:

Ko imade i predade blago,

ko predade onaj i ostade.

Ja sam bio čovjek siromašan,

ne imadoh da predadem blago,

uzeh budak s čim sam argatovo,

pa s budakom odoh u hajduke.

Iznijansiran je, ideološki i psihološki, koliko se to u usmenoj epici maksimalno postiže, i odnos Starine Novaka prema Turcima. Pošto se riješio prvog napasnika Turčina, pa kroz svoje četrdesetogodišnje hajdukovanje, Starina Novak se nije svetio nego otimao da bi opstao. Kaže:

Dočekujem Sarajlije mlade,

te otimam i srebro i zlato

i lijepu čohu i kadifu,

odijevam i sebe i društvo.

A kadar sam stići i uteći

i na strašnom mjestu postojati.

Svi Novakovi hajdučki potezi ne prelaze okvire nadomještanja razrušene baštine i porodice. Sistem tijeh postupaka u pjesmi podrazumijeva analizu procesa pretvaranja seljaka u hajduka. Novak se lako ne odlučuje na ubistvo Turčina! Između deklarativnog opredjeljenja za hajdučiju i prvoga njegova hajdučkog poteza razvija se psihološka drama čovjeka koji se odmeće u hajduke. Sve dok je nosio budak na ramenu, Novak je mislio kao kulučar i argat. Turskom napasniku ne obećava nikakav otpor, no ga moli i preklinje kao i svaki siromah koji je navikao da nadređenoga moli. Jeste da je pošao na hajdučki put, kao jedinu preostalu životnu stazu, ali Novak  kmetovski bogoradi pred trostrukom turskom kamdžijom:

Molim ti se, Ture mladoženja,

a tako ti sreće i junaštva,

a tako ti sretnoga veselja,

prođi mi se, hajde putem smirom –

vidiš da sam čovjek siromašan!

Čin ubijanja takvoga neumoljivoga napasnika znači prelaz granice između dva psihološka stanja, između dva vida živlenja, između seljaka-kulučara i hajduka-gorskoga cara. Čim Novak budakom ubije najahalca, „vata“ mu se „rukom u džepove“, nalazi „tri kese dukata“ i „pušta ih sebi u njedarca“. Hjadučki zanat je položen, Romanija se nudi kao dvori koji mu svoja vrata otvaraju „od Đurđeva do Mitrova dana“. Međutim, Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje, a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja. Isto bi tako Novak potegao budak i na srpskog mladoženju kad bi ga kamdžijao na drumu, onako iz obijesti, pred mladom i svatovima, kako je to činio turski mladoženja. Napasnik na carskome drumu nije gospodar koji ima pravo da tlači, nego divanija od koje se treba braniti i koja svoj nasrtaj na nedužna čovjeka ne čini uime turske vlasti. Novak se ne pita ni koje su vjere „Sarajlije mlade“, njega interesuje ono što je na njima i u njihovijem bisagama i kesama. Dah divlje slobode i sjaj otetoga ruha samo zavaravaju kulučara da je postao nešto drugo. Novak nastoji da novijem riječima krsti svoje novo stanje, ali u dubljoj semantici tih riječi prepoznaje se seljak koji žali za onijem što je odlaskom u hajduke izgbio. Poslije četrdeset godina hajdukovanja sjeća se Starina Novak svoje seljačke kuće, koju, sad kao car planine, naziva dvorima:

Romaniju goru obiknuo

bolje, brate, nego moje dvore,

jer ja čuvam druma niz planinu.

Novak je navikao da služi, on i kao gorski hajduk „čuva druma niz planinu“. Za koga  to on taj drum čuva? Priznaje Novak da otima, hajdučka je to riječ. Džaba hajduku i sve blago cara od Stambola, ne uzdiže se on iznad svoje početne namjere – otimati da bi se preživjelo. Dočekuje Starina Novak i obijesne Turke i bogate trgovce, plasti se silna čoha i kadifa, sasiplje se na snosove blago, ali sve to ne služi ničemu drugom osim hajdučkome trajanju – od danas do sjutra. Novak otimačinom samo „odijeva i sebe i društvo“. Nema on višega cilja, gola je pustoš hajdučka, najbolje to zna hajduk-pjesnik iz Kazanaca, Tešan Podrugović. Uzvikivanje „ne bojim se nikoga do Boga“ takođe odaje pohajdučenog seljaka-kulučara. Eto i poslije četrdeset godina divlje slobode ne začinje mu se misao koja bi označila prostor kakve njegove ingerencije. Sva sloboda njegova je u činjenici da se on nikoga ne boji. Iskaz „ne bojim se“ zvuči hajdučkom studeni. Ne pripada odmetnik nikome osim sebi i gorskoj pećini, ne postoje društvene norme i obziri koji bi ga na bilo šta obavezivali.

Gorski vitez koji se „ne boji nikoga do Boga“ lako je doveden u poziciju da brani svoju četrdesetogodišnju čast hajdukovanja, i to da je brani pred čovjekom koji nije ni car ni vitez. Knez Bogosav, na svojoj kući u Bosni, uz vino, pita Starinu Novaka šta ga je otjeralo da lomi svoj vrat „po hajduci – po lošu zanatu“. Kulučar i agrat koji je na sve društvene strukture gledao iz žablje perspektive, hajduk koji ne pripada nikome, i čovjek koji živi od otimačine, ne umije da oponira ni srpskom seoskom knezu koji služi turskoj vlasti u Bosni. Novak priznaje da je u hajduke pošao „od nevolje ljute“ i prećutno se s knezom Bogosavom slaže da je hajdučki zanat loše zanimanje. Ni apsolutna sloboda, ni sve blago koje s drugoga sasipa u svoju kesu, ni ponosna gora Romanija, ni ništa što je njegovo i što mu je dostupno, ne uzdižu ga iznad nekakvoga rajetinskog kneza koji pije vino u svojoj kući upravljajući svojim imanjem. Novak ističe sjaj ruha i oružja, ali ne može da istakne svrhu toga ruha i oružja na megdanima đe bi se dokazivalo etički verifikovano junaštvo. Tako svi Novakovi zamasi na carskome drumu, koji on čuva, praktično su usmjereni i potrošno uniženi. Iz svakoga viri budak s kojijem je argatovao na Smederevu kad ga je Prokleta Jerina podizala. Ideologija junaštva Starine Novaka, iz pjesme Tešana Podrugovića, stala je u dvije riječi: stići i uteći. Valja stići tamo đe treba, oteti ono što valja, i uteći s prlijenom na vrijeme. Na hajdučkome „strašnome mjestu“ može se postojati ako se usavrši stizanje i bježane. Hajduk živi od junaštva koje bliješti samo fizičkijem sjajem. Moralnu profilaciju toga sjaja domišljaju čitaoci pjesama o hajducima, čitaoci koji su romantičarski naklonjeni junačkoj prošlosti svoga naroda. Uostalom, možda je i svaki čitalac koji je vremenski udaljen od hajduka i vremena usmene poezije izvjestno priličan da u legendi o hajducima pronalazi i ono čega u noj nema.

Simetrija hajdučkoga junaštva ne da se zamisliti ne samo u pjesmama o bojevima i ustancima, nego ni u pjesmama o uskocima. Iako je uskočki dobjeglica bio razbaštinjen od svoje očevine i domovine, opet mu se u akcijama koje je izvodio s mletačke ili austrijske teritorije, nekakav barjak pričinjavao nad glavom. A hajduk je bio čovjek bez ikakvog porodičnog i društvenog pribježišta. Ukratko, umjetnički razuđene pjesme o hajducima, kakva je Tešanova pjesma Starina Novak i knez Bogosav, ne projiciraju vjersko-ideološki prkos prema Turcima, što je osvjedočeno u crnogorskijem pjesmama o borbama za slobodu, i u Višnjićevim pjesmama o Prvom srpskom ustanku. U tome se ogleda naglašena istoričnost hajdučkijeh pjesama koje, i umjetnički i gnoseološki, reprezentuje pjesma hajduka Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav.

        Ženidba Milića barjaktara je pjesma

Starca Milije

 

Stilsko-jezučka sličnoat Ženidbe Milića barjaktara i pjesma Staraca Milije prelazi okvire žanrovske sličnosti. Ukazivanje na ovu pojavu može da podstakne istraživanje balade Ženidba Milića barjaktara o čijem pjesniku-pjevaču nije ostavio nikakvih podataka njen zapisivač Vuk Karadžić.

Služba žanrovskih stilskih sredstava u pjesmama Starca Milije (Ženidba Maksima Crnojevića, Banović Strahinja, Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo) ne može se obuhvatiti standardnijem pravilima a da se taj pokušaj ne nađe na Prokrustovoj postelji. Starac Milija je kao neimar koji ne bira najljepši kamen za svoju građevinu, nego onaj koji jedino odgovara klimi i podneblju đe će građevina da vjekuje. Toga pjesnika-pjevača je više sputavala siromašna leksika nego stilska tehnika usmenih deseteračkijeh pjesama, jer su žanrovska stilska sredstva u usmenoj epici kao nadareni glumci koji u slaboj drami i slaboj režiji nikad ne iskažu svoje najbolje mogućnosti. Milijino zastajanje i preskakanje  tokom saopštavanja pjesme, na koje se žali Vuk Karadžić, nije prouzrokovano naporom pjesnika da se sjeti zaboravljenoga, jer Starac Milija nije pjevao Vuku tek naučene pjesme. Milija se pokazuje kao pjesnik stvaralac baš time što nije doslovno pamtio pjesme koje uz gusle pjeva u raznim prigodama. Doslovni reproduktivci bili su u razvitku crnogorske usmene epike samo poklisari tuđijeh misli i poruka.

Postojeći leksički fond bio je često preuzak da se Starac Milija iskaže pjesnički. Stvaralački napor da se postojećim riječima nađe novo značenje istoga je karaktera u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Evo dvaju primjera te pojave.

U pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića, Jovan kapetan, sestrić Ivanov, nastoji, poslije svoga zlokobno simboličnog sna, da spriječi odlazak mnogobrojnih svatova u Mletke po zaručnicu Maksimovu. Svom ujaku, Ivu Crnojeviću, Jovan ukazuje na veliku opasnost koja prijeti zemlji od Turaka:

Nu rasturi te svatove tvoje,

moj ujače, Crnojević Ivo!

E smo našu zemlju opustili,

slomila se zemlja u svatove,

osta zemlja pusta na krajini,

zemlja naša sträšna od Turaka,

od Turaka preko vode sinje.

Pridjev sträšna treba čitati s kratkosilaznim akcentom zato što oba duga akcenta koji egzistiraju u normativnoj službi toga pridjeva ne bi u ovoj upotrebi imali logičan smisao. Pjesnik je nastojao da nađe adekvatnu riječ kojom bi naglasio da Zeti prijeti izuzetna opasnost od Turaka, a da ipak ne kaže da se zemlja mnogo plaši, da je ustrašena. Trebalo je ukazati na veliku opasnost, ali i istaći da borački moral zemlje kojoj prijeti opasnost nije doveden u pitanje. Ako se za vojsku kaže da se ustrašila, da se straši, onda je umanjena najistaknutija strana njezina oficijelnog ponašanja – neustrašivost. Starac Milija je oslušnuo sva značenja riječi strašiti se i strašna da bi dao sasvim novo značenje – sträšna. Iza te Milijine riječi stoje sva uobičajena značenja, ali u datoj upotrebi formirano je sasvijem novo: Zeta se pribojava Turaka, strašno bi bilo da napadnu dok je njena vojska preko mora „četeres konaka“. Turci su strašna sila, strašna je i namjera Ivanova da u takvijem okolnostima odvodi svu boračku snagu zemlje u Maksimove svatove. Sve te komponente strašenja slivaju se u stih „naša zemlja strašna od Turaka“. Složenost značenja riječi sträšnane pokazuje se sasvijem u poretku jednoga stiha, sintagme ili rečenice, niti čak u lokalnom sižeu pjesme. Teško bi se mogla naći prikladnija riječ kojom bi se istovremeno definisali odnos Zete, koja se sprema u svatove, prema Turcima, odnos Turaka prema Zeti i  raspoloženje Jovana kapetana, poglavice i sestrića Ivana Crnojevića, u trenutku kada je skrhan najcrnjijem slutnjama u srećan ishod prijateljstva s latinima. Tako se pridjev sträšna iskazao u Milijinoj pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića.

Pridjev strašna upotrijebljen je i u pjesmi Ženidba Milićabarjktara o čiijem pjesniku-pjevaču Vuk nije ostavio traga. Kad su sahranili urokljivu đevojku Ljeposavu u gori, na raskrsnici puteva, onda mladoženja Milić barjaktar, koji je obišao svijet „od istoka pake do zapada“ da nađe „za sebe đevojku“, izgovara tužbalicu, koja je jedno od najliriskijih mjesta u crnogorskoj usmenoj epici. Taj iskaz glasi:

Čarna Goro, ne budi joj sträšna,

crna zemljo, ne budi joj teška,

vita jelo, pusti širom grane –

načini mi zaručnici lada,

kukavico, rano je ne budi –

neka s mirom u zemlji počiva.

Pridjev sträšna u navadenom stihu treba čitati sa istijem akcentom (kratko silaznim) kao i u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića. Pjesnik je personifikovao goru čarnu, pa Milić u svojoj iluziji dijeli tugu sa gorom – moli je da bude bliska Ljeposavi, da se ne bi ona strašila. Jer je pusta gora, kao stanište vuka i hajduka osobito strašna na žensko čeljade koje se u njoj samo nađe. Sve je to pjesnik htio da kaže, ali da, ipak, ne naglasi da je gora strašna, daleka i tuđa. Milić sa čarnom gorom razgovara kao sa nekim dragim i bliskim, jer ište on od te gore da pruži nježnosti njegovoj umrloj izabranici. Zato joj se ne obraća kao strašnoj gori – karakteristika strašna ne stavlja se u prvi plan kao najvidljivija osobina čarne gore koju barjaktar Milić moli. Za lirski izliv Milićev nađena je ublažena riiječ, upotrijebljen je pridjev sa stišanijem značenjem kao i u pjesmi Satrca Milije.

Složeno značenje pridjeva krasan istoga je karaktera u Ženidbi Milića barjaktara i u pjesmama Starca Milije. Tim pridjevom se u pomenutijem pjesmama ne označavaju moralni kvaliteti jedne ličnosti i šarm kao izraz njezine duhovne skladnosti da bi se okarakterisala ličnost koja ima te osobine, nego se njima određuje drugo lice koje traži takvu ličnost da se s njome orodi. Milijini junaci Miloš, Marko, i Relja, svaki pojedinačno, žele da se orode s Lekom kapatenom ne samo zato što je Rosa glasovita ljepotica, nego i stoga što je njezin brat krasan prijatelj. A vojvoda Maleta, kada hvali izbirljivom mladoženji Miliću barjaktaru izuzetnu ljepoticu, naglašava da je njen otac Vide Maričić krasan prijatelj. Usmeni pjesnik-pjevač nije mogao da opširnije objasni kakav treba da bude prijatelj sa kojim se opjevani junak orođava, iako je osjećao potrebu da to kaže. Bio je spriječen ograničenom dužinom pjesme i zahtjevom žanra da slijedi motive koji neodoljivo zovu. Pjesnik-pjevač kao tumač vjerovanja i ubjeđenja kolektiva kome pripada trebalo je da naglasi da prijatelj mora da bude i fizičkim izgledom, i moralnim profilima, i glasom svoje kuće, jemac odličnog potomstva svoje odive. A to je trebalo da se naglasi da bi bila ubjedljiva odluka izvjesnog mladoženje da se ženi iz kuće takvoga prijatelja. Pored toga, u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana trebalo je posebno naglasiti ugled Lekin da bi se ublažila jedinstvena pjesnikova odluka da tri najpoznatija junaka – Miloš Obilić, Relja Krilatica i Marko Kraljević – istovremeno i dogovoreno prose istu đevojku. Za takvu odluku prosce je opredijelio i krasan prijatelj, pored izuzetne ljepote Rosande đevojke. Pominjanje krasna prijatelja u pjesmi Ženidba Milića barjaktara ima još jače opravdanje. Trebalo je ubijediti Milića barjaktara, koji je obišao zemlje i gradove, da ne proseći đevojku potegne sa svatovima iz Hercegovine u Zagorje „pokraj mora sinja“. Navodadžija vojvoda Maleta nije uspio da nagovori na to Milića samo tvrdnjom da đevojci „nema druge“ u svojoj zemlji, nego i napomenom da je Vide Maričić krasan prijatelj. Dakle, u obadvije pomenute pjesme upotrijebljen je pridjev krasan da se označe svi kvaliteti koje prijatelj treba da ima, a koji se nijesu mogli istaći u pjesmi zbog objektivne nemogućnosti. Pridjev krasan, koji je vrlo česta riječ i u svakodnevnom govoru i u usmenoj epici, tako je dobio složeno značenje bez koga ne bi bila potpuna karakterologija likova u pjesmama Sestra Leke kapetana i Ženidba Milića barjaktara.

Bogdan Popović je istakao činjenicu da histerologija „prosto i elegantno“ rješava takozvanu zagonetku završetka Milijine pjesme Banović Strahinja. U nekoliko napisa koji su se pojavili poslije rada Bogdana Popovića pokazano je da je ta stilska pojava imanentna pjesmama Starca Milije. Stilka pojava histeron-proteron osvjedočava se i u pjesmi ŽenidbaMilića barjaktara. Ako sljedeće stihove uzmemo kao cjelinu koja je nezavisna od konteksta pjesme, onda bi dati poredak te cjeline bio logičniji i skladniji kad bismo premjestili šesti stih i stavili ga iza prvog, pa da onda slijede drugi, treći, četvrti i peti:

Podiže se kita i svatovi:

razviše se svileni barjaci,

zasviraše svirke svakojake,

udariše jasni talambasi,

začuše se svatske davorije,

stade bakat surih bedevija.

Čim su se svatovi podigli i krenuli, morao je nastati „bakat surih bedevija“. I razvijanje barjaka i sve svatovske davorije primjećuju se tek onda kad svatovi pojašu konje. Od trenutka izlaska s Đevojkom iz njene rodbinske kuće do uzjahivanja konja ne primjećuje se puno svatovsko veselje. Barjak je tek barjak kad se zaleprša barjaktaru-konjaniku u ruci. Dakle, posljednji stih – stade bakat surih bedevija, logično dolazi odmah iza prvog stiha – podiže se kita i statovi. Međutim, ako bismo tako razmjestili stihove, izostala bi misao pjesnika-pjevača koja je upravo data u postojećem poretku stihova. Stihovi koji govore o barjacima, svirkama, talambasima i davorijama umetnuti su između prvoga i šestoga da se naglasi ono što je glavno u slici koja govori o  načinu polaska svatova iz kuće Vida Maričića. Ti stihovi naglašavaju i radost Milićevu i veselje svatova zbog izuzetne ljepote đevojke, a i zbog elitnog dočeka u kući krasna prijatelja. Tako slika svatovskog veselja dopunjava iskaz gospodstvenog i bogatog dočeka svatova koji je ranije bio istaknut. Veselje je uslovljeno konkretnijem stanjem u domu Vida Maričića otkad su došli svatovi, a podizanje svatova i bakat surih bedevija nijesu nikakav izraz svatovskog veselja. To bi se desilo pa da su i mladoženja Milić barjaktar i njegovi svatovi sasvijem drukčijeg raspoloženja! Riječju, spoj histerologije i parenteze uslovljen je u pjesmi Ženidba Mlića barjaktara zahtjevom efektne situacije kao i u pjesmama Starca Milije.

Anafora i nagomilavanje riječi služi Starcu Miliji za isticanje efektnih situacija. Pjesma o Miliću barjaktaru sva je od dramskih čvorova koji u njoj imaju istu stilsku funkciju kakva se osvjedočava u pjesmama Starca Milije. Milić barjaktar naglašava svoje oduševljenje i sreću zbog ostvarenog cilja ubrzanim pitanjima koja adekvatno dočaravaju njegovu uzbuđenost:

Ili si je od zlata savila,

ili si je od srme skovala,

ili si je od sunca otela,

ili ti je Bog od srca dao?!

Upaničenost čovjeka koji zbog iznenadne nesreće ne može mirno i staloženo da govori sintetično je data u ovijem stihovima:

Stani kume, stani stari svate,

stani pobro, Milić barjaktare,

ljuto tuži moja mila snaša,

ljuto ju je zaboljela glava!

Starac Milija nagovještava slušaocima rasplet drame pomoću parentetičkih umetaka. Napomenom da je neminovan nesrećan kraj drame, on podstiče slušaoce da nestrpljivo ekspliciraju iskaz toga nagovještaja. Kad Miloš Obrenbegović prima u Mlecima darovnu košulju na kojoj je zlatom izvezena guja, umetnuta napomena „guja će ga udrit“ znači pripremanje slušalaca za konkretizovanje nesreće koja je predviđena simboličnim snom Jovana kapetana. Poslije napomene „guja će ga udrit“, slušaoci su znali da je smrt podmetnutoga mladoženje, Miloša Obrenbegovića, neminovna, a pridjevi zlosrećna (Maksimova punica naziva se slosrećnom) i zlosrećnik (Maksim je zlosrećnik kad se odazvao na poziv đevojke) vrlo precizno govore o sudbini lica na koja se odnose – njih neće „guja udrit“, neće umrijeti, ali će biti unesrećeni. U Ženidbi Milića barjaktara nagoviještena je tragedija u najsvečanijem trenutku veselja u kući Vida Maričića:

Najbolji mu šure peškeš daju

(najboljije, najžešćije jada) –

svoju seku šure zetu daju.

Ironija ima istu boju u pjesmama Starca Milije  i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Ironija u ovijem pjesmama pogađa osobe koje nemaju mjere u svojijem ambicijama. Kad Milija kaže da nijesu šala svatovi u koje je krenula sva Crna Gora, pjesnik-pjevač riječjušala, u stvari, naglašava da je odluka Ivana Crnojevića da vodi u svatove svu boračku snagu svoje zemlje – tragična besmislica. Isti je stav pjesnikov kad veli da nijesu šalana gradu topovi koji se pune i prepunjavaju da se dadne svatovski aber „svoj latinskoj zemlji“. Za Miliju je takav šenluk iz topova, u vrijeme kada je zemlja „strašna od Turaka“, kad je opoviđen san Jovana kapetana i kad se snuje jedna prevara, takođe crna šala. Kad su svatovi poveli ljepoticu iz Zagorja, mladoženja Milić sav treperi – „zvekeće mu sablja o bedici / a žubore puca na prisima“, jer:

Nije šala onakva đevojka,

nije šala onakvi darovi!

Tako pjesnik-pjevač sjenči bolno ironičnim i sažaljivijem prijekorom momačku i đuveglijsku samouvjerenost i jalove pute njegove koje je, tražeći, ljepotu koju drugi nemaju, projezdio „od istoka pake do zapada“.

Milić barjaktar i Maksim Crnojević dobijaju od tazbine darove koji imaju istu namjeru i simboliku. Razlika je samo u vrijednosti  darova jer je srazmjerna društvenom rangu mladoženja i darodavaca. Obojica đuveglija dobijaju zlatnu košulju i bez biljege vranca. Milićeva darovnoga vranca „zlatne kite biju po kopitam“, a Maksimova vranoga hata darovnoga „zlatne rati biju po kopiti“. Pokrovac na Milićevu konju je „čisti skerlet zlatom izvezeni“, a na Maksimovu jajećaku je „od čistoga i srebra i zlata“. I konj Marka Kraljevića u pjesmi Sestra Leke kapetana pokriven je „čohom do kopita“. Milić dobija sablju okovanu i šestoper pozlaćeni, a Maksim sablju salivenu od čistoga zlata. Najsrdačniji darodavci – Jezdimir, stric isprošenice Maksima Crnojevića, i majka Milićeve ljepotice Ljeposave – pogođeni su neumoljivom kobi. Jezdimir je „sedam žena mijenjao bio / i od srca ne imo poroda“, a Milićeva punica imala je devet šćeri i „ni jedne ih nije pohodila“. Oba ova lica, Jezdimir i ljuba Vida Maričića, kroz suze govore kad určuju darove.

Evidentni su zajednički elementi opisa đevojačke ljepote u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Kad se vratio iz Mletaka u Žabljak, Ivan Crnojević nije bio u prilici da opisuje đevojku koju je za sina Maksima isprosio. Pjesnik-pjevač zna da ne bi bilo ubjedljivo da Ivan niže sve detalje ljepote isprošene Latinke u trenutku kada pokušava da zaboravi i da ju je prosio, iako je proseći je tri godine u Mlecima blago trošio. Ivan samo napominje da nadaleko nema onakvijeh očiju, stasa i obraza:

Što je zemlje na četiri strane

ljepote joj u svu zemlju nema:

onakoga oka u đevojke,

nit onoga stasa i obraza

ni vila joj belći druga nije!

Pjesniku Ženidbe Milića barjaktarabilo je potrebno da detaljno opiše đevojku Ljeposavu zato što je njezina izuzetna ljepota kobna. Zato je poznati, u usmenoj epici stereotipni, opis đevojačke ljepote dobio novu snagu i novu funkciju u ovoj pjesmi. Uopštena napomena u Ženidbi Milićabarjaktarada nema nadaleko onakvih očiju, stasa i obraza razvijena je u pjesmi o Milićevoj ženidbi u detaljan opis kojim se kazuje kakva je izuzetna ljepota urokljive đevojke, ali osnovni elementi te ljepote isti su u objema pjesmama. I u pjesmi Sestra Leke kapetana ističu se stas i obraz kao elementi đevojačke ljepote:

A kad Rosa dođe na čardake,

sinu čardak na četiri strane

od njezina divna odijela,

od njezina stasa i obraza.

Kao što od Rosine ljepote „sinu čardak na četiri strane“, tako je i Ljeposavi „kroz marame zasijalo lice“ i svatovima „oči zasjenile“ od njezine ljepote. Kauzju ljudi za sestru Leke kapetana „da joj druge u svu zmlju nema“, šćeri dužda mletačkoga „ni vila joj belći druga nije“, a Milićevoj vjerenici „daleko joj, vele, druge nije“. Kad Starac Milija govori o nečemu nesvakidašnjem, rado se poziva na ljude koji o tome pričaju, čime i naglašava stepen neobičnosti date pojave. Ljudi se kunu i kazuju da od krastavoga Maksima „grdnijega u iljadi nema“, a Rosnić Stevan iz Milijine pjesme Gavran harambaša i Limo je promašio cilj iako veljahu da nema boljega strijelca.

Riječi muštuluk, čudo, jad, ćud i rječice i na početku stiha imaju složenije značenje u pjesmama Starca Milije i u Ženidbi Milićabarjaktara, nego u ostalijem pjesmama Vukova zbornika, prvaka među svijem zbornicima usmene poezije koja je ostvarena na jeziku kojim se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani.

Junačko oružje kao alat za kopanje groba pominje se u Ženidbi Maksima Crnojevića i u Ženidbi Milića barjaktara. Đevojka kune Maksima – „od koplja ti gradili nosila, / a od štita grobu poklopnice, a đevojci Milićevoj „sabljama (joj) sanduk satesaše, / nadžacima raku iskopaše“.

Starac Milija ne uzima sunce samo kao adekvatan predmet s kojim poredi Strahinjića Bana, nego ga pjesnik antropomorfizuje da bi vitez Strahinjić, dok gazi sam kroz Turcima pritisnuto Kosovo, imao sabesjednika. Toplinu ljudskog razumijevanja koja je u tazbini izostala Banu nadomješta Sunce. Milić barjaktar i njegova majka doživljavaju Sunce kao živoga stvora. Milić pita đevojačku majku je li Ljeposavu „od Sunca otela“, i on kopa ljepotici grob na pravcu „otkuda se jarko Sunce rađa“. Milićeva majka odmjerava prema Suncu svoje trajanje i svoje iluzorne nade. „Kada bude na zahodu sunce“, majci se učini da joj se sin Milić vraća iz lova, a „kad bude na istoku sunce“, priviđa joj se nedočekana snaha Ljeposava.

Ukratko. Zajednički stilsko-jezički, poetološki i misaoni elementi koji su zajednički pjesmama Starca Milije i pjesmi Ženidba Milićabarjaktara, čijega pjesnika-pjevača Vuk Karadžić nije pomenuo, otvaraju prostor da se istražuje doprinos Starca Milije crnogorskoj usmenoj poeziji i mimo četiri pjesme koje je stari pjesnik-pjevač od Kolašina saopštio Vuku 1822. godine.

Istorijska osnova Ženidbe Milića barjaktara

Od junaka koji se pominju u pjesmi Ženidba Milića barjaktara tri su poznate istorijske ličnosti: Bajo Pivljanin, Vuk Mandušić i Stojan Janković.

Vuk Vinaver pretpostavlja da je Milić barjaktar u ovoj pjesmi epski lik Milića Vujadinovića, jednoga od „hercegovačkih harambaša koji su obnovili borbu 1610. godine i nastavili je sa celim narodom u nastupajućem Kandijskom ratu“. Arhivski izvori koje navodi Vinaver pokazuju da se harambaša Milić morao „pod pritiskom potera“ povući sa svojom četom u Dalmaciju i stupiti sa svojom družinom i rođacima u vojsku koja je čuvala dalmatinske gradove od janičara i martoloza. Otuda se više puta vraćao natrag u Hercegovinu da vrbuje ljude za svoju četu. Služio je jedno vrijeme kao barjaktar pod komandom kasnije čuvenoga Deli-Markovića. Četa harambaše i barjaktara Milića prelazila je više puta preko dubrovačke teritorije, pa su zato dubrovački poklisari morali da dokazuju turskijem  vlastima na Neretvi, u Novome, Pljevljima i Carigradu da dubrovačka vlada ne pomaže hajduke Milićeve družine. Izvori, takođe, pokazuju  da je harambaša Milić bio odveo svoju porodicu na Hvar kada je napustio hajdučko četovanje po Hercegovini.

Harambaša i barjaktar Milić Vujadinović pripada „velikoj epopeji“ Kandijskoga rata (1645 – 1669) koja je dala „tolike serdare, age i kapetane, opevane u narodnim pesmama“ – kako kaže Vuk Vinaver. Ubjedljiva je Vinaverova pretpostavka da je Milić Vujadinović poginuo kao mlad čovjek, „ne dugo posle početka svoje akcije, te nije ostavio mnogo traga u uspomenama i arhivima“. A narodna tradicija u Banjanima, s puno realnijeh činjenica, dokazuje da su Vujajdinovići od kojih potiče Milić barjaktar naseljavali selo Tupan prije no su se, zbog izgubljenog krvavog obračuna oko zemljišne imovine, odselili u gatačku oblast u Hercegovini. Nesumnjivo je da su najznačajniji tragovi toga raseljenoga bratstva iz Banjana lik Milića Vujadinovića u pjesmi Stari Vujadini njegov lik u pjesmi Ženidba Milićabarjaktara.

Salko Nazečić primijetio je da među hajducima iz vremena Kandijskoga rata, za koje su se interesovali i Carigrad i Venecija i Dubrovnik, dvojica hajduka imaju ime Marketa  – Marketa Bečić iz Paštrovića i Marketa Rafaeli iz Budve. Međutim, vjerovatno je da su obojica tijeh Marketa isto lice. Razgranato bratstvo Rafailovića živjelo je u XVII vijeku na prostoru Bečića u Paštrovićima, u neposrednoj blizini Budve. Rafailovići i danas nastanjuju Bečiće. Nesumnjivo je da je hajduk Marketa mogao jednom biti imenovan kao Bečić, a drugi put kao RafaeliRafailović. Poznato je, takođe, da u arhivskijem zapisima, koji govore o hajducima iz vremena Kandijskog rata, ima više primjera različite nominacije lica – nekad po prezimenu, nekad po mjestu, nekad po tituli i sl. I najpoznatijem hajduku XVII vijeka, Baju Pivljaninu, ne susrijeće se u zapisima stalno isto prezime, čak ni isto ime. Prema tome, od oblika imena Marketa, iz arhivskijeh dokumenata, do imela Malketa i Maleta, u usmenijem pjesmama, nije daleko. Kad se uzme u obzir karakter dubrovačkijeh arhivskih spisa, putovanje pjesme od njenog nastanka do zapisivanja, njezin put od pjesnika-pjevača do zapisivača i od zapisivača do štampanog teksta, dođe se do zaključka da je razlika zanemarljiva između imena Marketa i Maleta. Da je Maleta iz pjesme Ženidba Milića barjaktara epski lik hajduka Markete Rafailovića iz Bečića, govori i ova činjenica. U pjesmama starijega i mlađega sloja crnogorske usmene epike hajduk Malketa, odnosno Maleta, opjevan je kao savremenik poznatijeh junaka iz Kandijskoga rata.

Do sada nijesu pronađeni podaci na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti ko je Vide Maričić. Međutim, njegovo stalno „drugovanje“ u epici sa junacima iz Kandijskog rata ukazuje da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. Zanimljivo je da se Vide Maričić dva puta pominje u usmenoj crnogorskoj epici kao martoloz koji služi u četi Turčina Muja Jelečkovića koji je, takođe, opjevan u drugijem pjesmama kao savremenik junaka iz Kandijskog rata. Taj podatak svakako ukazuje na istoričnost epskijeh likova i Vida Maričića i Muja Jelečkovića.

Pjesma Ženidba Milića barjaktara nije istorična samo po tome što pominje stvarne istorijske ličnosti – Baja Pivljanina, Stojana Jankovića, Vuka Mandušića, Milića Vujadinovića i, sva je prilika, Vida Maričića, nego i po boji jednoga istorijskoga doba kojom ono zrači. U toj pjesmi, baš kao i u pjesmama Starca Milije, istorija protiče kao ponornica rijeka.

Hiperbila kojom se kazuje da je Milić barjaktar obišao zemlje i gradove „od istoka pake do zapada“ da nađe „prema sebe“ đevojku ima istorijski prizvuk. Velika pokretljivost Milića Vujadinovića, hajdučkoga harambaše i barjaktara na Jadranskom moru tokom Kandijskog rata, mogla je da stvori realan osnov za hiperbolu „od istoka pake do zapada“. I druga hiperbola –

te on kupi kićene svatove

po svoj Bosni i Hercegovini

i po Župi i Kotaru Ravnu

oslanja se, kao i prva, na materijal koji je kreativnom pjesniku-pjevaču dozvoljavao takvu obradu. Milić Vujadinović je krstario Župom Dubrovačkom, barjaktar se kretao primorjem kao venecijanski uslužnik koji čuva mletačke prostore od janičara i martoloza. A Bosna i Hercegovina bila je atar hajduka Milića. Milićev odlazak „na jutrenje Mileševki crkvi“ nije ni istorijski ni geografski anahronizam. Karakteristično je da Elvija Čelebija, koji je proputovao kroz Prijepolje pri kraju Kandijskoga rata, napominje da prijepoljski Turci često vode borbe sa hajducima sa primorja. „Katkada njihove gazije idu u četovanje prema mletačkome gradu Kotoru“ – veli Čelebija. Sve i da nije imao nekakvijeh sjećanja na borbe primorskijeh hajduka i uskoka sa Turcima iz Sandžaka, pjesnik-pjevač, a to je po svoj prilici bio Starac Milija, imao je pun razlog da uzme manastir Mileševu kao najprikladnije sastajalište hajduka. Taj manastir bio se stameno utemeljio u narodnu svijest kao bogomolja u kojoj su počivale mošti Svetoga Save. A Sinan-paša je te mošti iz Mileševe deložirao i na beogradskom Vračaru spalio baš zato da bi umanjio značaj manastira Mileševe kao stjecišta hajduka i neposlušnika prema turskoj vlasti. A trgovačke, što podrazumijeva i političke, veze manastira Mileševe s mletačkijem primorjem tokom dugoga vremena bile su poznate. Dakle, za usmenog pjesnika-pjevača koji logično misli o onome o čemu pjeva, i koji je tumač kolektivnoga bića naroda kome pripada, manastir Mileševa bio je vrlo prikladno mjesto za odlazak „na jutrenje“ hajduka iz Stare Hercegovine tokom ratovitog XVII vijeka. Pjesnikova odluka da vojvodu Maletu naseli u grad Kolašin takođe nije slučajnost. Kolašin je podizan kao turski krajiški grad baš u vrijeme Kandijskog rata, od 1647. do 1651. godine. Podizao ga je Ali-paša Čengić koji je, najblaže rečeno, imao netipične odnose s Venecijom i Kotorom.

U vrijeme turske opsade Kotora 1657. godine, Ali-paša je tajno održavao veze sa Mlecima i otkrio im zavjeru u Kotoru za predaju grada Turcima. Pridobijen od Mlečana, Ali-paša je kasnije zaobilazio Dalmaciju, a napadao je Hrvatsku sjeverno od Velebita. Poražen je 1663. godine. Pjevač-pjesnik koji nije mogao da utvrdi iz koga mjesta potiču pojedini hajduci prve polovine XVII vijeka, koji su hajdukovali po prostranstvu Bosne i Hercegovine, i mijenjali mjesta svoga bivakovanja od Perasta do Istre, vezao je Maletu za grad koji je podizan u doba hajdučkoga djelovanja te ličnosti. A pjesniku-pjevaču, odnosno Starcu Miliji, sve je išlo naruku da Maletu osmotri u Kolašinu gradu. U prvoj polovini XIX vijeka, kada je zapisana pjesma Ženidba Milića barjaktara, Kolašin je bio snažno uporište energičnijeh turskih krajišnika koji su se stalno sukobljavali sa brđanskijem i nahijskim Crnogorcima, pa je pjesnik-pjevač mogao da dozvoli sebi slobodu da pjeva o junaku iz Kolašina koji je otišao „gori u hajduke“ onda kad su Turci podizali Kolašin. A ne treba zaboraviti da je Starac Milija iz okoline Kolašina i da je od zuluma kolašinskijeh napasnika morao da napusti svoj rodni kraj. Tradicija o Maleti, koga pjesme nazivaju „silnim Vlahom“ i na koga u jednoj pjesmi sultan šalje vojsku, mogla je dati pravo pjesniku-pjevaču da hajduka iz Paštrovića, Marketu Rafailovića, produži u vojvodu „od bijela Kolašina grada“. Treba pomenuti da se u pjesmi Zulum bez Baja, iz Milutinovićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke, Grahovo pominje kao postojbina hajduka Malete koju je morao da napusti i ode u Perast u četu harambaše Baja Pivljanina. Iz konteksta pjesme se jasno vidi da pjesnik-pjevač ne misli na bosansko nego na crnogorsko Grahovo.

Istorijski podaci koji govore da su hajduci u vrijeme Kandijskog rata sklanjali svoje porodice u primorske gradove, ili se naseljavali na primorju, imaju svoj refleks u usmenijem pjesmama. U pjesmi Zulum bez Baja Maleta se direktno fiksira kao hajduk naseljen u Perastu. A Zagorje, oblast u Dalmaciji u zaleđu primorskijeh planina splitskog, šibeničkog i zadarskog primorja, bilo je prikladno mjesto da pjesnik-pjevač naseli Vida Maričića koji u pjesmama stalno „druguje“ sa poznatijem ličnostima iz vremena Kandijskoga rata.

Može se pretpostaviti da je kakav kobni događaj u porodici Milića Vujadinovića, ili kojega drugoga njegova saborca i savremenika, opredijelio pjesnika-pjevača da veže poznati internacionalni motiv za određenu istorijsku ličnost. Teško je i zamisliti kakva su sve iskušenja mogla da snalaze hajdučke porodice, osobito đevojke i mlade žene, u primorskoj sredini đe su bili drukčiji običaji i narav nego u mjestima iz kojijeh su doseljene. Na tromeđi velikijeh sila živalj koji je napuštao status turske raje bio je izložen različitijem iznenađenjima. Sjećanja na stvarne događaje i stvarne „zamučene živote“ mnogo su češća u usmenijem pjesmama nego što se ponekad vjeruje. Ženidba Milića barjaktara, varijanta interancionalnoga motiva o predestinaciji i fatumu, ima realnu istorijsku osnovu. Uostalom, svaka pjesma Starca Milije obrađuje po neki internacionalni motiv, a istorija limfno protiče kroz krvotok tijeh pjesama.

Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskijeh pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. Međutim, iako je ta pjesma po svojoj formi bliža epsko-lirskijem pjesmama, ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme „srednjijeh vremena“, kako bi rekao Vuk Karadžić.

        Ženidaba Smail-agić Meha, kasni

ali pravi usmeni epos

Tragajući za dokazima da su Homerovi epovi Ilijada i Odiseja usmena poezija jednog tvorca, dvojica američkihjeh profesora sa Harvarda  provjerili su zakonitost usmenog književnog stvaranja na živijem primjerima usmene epike Bošnjaka alijas Muslimana. Doputovavši u Jugoslaviju 1933. godine, Milman Pari obišao je krajeve koje je želio da obuhvati svojijem istraživanjem, da bi tokom dva druga putovanja sakupljao usmene epske pjesme. Poslije Parijeve tragične smrti (1935), njegov rad nastavlja mlađi mu kolega s iste katedre na Harvardu, Albert B. Lord. On je prvo izvršio transkripciju tekstova koje je Pari bio snimio na gramofonske ploče, a onda je pošao tragom svoga prethodnika. Od 1950. godine pa nadalje, Lord je zabilježio više od 500 novijeh tekstova koje će pridružiti Parijevoj kolekciji na Harvardu. Tako rezultat zapisivanja dvojice američkijeh homerologa u Novom Pazaru, Bijelome Polju, Kolašinu, Gacku i Bosanskoj krajini čine jedinstvenu zbirku usmene poezije koja je ostvarena na jeziku Bošnjaka, alijas Muslimana, Crnogoraca, Srba i Hrvata. Ta zbirka sadrži, pored ostaloga, više od 1.000 tekstova junačkijeh pjesama. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3.500 fonografskijeh ploča sa glasovima izvornih narodnihjeh pjesnika-pjevača. Šta taj materijal predstavlja za nekoliko naučnijeh disciplina, posebno za nauku o književnosti i muzikologiju, dovoljno je istaknuto u nauci.

Najznačajniji rezultat Parijevog sakupljačkog posla jeste poznanstvo s pjesnikom-pjevačem Avdom Međedovićem iz Obrova kraj Bijelog Polja. Tako se američki istraživač približio živome Homeru! Srio je nepismenoga pjesnika-pjevača, guslara, koji je kadar da u jednom dahu usmeno saopšti epski spjev homerske dužine. Tokom pet dana pjevajući uz gusle, saopštio je Međedović spjev Ženidba Snailagić Meha koji ima 12.311 deseteračkijeh stihova. To je nerimovani deseterac, a rima, i obična i leoninska, bljesne samo kad se ukaže prirodna potreba da se ona upotrijebi. Genealoški Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha tematski se nadovezuje na prvu verziju koja je objavljena, a koju je nepismeni Avdo čuo od jednog mladića koji je naglas čitao tu jednostavnu usmeno-deseteračku pjesmu. Homerski usmjeren pjesnik-pjevač, Avdo Međedović, razvio je običnu pjesmu u spjev homerske obimnosti! I drugi ep homerske dužine zapisan je od Avda Međedovića pod naslovomOsman-beg Delibegović iPavićević Luka.

Internacionalno poznata studija Alberta B. Lorda The singer ofTales upravo se oslanja na pjesničko improvizovanje Avda Međedovića i drugih bošnjačkijeh pjesnika-pjevača, kao Murata Kurtagića i Ćor Husa, koji, u tipološkom smislu, nastavljaju Homera. To usmeno, homersko, pjevanje indirektno je poslužilo Maršalu Makluanu da istražuje aktivnost usmene tradicije i njezinu kompatibilnost sa složenijem svijetom vizuelnih komunikacija tehnološkog vremena. Autor Gutenbergove galaksije naglašava da je njegova knjiga po mnogo čemu komplementarna s pomenutom studijom Alberta B. Lorda. No, mnogo je veći značaj studije The singer of Tales u tome što je na osnovu karaktera saopštavanja usmenoga epa od strane Avda Međedovića definitivno riješeno Homersko pitanje koje je u nauci bilo stalno otvoreno od 1795. godine kaga je Fridrih A. Volf u svome djelu Prolegomena od Homerum izrazio sumnju u postojanje jednoga tvorca Ilijade i Odiseje.

Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha prvi je put objavljen na bošnjačkom jeziku 1974. godine, i to na Harvardu u SAD. A na jugoslovenskijem prostorima, i to u Sarajevu, objavljen je 1987. godine, od kada je to veliko književno djelo dostupno široj čitalačkoj publici. Redaktor teksta Alija Isaković podijelio je spjev na 12 poglavlja koja čine manje-više lokalno-sižejne motivske cjeline te obimne i homerovski razuđene epske strukture. Teks originala dosljedno je poštovan, ispravljene su samo greške i anahronizmi koji izlaze iz uobičajene komocije usmenog epskog pjesnika-pjevača. Enes Kujundžić pisao je predgovor, pridodao knjizi spisak selektivne literature o bošnjačkoj usmenoj epici i upriličio rječnik orijenatlizama i manje poznatijeh riječi. Predgovor je primjereno instruktivan. On približava čitaocu sakupljački rad Lorda i Parija, nudi lapidarno ispričan portret Avda Međedovića i upućuje čitaoca na osnovne podatke o istorijskom vremenu koje se obrađuje u Ženidbi Smailagić Meha. Dakako, Kujundžić slijedi savremene poglede na usmenu književnost i primjerno je obaviješten. Podgorička kuća Almanah objavila je 2007. godine Epiku Avda Međedovića u dva toma. U prvom je spjev Ženidba SmailagićMeha, a u drugom Izabrane pjesme. S visokijem naučnim kriterijumom knjige je priredio Zlatan Čolaković

Avdo Međedović je nepatvoreni usmeni epski pjesnik. Nepismen je, ima bogato životno iskustvo, svjedok je propasti Osmanskoga Carstva kome je služio, zatočenik je i zatočnik prošlosti, ideološki je poravnat sa socijalnom konfesijom kojoj građanski pripada. Kreativno vlada čitavijem instrumentarijem tematike, stilske i poetološke tehnike bošnjačke, odnosno muslimanske, junačke usmene poezije koju je upoznao kad i maternji jezik kojim govori. Podrugovićevske i višnjićevske karakteristike epske usmenosti, koje je Vuk Karadžić istakao u predgovorima I i IV knjige Srpskih narodnih pjesama, Avdo Međedović maksimalno ispunjava. Pjesnik-pjevač Međedović ima i jednu sudbinsku prednost bez koje ne bi bio ono što jeste. Ljuta je sirotinja bio kad je pred Amerikancima pjevao o slavi bosanskijeh gazija XVII vijeka. Usmena epika zahtijeva od svoga pjevača bol poraza ili žal za nestalom slavom. Sitost i rahatluk mogu da stvore epsku pjesmu, ali bez unutrašnjega sjaja koji emituje tragika. Bivši osmanski vojnik ovo je rekao Milmanu Pariju: „Poneđe ljeti radim, i to majeno zemljice savijam, a zimi sjedim. Pomalo drvaca kod kuće i grij se s to malo đečice, a nema šta da radim. Radijo bih ako sam i star. Ali sad u ova vremena nema šta.“ Tada je Avdu bilo više od šezdeset godina, a đeca su mu bila nedorasla.

Stari nadničar, a bivši carev vojnik, s maštom se preselio u zeman kad su njegovi Bošnjaci širili carev vatan do duboko u Evropu. Međedović tako nastavlja onaj ijed i tugu muslimanskog ratničkog svijeta koje je poslije dugog gospodarstva dvor s Bosfora morao da napusti. Onu tugu koju je Ivo Andrić ucijepio u lik Alihodže Mutevelića u romanu Na Drini ćuprija.

Tužno osjećanje upravo je i bila pretpostavka za umjetničku zrelost bošnjačke epike koju reprezentuje Avdo Međedović. Naime, osjećaj gubitka carstva eliminisao je pobjedničko-gospodarsku uobraženost koja u usmenoj pobjedničkoj epici više zveči no zvoni! Kako Stanislav Vinaver veli: „Gusle su začikivanje, inat, prkos. Što nemoćnije – to su gorostasnije!“ Avdo Međedović pkosi svojoj siromaštini i sudbini da je bio svjedok kolapsa velikoga carstva koje se nekada širilo od istoka pake do zapada! Ostala mu je prošlost, hranila ga je iluzija kao i svakoga pravoga pjesnika.

U svatove alajbarjaktara iz Kaniže, Smailagić Meha, Avdo Međedović je podigao svu epsku svitu iz svoje usmene lektire. Impresivan je broj begova i aga, ajana i prvaka, barjaktara i serdara, kućića i odžakovića! Sve gazije od Bosne ponosne, i šehiti i zlice i krvavci – tu su! Sve se sleglo u ratnički pohod na budimskoga vezira, Turkešu i murtatina koji je nevjeran padišahu i devletu. A povod je ratničko-svatovskome pohodu ljepotica Fata koju nevjerni vezir izdaje đaurima. Vitez Smailagić Meho, mladi alajbeg iz Kaniže, oslobodio je Fatu, kao što su poznati junaci vaktile ljepotice od napasti oslobađali. Meho Fatu oslobodio, a ona mu živo srce ponijela! Sva Bosna stala je iza mladoga alajbega iz Kaniže. U Avdovom spjevu Bosna ponosna je ključanica Stambola, krilo od krvave krajine, desna ruka careva, zaštitni bedem od dindušmana! Svemu je pjesnik dao epski patos, ali bez pobjedničke silobatosti. Tragično osjećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Ženidba Smailagić Mehajeste sinteza svijeh vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa naovamo.

Osim uslužne funkcije za rješenje Homerskog pitanja, druge strane spjeva Ženidba Smailagić Meha nijesu istražene koliko bi trebalo da budu. Posebno je privlačan taj homerski spjev za istraživanje kritičkog odnosa pjesnika-pjevača prema poetološkijem floskulama koje su za reproduktivnoga pjevača petrificirana kategorija. Za interferentne odnose crnogorske i bošnjačke, odnosno muslimanske, usmene epike na zajedničkom jeziku Međedovićev spjev je nezaobilazan. A lik Tala od Orašca, ili Budaline Tala, koji je opjevan u zavidnom broju usmenijeh pjesama, čini se da je jedinstveno ostvaranje Avda Međedovića. Čitalac lako osjeti da Međedovićev Tale, koji ima u sebi i refleks nasrudinhodžinske iznenadne neobičnosti, temeljito upotpunjava plejadu književnijeh likova tzv. narodnjaka koji su ostvareni u književnostima što su se razvile na jeziku Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, alijas Muslimana, i Hrvata. To su Kanjoš Macedonović, Petrica Kerempuh, David Štrbac, Nikoletina Bursać i dr. Prema tome, Ženidba Smailagić Meha ne nudi se samo istraživačima usmene književnosti, nego i čitaocima koji od literature traže užitak.

O bugaršticama iz Crne Gore

Ukorijenjeno mišljenje da su bugarštice, epske usmene pjesme dugoga stiha sa refrenom, poetski inferiornije od usmenih deseteračkijeh epskih pjesama, stalno je umrtvljivalo interes čitalaca za otmenijem pjesmama rastegljivoga stiha, koje su u najvećem svom broju zapisane na Jadranskom primorju, osobito u Boki Kotorskoj i Dubrovniku. Najstariji zapis bugarštice dogodio se krajem XV vijeka, i to u Italiji od slovenskijeh iseljenika, a najznačajniji zbornik bugarštica oformio je Valtazar Bogišić krajem XIX vijeka.

Shvatanje Valtazara Bogišića da poetska uvelost bugarštica ukazuje na umjetničku bujnost njihovih nasljednica – deseteračkijeh pjesama, i da stare pjesme imaju više svrhu kao materijal za rasvjetljivanje problema usmene deseteračke epike nego kao poetski tekstovi koji se preporučuju čitaocu, bezmalo je poprimilo snagu ukorijenjenog mišljenja o bugaršticama. Iako je Bogišić istakao estetsku vrijednost pojedinih bugarštica, načelni negativni sud autoritativnog naučnika imao je ubjedljivu snagu.

Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kada je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema usmenoj književnosti, imale bi slabašnu snagu, jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenijeh pjesma, bugarštice su izgledale kao siročad. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnog sakupljača usmenijeh pjesama koga su cijenili Gete, Grim, Mickijevič i dr. A društveno-politički i ideološki uslovi u novonastaloj kraljevini jugoslovenskijeh naroda 1918. godine nijesu omogućavali pitanje da li se idejnom bujicom boračkoga deseterca, koji je nesumnjivo zamijenio bugarštice, ipak nešto izgubilo. Naime, da li je prekid razvoja bugarštica značio i udaljavanje usmene  epike jugoslovenskijeh naroda od univerzalnih motiva? Da li je, napokon, rastegljivi stih bugarštica, od 12 do 20 slogova, sa obaveznijem refrenom, bio mnogo pogodinija osnova za razvitak pisane poezije, nego što je bio kruti deseterac? Deseteračka epika, koja se isticala kao baština Njegoša i romantičarske poezije kod jugoslovenskijeh naroda, i koja je doživlajvana kao neiscrpno vrelo inspiracije slikara, muzičara i vajara, nije dozvolila da se postavi pitanje o mogućoj šteti koju je označilo usahnuće bugarštica. A kada se uporedi broj bugarštica s brojem deseteračkijeh pjesama dođe se do zaključka da analogno tijem brojevima bugarštice nijesu inferiorne stepenom osjećajnosti, tragičnom notacijom i visokom umjetničkom vrijednošću. Deseteračke usmene pjesme broje se na hiljade, a bugarštice na desetine!

Ukratko, vrijeme na koje je Vuk uspostavio hipoteku svoga neospornog autoriteta nije bilo zainteresovano da traži poruke u baladično stišajnijem i samarićanski osjenčenijem bugaršticama koje bi uplivale u interesovanje šire čitalačke publike. Smatrano je da su pjesme koje se nijesu uz gusle pjevale i idejno i estetski preživjele. Bilo je, neosporno, pokušaja da se rehabilituju vrijednosti koje je Vukov autoritet eliminisao, ali ti su pokušaji, u suštini, bili samo vazalne autonomije pod Vukovijem suverenitetom. Tako je Miroslav Pantić izdao antologiju Narodne pesme uzapisima XV – XVII veka 1964. godine koja sadrži sto i četiri pjesme. U predgovoru te antologije Pantić veli: „Kad se god kolabao, sastavljač se pitao: da li bi pesma koju bira mogla, takva kakva je, po svojoj vrednosti ući u jednu od Vukovih zbirki (…) Onda joj je bilo mesta.“ Vladan Nedić u antologiji Bugarštice, koju je izdao 1969. godine, a koja sadrži samo 22 teksta, unio je šest bugarštica koje su zapisane u Perastu. Kada se uzme u obzir Nedićev poslovično strogi antologičarski kriterijum, koga nije usmjeravalo ništa osim estetike, lako se dođe do zaključka da je Boka Kotorska dala enorman prinos bugarštičkoj poeziji koja je ispjevana jezikom kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Ovijeh šest bugarštica, što su zapisane u Perastu, Nedić je unio u svoju antologiju: Marko Kraljević i Minja Kosturanin, Smrt majke Sekulove, Ruka kraljaVladislava, Ban Mikloš i sestra Sekulova, Sultana Prezdanai VlašićMlađenj i Molitva djevojčina.

Od svoga ribara Paskoja Debelje Petar Hektorović je zapisao 1555. godine bugaršticu MarkoKraljević i brajen mu Andrijaš. Kad se uzme u obzir napomena koju je Hektorović učinio povodom načina pjevanja usmenijeh pjesama koje je zapisao, može se reći da se o tijem pjesmama može jednako govoriti i kao o hvarskim i kao o bokeškim. Kao što se i za prvozapisanu bugaršticu u Italiji ne može reći kome jugoslovenskome narodu pripada, jer je zapisana od iseljenika a ne zna se odakle su oni bili. Kao što se ne zna odakle su bili uslužnici hrvatskog vlastelina Petra Hektorovića koji su mu pjesme saopštili.

Bugarštica Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ima naglašen misaoni okvir, a njezino mišlju uokvireno platno izatkano je čistom poetskom žicom. Krhikijeh šezdeset petnaesteraca obgrljuju trajne istine o životu, poetski definišu ljubav, tugu, plahovitost, moć i nemoć ljudskijeh karaktera. Pjesnikovi dohodi produžuju se stalno kroz prostor i vrijeme, jer su i fabula pjesme i poruka pjesnikova samo osjenčeni određenom istorijom, dok je osnovni problem u pjesmi od univerzalnog značenja. Mučne uglove nerazborite plahovitosti i brutalnost ubijanja čovjeka pjesnik nadvladava vjerom u žrtvu koja svoju smrt humanizuje mirenjem s neumitnošću, kako bi zadnji akordi života prerasli u plemenita osjećanja osoba koje ostaju da traju pod suncem, pa i onijeh koje bi trebalo da stigne kob osvete.

Andrijaševa smrt mora da se oplakuje ne toliko zbog nepravde, čija je posljedica, nego zbog humane poruke samrtnika koja ima snagu amaneta ljudskosti i koja nema prostorinijeh i vremenskih granica. Poređenje sangviničkog rza i razboritosti dato je tako da kontrast mraka i svjetlosti maestralno karakteriše obadvije te kategorije. Pristrasnosti i osudi tu nema ni traga – prostire se samo ubjeđenje da je život grešan zbog postojanja ljepote, a da se ljepota i primjećuje zato što je prate sirene zla i nesreće.

Pjesnik-pjevač nije orijentisan doktrinom hrišćanstva, nego oplemenjen da svi viši interesi u momentu smrti mogu da se svedu na ljudske poruke onijema kojijem će to umiranje donijeti bol i patnju. Teško je izbjeći utisak da je Marko Kraljević, slušajući riječi svoga brata Andrije, pozavidio samrtniku, ali pjesma o Markovom duhovnom lomu ništa ne kaže. Pjesnik-pjevač imao je povjerenje u svoje slušaoce! Krv, nož, ubistvo, ropac, koji su uvijek apostrofirani u hiperbolama deseteračke epike, zamijenjeni su u bugarštici Paskoja Debelje tihim posmrtnijem maršom i poetskim romorom refrena. To je rekvijem koji, preko slika o raju što nudi život, odvodi slušaoca, odnosno čitaoca, u adske dubine smrti. Ta pjesma prerasta u apoteoznu iluziju, namijenjena je osobama koje su kadre da u nju vjeruju! Želio bi pjesnik carstvo ilizije za svakoga čovjeka, ali iznad toga njegova subjektivnoga stava lebdi osuda, stara koliko i vrijeme, i pitanje staro koliko i ljudi – zašto se umire?

Andrijaš je aveljski umro, a bila je mogućnost da ostane zatravljen ljepotom ljubavi u arkadijskoj zemlji. Mogla je srećna majka da pita svoga sina Marka je li mu sablja obojena turskom krvlju, ali sablja je oskrnavljena krvlju brata Andrije. Mogao je Marko da u nevolji i dalje klikuje junaka brata, postojala je za to mogućnost, ali, eto, on ga je svojom rukom i nizašto ubio. Pjesnik vidi stravičnu kavalkadu svih nasilnijeh umiranja, a neprogovorno se pita da li se smrt groznije kezi onome koji nasilno nestaje, ili nasilniku koji živjeći umire. Ta tiha, misaona i staložena pjesma dostiže i najsuptilnije vibracije helenske lirike. Teško je naći sadržajnijega a kraćeg teksta u usmenoj poeziji jugoslovenskijeh naroda.

Pojedinačne slike bugarštice MarkoKraljević i brajen muAndrijaš ostaju pravo savršenstvo i kad se izuzmu iz integralnog konteksta. To su susret viteza i jelena gorskoga, junak u pustoj gori okružen gusarima klikuje mrtvoga brata, majka između krvave sablje jednoga sina i nade u sreću drugoga, junak sa bratskom sabljom u srcu koji se bratski oprašta od svoga ubice i dr. Metaforičnost jezika i snaga probrane riječi najbolji su dokazi da je jezik usmene poezije jugoslovenskijeh naroda bio uzrelo pjesnički progovorio još sredinom XVI vijeka.

Bez primorske bugarsštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ne bi se mogli uspješno sagledati svi epski tokovi koji su se vjekovaima slivali oko istorijskoga Marka Kraljevića. Bugarštica daje Marka kao tragičnu osobu koju prati strava Kainovog grijeha, a deseteračka usmena epika prati Marka kao zaštitnika potlačene raje od lokalnijeh divanija i kao carskog uslužnika. Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka, pjesniku-pjevaču Paskoju Debelji. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednog etno-istorijskoga korijena.

Za ubrajanje bugarštica u usmenu književnost Crne Gore značajna je i ova izjava Vojislava P. Nikčevića: „Iako su naše bugarštice bile zapisane starom latiničnom grafijom, u saglasnosti s načelima ondašnjeg italijanskog pravopisa, koja nijesu ni približno bila primjerena glasovnoj strukturi crnogorskog govornog jezika, sačuvale su autentični jezik izvanredne pjesničke ljepote, koji pokazuje veliko jedinstvo s mjesnim narodnim govorima i s jezikom ostalih usmenih i pisanih književnih tvorevina nastalih u Crnogorskom primorju do XIX vijeka. Taj jezik zaslužuje posebnu pažnju literarnih proučavalaca i filologa.“

Usmena tužbalica – najintimnija pjesma

Tužbalica ide u najstarije običajne pjesme. Pamti ona i period divljaštva, kada je bila u središtu mrtvačkoga kulta. Izvođena je tada ne samo za dragijem pokojnikom, nego i za mrtvom totemskom životinjom i za ubijenijem neprijateljem. Ljude i smrt ona prati, konretno u Crnoj Gori, i početkom XXI vijeka.

Malo koji narod danas ima usmenu tužbalicu, ali kod nijednoga od tijeh naroda tužbalica nije bestraga nestala, nego se samo prometnula u drugi oblik žaljenja za umrlijem. Nekrološka apologetika – tiradno uvažavanje umrloga, počasne straže, posmrtni marševi i horovi, plotuni i masovno klanjanje umrlome – šta je sve to nego savremeni oblik običaja koji je pratila tužbalica, i drugo lice same tužbalice koja je u svome ortodoksnome obliku davno nestala. Pjesma što je bila pradavno u središtu mrtvačkoga kulta jeste praoblik sadašnje pogrebne adoracije i kod ekonomski i kulturno najopremljenijih naroda.

Sistematsko zapisivanje tužbalica u Crnoj Gori počinje tek od Vuka Karadžića. Od tada ta obredna pjesma stalno ima svoje zapisivače. Među njima su najistaknutiji Novica Šaulić i Vukoman Džaković. Zapisuju se, ponekad, i sada i to ne samo u Crnoj Gori. Ima još njezinijeh tragova u Hercegovini, na Kosovu, u Dalmatinskoj Zagori, jugozapadnoj Srbiji i, posebno, kod crnogorskog življa u Vojvodini.

Razumije se, pored tipološke datosti, tužbalica jedne oblasti raspolaže različitijem ambijetalnim karakteristikama. Vuk je prvi uočio te specifičnosti, njegova odrednica „paštrovsko naricanje za mrtvima“ to pokazuje.

Tužbaličko-pjesničko stvaranje u vidu razgovora sa umrlijem ima dva vida: a) intimna tužbalica koja nastaje u trenucima osamljenosti ožalošćene žene i b) javna tužbalica koja projicira interakcijske odnose stvaraoca-izvođača i slušalaca njegove tužne pjesme.

Javna tužbalica koja ne prenosi ništa od intimnoga sadržaja više je tužbalička retorika, kao prirodni produžetak kultnog tuženja, nego lirska pjesma. U njoj se mogu iskazivati i sadržaji koji se nikada ne javljaju u intimnoj, humor na primjer. U javnom izvođenju intimne tužbalice ostaje samo djelimično sadržaj koji je u osami stvoren.

Prvu vijest o smrti više prati tekst koji se kreće u granicama jedva artikulisanijeh uzvičnih rečenica, nego tužbalica-pjesma. Tek kasnije ožalošćena žena pribere psihološku mogućnst da ostvari pjesničke slike svoga bola. Potreba za umjetiničkom ugodnišću koja stišava elementarne blokove bola izvorište je tužbalice-pjesme. Poetska vizija smrti, i života koji je pogodila smrt, pvi je znak mirenja sa tužnom stvarnošću. Kukanje, grđenje tijela i striženje kose – sve pojave koje su ranije pratile žalosti za umrlijem – jesu najniži stepen olakšavanja nadošle tuge. Tužna pjesma je kultivisani oblik pražnjenja nabujale žalosti.

Od trenutka vijesti o smrti do ispraćaja umrloga na groblje ili do okupljanja žalbenika protekne taman dovoljno vremena da se ožalošćena žena, rodbinski najbliža – majka, sestra, šćer, psihološki pripremi za stvaranje organizovanog teksta tužbalice. Običaj da se noću glasno ne žali pruža sjutrašnjoj tužnoj pjesnikinji potrebno vrijeme da dozove sve slike nesreće koja ju je snašla. Ujutro, čim svane, kada i počinje tuženje, mogu te slike da uobliče svoju pjesničku i vokalnu morfologiju, ako je ožalošćena žena „za taj posao“, kako bi rekao Vuk Karadžić. Prvi san, možda sljedeće noći, pružiće iluzorne slike sreće što je nestala, i one koja je mogla tek da bude. Trećega jutra, kad se izlazi na grob, li nekoga drugoga dana, kada pristižu zakašnjeli žalbenici, sve te iluzione slike biće pogodan materijal za poetski uspon pjesme koja se začela prve noći besane.

I  tužbalici bez najbližeg srodničkog početka treba vremena da izglača svoj retorsko-pjesnički sjaj. Na prvu vijest o smrti odgovarajućeg lica, tužilica koja će samo da saučestvuje svojim tuženjem u žalosti za umrlijem, više ima vremena za pjesnički iskaz tužbalice koju će da iskaže, nego tužilica koja je pogođena najintimnijim bolom za umrlijem. Naime, od prvoga glasa o datoj smrti do ispraćaja umrloga na groblje protekne potrebno vrijeme da tužilica, koja će da izvodi javnu tužbalicu, pribavi potrebne podatke o umrlome i da razmisli o tekstu koji će da iskaže. Do običajem regulisanoga termina, kada se žalbenici okupljaju u kući umrloga ili na groblju – sedmica, četrdesnica, polugodišnjica, godišnjica – estradna tužilica će da zaokruži pjesmu o umrlome i da je izvede bez smetnji koje su je izvjesno kočile u vrijeme sahrane.

Osamljeni trenuci odvode ožalošćenu ženu na raskršće asocijacija što su usmjerene na sve pravce njenijeh odnosa sa umrlijem licem, i prije i poslije smrti toga lica. Stvorene slike u snovima, u snatricama i svjesno prizvanijem iluzijama, kasnije se preberu za javno izvođenje. Sve te slike moraju se u javnome izvođenju uskladiti sa ambintalnijem propozicijama tuženja. Zato se u javnom izvođenju intimne tužbalice vrše restrikcije koje ponekad pogađaju najvitalnije psihičke pravce u samoći ostvarenoga sadržaja. Otuda je, vjerovano, nezainteresovanost supruge da tuži za svojijem mužem prerasla u običaj. Najintimnije slike koje je dosanjala u samoći supruga je morala da zaobiđe u javnom tekstu.

Umjetnički sadržaj javne tužbalice u velikoj mjeri je regulisan emocionalno-iskustvenom prošlošću pjesnikinje. Intimni pravci, i kada se u tekstu ne ekpliciraju, znače polazište u traženju slika za pjesmu kojom se saučestvuje u žalosti. Evo jednog primjera pjesničkoga uzleta, u javnoj tužbalici, koji je nenamjerna projekcija tužne prošlosti tužbalice:

A kad dođeš, Pajo bolan,

na to Polje jadikovo:

čućeš jeku ranjenika

i uzdahe bolesnika.

Ali ti, Pajo, njima kaži

 da su u nas žešči jadi –

od mladije udovica,

od sestara bezbratnica

i od piske đece tvoje!

Tu je tužbalicu izvela sedamdesetogodišnja žena nad odrom svoga daljega rođaka koji je izvršio samoubistvo. Žalila je ona umrloga najviše kao cijenjena čovjeka i dobroga komšiju. Nije imao braće, iza njega su ostale tri sestre, mlada udovica i nedorasla đeca. Tužilica se dakle pokazala kao pjesnički opservater tužne svečanosti.

Dalo bi se zaključiti da je formiranje pjesničke slike postignuto samo opservacijom najkonkretnijeh događaja koji su pratili tužilicu dok je improvizovala pjesmu. Tri sestre umrloga koje sahranjuju trećega brata kontrolisano su glasno izražavale svoju žalost. Udovica je ulagala napor da ostane u okviru uobičajenijeh normi – da glasno ne zaplače. Odraslija đeca su glasno žalila, a nedorasla se uplašeno pribijala uz majku.

U procesu stvaranja date slike, koja je upravo pjesnički dio prilično dugog stihovanog tužbaličkog recitativa, značajnu je ulogu imala tragična prošlost tužilice. Ona je kao mlada žena ostala udovica sa nedoraslom đecom. Petoricu braće odnijeli su joj ratovi, američki rudnici i bolesti. Konkretna piska Pajove đece obnovila joj je sliku nekadašnje stvarnosti njezine kuće, a dugo njezino sopstveno udovstvo pružilo sliku budućijeh patnji Pajove udovice. S Jadikova polja, iz zaumnoga svijeta, tužilica je čula lelek i uzdahe svoje braće i supruga.

Pjesničke slike konkretnog događaja bez napora su iskrsle i uobličile se zato što su bile uskladištene u svijesti tužilice. One su samo konkretna specifikacija pjesničkoga sadržaja koji se oformio poslije čestijeh smrti u njezinoj porodici. Pisac ovijeh redova, koji je i zapisao pomenutu tužbalicu, nije nikada čuo, u patrijarhalnome kraju iz koga potiče, dobru tužbalicu-pjesmu o tuzi majke ili sestre od žena koje nijesu bile pogođene bolom majke, odnosno sestre. Javna tužilica, u čijoj pjesmi latentno ne obitava intimna tužbalica, svoju nadarenost ispoljava u izboru detelja koje treba uvesti u pjesmu s inventivnom upotrebom žanrovskih stilsko-kompozicionijeh sredstava. To ne znači da je ona indiferentna prema događaju koji uvodi u svoju tužnu pjesmu. Pjesnička opravdanost javne tužilice pretpostavlja njezino emotivno saučešće. Ipak, ako joj lični bol nije dao inicijativu, njezina uzbuđenost teško da će biti dovoljna za valjanu lirsku tenziju tužbalice koju javno izgovara. Nije li tako, njezina tužbalica biće konvencionalno opisivanje jedne žalosti koje ne podrazumijeva kreativnu upotrebu žanrovske poetike.

Evo i jednog elitnog primjera javne tužbalice koja nema intimnu predistoriju, ali ima tematsku neobičnost.

Na sahrani maloumnog mladića tužjela je samo jedna žena, najpoznatija tužilica u datome kraju, Cvijeta Goranović, a tužjela je zato što je zamoljena da to uradi: „A koja će to druga, ako Cvijeta ne zna?“ – reklo se. Čuđenje njezinoj odluci da tuži nad odrom lica čiji život nije imao nijednu afirmativnu dimenziju za koju bi se hvatala tužbalička apologetika produžilo se u izuzetnu pažnju slušalaca. A slušaoci su čuli ovu Cvijetinu tužbalicu:

Da ti kažem: grade Špiro,

gradovi su od kamena.

Da ti kažem: bore Špiro,

borovi su po planina.

Da ti kažem: vilo Špiro,

ma su vile ženske glave.

No ti kažem ono što je:

Ao, Špiro, majčin sine!

Tebe tvoja majka žali

evo punih dvades ljeta,

danas će te prežaliti!

Dugogodišnja tužilica Cvijeta Goranović iz Golije upotrijebila je bila mnogo puta atribucije viti bor, tvrdi grad, i gorska ili bijela vila kao tipične predmete sa kojima se u tužbalici poredi skršena momačka mladost, u ratu ili kakvoj nesreći. U izvanrednoj situaciji, što je upravo žalbeni ispraćaj malouomnog mladića, tužilica nije mogla da u standardnim žanrovskijem sredstvima pronađe bilo kakvo značenje u tužbalici kazane riječi koje bi nadomjetilo izostanak njihove normativne upotrebe. A, po prirodi stvari, tužilica nije mogla da se sukobi s logikom žanra kojemu cjelovito pripada. Šta joj je onda ostalo? Diskretno je istakla svoju nemogućnost da izvede tužnu pjesmu po običaju. Međutim, pjesničko rješenje nije postigla tijem saopštenjem, nego maestralno sročenom indirektnom porukom da samo  smrt koja označava kraj života sa smislom otvara prostore za tuženje po običaju! Nemogućnost da udovolji običajnoj normi, Cvijeta je nadomjestila mišlju višega reda! Tužilica je napravila i pjesnički i etički podvig. Ukazivanjem na pomrčinu jednog života proslavila je ljepotu mladosti koja je i u smrti afirmativna, a nije povrijedila čovjeka koji je živio u okrutnoj pomrčini sudbine. Drugijem riječima, tužilica nije povrijedila ocjećanja majke umrloga maloumnika, kojoj otvoreno poručuje da i smrt može biti spasenje.

Ta tužbalica pokazuje da opšta, žanrovska, sredstva u dobrijem pjesničkim rukama pokazuju svoju unutrašnju, skrivenu, umjetničku mogućnost koja se u reproduktivnoj upotrebi nikada ne pokazuje. Kod reproduktivaca najfrekventnija žanrovska sredstva beživtno zveče, a kod pjesnikinje-tužilice ona zvuče svežinom značenja! Istraživanje takvih tužbaličkijeh tekstova može da ima, pored konkretnog praktičnog, i širi književno-teorijski značaj.

Na širokijem prostorima crnogorske tužbalice i humor je nekijeh puta iskazivao svoju pjesničku svrhu. Taj rijetki pratilac tužbalice ima dva svoja ispoljavanja. Jedan se formira u tekstu tužbalice-pjesme kao književna kategorija koju obuhvata umjetnička koherentnost djela, a drugi vid nastaje u atmosferi koja okružava nastajanje književnoga teksta i njegovo recitativno-vokalno javno izvođenje. Humor koji se formira u tekstu tužbalice-pjesme uklapa se u atmosferu koja prati stvaranje teksta i integriše se sa humorom koji se stvara u publici, kao neknjiževna kategorija sa zabavljačkijem refleksom, povodom izvođenja tužbalice. Drugi vid, međutim, može biti nezavistan od humora koji u tužbalici egzistira kao književna kategorija.

U književno-estetskom raspravljanju o tužbalicama kao štampanijem tekstovima koji su, kao i svaki drugi pisani tekst, namijenjeni čitaocima, trebalo bi smatrati humornijem sadržajem samo ono umjetničko ostvarenje koje ima humorno značenje za čitaoce, nezavisno od načina njegova postanka i funkcije koja se ispoljava u obredno-običajnoj namjeni usmenog oblika tužbalice. Međutim, humor koji prati estradni život tužbalice ne mora se obavezno produžiti u humor kao književnu kategoriju koja će biti relevantna i u pisanom obliku tužbalice. U štampanoj egzistenciji tužbalice, koja je odvojena od običajno-obrednog izvođenja, humor je kao književno sredstvo sveden na najmanju mjeru. Izvjesno  književno rješenje u tekstu neće imati humorni sadržaj za čitaoce, iako bi to isto rješenje imalo humorni sadržaj za čitaoca, iako bi to isto rješenje imalo humorni sadržaj za toga istoga čovjeka da ga je slušao iz pozicije slušaoca na estradnom ivođenju tužbalice. Slušalac nije sam pred tekstom koji se recitativno-vokalno izvodi, nego je član slušalačke publike koja pronalazi humorne trenutke u usmenom izvođenju pjesme. Kao i humor tako i neki drugi sadržaji usmene tužbalice produžavaju u svoj štampani oblik samo svoje sjenke, ili se pak konačno gube. Zato što je dobro uočio tu činjenicu, Vuk Karadžić je opširno objašnjavao sve okolnosti koje prate tekst tužbalice. Znao je da se u usmenome obliku tužbalice ne odražava sve ono što je bilo imanentno njezinom književnom stanju u usmenom obliku.

Da bi slušalačka publika prihvatila tužbalicu kao pjesmu koja dostojno govori o umrlome, tekst tužbalice mora da se kreće u granicama obijačjno-etičke dozvoljenosti. Iako je neprikosnoveno pravilo da tužbalica pominje samo afirmativne strane umrloga, ipak pozitivna naklonjenost tužilice mora da ima predviđenu mjeru. Zato je žena koja improvizuje tužnu pjesmu više na ispitu adekvatne upotrebe ustaljenih žanrovskijeh sredstava, nego što je na probi obaveznoga književnog kreiranja. Na primjer, ako se tuži za čovjekom skromnog fizičkog izgleda, ne mogu se upotrebljavati epiteti i opšta mjesta iz okvira poetike usmenijeh tužbalica koje govore o izvanrednoj ljepoti i muškosti. Međutim, takve se greške događaju i imaju za slušaoce humorno značenje. Na tom prostoru griješe žene koje ne poznaju dovoljno umrloga, ili one koje se, kao reproduktivke, kruto drže žanrovskijeh karakteristika koje se uobičajeno upotrebljavaju kad umre osoba dostojnog izgleda. Te potonje griješe kao epski pjesnik-pjevač koji za crnog Arapina kaže da ima „bijelo lice“ i koji „vjenom ljubom“ naziva ženu koja je izdala svoga muža. Evo jednog primjera koji je slušao i zapisao pisac ovijeh redova. Jedna tužilica, slijedeći žanrovsku naviku, „pita“ umrlog:

Kad se s dušom dijeljaše,

šta ti bješe najžalije:

ja li sunca, ja l’ mjeseca,

ja l’ lijepe đece tvoje,

ja l’ glasitog domaćinstva…

Na koga si ostavio

tvoje zorno domaćinstvo,

ti, ugledni domaćine?

A pokojnik je bio poznat kao čovjek koji je i za najsitnije stvari morao da pita svoju vrlo strogu i nepokornu ženu. Mnogijem slušaocima je titrao osmijeh na licu, nestašniji su se pogledivali i namigivali. Tužilica, koja je poznavala umrloga, nije namjerno formirala ironiju, nego je samo kruto primijenila opšte mjesto koje je uvijek upotrebljavala kad je tužjela na sahranama gazda-domaćina.

Jedna tužilica „pitala“ je umrloga starca koji je bio nepismen:

Kuda si se opremio,

                           kruti dome,

Nije ovo škola tvoja,

                           moj delijo!

Tužilica je prvoga dana oplakivala umrlog školarca, pa je, vjerovatno, iskreno doživjela bol. Onda je pod takvijem utiskom upotrijebila izražajno sredstvo tamo đe mu nije mjesto. U takvijem slučajevima slušaoci ne prikrivaju svoj podsmijeh, jer smrt vremešnog starca za patrijarhalni svijet više znači tužni običaj nego iskreno saučestvovanje u žalosti sa ožalošćenom porodicom. Njegoš u Šćepanu Malom kaže:

U Crnu su Goru, mimo iđe,

prejevtini starci dozla boga.

Tužilica, u principu, nenamjerno stvara humorne sadržaje u pjesmi koju improvizuje. Sem ako nije u pitanju anakreonski doping, ne bi se mogao naći pouzdan primjer namjernog potcjenjivanja umrloga od strane javne tužilice. S jedne strane, zato što tužilica nikada ne izlaže svoj renome riziku i, s druge, što se u svijesti patrijarhalne žene teško zameće misao da se u tužbalici šali nad odrom ili na grobu. Patrijarhalni čovjek hoće vrlo rado da se podsmjehne grešci i nelogičnosti, ali neće prihvatiti namjerno skrnavljenje običaja. Kad bi slučajno osjetili da tužilica namjerno pravi šalu na račun umrloga ili njegove porodice, taj njezin postupak ne bi za njih imao humorno značenje, nego bi bio ocijenjen kao drskost i nepoštenje. Patrijarhalni čovjek ne ide na sahranu da bi se šalio, ali je vrlo spreman da se za vrijeme tužne svečanosti nasmije svemu onome što se ne slaže sa ustaljenijem obijačjima.

Odnos tužilice prema pojedincima u žalbeničkoj publici, i prema auditorijumu kao cjelini, može da uslovi humorne sadržaje u tekstu tužbalice.

Tuži snaha za svekrom koji je bio istaknuti junak u mnogijem okršajima. Ne može da se pomiri sa činjenicom da mu na podignutoj grobnici nije postvaljen krst. Grobnicu i savremeni simbol, petokraku, koji je zauzeo mjesto krsta, tužilica poređuje sa pojavama koje su nedolične kao predmet s kojijem se može poređivati nadgorobni spomenik. Takvijem poređenjem tužilica se u stvari sveti svojijem đeverima, školovanijem ljudima koji žive u gradu, koji su podigli ocu grobnicu a nijesu ukazali dužnu pažnju njoj, udovici sa sitnom đecom. Tužilica je istakla sve kvalitete i zasluge svoga „svekra bana“, i osobito ih naglasila da bi ukazala na nedoličnost grobnice u kojoj će njezin svekar vječno da počiva. Tužilica kaže da je dobio odlikovanja sa krstovima od kralja Nikole, a eto na grobnici su mu umjesto krstova „rogovi“. Ta tužilica se uklapa u sklonost patrijarhalnoga svijeta da se vrlo teško odvaja od uobičajenijeh formi življenja. Ona ide pravcem poslovične seljačke ljutnje na gospodu i „kaputaše“ koji olako prekidaju osvještane običaje. Zato je ta tužbalica bogatija žaljenjem za narodnijem običajima nego ideološkom i političkom tendencijom. Dešavalo se poslije Drugoga svjetskoga rata da se takav stav tužilice ocijeni kao politička insinuacija, pa je dolazilo do scena koje izlaze iz domena crnogorskijeh običaja.

U tekstu tužbalice pomenute udovice humorno je zvučala neobična slika nadgrobnoga spomenika, na kojemu su „pet rogova na vr glave“, ali se njezin humorni sadržaj ipak uklapao u širu atmosferu koja se formira povodom tužbalice. Humorna slika nadgrobnoga spomenika dâ se primijetiti i u štampanom tekstu pjesme, ali ona čitaocu nudi neuporedivo slabiju ekspresiju od one koju je nudila slušaocima.

Novica Šaulić je zapisao tužbalicu u kojoj se tužilica direktno obraća ženi umrloga koja neiskreno žali svoga muža. Portret lažno ožalošćene žene očuvan je izvjesno i u štampanom tekstu tužbalice, ali on je imao za slušaoce mnogo humorniji sardžaj, jer su oni na licu mjesta sravnjavali istinitost opisa sa licem koje se opisuje. Tužilica se nije izložila nikakvome riziku, ni kao umjetnik ni kao građanin, jer je svojim surovijem obračunom ugodila patrijarhalnome svijetu koji nema mnogo povjerenja u tugu mlade udovice bez đece. A nesumnjivo je da se javna zamjerka tužilice morala oslanjati na ubjeđenje slušalaca da udovica i prije muževljeve smrti nije bila osobito afirmisana kao supruga.

Tužilica se može kretati u okvirima svih uobičajenijeh normi a da, i pored toga, njezina pjesma stvori humornu atmosferu.

Stara žena čiji sinovi intelektualci žive u gradovima dugo je bila sama „na svome ognjištu“. Snahe i sinovi nijesu joj ukazivali potrebnu pažnju, što je došlo do izražaja i na njezinoj sahrani. Umjesto primjerenijeh cipela, obuli su mrtvoj majci obične kućne papuče. Vjerovali su da će taj detalj ukopne ođeće ostati skriven od očiju gledalaca, ispod pristojnog mrtvačkoga pokrova. Međutim, običaj je u patrijarhalnome svijetu da se najbliži rođaci interesuju kako je umrli „naređen“. Sestra umire, stara žena koja takođe ne uživa osobitu pažnju svojih sinova i snaha, uočila je lošu ukupnu opremu svoje sestre. Starica je bila uvrijeđena i tražila je najefektniji put da se osveti nesavjesnijem sestrićima i njihovim ženama. Kad je jedna tužilica, poslije hvaljenja umrle kao uzorne žene i po rodu i po domu, počela da pozdravlja svoje umrle, „zamolila“ je pokojnicu da joj pozdravi brata „koji no je ostanuo u dalekoj Americi“. Sestra umrle glasno je i vrlo namjerno reagovala: „Prekini, amanati božjega! A kako će ti ga pozdraviti, jadna, u daleku Ameriku, kad u tijem papučama te su joj obuli ne može stići ni do pijace!“ Tužilica je sve razumjela, ali nije reagovala, nego  je nastavila da tuži. Ona nije bila ničim pogođena, jer su slušaoci odlično razumjeli pravac replike. U takvoj situaciji slušaoci jedva zadržavaju smijeh. Reagovanje stare žene intimno je vrlo toplo pozdravljeno, pa se scena prepričava u raznijem oblicima na putevima usmene anegdote. Priča se kiti i zaboravlja se đe je nastala. Mnogi je vežu za svoje mjesto, iako se opisani događaj desio na periferiji Titograda alijas Podgorice.

Neuobičajeni odnos tužilice prema drugoj tužilici, koju smjenjuje u tuženju, publika može da doživi kao humornu scenu. Posebno kad se tužilice nadgornjavaju kao u sljedećem primjeru.

Dvije jetrive barabarile se kao tužilice. Jedna bila rodom iz vojvodskoga bratstva, a druga od bratstva bez činova. Prva bi vazda u tužbalici, po običaju, kad odtuži umrloga, pozdravljala po umrlome svoje čuvene pretke – „sve serdare i vojvode“. Jednom je druga jetrva, uobičajenijem načinom, prekinula svoju prethodnicu u tuženju, svoju jetrvu, rekavši:

Daj počini, jetrvice,

od pozdrava rodu tvome –

vojvodskome, glasitome.

E ću i ja da pozdravim

lijepoga roda svoga:

ne serdare ni vojvode,

nego bojne gradolome

što junačkom sabljom maju,

a vojvode ne pitaju, –

                                 to moj rode!

Među tužilicama postoji rivalstvo. Glasite tužilice se bore da očuvaju stečeni ugled, a neafirmisane nastoje da ga steknu. Kada poznata tužilica bez ikakvoga konvencijalnog obzira uskoči u riječ tužilici za koju smatra da je nedostojna njezina društva, toj prvoj nestane glasa kao radio-spikeru kad nestane struje. Time je humorna scena postignuta. Takvo potcjenjivanje obično doživljavaju one tužilice koje pored lošeg renomea tužilice nemaju zavidan ni građanski autoritet.

Odnos slušalaca prema tužilici kao građanki nekijeh puta formira humornu situaciju. Publika sravnjuje adorantski stav tužilice prema umrlome sa njezinijem dojučerašnjim odnosom prema njemu živome, pa u neobičnoj razlici nalaze humorne sadržaje.

Svi pomenuti oblici humora, kao pratioca crnogorske tužbalice, javljaju se na sahranama starih osoba ili lica koja svojom smrću nijesu osobito porazila porodicu. Ako je u pitanju žalost koja obavezuje slušaoce na iskreno saučestvovanje, onda je vrlo malo mogućnosti za javljanje humornijeh prostora u tekstu tužbalice i u atmosferi koja je prati. Ni tužilice koje su u građanskome smislu vrlo tragične žene ne mogu usloviti humornu atmosferu ni u slučaju kada naprave grubu grešku u toku izvođenja tužne pjesme. Na primjer, majka koja je izgubila sina jedinca s pažnjom se sluša na svakoj tužnoj svečanosti, jer se pouzdano zna da će ona poslije pominjanja umrloga prijeći na svoj tužni teren i saopštiti toliko puta izvođenu potresnu tužbalicu. Njezino tuženje prati potpuna rekvijemska atmosfera.

Obim humornijeh prostora u tekstu pjesme i u atmosferi koja se formira povodom takve tužbalice-pjesme zavisi od društveno-istorijskijeh i etno-psihološkijeh karakteristika sredine u kojoj se održava običaj tuženja za umrlijem licima. U plemensko-bratstveničkoj i boračko-agonalnoj sredini, kakva je bila patriajarhalna Crna Gora, postojali su povoljni uslovi da se formiraju humorni trenuci na svečanostima koje su samo oficijelno tužnoga karaktera. U takvoj sredini običaj je prelazio značaj intimnoga porodičnog događaja. Prema tome, humor je samo pratilac narodne tužbalice u pojedinim njezinijem vidovima, a ne kategorija koja se situira u ontološko značenje pojma – narodna tužbalica.

Opet to, ali drukčije

Ja tebi, gospo, ovaj venac prilažem,

na nekadašnjoj što ga savih livadi,

gdje nikad nije pastir stado pasao,

niti kosač nikad kosio, tek pčelica

rudinom leti nedirnutom, proletnjom,

Gradinar Stid je topi rosom potočnom,

tu samo urođena bere nevinost,

u srcu što se razvija bez učenja,

a branje grešnicama nije slobodno.

Euripid

U neprekidnome nizu pjesničkijeh svjetova usmene poezije onaj koji je umjetnik, ipak, samo se sposobnošću stvaranja razlikuje od kolektiva običnijeh. Njegova znanja o životu (obrazovanje kao uopšteno iskustvo, ono što ga prisajedinjuje savremenoj mu kulturi) ne uzdižu ga iz zajednice kojoj pripada. Samo ličnijem poimanjem stvarnosti, predstavama o sudbini čovjeka i svijeta, zagledanošću u život i obdarenošću za dublje doživljavanje izdvaja se pjesnik od svijeta prosječnijeh. Narodnoga umjetnika nije podsticala svjsnost potrebe stvaranja, nije on znao da obavlja važan posao, pjevao je po nagonu, vokacija nadahnuća okrenula ga je maticom pjesme. Sentom je došao u poeziju! Vuk Karadžić je preciznom definicijom varijanata – „opet to, ali drukčije“ kazao mnogo više od upućivanja na razliku između dvije pjesme, istkao je specifikum individualnog pjesnika, ono što ga čini stvaraocem i razlikuje od pjevača reproduktivca. Vuk je naglasio tvorca varijante i kao kritičara koji nema drugijeh mogućnosti da saopšti svoja neslaganja sa prethodnikom osim da pokaže kako bi on sam uradio taj isti posao. Tako je istaknut jedan vid kritike koji je živio stalno u razvitku usmene književnosti, a koji se u genezi pisane literature nije mogao pojaviti ni zamisliti.

U toj kritici ili mijenjanju već nastalog, kvarenju ili popravljanju, dodavanju i oduzimanju manifestuju se pjesničke individualnosti. U tijem momentima treba tražiti pojedinca koji je bio oplođen mišlju i osjećanjem da sve ne usvaja, da se ne slaže. Tražiti umjetnika naćeranoga moranjem saopštavanja doživljenoga da stvara, mijenjajući tuđa rješenja. Ta pojava lako se uočava u epskoj usmenoj poeziji, a nešto teže u lirskoj. Usmena lirska pjesma je kratka, iako se u cjelini  pamti, često je konzervirana rimom (mnogo češće nego epska pjesma) i prati je uvijek melodija. Dok je epska usmena pjesma postala i živjela da se priča uz gusle, lirska pjesma je imala svrhu da se pjeva uz jednu određenu melodiju koja više pruža vokalni no tekstualni užitak slušaocima. Ali, pored svega toga, i na kratkim lirskijem usmenim tekstovima mogu se sagledati i kompletne pjesničke fizionomije. Za primjer uzmimo jednu pjesmu u dvjema varijantama. Prvu je zapisao Vuk Karadžić, a drugu Veljko Marović više od sto godina kasnije. Obadvije su iz Grblja.

Vukova:

Mare čuva pauniće

i bijele golubiće

u rudini pelinovoj.

Kod njih cvijeće beriješe,

pa ga u kitu ukićaše,

u vijenac uvijaše,

pak u Mletke pošiljaše,

pak ga zlatom zlatijaše,

pa ga kumu darivaše.

Marovićeva:

Mare čuva paunove

i bijele golubove

uz rudine pelinove.

Na dan pero sabirala,

u Mletke ga pošiljala,

da se pero zlatom zlati,

da daruje dva đevera

i sve svate.

Te dvije varijante predstavljaju dva različita pjesnika. Prvi je slikar stvarne, obične svakidašnjice i ne odmiče se od opisa događaja. Đevojka iz prve pjesme bere cvijeće za svoje svatove kao i svaka druga udadbenica. Ona vrši posao svijeh isprošenica koji je njihov običaj i dužnost.

Drugi pjesnik, međutim, nije tako doživio đevojku koja sprema darove za svoje svatove. Mare iz njegove pjesme ide ko zna kamo slijedeći lepršavu ljepotu iz nepregledne rudine pelinove. Njezino kretanje samo je vidljiva slika duhovne šetnje, đevojačka mašta se materijalizovala, to je oblačak misli zalebdio za trenutak i uhvaćen u kairoskom prolazu kroz pelinove zemlje. Sva je pjesma u kretanju, sve u njoj teče kao i misli đevoječke, a tečni glas v u tri prve riječi (paunove, golubove, pelinove) to posebno i naglašava. Ali moć pjesnikove inspiracije još nije u zenitu, tek nadolazi snaga za jelenski skok preko ambisa koji premošćavaju samo čelnici među pjesnicima! Mare, sad vila đevojka, ne zadržava se u prvoj varijanti berući cvijeće, pjesnik je vidi u hodu njezinu za krilima kao čuvaricu misli i gospodstvene zapaljenosti duše. Ona samo to čuva do neizguba! Prva Mare u rudini pelinovoj obavlja jedan posao, bere cvijeće, slaže ga u kitu, plete vijence i šalje ih u Mletke. A Mare iz druge varijante ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero otpalo u ljubavnoj igri krilate ljepote. Kao da se njezina obuzetost ljubavnijem mislima odslikava u ljubavi razigranog jata, a nađeno pero, svatovski dar, rodilo se uz svadbe ptica. Đevojačka misao ide uz rudine želja kao, eto, i ona što ide pelinovijem rudinama. Drigi pjesnik je imao jako estetsko opravdanje da cvijeće zamijeni perjem, jer postanak pera i način na koji Mare do njega dolazi naglašava ga kao svatosvki dar prvoga reda. Drugi pjesnik ispravlja prvoga i ta ispravka zadivljuje logikom estetskog osjećanja, skladnošću poetske meditacije.

Vukov pjesnik-pjevač sprema cvijeće u Mletke da se pozlati, zaboravljajući da cvijeće ne trpi ukrašavanje, jer je svako kićenje cvijeća njegovo kuđenje. Cvijeće samo sobom ima dovoljno ljepote, kao što ima zlato sjaja i voda bistrine! Prvi pjesnik bio je odviše praktičar licem okrenut stvarnosti svakidašnjice i njije se, u opservaciji života, uzdigao od prosječnog svijeta.

Ta dva pjesnika potpuno se razlikuju i u načinu prenošenja stvarnosti u umjetničku sliku. Prvi kroz shvatanje ljudi svoga vremena i svoga dana gleda svijet i prenosi ga u slike pjesama. Drugi pjesnik nadlijeće sve efemernosti, sve zahtjeve praktičnoga tekućeg i neminovnoga rezona kolektivne psihe društva čiji je dio i on sam. Kod njega je istina u opštem, u konačnome smislu i nepovrijeđena je vremenski organičenom i prostorno lociranom odlukom. On platno pojava koje se glase vječitom logikom realnoga bitisanja pretkiva u umjetničke slike ne odmičući se ni za lijek od naturalne istine, nego je samo magijom umjetnosti naglašava, daje joj poetski život. Njegova aromatična vina nemaju ništa sem sokova grožđa!

Pjesnikovo neslaganje sa prethodnikom pokazuje zadivljujuću preciznost. Mare iz prve varijante čuva golubiće i pauniće u pelinovoj rudini i bere cvijeće, čitave kite i vijence. Drugi pjesnik to ne ispravlja jer zna da pelinova rudina, pjeskovita prisojna strana, nema toliko svatovskoga cvijeća da bi Mare pravila čitave vijence. Kad je naglašena jedna rudina, to je onda ograničeni prostor na kome se stalno čuvaju golubići i paunići i tu zato ne može biti pravoga, cjelovitoga cvijeća. Cvijeće raste ili u bašči ili na divljoj racvjetaloj livadi, darovno cvjeće treba da bude ono koje je raslo drugujući sa ljudskom rukom i kome je krvotok utočen iz sunca i kondira. To je cvijeće intime jer je zaliveno osjećanjem koliko suncem i vodom! Planinsko i livadsko cvijeće živi u nepovrijeđenijem sokovima divljine, ono je pusto vilinsko bilje koje su uzgajale zore i rose, mitsko i čarobno, a duša je njegova u nedodiru prije branja. To je sveto čarobno bilje čija je ljekovitost ljepota. Ako se takvo cvijeće dariva, onda se preko njega poklanja ono nešto divlje, vilinsko i božje, ono što je bilo neviđeno okom i nedohvatno rukom! Cvijeće iz bašče poklanja sva zalivanja, šaptanja i milovanja, a planinsko poklanja nedodir, sutone i svitanja. Drugi pjesnik, dakle, zna da rudina pelinova koja je paša, pa bilo da je golubova ili paunova, niti može dati intimu cvijeća iz bašče, niti čar gorskijeh šumova. Nema u toj rudini cvijeća priličnog za vilinske mašte.

Mare iz Vukove pjesme, užurbana i praktična đevojka, bere skromno cvijeće, onako kakva je i ona. Čobanica hoće da se uda pa treba nabrati cvijeća i darivati svatove. Vukov pjevač-pjesnik nije osjetio ni smrt cvijeta. Cvijeće branjem umire, a samo za tren vaskrsne u momentu poklanjanja. Njegov život je svježina, ono mora bistriti suzama jutarnje rose kad se predaje nekome. Svrha cvijeća kao poklona je samo u trenu, u momentu darovnoga predavanja. Zato što druge koristi nema, cvijeće je najljudskiji, najistinitiji poklon, pravi dar od srca. Umrlo cvijeće je najtužniji mrtvac na svijetu, jer tek svojom smrću ono bolno ukazuje na svu čarobnost umrle ljepote. Vukov pjevač to ne osjeća, nego cvijeće udara na grozne muke. Šalje ga u Mletke da ga okuju zlatom, naručuje mu zlatni kovčeg, pa onda mrtvijem cvijećem, kao uvenulijem životom, dariva Marine svatove. Pjesnik druge pjesme i njegova Mare užasnuli bi se od takvoga dara. Mimo pravog pjesnika prošla je neopaženo sva fantastična polifonija života cvijeća, ono je za njega šarena trava koju treba sa zlatom pomiješati da bi nešto zavrijeđela. Vukova Mare šalje cvijeće u Mletke da se pozlati, skoro da čitamo između redova da ona plaća tu pozlatu. Pjesnik se ne odmiče od praktičnosti i stalno je prizemljen. Drugi pjesnik ide širinama! I nepregledne rudine pelinove, i jata golubova i paunova, i đerdan dana nanizan biranijem perima, i let svakoga pera u Mletke slivaju se u sjajnu hiperbolu đevojačke uznesenosti u ljubavnijem mislima. Pjesnik je prizvao sve vidljivo da se razbukti veličinom jedne duše istrajne u nadanju, postojane u božanskoj želji. A ko se može oteti doživlaju da svako pero leti u Mletke nošeno samo Marinom mišlju! Sve drugo ide, ono samo leti, zašto je golublje ili paunsko pero no da leti! Kako bilo da bilo, uglavnom, nema traga one naglašenosti iz prve pjesme da đevojka baš stvarno nešto sprema u Mletke. Drugi nas pjesnik uvodi u luku istinite iluzije, te se može povjerovati da pera odista u Mletke putuju. Pjesnik je otvorio sve pore duha i talasi usijane imaginacije odjedrili su ga onamo đe izabranici stižu. A zašto njegova Mare dnevno izabere samo po jedno pero?

Isprošena đevojka stalno je obgrljena snom udaje i ta je misao prati kao i kucanje njezina srca, stalna je kao i disanje. Mare tokom cijeloga dana traži pero i nalazi ga, da bi nastavila sjutra isto traženje, jer je vodi stalno i ista misao. U ljubavnoj igri golubova i paunova s golubicama i paunicama njihova pera precvjetavaju, ali Mare bira samo po jedno. Kao što je i trenutak koji je čeka samo – jedan! Đevojka iz Vukove pjesme je realno užurbana, bere puno cvijeća, čitave kite i vijence. A Mare iz druge pjesme prolazi pelinove rudine da ubere dnevno jedno pero, A kad ona, Mare iz druge pjesme, umije da odabere onakav dar – bijelo pozlaćeno perje, onda je teško i naći prilično pero, pero koje će i dalje ostati pero, a zlato mu biti tek dodatak, biće pero pozlaćeno. Marin vilinski hod za ljepotom kroz pelinovo carstvo, smisao njezin da pronađe dati dar i biranje pera jesu stavke koje se slivaju u sliku gospostvenosti njezinih osjećanja.

Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga prethodnika, ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio u rudine pelinove. Usmeni pjesnik strogo pazi na značaj boja. Polje je kod njega uvijek zeleno, jer zelena boja ističe ono što se na polju događa: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja i dr. Ako se po zelenome polju igraju konji, oni su vrani, a konj zelenko pase i osluškuje. Naglasak je u pritajenom prisluškivanju, pa konj zelen na zelenome polju i treba da je nevidljiv da bi mogao čuti nešto tajno i skriveno. Usmeni pjesnik, dakle, usaglašava boju sa događajima o kojima pjeva. Gora je u usmenoj pjesmi uvijek čarna. Gusta, zelena gora, naglašena udaljenošću, prelazi u zeleno-tamnu, gotvo crnu (čarnu) boju, a gora treba da bude takva da bi nudila iznenađenje i opasnost svatovima i karavanu. Vuci i hajdučka četa izabrali su baš čarnu goru. Tajnovita čarna gora uvijek nagovještava neku slutnju, nešto što će se dogoditi, obećeva iščekivanje, a relano polje ističe jasnoću događaja koji se posmatra.

Pelin je bilje pjeskovitijeh, sunčanih i prisojnijeh strana. Bjeličastom stabljikom, blijedijem naličjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanog zelenila, rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. One su zeleno osjenčene, ali dovoljno zelene da istaknu prolazak đevojke i ptičjega jata. Svatove treba tako posmatrati da bi se viđele nevjestine oči i trepavice, i tu pomaže jaka zelena boja. Rudine pelinove pod suncem su strane uzdržajnijeh boja, a grudve bijelijeh golubova čuvaju ih od jednoličnosti. Bokori šarenih paunova sve to magličasto, uznijeto i čarobno opominju na prisustvo živog, običnog svakidašnjega svijeta i života. Na perju ta dva jata ptica sve su boje svatovske nošnje iz Grblja. Pored boje, i zamišljenosti, melanholično tužni miris pelina opomenuo je pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme. Usmeni pjesnik uvijek usaglašava miris cvijeća i bilja sa ljudskijem osjećanjima, najfinije nijanse čovjekovijeh osjećanja pronalazi u cvijeću, antropomorfizuje cvijeće, pa relacije osjećanja i živoga mirisa bilja veoma su bliske. Ruzmarin je mirisom proglašen đevojačkijem cvijećem, bosiok upućuje na groblje, smilje povučeno u odaje tuge i uspomena, a dunja poistovijećena s dušom đevojačkom. Zašto se, recimo, nevjesta među đeverima poredi sa dunjom među listovima:

Lijepo l’ je niz polje gledati

žutu dunju među listovima

i đevojku među đeverima…

Žuta dunja, nježno obgrljena listovima, zri u jesen kad se momci žene, ali, pored toga, miris dunje bio je odlučujući za pojavu poređenja udadbenice sa dunjom. U usmenoj svatovskoj pjesmi ne naglašava se potpuna otvorena radost đevojke koja se udaje. Car li bijah dok đevojka bijah! Udaja je napuštanje jednoga toka života i prelazak na drugu, nepoznatu, obalu. Udaja je radost, ali propletena finom, tihom tugom, to je glas sreće s prizvucima žalosti. A takav je i miris žute dunje. Kako dunja vene ona sve jače miriše da bi našla smrt u vrhuncu svoga mirisnoga daha. Osjećanja đevojke među đeverima takva su. Đevovanje se gasi i sve ljepote ranije slobode na putu do novoga doma slivaju se u tužne tonove, u nezaborav na đevovanje-carovanje. I zasita, patrijarhalna đevojka među ručnijem đeverima ne može imati skladniji predmet s kojim se ona može porediti nego žutu dunju među listovima! Dunja među listovima i đevojka među đeverima toliko se unutrašnjijem harmonijama približavaju da se u poredbenoj slici pjesme stapaju u jednu ljepotu. Poznavanje najskrivenijih tajni boja, mirisa i čovjekovijeh osjećanja omogućilo je pjesniku da rudine pelinove prihvati od prethodnika. Pelin nije mirisan samo cvjetovima nego svijem bićem, svakom svojom liskom, svom svojom vidljivošću iznad zemlje koja ga je rodila. Pelin je sav obuzet malo naglašenim, ozbiljnijem mirisom, kao i Mare mišlju svojom. Boja pelina i miris njegov se dopunjavaju, to je pjesnik osjetio i uzeo.

Usmeni pjesnik i u epskoj i u lirskoj pjesmi, po običaju, slika ljepotu đevojačku, ako ne ide u detalje, što je rijetko, onda obavezno kaže da je lijepa, ljepota-đevojka. U obadvije pjesme o Mari iz Grblja ne kaže se ni riječ o izgledu đevojke-isprošenice. Pjesnik se potpuno okrenuo njezinom unutrašnjem životu. Ona je preokupirana mislima i osjećanjima, to osjvjetljava njezino cijelo biće, i to je stavljeno u prvi plan. Ostavljeno je otvoreno pitanje da li je ona pored svega još i lijepa đevojka. Je li to trebalo naglašavati kad je već isprošena?

Prednost drugoga pjesnika naglašavaju još ritam i rima njegove pjesme. Rimovanje prva dva stiha odzvanja muzikom pripovijedanja, a posljednji stih, upola kraći od ostalijeh, kao da preziđuje pjesmu, zaustavlja pjesničku priču tamo đe treba. Umjetničko bogatsvo te pjesme dopunjava se njezinijem nagovještajima.

O poslovicama

Poslovica je književno, lapidarno iskazano zapažanje o životu. Škrta je u upotrebi izražajnijeh sredstava, a ostvajuje maksimalni izražajni obim. Ispeci pa reci, na primjer.

Književno, lapidarno iskazano, pitanje sa zažetijem odgovorom naziva se poslovična pitalica. Na primjer: Pitali magarca ima li šta gore od bobove slame? Ima, prazne jasle. Poslovična pitalica, kako kaže Vido Latković, nije ništa drugo nego kratka anegdotična priča oslobođena svijeh opisa radnje ili situacije u kojoj se radnja zbiva, zajedničke strane poslovice i poslovične pitalice jesu formiranje suda o izvjesnoj pojavi i zaokruživanje misaonog zaključka o njoj.

Riječ poslovica je ruskog porijekla. Ušla je preko knjiga u jezik kojijem govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Iako su je prije Vuka Karadžića upotrebljavali Zaharije Orfelin, Dositej Obradović, Jovan Muškatirović i drugi, Vukov zbornik ju je popularisao i uveo u maticu živoga jezika. I to zbornik koji je objavio na Cetinju 1836. godine pod naslovom Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi. U Vukovom Srpskom rječniku od 818. godine ima riječ poslovica, ali ne u značenju latinskoga naziva proverbium, odnosno u značenju koje je poslije Vukova zbornika poslovica opšteprihvaćeno.

Poslovice su stare bezmalo koliko i organizovani jezik. Imaju ih svi narodi svijeta. Bogatstvo i karakter poslovica jednoga naroda zavise od istorijske komunikativnosti njegove, stepena i karaktera njegova istorijskoga i duhovnoga razvitka. Poslovice su utkane u umjetničko tkivo najstarijih književnih djela – Homerovih spjevova, Biblije, pjesama i priča drevnijeh istočnih naroda i dr.

U Njegoševom djelu usmene poslovice postale su sastavni dio umjetničkoga teksta. Ugrađene su u konkretne lokalne cjeline, a njihova misaona poruka logično proizilazi iz situacije koja se opisuje. Zato se usmeno porijeklo tako upotrijebljenijeh poslovica pokazuje indirektnom svojom službom.

Usmene poslovice poslužile su Njegošu na nekoliko načina. Nekad iskazuju misao univerzalnoga značaja na ravni objektivne ideje djela, nekada ih izgovaraju lica koja hoće da izraze svoje subjektivno, aperceptivno, gledište, a nekad su dio govora lica koja nastupaju uime određene društvene strukture. Kako je Njegoš mijenjao jezičku formu usmenijeh poslovica, prilagođavajući ih prirodi stiha koji upotrebljava i zakonitostima svoje poetike, pokazuje razlika između gramatičkog oblika poslovica koje je Vuk Karadžić objavio na Cetinju 1836. godine i novoga oblika koji im je dao Njegoš u Gorskom vijencu. Evo nekoliko primjera:

Vuk                                                               Njegoš

U dobru se lako ponijeti.                         U dobru je lako dobro biti,

na muci se poznaju junaci.

Vuk                                                              Njegoš

Zabada trn u zdravu nogu.                        Što zborite? Jeste li pri sebi?

                                                      Trn u zdravu nogu zabadate!

                 Vuk                                                               Njegoš

Vještica na svoju krv trči.                       Zla mrznome činit ne možemo,

                                               ako nam je mio ili svojta,

                                                         trag po tragu njegov iskopamo.

                 Vuk                                                                 Njegoš

Ja kuj, ja ne mrči gaća.                            Što se mrčiš kada kovat nećeš?

Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?

Vuk                                                               Njegoš

Kad se kučka nauči žrvnje                       Ovaj drži za rep adži-Adža

lizati, ili kučku ubij, ili                             i puštit ga zadovijek neće,

žrevnje slomij.                                          dok pogine kučka ili žrvni.

Vuk                                                               Njegoš

Bio rvat na Kosovo.                                 Kakvu sablju kažeš i Kosovo?

Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo,

pa ja rva i tada i sada,

ti izdao prijed i poslijed!

Gotovo da nema poznatijeg proznog djela u crnogorskoj književnosti u kojemu usmene poslovice ne figuriraju kao detalji dijalekatskoga i lokalnoga govora pojedinijeh likova. A one su nezaobilazne piscu posebno kada dočarava govor likova iz seoske sredine. Za tu pojavu reprezenti su Sjepan Mitrov Ljubiša, Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić.

Poslovice se javljaju u običnoj prozi, u ritmičkoj prozi i u stihu. Vjeruje se da ih je u vrijeme njihova postanka bilo više u običnoj prozi nego što ih je takvijeh bilo u vrijeme Vuka Karadžića, ili što ih ima u sadašnjem njihovu trajanju. Kroz stalnu upotrebu postepeno su dobijale svečani ton i ritmičku organizaciju. Na primjer, poslovica Sloga u kući najveća je sreća prešla je u ritmičkiji i pjesničkiji oblik Složna braća kuću teku, da bi se proces završio u organizovanom ritmičko-stihovnom obliku, koji sadrži cjelovitu pjesničku sliku, Složna braća nove dvore grade, / a nesložna stare razgrađuju. Ali ne znači da je savršeniji oblik obavezno i uvijek potiskivao nesavršeniji, koji je bio stariji. Upotreba jednoga od oblika zavisila je od duhovne konstitucije lica koje se služi poslovicom, od namjenskoga pravca poslovice i od karaktera govora u koji se ona situira.

Veliki broj poslovica je u stihu koji može biti tonični – stariji i akcenatsko-silabički – mlađi. U toničnom stihu poslovica česta je aliteracija. Na primjer: Vrana vrani oči ne vadi, Zbog sirota sunce sija. Ponekad takve poslovice imaju i rimu: Hrani sirotu za svoju sramotu. Taj tip poslovice osvjedočava svoju duboku starinu.

Od akcenatsko-silabičkijeh stihova desterac je najčešći: Sirotinjo, i bogu si teška, Zla vremena nema bez snijega. Rjeđe se javlja simetrični (lirski) deseterac: Dlaka po dlaka eto bjelača, zrno po zrno eto pogača, kaplja po kaplja eto Morača. Može biti simetrični osmerac: Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija, sedmerac – Kako sam se uzdala, dobro sam se udala, šesterac – Kog ubije ruda, onom nema suda i dvanaesterac – Mučno čovjek uvjek može jedno biti.

Poslovice se najčešće javljaju u ritmički sređenoj prozi kojoj su rima i asonanca najčešće ritamsko sredstvo. Obično se rimuju posljednji slogovi dviju ili više sintaksičkijeh cjelina koje su istovremeno i posebne ritamske cjeline. Na primjer: Što sa zlom dođe, s vragom prođe. Može rima da ima u poslovicama slobodnu primjenu, a nijesu rijetke nepravilna i nepotpuna rima. Ritamska sređenost postiže se i drugijem različitim stilskijem sredstvima, jer su stvaraoci poslovica koristili za postizanje metaforičke slike sve što im je moglo poslužiti za rječito iskazivanje zapažanja o životu.

Poslovice nijesu opstojavale samostalno, kao što ni danas ne opstojavaju izdvojeno, nego samo kao sastvani dio priče, pjesme i različitijeh oblika govorenja. Potrebna poslovica, koju je čovjek nekada ranije naučio, iskrsavala mu je u svijesti tek kad ju je prizvala asocijacija koja se misaono dodiruje sa njezinom suštinom. Zato je bilo teže sakupljati usmene poslovice nego bilo koji drugi oblik usmene književnosti. To je i Vuk Karadžić istakao: „Za pjesme i pripovijetke može čoek koga pitati da mu ih kaže, ali za poslovice ne može (kao ni za riječi), nego, kad se govori, valja paziti i čekati dok se koja ne rekne u razgovoru.“

Svaka riječ, bez obzira na svoj obrazovni nivo, upotrebljava poslovice kao sredstvo za potkrepljenje ubjeđenja koje iskazuje nekome. Poslovica mu dođe nekako kao svjedok, kao jemac istine koja treba da se istakne. On u govoru ima najčešće snagu argumenta kojijem se brani izvjesni stav, pa zato dobro dođe, ne samo kao stilsko i govorno pomagalo, nego i kao definisana istina o kojoj ne treba diskutovati. Takva funkcija poslovice podržana je dugom upotrebom kroz koju je verifiovana njezina vrijednost i utvrđeno pravo da svjedoči o istini sa kojom se ne treba sporiti. Prizivanje poslovica u svakodnevnome govoru temelji se i na činjenici što, u načelu, pojedinac ima pozitivno određenje prema narodnom, kolektivnom geniju. Psihološka i etička struktura pojedinca kao socijalnog bića uslovljavale su njegovo poštovanje dokaza koji su smješteni u poslovicama. Odnos prema poslovicama ima zato viši pozitivni koeficijent u društvima patrijarhalne kulture, u seljačkoj sredini u kojoj i danas poslovica živi najaktivnije, nego pak u urbanoj sredini i u društvu visoke savremene kulture. Pojedine društvene strukture, vjerske i staleške konfesije, u prošlosti mogle su da imaju tabuisan stav prema poslovicama u kojijem je bio sažet kodeks normi i ponašanja date strukture ili konfesije. Na primjer, za društvo u kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kada se osveti ko da se posveti morala je da ima aksiomatičnu vrijednost. Ljudi koji su se mirili s ropstvom, kao i oni koji su nepogovorno poštovali silu vlasti, održavali su poslovice ovoga tipa: Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj, Koju ruku ne možeš posjeći – ti je poljubi i sl. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom – ti njega hljebom. U hajdučkoj družili, u doba buna i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Status rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne smijem od Boga, ako ću pravo ne smijem od bega. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi, seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu ne treba vljerovati. Kada usahne snaga i pritisnu godine, ostaje ljudima utjeha da  Bez starca nema udarca. Mirenje sa ekonomskijem stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako neće Božić kaše, a ono hoće đeca. Izvođenje besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljivoga lica ili situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna izreka s bezazlenijem i diskretnijem humorom: Bunar voda svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. Eto tako je svaki vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici.

Poslovice koje su prenosile istine kao opšteljudske poruke nijesu bile omeđene nikakvim konfesionalnim kočnicama. Takva je Um caruje, a snaga klade valja. Životne pojave čije se izvorište ne može kontrolisati zakonitostima iskustvenoga svijeta uslovile su postanak poslovica dubljega smisla i metafizičkoga smjera: Jedna koza okozila dvoje jarića, pa od jednoga koža dospije na ciganjski bubanj, a od drugoga na jevanđelje.

Poslovice su imale konstantniji značaj u međuljudskijem odnosima nego bilo koja druga vrsta usmenoga književnog stvaranja. Priče, pjesme, pitalice, zagonetke, brzalice i teatrološki tekstovi služili su samo pojedinijem situacijama. Morala je biti prigodna prilika da se pripovijeda, pjeva, odgoneta i glumi. Poslovice su, međutim, pratile svakodnevni govor u svakoj njegovoj manifestaciji. A u vrijeme kada nije bilo organizovanoga školstva, poslovice su imale značaj filozofskog, etičkog i pedagoškog repetitorijuma u kojemu se akumuliralo ono što je trebalo pamtiti.

Nije nimalo slučajno što u našemu jeziku nema izgrađenoga pojma kojijem bi se imenovala semantika poslovica. Poslovica je bila stalna potreba i svakodnevna navika, pa je njezina izuzetna frekventnost i uintegrisanost u ljudski govor zamjenjivala njezino ime. Umjesto imena, kako veli Vuk, reklo bi se: Štono ima riječ, Štono stari vele i sl. Poslovice nalikuju na neke stare narodne običaje koji su upražnjavani, a nije im se znala prava svrha. Izvođeni su stoga „što se valja“, što treba, zato  što su ostali od starina. Pozivanje na poslovicu značilo je i sigurnost da se dokaz koji se utvrđuje poslovicom oslanja na iskustvo u koje jednako vjeruju i lice koje se služi poslovicom i njegovi slušaoci.

Ne bi trebalo smatrati da su sve stihovane poslovice, koje se sretaju u usmenijem pjesmama, postale kada i pjesme u kojima se nalaze. One su, doista, mogle postati, kao što će se viđeti, kada i pjesma, ali mogle su biti i preuzete iz svakodnevnoga govora. Trebalo ih je samo ustihovati i versifikativno primijeniti datoj pjesmi. Mogle su poslovice ostati integralni dio pjesme kroz sve mijene usmenoga prenošenja, a mogle su ući u pjesme i mnogo kasnije, na jednoj od stanica dugoga puta pjesama od njihovoga postanka do zapisivanja. Teško je povjerovati da je poslovica Teško svuda svome bez svojega, čija je poruka stara koliko i društvo koje priznaje krvno srodstvo, postala kada i pjesma Ženidba Dušanova, čija dva posljednja stiha zauzima. Vjerovatno je da je pjesniku-pjevaču prilikom stvaranja, odnosno prerađivanja, pjesme bila dobrodošla gotova poslovica, u čiju istinu jednako vjeruju i pjevač i njegovi slušaoci, da njome efektno završi pjesmu. Varijante Ženidbe Dušanove postojale su i prije pjesme koju je Vuku saopštio Tešan Podrugović, u kojoj je pomenuta poslovica, ali hajduk Tešan, koji je proveo život bez porodice i rođaka, bio je psihološki predisponiran da upamti tu usmenu poslovicu i da je primjeri pjesmi o caru Dušanu koga spašava njegov sestrić Miloš Vojinović.

Hrišćansko uvjerenje da je misao o duši stalna čovjekova obaveza imanentno je čitavoj srednjevjekovnoj hagiografskoj literaturi i širokoj hrišćanskoj javnosti. Poslovica Bolje je izgubiti glavu nego dušu stara je koliko i hrišćanska ideologija. Usmenome pjesniku nije bilo ništa lakše nego da savjet koji majka Jevrosima daje svome sinu Marku Kraljeviću, u pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška, Uroš i Mrnjavčevići, osmisli poslovicom koja dušu stavlja iznad glave. Starac Raško je gotovu poslovicu obukao u deseterac i utkao je u tekst:

Nemoj, sine, izgubiti duše:

bolje ti je izgubiti glavu,

nego svoju ogriješit dušu!

 

Kad se odmjeravaju hrabri protivnici ujednačene snage, ili kada se zamjera kakvoj sili što suviše svoje snage iskazuje na nejačemu, kaže se: Vuk neće na vuka. U crnogorskoj usmenoj pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka ta poslovica je prenijeta u desterac i pretvorena u poetski aforizam naglašene ekspresivnosti. Njom su lapidarno okarakterisana dva lika i čitav jedan događaj:

Vuk na vuka ni ponoći neće,

ama hoće junak na junaka,

Avdi-Ljuca na bijesna Vuka.

Nesumnjivo je da je poslovica koja govori o čovjeku hude streće živjela i prije svoga stihovanoga uobličenja kojim pjesnik sažima dramu tragične heroine:

Jao, jadna, ude li sam sreće!

Da se, jadna, za zelem bor vatim,

i on bi se zelen osušio!

Kad bi poslovica jednom dobila sređen ritmički oblik i stihovnu postojanost, izašla bi iz pjesme i, pripremljena za lako pamćenje, nastavila da živi kao i sve poslovice koje nijesu ni ulazile u pjesmu. Postoji psihološka vjerovatnoća da su slušaoci pjesama u kojijem se nalaze poslovice bili najbolji popularizatori tijeh poslovica. Slušalac koji je emotivno doživio pjesmu pamtio je ne samo poslovicu nego i događaj, razvijen u priču i poetske slike, koji eksplicira misao sadržanu u poslovici. Stvoreni su, dakle, svi uslovi da se takvome slušaocu poslovica ucijepi u pamet i da mu kasnije iskrsne u sjećanju kada gođ se primjeri situacija koja se slaže sa porukom opjevanoga događaja. Čovjek koji je na taj način zapamtio poslovicu mogao je kansije njezinu upotrebu da potvrdi, ako ustreba, najboljijem primjerom kojim se potvrđuje istinitost poslovice. To je imalo relevantan psihološki značaj za svakoga pamtišu poslovica. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme kada knjiga nije bila sredstvo masovne kulture živi govor bio mnogo više sredstvo afirmacije jedne ličnosti nego što je to danas.

Ima jasnijeh dokaza da su poslovice nastajale kada i pjesme u kojima su upotrijebljene. Poslovica Zakleli se Turci na pogaču / da ne vojšte nigda na Moraču mogla je nastati samo kada i pjesma Uskoci, koja je objavljena u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića, odnosno varijanta na istu temu Klorinda srpska koju je Njegoš objavio u Ogledalu srpskom. Poslovica govori o turskome porazu na Morači koji je opjevan u pjesmi, upravo o događaju poslije kojega su se Turci zaklinjali da više neće kretati na Moraču. Ta poslovica ne izražava misao šireg značaja, kao ona u pjesmi Ženidba Dušanova, nego samo daje rezime jednoga konkretnoga događaja. Poslovice koje su nastajale kao uslužno sredstvo pjesme najčešće imaju ograničen dijapazon svoje poruke i zato nije teško odrediti da li je poslovica postala kada i pjesma kojoj služi, ili je kao opštepoznata istina poslužila pjesniku u jednom trenutku za potkrepljenje pojave o kojoj govori.

Svaki pokušaj tematske klasifikacije poslovica ostaje u okvirima formalne podjele koja ima svrhe samo kao pomoć čitaocu da nađe poslovice na temu koja ga zanima. I najdetaljnija podjela uvijek se sukobi sa poslovicama koje ne odgovaraju ni jednoj od predloženijeh tema u klasifikaciji. S druge strane, neke od poslovica mogu tematski da pripadaju nekolikijem vrstama. Vuk Karadžić je utvrdio nemogućnost pouzdane klasifikacije poslovica. On kaže: „Pored svega što bi se poslovice mogle razdijeliti na više redova, ja sam ih do sada sve zajedno pometao azbučnim redom.“ Ta Vukova misao ima šire značenje nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Vuk je i tu, kao i mnogo puta, prividnom nepreciznošću precizno kazao svoje vjerovanje, sumnje i nedoumice. Da je osjetio da se može napraviti ikakva druga bolja podjela, on bi to nesumnjivo i uradio.

Nemogućnost podjele poslovica uslovlejna je ne samo tematskom kompleksnošću, nego i mogućnošću različitoga značaja gramatičkog iskaza date poslovice. Često ne mora da znači da je jedna poslovica iskazivala u svakoj narodnoj upotrebi samo ono što nama danas kazuje kao autonomni tekst koji se čita u zbirkama. To uostalom pokazuje i njegova sadašnja upotreba u živome govoru. Na primjer, poslovica Kad se osveti ko da se posveti pokrivala je svojim normativnijem značenjem jedan učvršćeni i utemeljeni etički stav, ubjeđenje jednoga društva, narav jednoga vremena. Hajduk je morao da tu poslovicu smatra kao amanet svoje porodice. Međutim, ta ista poslovica mogla je da ima i drukčiju poruku. Kada je trebalo razumjeti nečiji osvetnički podvig koji dalje širi zlo i potražiti izvor zločina, tom poslovicom nije se pravdao sami čin, nego se objašnjavala njegova uzročnost. Poslovica Ko pobježe ne plače mu majka odražava privrženost življenju po svaku cijenu, sadrži misao da se život ne može kompenzovati nikakvim etičkijem ekvivalentom. Štampani tekst poslovice prenosi nam takvo značenje. Ali u posebnoj upotrebi, kada je trebalo ošinuti ironijom nekoga ko je pobjegao iz okršaja, mogla se upotrijebiti upravo ta poslovica. Suprotno značenju od onoga koje sadrži sintaksički oblik poslovice postizalo se posebnom intencijom izgovorenoga teksta. Dakle, ta ista poslovica mogla se izgovoriti i tako da se kaže misao sasvijem suprotna onoj koja se njom najčešće iskazivala. Ni u jednom obliku usmene književnosi nije dolazilo do oštrije distinkcije između gramatičke strukture i psihološke sadržajnosti, koja se formira u trenutku upotrebe, kao što je to bio slučaj sa poslovicama.

Poslovica Nikad vrana ne rodi sokola nije u svakoj upotrebi izražavala samo ubjeđenje da integritet ličnosti zavisi od faktora nasljeđa. Nesumnjivo je da je to bilo najčešće značenje te poslovice, koja je bila funkcionalna u krugovima društveno nadređenoga sloja, u agonalno-boračkom mentalitetu i plemensko-bratstveničkoj atmosferi, kakva je bila u nahijskoj, odnosno Staroj Crnoj Gori. Ali poruka njezina ipak nije u  apsolutnome smislu trajala samo kao nepovredljiva kanonizovana istina, nego se mogla primijeniti i na posebne slučajeve. Ako je nekome otac bio okarakterisan kao nesoj i nejakušica, pa je i sin produžio tu očevu negativnu reputaciju, onda je zgodno bilo da se ta evidentna pojava okarakteriše upravo datom poslovicom. U takvoj upotrebi njom se samo konstatovalo ono što je empirijski provjereno i kontrolisano. Poslovica sasvijem suprotnoga značenja – I crna koka bijelo jaje snese izražava, u svome normativnom značenju, vjerovanje da nasljeđe nije presudni faktor u procesu formiranja ličnsti, ali može da se odnosi i na izuzetni slučaj koji se dogodio. Poslovice Nikad vrana ne rodi sokola i I crna koka bijelo jaje snese samo načelno demantuju jedna drugu, jer se nijedna od njih ne ograničava samo na razvijeni sistem vrednovanja, nego se odnose i na pojedine mogućnosti koje su izvjesne. Prema tome, poslovice koje su izražavale normativni sistem vjerovanja pojedinijeh socijalnih i etičkih grupacija mogle su da projiciraju i mogućnost događanja izuzetnijeh slučajeva. Zato u sredini u kojoj je poslovica Nikad vrana ne rodi sokola imala maksimalnu cijenu nije obavezno morala predstavljati jeretičko učenje ni poslovice I crna koka bijelo jaje snese. Zbog takvijeh pojava se poruka jedne poslovice koja se čita u zbirkama ne može nikada decidirano odrediti. Ona se doslovno dâ pročitati samo u govoru u kome je iskazana kao pomagalo za neku tvrdnju.

Normativno značenje poslovice koje se čita iz njezina, u zbirkama objavljenog, teksta ne može u svijem slučajevima biti kriterijum za odmjeravanje vrijednosti date poslovice kao vaspitno-obrazovnog teksta i njezine upotrebljivosti u toku našeg etičkog življenja. Na primjer, poslovica Medena riječ i gvozdena vrata otvara može da izražava poltronski karakter, etički negativan stav lica. Ali ta ista poslovica može da poučava kako treba u svijem situacijma mirno i staloženo nastupiti. Može ona da ističe i vrijednosti pribranog i odmjerenog govorenja, bilo da je molba ili naređenje, i da kritikuje grubost, drskost i surov način govorenja.

Ima poslovica koje, kada se izuzmu iz istorijskoga konteksta u kojemu su nastale, imaju negativnu etičku poruku, pa stoga u rezvijenome društvu ne mogu imati pozitivnu i afirmativnu funkciju. Takve su: Koju ruku ne možeš posjeći, ti je poljubi, Kad kažu da si pijan, lezi pa se valjaj, Kako vjetar duva tako mu se navijaj i dr. Njihov se značaj ogleda jedino u dokumentarnoj strukturi.

U današnjem društvu poslovice nemaju isti stepen primjene koji su imale u prošlosti i koje još imaju u seoskoj sredini. Frekventnost njihove upotrebe je smanjena zašto što obrazovan čovjek raspolaže potrebnim izražajnijem sredstvima koja potiskuju poslovice. U ovo vrijeme, a tako će biti i ubuduće, najviše svrhe imaju poslovice-metafore koje, kada se upotrijebe, djeluju umjetničkom izražajnošću, možda jače nego porukom radi koje su nastale. Na primjer, poslovica Da nije vjetrova, pauci bi nebo premrežili predstavlja kompleksnu umjetničku sliku koja se sjedinjuje s etičkom porukom i prerasta i vaseljenske razmijere. Intuiramo stravičnu sliku mrtvoga neba koje je upakljeno paukovom mrežom, pretvaranje svjetlosti u tamu ćoškova i podruma. To je jedinstvena slika postepene kataklizme koja je naglašena tihijem narastanjem užasa. Oformljena slika daje izvanrednu snagu etičkoj poruci koju nosi poslovica. Sve svijetlo i duhovno uhvatile bi mreže filistara, bio bi smak svega ljudskoga da nije ljudi prometejskoga  duha, protagonista napretka, ekspedicije u novo. Vjetrovi simblizuju nemirenje, revoluciju, svaki hod čovječanstva koji planiraju ljudi odabrani da idu naprijed. A sama riječ premrežili valja dukata, dostojna je najvećega pjesnika.

Ispitivanje porijekla te i sličnijeh poslovica bio bi isprazan posao. Ta je poslovica prevodljiva na jezik svakoga istorijskoga naroda. A koliko je ona stvarno i narodonosno obilježena – to pokazuje njezin pjesnički oblik. Podatnost jezika da iskaže pjesničku poruku te poslovice govori o misaonoj prijemčivosti date narodonosne prošlosi za takve univerzalne poruke. Ta poslovica je naša svojim poetskijem oblikom, a opšteljudska porijeklom i trajnom aktualnošću. Ako se jezik, ritam i stil jedne poslovice uklapaju u prirodu datoga jezika, onda to govori da je ona preživljela u kolektivnom narodnom biću kao duhovna potreba, postala njegova bez obzira na karakter poruke koju prenosi. Nije bitno to što joj se inačice mogu naći još kod antičkijeh naroda, ili nekih istočnijeh civilizacija. Poslovice su nekako slične internacionalnijem mitovima koji se sretaju u crnogorskim usmenijem pjesmama i pripovijetkama. Poslovica može, kao i motiv, da dođe ogoljena jednom narodu da bi se obukla u jezičku svitu toga naroda.

Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici

 

U davni vakat nakav bogat čoek što je imao i tičijega mlijeka stijo da podiže grad. Išo po svijetu i tražijo prikladno mljesto da metne temelj. Dođe u Nišićko polje i sviđe mu se: i ravnine, i rijeke, i okolo drveta i zvijerke. „Taman ću ođe“ – veli. Onda potegni po argate i majstore, nabavi ih neđe u Dalmaciju, zametni kučaru pro vrata i vrati se da prvi zakopa i metne podumijentu. On pred njima, a radnici za njim pa uz polje niz polje – ne more da se riješi đe da zakopa. U jedan mâ otmi mu se oči na crn trn vas obrastao travom. Pogledaj – kad se šargan-zmija zaplela u trn, pa ne može da se od njega odvrze. Trn joj isprobado život, a ona ga kolje u ijedu – dva se zla poklala jedno z drugijem. Čoek onom kučarom polako zakuči zmiju i raspleti je. Baci je na zemlju, ma ne šćedi je ubit. Ona se odvijugaj do prve nore i umili. Onda taman onako krvavom kučarom zakopaj u žile trnu, argati prisnaži da kopaju i tu je postavljen temelj Nišiću.

Što mu je šćelo da tu baš počne grad – to samo đavo zna. Ovo je bilo Bog te pita kad u zemanu! Ne pamti niko tačno kad – ni kako je bilo ime tome čoeku.

Usmena legenda

Nijedan crnogorski grad nije opjevan u usmenoj epici koliko Nikšić. Pored velikog broja pjesama u kojim se govori o Turcima, ratnicima iz Nikšića alijas Onogošta, zapisane su četiri varijante pjesme o podizanju turskoga grada Nikšića. To su:

1. O zidanju Nikšića (zapisao Simo Milutinović – Sarajlija od Vidaka Batakovića iz sela Oraha kraj Nikšića), Pjevanija crnogorska i hercegovačka, br. 23, Lajpcig 1837. g.

2. Paša od Nikšića i Stanko Kosorić (Vuk Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. VIII, br. 13, Beograd 1900. g.

3. Zidanje Nikšićkoga grada (saopštio Đuro Cerović), Književni list, knj. 1, sv. IV, Cetinje 1901. g.

4. Zidanje grada Nikšića, Andrija Luburić, Drobnjaci – pleme u Hercegovini, sr. 293, Beograd 1930. g.

Krajiški turski gradovi bitno su se razlikovali od gradova koji su se nalazili u unutrašnjosti moćne Osmanske Imperije. U krajiškijem gradovima, kakav je bio Nikšić, bio se izgradio kult ličnoga junaštva i ugleda kojemu je sve drugo bilo podređeno. Viteška čast sticala se brojem posječenijeh glava, ali ne bilo kakvijeh glava. Protivnik se morao cijeniti i poštovati da bi se to isto od njega moglo zaslužiti i doživjeti. Sa obadvije strane, turske i crnogorske, znalo se da ne treba rušiti sve mostove susjedskijeh odnosa, koji su ipak postojali. Trebalo se obostrano mrzjeti do iskopa, ali i poštovati, jer je svaka generacija ostavljala u amanet potomcima postojeće odnose. Nikšićki Muslimani, isto kao i Crnogorci, više su potcjenjivali svoje nesojeviće i zavaljenike nego svoje neprijatelje. U takvijem prilikama malo je bilo mogućnosti za lirske sfere života, epika je svemu dala boju i smisao. Dok je pljevaljsku bašču i mjesečinu pratila sevdalinka, nikšićko junaštvo pratila je narativna epika. O Krajino, krvava haljino  – je karakteristika svijeh krajiškijeh gradova. Pljevlja se i danas glase sevdalinkom koja se u Nikšiću još nije začinjala!

Epsko osmišljavanje života uslovljavalo je i način privređivanja nikšićkog muslimanskog stanovništva. Geografski uslovi opredijelili su Građanje, kako se Nikšićani u usmenoj epici označavaju, na stočartsvo, pa su se tako bavili istijem načinom privređivanja kao i Crnogorci koji nikad nijesu nazvani građanima. Sve pašnjačke oblasti oko Nikšića bile su katunske, a najpoznatiji okršaj Građana i Crnogoraca bili su oko plijena, odnosno preotimanja ovaca. Nijesu nikšićki ratnici mogli da prepuste pasišta i katune svojijem slugama, kao što je to bilo moguće u unutrašnjosti Carstva, nego su najpoznatiji junaci bili istovremeno i čobani. Sluge se nijesu mogle same ponijeti s krvavijem Rudinama, Krnovom i Lukavicom i izaći nakraj s poznatim crnogorskijem junacima koji su, takođe, bili čobani svoje stoke. Mogao je na tijem planinama da ostane čobanin samo kao junak za čije su junaštvo znali Crnogorci. I Nikac od Rovina, najpoznatiji vitez crnogorski, kako ga i Njegoš naziva, koji se, po tradiciji, bio osmjelio da traži harač od grada Nikšića, proveo je svoj vijek čuvajući ovce i poginuo na struzi svojijeh torina u Nenadi zelenoj planini. Dakle, način života u turskom Nikšiću svakodnevno se glasio epskijem zvucima i bio daleko od lirskih oblika života po kojima su bili poznati bogati i sigurni gradovi koji su odmaknuti od Krajine đe je s krvlju ručak i s krvlju večera, kako to usmena pjesma konstatuje.

Današnji crnogorski gradovi – Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje i Rožaje imali su razvijenu sevdalinku, lirsku pjesmu s čulno-orijentalnom aromom, a imali su takođe i usmenu epiku. Umjesto lirske raspjevanosti, cvjetnijeh bašča i komotnog života, Nikšićem je gospodario kult viteštva i ratničkoga ponosa u kojemu je sevdalinci tijesno mjesto. Garađani su se uznosili čašću, bar tako kaže epika, što mogu da se održe u mjestu koje je obasukano vučjijem gnijezdom Crnogoraca. Branili su svoje pašnjake sa stadima i u stalnoj odbrani nalazili smisao svoga krajiškoga bitisnja. Neimar Nikšića znao je da  gradi

Tvrdi bedem u Nikšića grada –

ključanicu od Ercegovine,

stražarnicu sprema Crne Gore

i Sedmoro na krajinu Brda!

Koliko je bio ratnički ponosan taj nikšićki muslimanski građanin pokazao je Artur Evans, engleski naučnik i publicista, očevidac oslobođenja Nikšića 1877. godine. Evo Evansova opisa koji pokazuje kako su se dostojanstveno povlačili iz grada nikšićkoga ljudi koji su život proveli na ratničkoj krajini:

„ Ljudi su bili i suviše ponosni da bi odali neki znak žalosti. Ćak su oblačili najsvjetlija praznična odijela. Muslimanski stoicizam ipak popušta prilikom opraštaja s oružjem. Sa mojim prijeteljem (Nijemac, saputnik A Evansa – N.K.) nagodio se neki stari Turčin da mu za trideset fiorina proda već tri stoljeća staru pušku-kremenjaču. Starac se nije mogao suzdržati i kada je završio pogodbu, suze su mu potekle uz jecaj: Moj prađed će sada ustati iz groba da me prokune! I kao dokaz i primjer poštenja istinskoga pravovjernika mogu napomenuti da je neki crnogorski trgovac prije tri godine, na početku neprilika, ostavio svoju robu na povjerenje i čuvanje svome prijatelju muslimanu i sada, prilikom povratka, sve je našao potpuno nedirnuto… Nikšićki Turci su stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovome dijelu svijeta, slovenske rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore istim maternjijem jezikom kao i crnogorski ratnici sa kojima razgovaraju o uzajamnijem doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju Crnogorci, jer Nikšić je služio kao neka vrsta zbjega za one koji su u Kneževini stavljani van zakona. U gradu nije bilo nijednog Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu predstavlja čitavu tursku krv.“

Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana

Kad je počeo pribirati pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku, Simo Milutinović – Sarajlija bio je u prilici da se opredijeli za herderovsko-grimovsko ili za Vukovo tumačenje usmene poezije. Herder i Grim su gledali na narod kao na kolektivnu dušu koja u sebi utapa pojedinačne stvaraoce, a Karadžić je vidio darovite pojedince kao majstore koji od kolektinog materijala prave pjesmu po mjeri svoje darovitosti. Vuk ni jednom riječju nije izrazio sumnju u tada vodeće, grimovsko-herderovsko shavatanje usmene književnosti, jer je znao da na tom planu on tada ne bi mogao ništa postići. Mudri Vuk je uz Grimovu preporuku došao do Getea, a podacima o usmenijem pjesnicima-pjevačima slijedio je svoje uvjernje da su oni, kao što je Tešan Podrugović, književni stvaraoci u najpotpunijem značenju. Vuk je mogao, i bio u prilici, da još u svome ranom đetinjstvu uoči činjenicu da istu pjesmu različito saopštavaju guslari koji su etnološki, socijalno i oficijelno obrazovno ujednačeni. Dolazak Drobnjaka iz Petnjice i njihovo zimovanje kod rođaka Joksima Bandule u Tršiću, priče koje su rođaci zametali uz ognjište i odnos guslara i njegovijeh slušalaca u tijem noćima, sve su stavke koje će ući u osnove kasnijih Vukovih iskaza o značenju pojedinaca u razvitku epske usmene poezije. Jakob Grim imao je neuporedivo više učenosti nego Vuk, ali nije imao Vukovo saznanje prirodnoga toka usmene pjesme. Vukovi univerziteti na kojima je  spoznao usmenu poeziju nijesu bili u Beču nego u Tršiću.

Iako se Simo Militinovič nije harmonično sretao s Vukom, čini se ipak da je kao sakupljač usmenijeh pjesama više slijedio Vukov pogled na te pjesme nego Grimov. Naime, Sarajlija je nastojao da saopšti imena svojih pjesnika-pjevača tako što je njihovijem imenima pridodao odrednice koje su osobito značajne za sagledavanje odnosa pjesnika-pjevača i njegove pjesme. Evo nekoliko tijeh odrednica: Od Vuline đaka iz Bjelopavlića, Od popa Jovana Kneževića, vojvode iz Bjelopavlića, Od maloga Bracana, kozarčića u Ostrogu manastiru, Od slijepoga Gaša Rišnjanina, Od Leke Mastilovića, uskoka i slavnog gudca i pjevca iz Gacka, Od Gole đevojke u Morači, Od Jaglike muškobanje u Morači, Od maloga dvanaestoljetnoga Stojančića Živkova iz Jasenove u Morači, Od ovčara Dragoja Drekalovića s Plotića u Morači Donjoj, Od Dmitra Vojvodića igumana u manastiru Župe Gračaničke, Od igumana Mojsija Vasojevića iz manastira Đurđevijeh Stupova itd.

Milutinović je učinio značajnu selekciju podataka o svojijem pjesnicima-pjevačima. Moglo bi se reći da je on vukovskijem čulom osjetio kako s najmanje riječi treba predstaviti lica koja su mu kazivala pjesme. No, kao uostalom i Vuk, Milutinović nije uz svaku pjesmu koju je zapisao pomenuo i njezina pjesnika-pjevača,  pa mu je račun od pjesama, kao i kod Vuka, ostao nepotpun.

Samo je pjesniku-pjevaču Petru Mrkaiću Milutinović posvetio čitavu monografiju, upravo odnio se Sarajlija prema njemu onako detaljno i ozbiljno kao što se Vuk odnio prema Starcu Miliji i Tešanu Podrugoviću. Vrijedno je odgovoriti na pitanje zašto je tako uradio Simo Milutinović?

U Kotoru, na svome putu za Cetinje, Milutinović je upoznao Petra Mrkaića, kamenoresca i guslara. Pošto se zna da je Milutinović bio donio odluku da parira Vuku Karadžiću u sakupljanju usmenijeh pjesama, posebno u Crnoj Gori, može se pretpostaviti da se takav Milutinović ugodno  osjećao kad je pri samom svom ulasku u Crnu Goru srio pjesnika-pjevača kakav je bio Petar Mrkaić. Guslar Mrkaić mu je ponudio pjesme i svoju biografiju kao činjenice s kojima se može srećno otpočeti sakupljački posao u kome je Vuk bio isprednjačio. Za ovu priliku uputno je porediti tradiciju o guslaru i zidaru Petru, koju prenosi bratstvo Mrkaići, s podacima koje je Petar Mrkaić pružio u Kotoru Simi Milutinoviću. Razumije se, iz toga predanja moći će se zaključiti da je Petar više tumač sredine iz koje potiče nego prenosilac činjenica s nivoa usmene tradicije.

Prema tradiiciji, Petar Mrkaić rođen je oko 1770. godine u Petrovićima, Donji Banjani. Bio je obdaren kamenorezac i još oddareniji guslar i pričalac. Na bratstveničkim i plemenskim prigodama zanosno je pričao o glasovitijem pojedincima i znamenitim događajima, pa ga prozvali Petar istorija. Vjerovalo se da je sam spjevao neke od pjesama koje je uz gusle pjevao, ali je on to poricao. Vraćajući se iz Konavala, s pićem i drugijem potrebama za slavu Jovanjdan, došao je u sukob s nekakvijem Turcima iz Korjenića. Tu je, na Zupcima, Petar ubio jednog Korjenića i pobjegao glavom po svijetu. Boravio je jedno vrijeme u Mostaru kao zidar-majstor. A onda je svoju hrabrost, koja mu je bila priznata i prije zubačkog događaja, pritvrdio odlukom da se na strani Rusa bori u rusko-turskom ratu 1807. godine. Tradicija veli, to je bilo „moskovske godine“. Nije ostalo da se priča ni kako je Petar stigao do Rusije ni kako se otuda vratio. Zna se da je u Rusiji dobio čin oficira, ali ostala je tajna što se opet vratio svom sentu, guslama i kamenu. Umro je u Kotoru 1830. godine, svoj imetak je zavještao u dobrotvorne svrhe, nije imao lične porodice, ni za grob mu se danas ne zna.

Po Milutinovićevu zapisu Petar Mrkaić je iz „varoši negda, a danas sela Petrovićah“. Šta znači Petrova napomena koju je rekao Sarajliji da su Petrovići negda bili „varoš“? To znači da je Petar jasno vidio da njegovo rodno mjesto Petrovići nijesu serijsko selo na prostoru plemena Banjana. Prastare mogile, postojeće crkve i crkvišta, manastiri Kosijerevo i Dobrićevo, koji su u neposrednoj blizini, a posebno srenjovjekovni stećci – ukazivali su na činjenicu da je sjajnija  bila prošlost Petrovića, nego što se moglo zaključiti po njihovom izgledu u Petrovo vrijeme. Još da je Petar Mrkaić znao da je tu u neposrednoj blizini arheološki snos Crvene Stijene, vjerovatno bi još jače istakao negdašnje značenje svojih Petrovića. Čini se da je Petra vosperjavalo to što su njegovi preci svoje naseljavanje u Petroviće počeli krilatom gradnjom. Mrkaići su na Ilijinom brdu sagradili crkvu, hram Svetoga Ilije, i to, kako legenda kaže, sagradili ga noću prema mjesečini, krijući se od Turaka. Nakon gradnje crkvi su postavljena krila kako bi se pročula riječ da je crkva tu sama odnekud dolećela. Turci su zastali pred tom pričom, nastavlja legenda, i ostala je Krilata crkva na Ilijonom brdu. Petar nije Milutinoviću kazao priču o krilatoj crkvi, pjesnik i neimar radije je pričao o gospodskoj prošlosti Petrovića nego o izdvojenom značenju Mrkaića. Pričao je Petar Sarajliji priču humornu i pomalo grotesknu o kozbaši, saopštio mu lisrku pjesmu o vilama i oblacima, ali je svoje gospodstvo pokazao u tome što je svoju darovitost i značaj svoga bratstva povlačio u sebe. Simo Sarajlija osjetio je takvoga Mrkaića, pa ga naziva vitezom. Pjesnik Srbijanke propratio je smrt Petra Mrkaića epigrafskijem dvostihom koji je stavio na donju marginu jedne stranice u Pjevaniji: „Pjevajući poživio, /pokojno se predstavuo“.

Svoje misli o usmenoj poeziji sa crnogorsko-hercegovačkijeh prostora, kao gnijezdu zrele poezije i književnoga jezika, Simo Milutinović umnogome je izveo na osnovu ličnosti i pjesama Petra Mrkaića. U jednoj stvari Milutinović je nadmašio Vuka Karadžića. Naime, sve pohvale koje je Satrajlija rekao o jednome pjesniku-pjevaču nastojao je da pokaže u analizi njegovijeh pjesama. Kao što se zna, Vuk nije analizirao poeziju svojih kazivača, on je taj posao ostavljao drugijem, glavno je njemu bilo da uhvati pjesmu za čitalačku budućnost njezinu. Simo Militinović „vrtoglavo“ je tumačio i svoju i tuđu poeziju, ali ju je tumačio! Možda je Milutinović  manje te „vrtoglavosti“, kojom ga je Vuk opravdano okarakterisao, smjestio u monografiju o Petru Mrkaiću nego iđe drugo.

Petar Mrkaić je, da li naizust ili uz gusle, ostalo je da se ne zna, saopštio Sarajliji devet deseteračkijeh epskih i tri lirske osmeračke pjesme. Ukupno to iznosi 2.492 stiha. Podsjetimo se da Gorski vijenac broji 2.819 stihova. No, Mrkaić nije pred Sarajlijom iscrpio sav svoj repertoar, sakupljač je zažalio što nije mogao „sve njegove pjesme prepisati“.

Osnovna karakteristika Mrkaićevih deseteračkijeh pjesama je prihvatanje internacionalnih motiva i sižea koje nude pjesme najstarijih i srednjijeh vremena, kako bi rekao Vuk kad epske usmene pjesme razvrstava na osnovu starosti njihove tematike. Tu su vojvoda Momčilo, Banović Strahinja, Jakšići i Ugričići – vojvoda Janko i Banović Sekula. Tu su Starina Novak i Đerzelez Alija. Traži Mrkaić porijeklo Miloradovića i Vladisavljevića, a događaje veže za Riđane, Sutorinu, Hercegovinu, Trebinje i svoje Banjane. Kad se uzmu u obzir detalji iz života Petra Mrkaića i odnosa Petrova prema njegovijem Petrovićima, lako se dođe do zaključka da je on, Petar, onakvu svoju ličnost prirodno uklapao u motive, teme i prostore koji se sretaju u njegovijem pjesmama. Mrkaić je naglašeno okrenut porodičnoj atmosferi, ali kao da ga nijesu osobito interesovali bojevi i megdani. No, i tu se može dati objašnjenje. Čeznuo je za porodicom čovjek koji je ostao bez porodice, a možda bojevi i megdani nijesu odgovarali pjesniku i majstoru od kamena. Bio je oficir ruske vojske, a nije ni riječ rekao o toj vojsci i svojemu oficirstvu. Možda se iz atribucije znatni vitez krije činjenica da je Milutinović znao za Petrovo vojevanje, a možda mu je i sam Petar rekao da ne bi bilo uputno navoditi ratničku biografjiju zidara i guslara koji u latinskome Kotoru živi od pjesme i kamena.

Čini se, ipak, da je najistaknutija prepoznatljivost pjesnika-pjevača Petra Mrkaića pripovijedački, čak romaneskni poredak izlaganja opjevanijeh činjenica, odnosno tematskog materijala. Mrkaić ne raspolaže tipičnom ekonomičnošću epskog pjesnika-pjevača koji uz gusle pjesmu saopštava. Evo za to primjera. Pjesma Dva Heraka jeste čitava pripovijest u stihovima. U toj stihovanoj pripovijesti Mrkaić netipično obrađuje internacionalni motiv – sukob rođaka koji se prepoznaju kad se namjere jedan na drugoga. Kod Mrkaića se  neprepoznavanje braće srećno završava, za razliku od nesrećnog završetka takve priče u Firdusijevom spjevu Šahname, u pjesmi iz Vukove zbirke Predrag i Nenad i drugđe. Kod Mrkaića jednoga je sina majka dala Caru a drugoga Ćesaru, dala ih kad su bile zle godine.

Kad je izbio rat između Cara i Ćesara, rođena braća bore se pred vojskom uime svojih gospodara. Kad se braća zatočnici prepoznaju na megdanu, mire se, pa se čak i zaraćeni vladari dogovore da braća odu da obiđu svoju majku. To bî tako, a poslije car turski nagrađuje braću – jednoga Mostarom a drugoga Fočom! Kao što se vidi, malo je u toj ustihovanoj priči i epskoga i tipičnoga daha. Kao da je Mrkaić želio mirne dogovore dvaju careva pod kojima je, jednom pod jednim, drugom pod drugijem, živio, pjevao i zidao. A možda se Petar u latinskome Kotoru bojao žbira i špijuna sa obadvije strane, pa je lijepe riječi pjevao i o caru turskome i o ćesaru austrijskome. Ko zna i kakvu je selekciju svojih pjesama Petar činio pred čovjekom vjetrasta izgleda i nejasne namjere, pred Sarajlijom koji se zadržava u Kotoru, a krenuo je na Cetinje! Morao je Petar oprezan biti, trebalo mu je misliti na događaj sa Zubaca, koji ga je od Petrovića odvojio, i na rusko-japansku vojnu u kojoj je oficirski čin zaradio, ali je od njega odstupio.

U pjesmi o Jakšićima Mrkaić obrađuje poznati motiv koji ide uz te junake, ali on je uz to ispričao bezmalo jedan pustolovni roman. Tamo se sestra Jakšićeva preoblači u mušku đeisiju da bi zavarala Arapina koji ju je nasilno odveo. A kad se sastaje s braćom, Jakšića odivu pjesnik jednostavno pretvara u muško čeljade. Kao da Banjanin priča fantastičnu priču, pa eto ne može da prirodu takve priče savije u pjesmu. Ne može pjesmom da iskaže fabulu koju bi pričalac, koristeći se neverbalnim sredstvima, lako prenio na slušaoce.

Mrkaić prihvata da obrađuje onaj dio istorije crnogorsko-hercegovačkijeh prostora koji je reprezentativno opjevan u pjesmi Oš grivo, tuđe je mlivo, iz Njegoševa Ogledala srpskoga, a od anonimnog pjesnika-pjevača. Naime, to su vremena kad su se Turci učvršćivali na tijem prostorima, a to im nije išlo lako. To je bilo prije pada turskoga Risna pod Mletke i prije formiranja jakog turskog kapetanstva u Nikšiću. U Mrkaićevoj pjesmi Vitkovići Rade od Riđana sveti svoje šureve iz Trebinja, Vitkoviće, koje je Novljanin Alija domamio i pogubio ih u Sutorini. Pjesma je uhvatila, kao i ona u Njegoševom Ogledalu, vid otpora koji nije ni hajdučko-rajetinski ni ustaničko-oslobodilački. To je onaj otpor koji znači posljednji dah državne samostalnosti. Turci su bili zabavljeni velikijem osvajanjima, a na osvojene prostore ostavljali su samo znake svoje vlasti. Na tijem prostorima zadugo je bilo oaza otpora, zadugo nije haračlija smio da silazi s carskijeh drumova i da dublje zalazi u naseobine. Petar Mrkaić je imao sluha za to dopričano vrijeme, njegove pjesme zaslužuju ozbiljnu pažnju kao odraz jednoga vremena čija fluidnost izmiče kritičkoj istoriji kojoj su putokazi pisani dokumenti.

U Mrkaićevoj pjesmi Otkud je Gergelez bula udovica kupuje hajduka Radivoja. Poslije erotske noći s turskom udovicom, pa sjutri dan, hajduk se obukao kao beg, nasuo njedra begovskijem dukatima i vratio se gori Romaniji. Kao uspomenu na ljubavnu nioć s hajdukom dragokupom, Turkinja će roditi Đerzelez Aliju koji će brzo narasti u junaka, kako se u mitologiji narasta. Kako je, recimo, narastao Suhrab iz Šahnane. Kopiljan Alija pati što ga tako nazivaju, majka mu odaje tajnu, onda ode junak u Romaniju đe nalazi svoga oca Radivoja, ali i još dvojicu hajduka – Novaka i Grujicu. Sve ih Đerzelez poveže i objesi ih konju o unkaš, pa onda s tijem robljem pravo u Sarajevo! Tamo su bivši hajduci mirno živjeli, nijesu više hajdukovali.

Očigledno zidar i pjesnik Mrkaić nije bio preoduševljen hajdučkom pećinom, sve Banjanin hoće da svede na pripovijest, na priču. Ima u toj pjesmi daha orijentalnoga, ali i uticaja hajdučkih pjesama. Kažemo uticaja, jer Mrkaić nema osnovnu dimenziju da ispjeva tipičnu hajdučku pjesmu. Njegovi Banjani su bili između Turaka i crnogorskijeh hajduka kao gvožđe između nakovnja i čekića. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Đura Milutinovića Petrović Batrić je sinteza pjevanije o takvom položaju Banjana! Pjesma Mrkaićeva o porijeklu Alije Đerzeleza pjevana je pod uticajem pjesme čiju je jednu varijantu Tešan Podrugović saopštio Vuku Karadžiću. To je pjesma Novak i Radovoje prodaju Grujicu. Bolje reći,  Mrkaićeva i Podrugovićeva pjesma kreću istijem smjerom, a onda se razilaze. U Mrkaićevoj pjesmi nema ni Tešanova hajdučkoga pravca niti ljubavne veselosti. Mrkaića vodi epsko-pristrasni motiv da junak protivničke  strane ne bude i od protivničke krvi. Iz takvoga rješenja progovara porodična atmosfera koju iz svojih pjesama ne ispušta Petar Mrkaić.

Izgelada da je najuspjelija Mrkaićeva pjesma Bošnjak. Ali i ona je književno vješto vođena pripovijest u stihovima. Motiv je internacionalan. U toj pjesmi Mrkaić se uzdiže iznad vjerske pristrasnosti, kao da mu je u moralnom dahu zasvijetlio refleks Starca Milije. U toj pjesmi je saliven ilik mudre majke čiji se lik javlja i u njegovijem pjesmama Dva Heraka, Vitkovići i Jakšići. Sve je stavljeno u službu spašavanja đevojke od Arapina. I viloviti konj i sure bedevije! I car turski je milostiv, kao i u pjesmi Dva Heraka. Sve se srećno završava: Mujo Serhatlija dobije na Bosni vezirstvo, svak se duševnom veziru moli za zdravlje. Neobično je to koliko je u ovoj Mrkaićevoj pjesmi plemenite tišine i dobrote. Prije bi se po ovoj pjesmi  reklo da je Petar Mrkaić živio u nekakvoj bogatoj varoši, nego da je prošao pute kojima je hodio.

Petar Mrkaić je rijedak primjer epskoga pjesnika koji u svojijem pjesmama na lirski način pominje svoje pleme i svoje selo. A kao ličnost neobičan je i po tome što mu je Simo Milutinović – Sarajlija više posvetio pažnje nego svima zajedno pjesnicima-pjevačima koji su mu saopštili pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku, koju u krugu zbirki s crnogorskijem usmenim pjesmama zasjenjuje samo Vukova zbirka.

 

 

 

Dio  I I I

 

P J E S M E  S T A R C A  M I L I J E

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Epski spjev kao prava umjetnička

tvorevina može da potiče samo od

pojedinca. Ma kako da se u jednom

epu opjevaju stvari koje se tiču

cjelokupne nacije, ipak narod kao

cjelina ne pjeva, već to čini samo

pojedinac.

Hegel

Napomena uz pjesme Starca Milije

Bilo bi prikladno da treći dio knjige Usmena književnost Crne Gore čini antologijski izbor tekstova iz korpusa crnogorske usmene književnosti koju su na istome jeziku ostvarili domicilni narodi – Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Ali, umjeto takvoga izbora književnijeh tekstova, nude se čitaocima ove knjige samo pjesme Starca Milije. Evo zašto:

  1. Pet pjesama Starca Milije, koje ukupno imaju 3.284 stiha, znače umjetnički vrh poezije koja se razvila na prostorima koji danas pripadaju Crnoj Gori.
  2. Grimovsko-herderovska škola utemeljila je shvatanje da je usmena književnost izraz kolektivnog duha datoga etnosa, a da su pjevači i pričaoci, od kojijeh su zapisani usmeni tekstovi, samo prenosioci kolektivnoga duha. I pored brojnih studija koje su dokazale da se usmeni književnici svojom kreacijom iskazuju ništa manje no pisci, uobičajeno gledanje na usmene književnike i dalje uporno traje u Crnoj Gori. Da je to istina potvrđuje sljedeći podatak.

Starac Milija se rodio, odrastao, i formirao kao književni stvaralac u Rovcima, ali danas nema u Kolašinu ulice s njegovijem imenom. Rovčani i Kolašinci, koji nijesu studirali književnost, nijesu ni čuli da je Starac Milija postojao. Oni su čitali Ženidbu Maksima Crnojevića, ali kao narodnu pjesmu koju je Vuku Karadžiću odguslao kakav prosjak ili slijepac.

  1. Veliki dio usmene književnosti Crne Gore valja prepustiti folkloristici, etnologiji i drugijem naučnim disciplinama koje istražuju etničku, vjersku i istorijsku složenost Crne Gore. A usmena književne vrhove crnogorske treba tretirati samo kao literaturu koja će za čitaoce imati belestrističko značenje sve dok traje govorna upotreba jezika kojijem su ta književna postignuća ostvarena.
  2. Ako čitalac pjesama Starca Milije dođe do zaključka da je etičko-umjetničku usaglašenost njegove poezije nadmašio neki drugi pjesnik, usmeni ili pisani, iz Crne Gore, taj poštovani čitalac treba da to svoje ubjeđenje javno i analitički dokaže.
  3. Izlazak iz harderovsko-grimovskoga poimanja usmene književnosti, kao kolektivne književne tvorevine, treba u Crnoj Gori početi prihvatanjem Starca Milije za nenadmašnoga crnogorskog literatu. A takvo prihvatanje Milije jeste pretpostavka za popularizaciju drugijeh velikikih pjesnika Crne Gore – Tešana Podrugovića, Sojana Lomovića, Avda Međedovića, Starca Raška i Todora Ikova Pipera. Široka javnost Crne Gore obaviještena je o tijem svojim pjesnicima koliko i o Starcu Miliji.

Navika je jedna muka, a oduka – trista muka! Davno je kazana ta istina koja je, nažalost, i dalje primjenliva u Crnoj Gori u zapostavljanju vrhunskijeh književnika, kakav je Starac Milija.

Biografija  Starca Milije

O Starcu Miliji znaju se samo podaci koje je saopštio Vuk Karadžić u predgovoru IV knjige Srpskih narodnih pjesama 1833. godine. Ovo su ti podaci:

Vuk je još od svoga đetinjstva od mnogijeh pjevača slušao „koje kako znao” i „prepisane imao” pjesme o ženidbi Maksima Crnojevića i Strahiniću Banu, ali mu „nijedna nije bila sasvim po volji”. Pa kad, boraveći u Kragujevcu 1830. godine, čuje da nekakav stari Milija iz Požeške Nahije „osobito zna” pjesme o Crnojeviću i Strahiniću, Vuk se umoli knjazu Milošu, „poljubivši Im skut”, da mu se taj guslar u Kragujevac dobavi. Toj Vukovoj molbi Knjaz udovolji poslije dvije godine, pa će Vuk na Knjaževu dvoru u Kragujevcu, tokom petnaest dana, zapisati od Milije četiri pjesme: Ženidba Maksima Crnojevića, Banović Strahinja, Sestra Leke kapetana  i Gavran harambaša i Limo.

„Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku! Ne samo što on, kao i ostali gotovo svi pevači (koji su samo pevači), nije znao pesme kazivati redom, do samo pevati, nego bez rakije nije teo ni zapevati. A kako malo srkne rakije, on se, i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isečena tukući se negda s nekim Turcima iz Kolašina), slab budući, tako zabuni da nije svagda redom znao ni pevati. Videći ja to, ništa drugo nisam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pesmu peva po nekoliko puta, Dok je nisam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se šta preskoči, pa sam ga onda molio da mi je peva polako (rastežući reči), a ja sam za njim pisao što sam brže mogao. A kad sam koju pesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano.”

Slijedećim napomenaka Vuk Karadžić nam dočarava složenu ličnost velikoga pjesnika iz Rovaca.

Starac Milija „nije imao običaj piti rakiju iz onoga suda u kome mu se donese, nego je saspe u čuturu, koju je u jandžiku nosio, pa poslije pevajući pripija svaki čas pomalo. Ko se god desi kod njega, on mu nazdravi kad oće da pije, a pošto se napije, ostavi čuturu opet u jandžik ne pruživši je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna, ne more grđa biti. Ne dao ti je Bog piti!”

Vuk kaže da ga je Starac Milija molio da mu pročita pjesmu koju od njega zapisuje, pa koliko se guslar radovao „slušajući je onako” kao što je on zna, toliko se čudio kako je „sve tako mogao napisati”.

Milija je znao dosta pjesama, ali se Vuku „nije dalo” da još koju od njega prepiše. Slijedećom opaskom Vuk i završava svoj tekst o Starcu Miliji.

„Njemu se već bilo malo dosadilo onde besposlenu sedeći i meni pevajući, a uz to još nađe se ljudi (kakovi se obično kod mlogi dvorova nalazi), koji se najviše o tome brinu kako će od svačega šalu i smej zametnuti, te mu kažu: – Kud si ti, star i pametan čovek, pristao za budalom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i besposlen čovek, kojemu je samo do pesama i do besposlica kojekaki! – I tako ga podgovore te jedno jutro, primivši od Njiove Svetlosti pristojni poklon za dojakojašnju dangubu, otide iz Kragujevca krijući od mene.”

Kad je „prošavši godina” Vuk pitao za Starca Miliju, rekli su mu da je umro.

Zatrt je grob Starca Milije u Požeškoj Nahiji, a u Rovcima i Kolašinu nema spoemna s njegovijem imenom.

       Ženidba Maksima crnojevića

Podiže se Crnojevi Ivo,

te otide preko mora sinja,

i ponese tri tovara blaga

da on prosi lijepu đevojku

za Maksima, za svna svojega,

milu šćercu dužda od Mletaka.

Ivo prosi, dužde se ponoci;

no se Ivo okaniti neće,

snahu prosi tri pune godine,

snahu prosi, a prosiplje blago.          10

Ja kad Ivan blago poharčio,

Latini mu dadoše đevojku,

đevojački prsten prihvatiše.

Prijatelji svadbu ustovaše:

svadbu kažu u godini prvoj,

dok otide zdravo do Žabljaka,

i rodi mu vino i pšenica,

i sakupi hiljadu svatova.

Ja kad tako svadbu urediše,

zeman dođe te ti domu pođe,            20

a prati ga novi prijatelju,

prijatelju dužde od Mletaka,

i prate ga dva duždeva sina,

i prati ga stotina Latina.

No išteti Ivan na pohodu:

ide mudro, progovori ludo,

reče duždu novu prijatelju:

”Prijatelju, dužde od Mletaka,

čekaj mene s hiljadu svatova,

od hiljade manje biti neće,                30

čini mi s hoće biti više;

kad prijeđem more u to polje,

ti isturi hiljadu Latina,

nek mi sretnu u polju svatove:

neće biti ljepšega junaka

u mojijeh hiljadu svatova

ni u tvojih hiljadu Latina

od Maksima, od mojega sina,

sina moga, mila zeta tvoga!”

A to sluša dužde od Mletaka,           40

dva sokola, dva duždeve sina,

i slušaše stotine Latina.

Malo bilo duždu od Mletaka,

ruke širi, te g’ u lice ljubi:

“Fala, prijo, na besjedi takoj!

Kad ja stekoh mila zeta svoga,

kom ljepote u hiljade nema,

voljeću ga neg’ jednoga sina;

ja ću njemu dare pripravljati,           50

pripravljati konje i sokole,

i kovati čekrkli čelenke,

i rezati kolaste azdije,

neka nosi, neka se ponosi;

ako l’ tako to ne bude, prijo,

hoćeš doći al’ ćeš grdno proći.”

Otale mi Iva ispratiše

i na more vodu naturiše,

iz đemija njega isturiše,

ode Ivan zdravo i veselo.                 60

Ja kad bio pod bijeli Žabljak,

viđe Ivan svoje b’jele dvore:

bijeli se u visinu kula,

na ćošeta sićani čardaci,

a sjaju mu srčali pendžeri,

viđe Ivan, pa se uželio,

Ždrala konja fati bakračlijom,

a pritegnu đemom od čelika,

no mu Ždrale sitno podigrava.

Nitko prvi njega ne ugleda,             70

ugleda ga vijerna ljubovca

s bile kule na srčali pendžer;

kako viđe, pozna gospodara

i pod njime od megdana Ždrala;

pa potrča niz visoku kulu,

pa potrča, a iz grla viknu,

viknu sluge, nabreknu sluškinje:

”A vi, sluge, polju pohitajte,

te sretite poljem gospodara!

Bre, sluškinje, brišite avlije!           80

A đe si mi, dijete Maksime?

Nu pohitaj pred kapiju našu,

eto, sine, mila baba tvoga,

baba tvoga, gospodara moga,

jaše konja sjetno i veselo

čini mi se snahu j’ isprosio.”

No Ivanu sluge pohitale,

te u polju sretoš’ gospodara,

a Ivanu ljuba potrčala,

cjeliva ga u skut i u ruku,               90

otpasa mu svijetlo oružje,

pa oružje grli u naruče,

u naruču nosi na čardake;

vjerne sluge konje prifatiše;

al’ eto ti duijete-Maksima,

srebrn stolak nosi u naruče,

u sto sjede Crnojević Ivo,

da s’ odmori, da mu čizme skinu.

Kako sjede u srebrna stola,

oči mu se odmah otimaše,              100

te Maksima pogleduje sina.

Ta da vidiš jada iznenada!

Davno Ivan dvore ostavio

prosit snahu tri godine dana,

iza njega bolest udarila

u Žabljaka, u postojbinu mu,

mučna bolest, one kraste velje,

na Maksima kraste napanule,

te mu b’jelo lice nagrdile,

bijelo mu lice našarale,                  110

iza krasta lice pocrnjelo,

pocrnjelo i odrpavilo;

kunem ti se, kako tamo kažu,

grdnijega u hiljadi nema

od Maksima, sina Ivanova.

Pade na um Crnojević-Ivu,

ja kakvu je riječ ostavio

kod njegova nova prijatelja:

da odvede hiljadu junaka,

da ljepšega od Maksima nema;     120

jutros, brate, nema grdnijega!

Te se Ivo bio raskario:

mrke brke nisko objesio,

mrki brci pali na ramena,

u obraz se ljuto namrdio,

ni s kim Ivo riječ ne besjedi,

veće gleda u zemljicu crnu:

koliko se junak razdertio,

viđe ljuba, pa se dosjetila,

podvi skute i podvi rukave,           130

cjeliva mu ruku i koljeno:

”Gospodaru, ja se molim tebe,

što s’ u obraz sjetno neveselo?

Al’ nijesi snahu isprosio?

Al’ ti nije po ćudi đevojka?

Ali žališ tri tovara blaga?”

Al’ je Ivo ljubi besjedio:

”Nu odalje, da te bog ubije!

Ja sam nama snahu isprosio;

a po ćudi Latinka đevojka:            140

što je zemlje na četiri strane,

ljepote joj u svu zemlju nema,

onakoga oka u đevojke,

nit’ onakog stasa ni obraza:

ko j’ vidio vilu na planini,

ni vila joj, belći, druga nije!

Ja ne žalim tri tovara blaga,

u Žabljaku puna kula blaga,

na blagu se ni poznalo nije;

no sam duždu riječ ostavio:           150

da dovedem hiljadu svatova,

da ljepšega od Maksima nema;

jutros, ljubo, nema grdnijega!

Ja se bojim kavge preko mora,

kad Maksima sagledaju moga.”

No da vidiš jedne ženske strane,

Kako grdno reče gospodaru:

„Gospodare, da od boga nađeš!

Kud te sila slomi preko mora

na daleko četr’est konaka,             160

preko mora – da ne vidiš doma,

ni bez jada dovedeš đevojku! –

a kod tvoje zemlje državine,

zemlje tvoje Bara i Ulćina,

Crne Gore i Bjelopavlića,

lomna Kuča i Bratonožića,

i lijepe varoš-Podgorice,

i Žabljaka tvoje postojbine,

i Žabljaka i oko Žabljaka;

da oženiš jedinoga sina,                 170

i da nađeš za sina đevojku,

proću sebe glavna prijatelja;

no te sila slomi preko mora?!“

Kad to začu Crnojević Ivo,

planu Ivo kako oganj živi:

„Ni sam bio, ni sam je prosio:

ko mi dođe da mi je čestita,

živu ću mu oči izvaditi!“

Haber ode od usta do usta,

to začuše mali i veliki,                   180

i začula sva gospoda srpska,

te o tome nitko ne besjedi.

Tako stade od godine jedne,

od godine za devet punijeh

ne pominje nitko za đevojku;

u desetoj mezil knjiga stiže

od njegova nova prijatelja,

prijatelja dužda od Mletaka,

nov je bio, pak je postario,

davno j’ bilo to devet godina!        190

Knjiga Ivu na koljeno pade,

al’ mu knjiga dosta grdno kaže:

„Prijatelju, Crnojević-Ivo,

kad zabraniš u polju livadu,

jal’ je kosi, ja drugome daji

da ne biju slane i šnjegovi

po livadi cvijet rascavtio;

kad zaprosiš lijepu đevojku,

jal’ je vodi, jali je ne prosi:

ti mi prosi milu šćeru moju,           200

ti je prosi, a ja ti je dadoh,

i mi onda svadbu ustovasmo,

i ti kaza do prve godine,

dok ti rodi vino i všenica

i sakupiš hiljadu svatova;

evo prođe i devet godina,

niti ima tebe, ni svatova.

Brže piši list knjige bijele,

prati knjigu miloj šćeri mojoj,

šćeri mojoj, a toj snasi tvojoj:        210

da se tvoja snaha preudaje,

da mi sliku traži prema sebe,

a ti rđu traži prema tebe.“

Ja kad viđe Crnojević Ivo,

knjigu uči, a ljuto se muči.

Kod njega se nitko ne pridesi,

ne pridesi mudroga junaka,

kom bi svoje derte iskazao,

no od derta pogleduje ljubu:

„Ljubo moja, nu me sjetuj sade:     220

al’ ću snasi knjigu opraviti,

da se naša snaha preudaje;

al’ ću slati, ali slati neću?“

Ženska strana mudro progovara:

„Gospodaru Crnojević-Ivo,

kog su ljube dosle sjetovale,

koga dosle, koga li ć’ otsele,

s dugom kosom, a pameću kratkom?

Al’ ti hoću riječ progovorit:

od boga je velika griota,                  230

a od ljudi zazor i sramota,

đevojačku sreću zatomiti

i u njenu rodu uzaptiti.

Poslušaj me, dragi gospodaru!

Od šta si se danas prepanuo?

Ako su ga kraste ištetile,

ako bidnu glavni prijatelji,

za to riječ progovorit neće:

svak se boji muke i nevolje.

Gospodaru, još besjedim tebe:          240

ako s’ kavge preko mora bojiš,

imaš danas punu kulu blaga,

u podrume troljetnoga vina,

u ambare bijele všenice:

imaš na što svate pokupiti.

Rekao si hiljadu svatova,

danas kupi i hiljade dvije,

po izboru konje i junake.

Ja kad vide tamo u Latina,

pregledaju silu i svatove,                    250

da je Maksim slijepo dijete,

ne smiju ti kavgu zametnuti.

Kupi svate te vodi đevojku,

gospodare, više ne premišljaj!“

Grohotom se Ivan nasmijao,

knjigu piše, dade tatarinu,

te je prati duždu od Mletaka:

„Prijatelju, dužede od Mletaka

nu osluškuj i noći i dnevi,

zapaliću na gradu topove,                  260

zapaliću trideset topova,

pa zapalit Krnja i Zelenka,

neka ode jeka pod oblake;

prijatelju, časa ne počasi,

no mi prati niz more đemije,

da mi sretneš na moru svatove.“

A kad Ivo knjigu opravio,

on prizivlje k sebe jazidžiju,

pa dovati jedan tabak knjige,

iskidaše knjigu na koamte,               270

pa pustiše po knjizi jaziju,

te pozivlje kićene svatove.

Prvu knjigu Ivan opravio

prati knjigu Baru i Ulćinu

na Miloša Obrenbegovića:

„O Milošu Obrenbegoviću,

pozivljem te u moje svatove,

stari svate, da si pred svatove;

no mi nemoj inokosan poći,

kupi svata što gođ možeš veće,         280

nek se znadu svati starosvatski.“

Drugu Ivan knjigu opravio

pokraj mora lomnoj Gori Crnoj

na sestrića Jovan-kapetana:

„Bre sestriću, Jovan-kapetane,

viđi knjigu, časa ne počasi,

pozivlje te ujak u svatove,

da si đever uz tanku Latinku,

ti, sestriću, Jovan-kapetane;

no mi nemoj inokosan poći,               290

kupi svate lomnu Goru Crnu,

Goru Crnu i Bjelopavliće,

neka bude barem pet stotina,

pet stotina đeverskijeh svata,

nek je fala i mene i tebe.

Kad sakupiš kićene svatove,

ti, sestriću, da si pod Žabljaka,

pod Žabljaka u polje široko.“

Treću Ivan sitnu knjigu piše

lomnu Kuču i Bratonožiću                 300

na vojvodu Liković-Iliju:

„O Ilija, brdskoj zemlji glavo,

viđi knjigu, ne počasi časa,

ti, vojvodo, da si u svatove

pod Žabljaka u široko polje;

no, vojvodo, ne pođ’ inokosan,

povedi mi listom Brđaniju.“

A četvrtu knjigu opravio,

prati knjigu u Drekaloviće

na Milića Šeremetovića:                    310

„Bre, Miliću Šeremetoviću,

kupi svate sve Drekaloviće,

vikni đecu sve Vasojeviće,

kreni đecu do zelena Lima;

što je veće, to je bolje za te.“

Petu Ivan knjigu opremio,

prati knjigu varoš-Podgorici,

Podgorici, butun porodici,

na rođaka glavnoga junaka,

na sokola Kujundžića Đura:               320

„Ti, sokole, Đurko Kujundžiću,

viđi knjigu, ne počasi časa,

no ti kupi kićene svatove,

kupi braću sve Podgoirčane,

pa ođeni konje i junake:

udri konjma sedla osmanlije,

i zlaćene rate do kopita,

a na prsi sjajna silembeta,

nek’ s’ junački konji okićeni;

na junake dibu i kadifu                      330

i crvenu čohu sajaliju,

što od vode čoha crvenija,

a od sunca čoha rumenija,

a na glave kalpak i čelenke,

na junake meneviš dolame,

a na noge kovče i čakšire;

nek su naša đeca okićena,

nek su naša đeca ođevena

sa onijem ruhom gospodskijem,

da svatove moje začinite,                  340

da ljepote ni tog ruha nema,

da im nema lica ni oblika

u svu srpsku zemlju i latinsku:

Latini se hoće začuditi

a onome srpskom odijelu,

u Latina svašta na svijetu,

oni mogu srebro pokovati,

pokovati i srebro i zlato,

sajaliju čohu porezati;

ne mogu se doviti Latini                   350

gospodskome na obrazu licu,

i gospodskom oku junačkome,

što su đeca ti Podgoričani.“

Petu knjigu Đuru opravio,

i po knigam’ pozvao svatove,

a Žabljaka i bez knjige zovnu,

i Žabljaka i oko Žabljaka.

Ja da možeš okom pogledati

i ušima jeku poslušati,

kad se sitne knjige rasturiše               360

od tog mora do zelena Lima,

te pođoše srpske poglavice

i vojvode, što su za svatove,

i delije sve glavni junaci!

Kad viđeše starci i težaci

poturiše rala i volove,

sve se na jad slomi u svatove

u široko polje pod Žabljaka;

a čobani stada ostaviše,

devet stada osta na jednome,              370

sve se slomi u široko polje

gospodaru jutros na veselje;

od Žabljaka do vode Cetinje

sve široko polje pritiskoše:

konj do konja, junak do junaka,

bojna koplja kako čarna gora,

a barjaci kako i oblaci,

razape se čador do čadora,

pod čadore krasne poglavice;

dan daniše pak i zanoćiše.                  380

No da vidiš jutru na uranku:

prije danka i jasnoga sunca

podranila jedna poglavica,

što je jednoj zemlji starješina,

po imenu Jovan-kapetane,

što bijaše đever uz đevojku,

podranio, polje ostavio,

i u polje kićene svatove,

a došao gradu na bedeme,

niko s njime nije polazio,                    390

s gospodarom cigle dvije sluge,

dvije sluge idu nazorice,

a gospodar s njima ne besjedi,

no je čelo grdno namrdio,

a ponisko brke objesio,

mrki brci pali na ramena;

on mi šeta gradu po bedemu,

pregleduje na gradu topove,

pregleduje, brate, carevinu,                  400

najviše se oči otimahu

na kićene u polju svatove:

nije šala, nije šurkurlija,

od Žabljaka do Cetinje vode

udaren je čador do čadora,

konj do konja, junak do junaka,

bojna koplja kako gora čarna,

a barjaci kako i oblaci.

Tako Jovan bješe uranio,

te on šeta gradu po bedemu,                  410

a viđe ga Crnojević Ivo,

pa Ivanu vrlo mučno bilo,

na jutru mu nazva dobro jutro:

„Dobro jutro, Jovan-kapetane!

Što s’, sestriću, jutros uranio?

Što s’ u polju čador ostavio,

i u polju kićene svatove?

Što li si se, sine, namrdio?

U obraz si sjetno neveselo:

kaž’ ujaku jutros na uranku!“                420

Progovara, Jovan-kapetane:

„Prođi me se, moj ujače Ivo!

Koju bih ti riječ besjedio,

ti mi riječ poslušati nećeš:

a kad bi me, ujo, poslušao,

da otvoriš te podrume tvoje,

da daš dosta izdobila vina,

da napojiš u polju svatove,

pa da pustiš te hitre telale,

nek telali kroz svatove viknu,               430

nek svatovi svaki domu ide.

Nu rasturi to veselje tvoje,

moj ujače, Crnojević-Ivo!

E smo našu zemlju opustili,

slomila se zemlja u svatove,

osta zemlja pusta na krajini,

zemlja naša strašna od Turaka,

od Turaka preko vode sinje.

Moj ujače, Crnojevi-Ivo,

i prije su vođene đevojke,                      440

i prije su momci oženjeni,

i prije su veselja bivala

u svoj zemlji, u svoj kraljevini;

tvoga jada niđe nije bilo,

da podigneš zemlju u svatove!

A daleko kosti zanijeti

braći našoj preko mora sinja,

preko mora četr’est konaka,

đe nam tamo svoje vjere nema,

nit’ imamo krasna prijatelja,                  450

no je nama, belći, zemlja žedna,

pa kad vide preko mora sinja,

kada vide sve srpske junake,

ja se bojim kavge među braćom,

može jada biti na veselju.

Moj ujače, Crnojevi-Ivo,

da ja tebe jedne jade kažem

sinoć polju legoh pod čadorom,

dopadoše dvije moje sluge,

na pero me ćurkom pokrivaše                 460

i gospodsko lice zavijaše;

oči sklopih, grdan sanak viđeh,

grdan sanak, da ga bog ubije!

Đe u sanu gledam na nebesa,

na nebu se, ujo, naoblači,

pa se oblak nebom okretaše,

oblak dođe baš više Žabljaka,

više tvoga ponosita grada,

od oblaka pukoše gromovi,

grom udari tebe u Žabljaka,                   470

baš u tvoju krasnu kraljevinu,

u dvorove tvoju postojbinu:

Žabljaka ti oganj oborio

i najdonji kamen rasturio;

što biješe jedan ćošak bijel,

ćošak pade na Maksima tvoga,

pod ćoškom mu ništa ne bijaše,

ispod ćoška zdravo izišao. –

Moj ujače, Crnojević-Ivo,

ne smijem ti sanak iskazati,                    480

tek ako je sanu vjerovati,

vjerovati sanu i biljezi,

ja ti, ujo, hoću poginuti,

poginuti u tvoje svatove,

jal’ poginut, jali rana dopast.

Moj ujače, da od boga nađeš!

Ako mene štogođ bude tamo,

kakva muka u veselju tvome,

jal’ poginem, jal’ dopadnem rana,

čekaj, ujo, onda jade grdne!                   490

El’ ja vodim đece pod barjake

porodice ljuta Crnogorca,

pod barjake đece pet stotina:

đe jaoknem, svi će jaoknuti.

No ti s’ molim jutros na podranku,

molim ti se, a ljubim ti ruku,

da rasturiš u polju svatove,

nek svatovi svaki domu ide.

Prođ’ s’ đevojke, da je bog ubije!“         500

Kad to čuo Crnojevi Ivo,

planu Ivo kako oganj živi,

te on kara sestrića Jovana,

njega kara i ljuto ga kune:

„Zao sanak, sestriću Jovane!

Bog godio i bog dogodio,

na tebe se taki sanak zbio!

Kad ga viđe, rašta opoviđe,

opoviđe jutros na poranku,

kad svatovi misle da polaze? –              510

Moj sestriću Jovan-kapetane,

san je laža, a bog je istina;

ružno si se glavom naslonio,

a mučno si nešto pomislio. –

Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!

Dosta mi je i muke i ruge:

nasmija se sva gospoda naša,

a šapatom zbori sirotinja,

đe mi sjedi snaha isprošena

i kod baba i kod stare majke,                 520

i đe sjedi za devet godina. –

Znaš, sestriću, ne znali te ljudi,

da ću tamo junak poginuti,

neću moju snahu ostaviti

ni veselje jutros rasturiti!

No kako si mene starješina

i pošao đever uz đevojku,

nu nabrekni na kamenu gradu,

nu nabrekni, prizovi tobdžije,

neka tope pune i napune,                       530

nek napune trideset topova;

pa prizovi starca Nedijeljka,

što mu b’jela prošla pojas brada

koji čuva tope baljemeze,
čuva tope Krnja i Zelenka,
a kojijeh u svoj zemlji nije
u vlaškijeh sedam kraljevina,
u turskoga Otmanović-cara;
nu prizovi starca Nedijeljka.
neka tope puni pa prepuni,                    540
neka prida praha i olova,
nek podigne nebu pod oblake.
neka puknu stari baljemezi;
haber podaj polju u svatove,
nek se naša braća oslobode,
nek odmaknu konje od obale
od studene od vode Cetinje,
e se mogu konji pokidati,
u Cetinju vodu poskakati,
braću našu kićene svatove                   550
izubaha vatiti groznica:
nu objavi i svoj braći kaži
da će pući trideset topova,
hoće pući Krnjo i Zelenko.
Pa zakaži, moj mili sestriću,
nek čauši u to polje viknu,
neka krenu iz polja svatove,
evo ćemo preko mora sinja“.
Posluša ga Jovan-kapetane,
te priviknu na gradu tobdžije,              560
i priziva stara Nedijeljka,
napuniše trideset topova,
napuniše Krnja i Zelenka.
napuniše, pa ih prepuniše,
pridadoše praha i olova,
digoše ih nebu pod oblake,
pa im živi oganj pridadoše.
Da se možeš, brate. pridesiti
i ušima jeku poslušati,
i očima seir pogledati,                          570
ja kad puče trideset topova,
pa kad puče Krnjo i Zelenko:
polje tutnji, a planina ječi,
Cetinja se voda uspljuskuje,
popadaše konji na koljena,
a junaci mlogi potrbuške;
nije šala na gradu topovi,
nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
krenuše se iz polja svatovi,                  580
otidoše i zdravo i mirno.
Kako koji konak unapredak,
sve gairet bolji među braćom.
Prehodiše polja i planine,
spustiše se u primorje ravno
u široko polje pokraj mora.
te svatovi polje pritiskoše,
ugledaše u more đemije.
prijatelje u sretaoštinu;
svatovi se rahat učiniše                         590
u široku polju pokraj mora:
ko imaše konja od megdana,
okreće ga po polju džilita;
ko l’ bekrija, naginje čuturom.
te on pije ono rujno vino;
ko imaše grlo pouzdano,
popijeva svatske poskočice:
među njima Crnojević Ivo
jaše Ždrala konja od megdana,
oko njega dva sokola siva:                    600
s desne strane dijete Maksime,
što je Maksim krasan đuveglija,
na njegovu od megdana vrancu;
a s lijeve Miloš Obrenović
na doratu konju od megdana.
Ivan gleda đecu oko sebe,
gleda đecu, pake progovara:
„Braćo moja, kićeni svatovi.
i vi, braćo, sve vojvode mlade.
ja bih stio progovorit riječ,                    610
kad biste me, braćo, poslušali.
Mi hoćemo preko mora sinja,
preko mora četr’est konaka,
a vodimo mila sina moga,
sina moga hitra đuvegliju, -
al’ su njega kraste nagrdile,
i sina mi muka oborila,
grdnijega u svatove nema;
a ja, braćo, jesam govorio
na prosidbi, kad snahu isprosih:            620
što dovedem kićenijeh svata.
i u Mletku što bude Latina,
da ljepšega neće bit junaka
od Maksima, od sina mojega;
jutros, braćo. nema grdnijega!
I ja sam se ljuto razdertio, -
da kad dođem novu prijatelju,
prijatelj će mene zastiđeti,
i turiti kavgu u svatove;
nego, braćo, kićeni svatovi,                   630
desio se danas među nama
glavan junak vojvoda Milošu,
ta Milošu Obrenbegoviću:
ljepote mu u svatove nema,
ni će biti tamo u Latina:
kad biste me, braćo. poslušali,
da skinemo perje i čelenku
sa Maksima, mila sina moga,
na Miloša Obrenbegovića,
da Miloša zetom učinimo,                     640
dok đevojku otud izvedemo“.
Kad to čuše kićeni svatovi,
nema brata ni kićena svata,
nema brata, tome da kmetuje:
ne smijahu kićeni svatovi,
el je Maksim krvničko koljeno
mogu njemu žao načiniti,
može nekom glavu ukinuti;
nema kmeta da kmetuje tome.
Progovori vojvoda Milošu:                   650
„O Ivane, naša poglavice,
što dozvilješ i braću sazivlješ?
No mi pruži desnu tvoju ruku
i zadaj mi božu vjeru tvrdu
za Maksima, za tvojega sina,
da Maksimu žao ne učiniš.
na veselju đe ga sad poturaš.
od mene ti božja vjera tvrda:
prevešću ti snahu preko mora
i bez kavge i bez muke kakve:               660
tek, Ivane, neću tevećeli:
što god bide dara zetovskoga,
da mi dara nitko ne dnjeli“.
Kad to začu Crnojević Ivo,
grohotom se, brate, osmjenuo:
„O Milošu, srpska poglavice,
šta pominješ dara zetovskoga?
Tvrđa vjera, brate, od kamena,
nitko t’ dara dijeliti neće;
prevedi mi snahu preko mora,               670
dovedi je u bijeli Žabljak,
i ja ću te, brate, darivati:
daću tebe dvije čizme blaga,
i daću ti moju kupu zlatnu,
koja bere devet litar’ vina,
što j’ od suva salivena zlata:
i još ću te, brate, darivati:
daću tebe suru bedeviju,
bedeviju što ždrijebi ždrale,
što ždrijebi konje ognjevite,                   680
objesiću t’ sablju o pojasu.
koja valja tridest ćesa blaga“.
I tako se braća pogodiše,
i skidoše perje sa Maksima,
zlatno perje, čekrkli čelenku,
na Miloša Obrenbegovića,
te Maksima jandal oćušnuše,
a Miloša zetom učiniše.
U to doba moru udariše,
u sinje se more navezoše.                      690
Bog im dade i od boga sreća,
iz mora se zdravo izvezoše
a pod Mletke grada udariše,
te mletačko polje pritiskoše.
Na gradu se otvori kapija,
a navali i muško i žensko,
no da sretu u polju svatove,
da učine seir od svatova
i da vide je l’ istina tako,
da poznaju zeta duždevoga,                   700
je l’ istina kako ljudi kažu,
da m’ ljepote u daleko nema,
u svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bješe
po njegovu perju i čelenci,
po njegovu stasu i obrazu.
Kad viđoše da j’ istina tako,
dopadoše dva duždeva sina
te sretoše mila zeta svoga,
grle zeta i otud i otud,                            710
pa ga vode na tanke čardake,
a na konak svate rasturiše
po trojicu i po četvoricu,
kako će im biti ponajbolje.
Čudan adet bješe u Latina,
svadbovati rodu đevojačkom
i odmorit konje i junake:
posiđeše tri-četiri dana.
Kad četvrto osvanulo jutro,
te pukoše na gradu topovi,                     720
čauš viknu, kucnu dalbulana,
nek su hazur kićeni svatovi,
zeman dođe da ti doma pođu.
Svatovi se na broj iskupiše
u šarenu kamenu kapiju,
zatvorena vrata na kapiju,
zatvorena i pak zaklopljena,
na kapiji četiri dželata:
dva Arapa i dva Latinina,
krvave im ruke do ramena                     730
i ostrice sablje do balčaka,
svatovi se malo prepadoše;
no da vidiš još poveće bide:
nema njima dva najbolja druga.
nema druga vojvode Miloša,
što su njega zetom učinili,
i nema im Latinke đevojke,
a đevojke oko šta su došli!
Al’ svatovi malo pričekaše,
stade zveka kamena sokaka,                  740
stade zveka, stade otud jeka,
al’ eto ti vojvode Miloša
na njegovu od megdana doru,
ustavlja ga đemom od čelika,
a dovata malo bakračlijom,
a doro mu sitno podigrava,
te veselo u družinu dođe,
na jutru im nazva dobro jutro,
sva družina jednu riječ kažu:
„Dobro dođe, dijete Maksime!“            750
Za Milošem odmah pristadoše
dvije šure, zeta pristigoše,
doniješe gospodskoga dara,
da daruju zeta kod svatova:
Jedan šura – jedan peškeš daje:
dovede mu bez biljege vranca,
i na vrancu Latinku đevojku,
no se pusnik k zemlji uvijaše,
od čistoga i srebra i zlata,
u zlato su konja opkovali,                     760
zlatni rati biju po kopiti,
a na prsi divna silembeta;
i na ruci sivoga sokola,
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti konjic i đevojka,
i na konju i srebro i zlato,
i na poklon siva tica soko,
kad si tako viđen među braćom“.
A Miloš se s konja poklanjaše.
te lijepo dara privataše.                         770
Drugi šura sablju donesao
salivenu od suvoga zlata,
sablja valja mlogo bila blaga,
opasa je zetu o pojasu:
„Nosi, zete, te mi se ponosi!“
Al’ eto ti punca i punice, -
ja kakva li dara doniješe:
punac nosi kalpak i čelenku,
u čelenci alem kamen dragi,
koji sjaje kako jarko sunce, –                 780
pogledati ne da u junaka! -
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti kalpak i čelenka.“
Miloš dara divno privataše.
A da vidiš zlosretne punice!
Ona nosi od zlata košulju,
koja nije kroz prste predena,
ni u sitno brdo uvođena,
ni na razboj ona udarana,
no košulja na prste pletena,                    790
u kolijer upletena guja,
a pod grlom izvedena glava,
baš se čini kao da je živa
ljuta guja (guja će ga udrit!),
na glavi joj alem kamen dragi,
kade ide momak sa đevojkom,
u ložnicu da ne nosi sv’jeće,
nek svijetli alem kamen dragi, -
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti od zlata košulja.”             800
No se čude kićeni svatovi,
no se čude daru latinskome.
No da vidiš dara iznenada:
al’ eto ti starca Jezdimira,
mila brata dužda od Mletaka:
bijela mu prošla pojas brada,
na zlatnu se štaku naslonio,
roni suze niz gospodsko lice,
roni suze, i nevolja mu je:
sedam žena mijenio bio,                        810
a od srca ne imo poroda,
pa uzeo k sebe sinovicu,
sinovicu, njemu osobnicu,
mešte kćeri i mešte sinova,
pak se starcu sade ražalilo,
el je sprema preko mora sinja;
neko čudo bješe sagučio
i turio pod pazuho svoje,
a kad dođe k braći svatovima,
po imenu zeta dozivaše,                         820
dozivaše, pa ga ogrtaše,
ogrnu ga kolastom azdijom,
savrh glave do zelene trave
pokri zeta i konja dorata;
ja kakva je, jada dopanula!
U junačke oči udarila,
i pričaju i kazuju ljudi,
dok iznutra udrio postavu,
otišlo je tridest ćesa blaga,
a s lica joj ni hesapa nema:                     830
„Na poklon ti kolasta azdija,
koje danas u svijetu nije
u našega ni jednoga kralja,
ni će biti u cara turskoga;
nosi, zete, te mi se ponosi!“
Maksim gleda jade isprijeka,
isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivaše,
na kapij’ se otvoriše vrata,                       840
pa stadoše sluge i sluškinje
na kapiju svate darivati:
o konjima vezene jagluke,
junacima tanke boščaluke;
darivaše, polju ispratiše,
na đemije vodi naturiše,
iz đemija zdravo isturiše;
otidoše zdravo i veselo.
Ja kad biše polju pod Žabljaka,
đeno su se braća sastanula,                      850
đeno će se s jadom rastanuti,
no da vidiš jadu započetka:
pohitao dijete Maksime
na njegovu bez biljege vrancu,
i skupio desetinu druga,
hoće k svojoj na muštuluk majci.
A kad viđe vojvoda Milošu,
te dorata konja podigrava,
a dogna ga blizu do đevera,
do đevera Jovan-kapetana, –                     860
đevojke se rukom dofatio;
al’ da vidiš proklete đevojke!
Na oči joj zlatali marame,
rijetke su – te kroz njih viđaše.
ja kad viđe konja i junaka,
prevari se, zanese je pamet,
te usturi zlatali marame,
a otkriva oči obadvije,
a pruži mu ruke obadvije;
no ko viđe, čini s’ ne vidio,                      870
viđe svekar Crnojević Ivo,
viđe svekar i zajad mu bilo,
te Latinci snasi progovara:
„K sebe ruke, mila snaho moja!
K sebe ruke, obje ti otpale,
Pokri oči, obje ti ispale!
Rašta gledaš na junaka tuđa,
na Miloša Obrenbegovića?
No pogledaj, mila snaho moja,
no pogledaj poljem pred svatove:            880
štono junak na konju vrančiću,
bojno koplje nosi u rukama,
zlatan sjaje na plećima štitak,
a kraste mu lice nagrdile,
iza krasta lice pocrnjelo,
ono ti je dijete Maksime;
a ja sam se tamo pofalio,
kad sam tebe u baba prosio,
što gođ bide kićenijeh svata,
da ne bide ljepšega junaka                       890
od Maksima, od sina mojega;
u tom sam se, snaho, prepanuo,
Miloša smo zetom učinili,
i Milošu dare poklonili,
da prevede tebe preko mora
i bez kavge i bez muke naše“.
Kad joj reče, ka da posiječe,
te pod sobom konja ostavila,
naprijed mu ni kročiti neće,
pa Latinka svekru progovara:                  900
„Mio svekre, Crnojević-Ivo,
Maksimu si sreću izgubio,
kako s’ drugog zetom učinio.
Rašta, svekre, da od boga nađeš?
Ako su ga kraste ištetile,
ko je mudar i ko je pametan,
tome, svekre, valja razumjeti,
i svak može muke dopanuti;
ako su ga kraste našarale,
zdrave su mu oči obadvije,                      910
srce mu je baš koje je bilo;
ako l’ si se, svekre, prepanuo,
đe je Maksim još tanko dijete,
njega čekah za devet godina,
njega čekah u babovu dvoru,
i još bih ga za devet čekala
u Žabljaku, u vašemu gradu,
nikom ne bih obraz zastidila,
ni ja rodu, ni ja domu mome.
No ti, svekre, – bogom ti se kunem! –      920
ja ti vraćaj blago sa jabane,
sa vašega vojvode Miloša,
te udari na Maksima tvoga,
jal’ naprijed ni kročiti neću,
baš da ćeš mi oči izvaditi.“
No se Ivan ljuto uzmučio,
prizva braću i neke vojvode:
„Braćo moja, – ako boga znate!
nu kmetujte mene i Milošu
za našega dara iz Latina.“                        930
Nema kmeta ni dobra junaka
ja koji će tome kmetovati,
el su bile ruke ufatili,
i zadali božu vjeru tvrdu
da mu dara nitko ne dijeli,
no još Ivan da ga podaruje.
Ne mogaše braća da kmetuju,
el se jednom utvrdilo bilo.
Ja kad začu vojvoda Milošu,
te prigoni od megdana dora,                     940
a Ivanu riječ progovara:
„O Ivane, naša poglavice,
kamo vjera? — Stigla te nevjera!
Nijesmo li vjeru učinili:
da mi dara nitko ne dijeli?
A sad ste se tome prisjetili!
Kad si mučan i kad si nevjeran,
more ću ti dara pokloniti
rad’ hatara naše braće krasne:
prva ću ti dara pokloniti –                         950
na poklon ti vranac i đevojka;
da je puta i pravoga suda,
đevojka je mene poklonjena,
poklonio i otac i majka,
poklonila oba brata njena;
al’ o tome neću govoriti,
već ti hoću dara pokloniti,
i na konju i srebro i zlato,
i poklonit sivoga sokola,
i na poklon sablja od pojasa;                    960
svega ću ti dara pokloniti,
već ja ne dam cigle do tri marve:
ne dam s glave tastove čelenke,
sa ramena kolaste azdije,
i ja nedam od zlata košulje,
hoću nosit mojoj zemlji divnoj,
nek pofala mojoj braći bude;
kunem vi se i bogom i vjerom,
ne dam tako tri komata dara!“
Kad začuše kićeni svatovi,                       970
te svatovi jednu riječ kažu:
„Fala tebi, vojvodo Milošu,
fala tebe, gospodsko koljeno,
kad si taki viđen među braćom,
kad si viđen i kad si pogodan.“
Svi svatovi jednu riječ kažu;
svatovi se braća pogodiše,
no imaju nepogodna druga,
a na konju nesretnu đevojku,
đevojci je vrlo žao dara,                           980
a najviše od zlata košulje,
te priviknu iz bijela grla
po imenu dijete Maksima.
Prepade se Crnojević Ivo,
te Latinci snasi progovara:
„Snaho moja, Latinko đevojko,
nemoj vikat dijete Maksima,
ele smo mu žao učinili,
a Maksim je hitar kavgadžija,
hoće, snaho, zametnuti kavgu                  990
na veselju u svatove svoje;
snaho moja, bogom ti se kunem,
u Žabljaku puna kula blaga:
sve ću blago tebi pokloniti,
čin’ od blaga što je tebe drago!“
Al’ ne sluša zlosretna đevojka,
viknu jednom, pa ga ne doviknu,
drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
osluškuje šta će besjediti,                        1000
a đevojka grdno progovori:
„O Maksime, nemala te majka!
Majka nema do tebe jednoga,
a po danas ni tebe ne bilo!
Od koplja ti gradili nosila,
a od štita grobu poklopnice!
Crn ti obraz na božem divanu,
kako ti je danas na megdanu
sa vašijem vojvodom Milošem;
zašto blago dadoste drugome?                  1010
A nije mi ni tog žao blaga,
neka nosi, voda g’ odnijela!
No mi žao od zlata košulje,
koju no sam plela tri godine
a sa moje do tri drugarice,
dok su moje oči iskapale
sve pletući od zlata košulju;
mislila sam da ljubim junaka
u košulji od samoga zlata,
a vi danas dadoste drugome!                      1020
No me ču li, đuveglija Makso,
brže vraćaj sa jabane blago!
Ako l’ blago povratiti nećeš,
kunem ti se bogom istinijem,
naprijed ti ni kročiti neću,
no ću dobra konja okrenuti,
dognaću ga moru do obale,
pa ću vatit listak šemišljikov,
a moje ću lice nagrditi,
dok pokaplje krvca od obraza,                  1030
po listu ću pisati jaziju,
dodaću je sivome sokolu,
neka nosi staru babu mome,
neka kupi svu latinsku silu,
nek ti hara bijela Žabljaka,
nek ti vraća žalost za sramotu.”
Kad to začu dijete Maksime,
to Maksimu vrlo zajad bilo,
vrana konja natrag pripovrnu,
opasa ga trostrukom kandžijom                 1040
puče koža konju po sapima,
a pokapa krvca po kopiti,
no mu ljuto pusnik poskočio,
po tri koplja u nebo skočio,
po četiri zemlje preskočio.
Ne desi se dobroga junaka,
da uvati grdna zlosretnika,
no mu sokak poljem učiniše,
a niko se jadu ne dosjeti,
porašta je konja povratio.                           1050
A kad viđe vojvoda Miloše,
grohotom se junak nasmijao:
„Fala bogu, fala istinome,
kud se ono Maksim zatrčao?“
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
na Miloša bojno koplje pušti,
bojnijem ga kopljem udario
pod čelenku među oči crne;
na zatiljak oči iskočiše,                             1060
mrtav pade pod konja dorata;
Miloš pade, a Maksim dopade,
koliko mu krvce žedan bješe,
manu sabljom, ods’ječe mu glavu,
pak je vrancu baci u zobnicu,
a đevojku ote u đevera,
pak pobježe na muštuluk majci.
Mili bože, na svem tebe fala,
da se kome onda pridesiti
i očima jade pregledati,                          1070
kade pade krasna poglavica,
a zgleda se mloga porodica,
u junake krvca uzavrela,
pa se staše darivati darom,
a njinijem darom nemilijem:
iz pušaka crnijeh krušaka,
doke duge puške isturiše,
dok to polje magla pritisnula
od hitroga praha i olova,
tad s’ u tami mači povadiše,                   1080
te se njine majke ojadiše,
a sestrice u crno zaviše,
a ljubovce ostaš’ udovice,
a ogreznu krvca do koljena,
a po krvi jedan gazi junak,
junak bješe Crnojević Ivo,
crno njemu srce dovijeka!
Krvcu gazi, a bogu se moli:
„Daj mi, bože, vjetar od planine,
da raždene ovu maglu kletu,                  1090
da pogledam i gore i dolje
ko pogibe, ko l’ ostade danas.“
Bog mu dade – vjetar udario
te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
al’ ne znade ništa kud je gore:
polomljeni konji i junaci,
no po polju krče ranjenici.
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
on prevrće te leševe mrtve                      1100
i krvave ogleduje glave,
sve tražaše dijete Maksima,
al’ ga Ivan naći ne mogaše,
no on nađe sestrića Jovana,
što je đever bio kod đevojke,
što ujaku sanak kazivao
u Žabljaku jutru na pohodu;
Zaludu ga Ivan nahodio,
u krvi ga poznat ne mogaše,
mimo njega junak prolazaše;                  1110
a viđe ga Jovan-kapetane,
te ujaku Ivu progovara:
”Moj ujače, Crnojević-Ivo,
čim si mi se tako ponesao:
ili snahom, ili svatovima,
il’ gospodskim darom prijateljskim,
te ne pitaš nesretna sestrića,
jesu li mu rane dosadile?”
Viđe Ivan, pa suze prosiplje,
iz krvi ga malo ispravio:                         1120
”Moj sestriću, Jovan-kapetane,
jesu l’ tvoje rane za vidanje,
da te nosim u nesrećan Žabljak,
da ti tražim od mora ećime?”
A Jovan mu onda progovori:
„Prođi me se, moj ujače Ivo!
Kamo oči? – Njima negledao!
Ovakve se rane ne vidaju:
lijeva je noga salomljena,
salomljena nadvoje, natroje,                    1130
a desna je ruka odsječena,
odsječena ruka po ramenu,
a po srcu sablje dovatile,
ispale su crne džigerice.”
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
brže pita sestrića svojega:
„Moj sestriću, dok si u riječi
kako đever bješe kod đevojke,
a dopade dijete Maksime,
eda viđe, đe pogibe Maksim?                   1140
I znade li šta bi od đevojke?” -
”Prođi mi se, moj ujače Ivo!
Nije tebe Maksim poginuo,
no kad dođe na konju pomamnu,
te izgubi vojvodu Miloša,
pak đevojku ote od đevera,
on pobježe ka nesrećnoj majci”.
To izusti, laku pusti dušu.
Pobaci ga Crnojević Ivan,
a pohita u bijeli Žabljak.                          1150
Ja kad dođe pred gradsku kapiju,
a pred gradom koplje pobijeno,
a za koplje vranac konjic svezan,
sitna mu je zopca ustaknuta,
pred njim sjedi dijete Maksime,
na koljenu sitnu knjigu piše
svome tastu duždu od Mletaka,
a dvori ga zlosretna đevojka;
na mezile knjigu opravio:
”O moj taste, dužde od Mletaka,               1160
kupi vojsku, svu latinsku zemlju,
te mi haraj bijela Žabljaka,
i ti vodi milu tvoju šćeru
ni ljubljenu, ni omilovanu:
mene prođe moja gospoština,
i država moja kraljevina;
hoću bježat preko zemlje duge,
hoću bježat caru u Stambola,
kako dođem, hoću s’ poturčiti.”
Zlo se začu po svoj zemlji njinoj,              1170
kad začuše ti Obrenovići,
začu netko Obrenović Jovan,
mio bratac vojvode Miloša,
nešto misli, pa na jedno smisli,
brže konja svoga dovatio,
sedla konja što ga ljepše može,
opasuje što ga tvrđe može,
pak se konju fati na ramena,
halali se i oprosti junak,
kaže rodu, kaže braći svojoj:                      1180
”Hoću, braćo, i ja u Stambola,
odoh, braćo, braću da sačuvam.
Ko doraste u toj zemlji našoj,
tamo ode krvničko koljeno,
on će dvorit cara u Stambolu,
izdvoriće kakvu vojsku silnu,
te će zemlju našu pogaziti.
Braćo moja i pak porodice,
dok čujete mene u životu,
u životu, u Stambolu bilu,                         1190
nemojte se, đeco, prepanuti;
on ne smije vojsku podignuti:
on će na vas, a ja ću na njega”.
Tako reče, pa u Stambol ode.
Kade bio blizu do Stambola,
u putu se oba pristigoše,
te pred cara idu uporedo,
a car znade ko su i kako su,
pa ih care jedva dočekao,
dočekao, oba poturčio,                              1200
i turska im imena nađeo:
Jovanu su ime nađenuli -
Mamut-beže Obrenbegoviću;
a Maksimu ime nađedoše -
Skender-beže Ivanbegoviću.
Dvore cara za devet godina,
izdvoriše devet zijameta,
svijeh devet daše za pašaluk,
car im dade bijele tugove
i vezirstvo na te zemlje dvije                    1210
bez promjene vazda dovijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviću
dade zemlju ravna Dukađina,
đeno rodi izdobila vina,
dosta vina, više urmetina,
dosta ima bijele všenice,
krasnu zemlju, što je ljepše nema;
a on dade sinu Ivanovu -
grdnu zemlju Skadar na Bojani,
a u kome nikad ništa nema,                      1220
no se legu žabe i bivoli,
i imaše soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske,
nijesu se nigda umirili,
niti mogu krvcu da umire
no i danas tu prosiplju krvcu.

 

 

 

 

 

 

 

 

    Strahinić Ban

Netko bješe Strahiniću Bane,
bješe Bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takvoga ne ima sokola.
Jedno jutro Bane podranio,;
zove sluge i k sebe prizivlje:
„Sluge moje, hitro pohitajte,
sedlajte mi od megdana đoga,
okitite što ljepše možete,
opašite što tvrđe možete,                        10
jel ja, đeco, mislim putovati:
hoću Banjsku ostaviti grada,
mislim đoga konja umoriti
i u gosti, đeco, odlaziti
u tazbinu u bila Kruševca,
k milu tast starcu Jug-Bogdanu,
ka šureva devet Jugovića;
tazbina me ta željkuje moja.“
Gospodara sluge poslušaše,
te sokola đoga osedlaše.                          20
Opremi se Strahiniću Bane,
ud’ri na se dibu i kadifu,
ponositu čohu sajaliju,
što od vode čoha crvenija,
a od sunca čoha rumenija;
okiti se jedan srpski soko,
pa posjede đoga od megdana,
omah pođe, u tazbinu dođe,
u tazbinu u bila Kruševca,
đe otskoro carstvo postanulo;                  30
a viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
sokolova devet Jugovića,
mila zeta jedva dočekaše,
u naruče zeta zagrliše,
vjerne sluge konja prifatiše;
zeta vode na frenđiju kulu,
kod gotove sovre zasjedoše,
te gospodsku riječ besjeđaju;
navališe sluge i sluškinje,                        40
neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
posjedaše, te pijahu vino:
uvrh sovre stari Jug Bogdane,
s desne strane uza ramo svoje
sjede zeta Strahinića Bana,
i tu sjede devet Jugovića,
niza sovru ostala gospoda;
ko l’ je mlađi, dvori gospodare.
No bijaše to devet šurnjaja,                      50
no šurnjaje dvore uporedo,
dvore svekra, silna Jug-Bogdana,
i dvorahu svoje gospodare,
a najviše zeta ponosita;
a sluga im jedna vino služi,
služi vino jednom kupom zlatnom,
zlatna kupa devet bere litar';
ja da vidiš druge đakonije,
đakonije, mloge gospoštine,
kako, brate, đe je carevina!                       60
Pozadugo Bane gostovao,
pozadugo Bane začamao,
ponosi se Bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
dosadiše jutrom i večerom
moleći se silnu Jug-Bogdanu:
„Gospodaru, silan Jug-Bogdane,
ljubimo ti svilenoga skuta
i desnicu tvoju bilu ruku,
nu potrudi čudo i gospodstvo,                   70
i povedi mila zeta tvoga,
nu dovedi Strahinića Bana
u dvorove i u kuće naše,
da mi neku poštu učinimo.“
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
dugo bilo i vrijeme prođe,
i zadugo Bane začamao;
no da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,                    80
mezil stiže i bijela knjiga
baš od Banjske od malena grada,
od njegove ostarjele majke,
banu knjiga na koljeno pade;
kad razgleda i prouči knjigu,
al’ mu knjiga dosta grdno kaže,
knjiga kaže, đe ga kune majka:
„Ðe si, sine, Strahiniću Bane?
Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
Zlo ti vino, nesretna tazbina!                     90
Viđi knjigu, nečuvenih jada!
Izubaha jedna pade sila,
turski, sine, od Jedrene care,
a car pade u polje Kosovo,
a car pade, dovede vezire,
a vezire, nesretne većile.
Što je zemlje te oblada care,
svu je tursku silu podigao,
u Kosovo polje iskupio,
pritiskao sve polje Kosovo,                      100
uvatio vode obadvije:
pokraj Laba i vode Sitnice
sve Kosovo sila pritisnula.
Kažu, sine, i pričaju ljudi:
od Mramora do suva javora,
od Javora, sine, do Sazlije,
do Sazlije na ćemer ćuprije,
od ćuprije, sine, do Zvečana,
od Zvečana kažu do Čečana,
od Čečana vrhu do planine                        110
turska sila pritisla Kosovo.
Pod broj, sine, na teftere kažu
no u cara sto hiljada vojske
nekakvoga careva spahije,
što imaju po zemlji timare;
i što jedu ljeba carevoga
i što jašu konje od megdana,
što ne nose po mlogo oruža,
do po jednu o pojasu sablju;
u Turčina, u turskoga cara,                      120
kažu, sine, drugu vojsku silnu -
ognjevite janjičare Turke,
što Jedrene drže kuću bilu,
janjičara kažu sto hiljada;
kažu, sine, i govore ljudi;
u Turčina treću vojsku silnu -
nekakoga Tuku i Mandžuku,
a što huče, a što grdno tuče.
U Turčina vojske svakojake,
u Turčina jednu kažu silu,                         130
samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
te ne sluša cara čestitoga,
za vezira nikad i ne misli,
za carevu svu ostalu vojsku
a koliko marve po zemljici;
taku silu u Turčina kažu;
on beza zla, sine, proći ne šće,
ne šće s carem, sine, na Kosovo,
okrenuo drumom lijevijem,
te na našu Banjsku udario,                         140
te ti Banjsku, sine, ojadio
i živijem ognjem popalio,
i najdonji kamen rasturio,
staru majku tvoju ojadio,
sa konjem joj kosti izlomio,
vjernu tvoju ljubu zarobio,
odveo je u polje Kosovo,
ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
a ja, sine, kukam na garištu,                       150
a ti vino piješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!“
Ja kad Bane knjigu proučio,
muka mu je i žao je bilo,
u obraz je sjetno neveselo,
mrke brke nisko objesio,
mrki brci pali na ramena,
u obraz se ljuto namrdio,
gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,                     160
viđe zeta jutru na uranku,
planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara:
”O moj zete, Bog mi s tobom bio!
Što si, zete, jutros podranio?
A u obraz sjetno neveselo?
Od šta si se, zete, razdertio?
Na koga si s’, zete, ražljutio?
Al’ se šure tebe nasmijaše,
u jegleni ružno govoriše?                             170
al’ šurnjaje tebe ne dvoriše?
al’ mahanu toj tazbini nađe?
Kaži, zete, šta je i kako je?“
Planu Bane, pa mu progovara:
„Prođ’ se taste, stari Jug-Bogdane!
Ja sam s šuram’ bio u lijepo,
a šurnjaje gospodske gospođe
divno zbore, a divno me dvore,
toj tazbini mojoj mane nema,
no da vidiš, što sam neveseo:                        180
stiže knjiga od malene Banjske,

baš od moje ostarjele majke.“
Kaže jade tastu na uranku,
kako su mu dvori poharani,
kako su mu sluge razagnate,
kako li je majka pregažena,
kako li je ljuba zarobljena:
„No moj taste, stari Jug-Bogdan!
i ako je moja danas ljuba,
ljuba moja, al’ je šćera tvoja:                         190
sramota je i mene i tebe;
no moj taste, starac Jug-Bogdane,
misliš li me mrtva požaliti,
požali me dok sam u životu.
Molim ti se i ljubim ti ruku,
da daš mene đece devetoro,
đecu tvoju, a šureve moje,
da ja, taste, u Kosovo pođem,
da potražim dušmanina moga,
a careva grdna hainina,                                200
koji mi je roblje zarobio;
a nemoj se, taste, prepanuti,
ni za tvoju đecu ubrinuti;
ja ću đeci, mojim šurevima,
hoću njima ruho prom’jeniti,
a u tursko ruho oblačiti:
oko glave bijele kauke,
a na pleći zelene dolame,
a na noge meneviš čakšire,
o pojasu sablje plamenite;                           210
prizvat’ sluge i kazaću junak,
neka sluge konje osedlaju,
osedlaju, tvrdo opasuju,
nek prigrću mrkim međedinam':
učiniću đecu janjičare;;
ja ću đecu šure sjetovati,
kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
a kroz vojsku cara na Kosovu,
pred njima ću biti delibaša,
nek se stide i nek se prepanu,                       220
nek se svoga boje starješine;
kogođ stane u carevoj vojsci,
kogođ stane s nama govoriti,
stane Turski, okrene manovski,
ja s Turcima mogu progovorit’,
mogu Turski, i mogu manovski,
i arapski jezik razumijem,
i nakrpat sitno arnautski;
provodiću đecu kroz Kosovo,
svu ću vojsku Tursku uvoditi,                      230
dok ja nađem dušmanina moga,
a Turčina silna Vlah-Aliju,
koji mi je roblje porobio;
nek šurevi bidu u nevolji,
el sam, taste, mogu poginuti, -
kod šureva neću poginuti.
jali rane lasno dopanuti.“
Kad to začu stari Jug Bogdane,
planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-Banu zetu progovara:                      240
„Strahinj-Bane, ti moj zete mili!
viđeh jutros, da pameti nemaš.
Što mi đece išteš devetoro,
da mi đecu vodiš u Kosovo,
u Kosovo, da ih kolju Turci,
nemoj, zete, više progovarat’,
ne dam đece vodit’ u Kosovo,
makar šćeri nigda ne vidio.
Mio zete, deli Strahinj-Bane!
rašta si se tako razdertio?                              250
Znaš li, zete? ne znali te ljudi!
Al’ ako je jednu noć noćila,
jednu noćcu s njime pod čadorom,
ne može ti više mila biti,
bog j’ ubio, pa je to prokleto,
voli njemu, nego tebe sine;
neka ide, vrat je odnesao!
Boljom ću te oženiti ljubom,
s tobom hoću ladno piti vino,
prijatelji biti do vijeka;                                  260
a ne dam ti đecu u Kosovo.“
Planu bane, kako oganj živi,
u ijedu i toj muci ljutoj
ne šće viknut’ ni prizvati slugu,
za seiza ni habera nema,
no sad ode k đogu u ahare.
Ja kako ga bane osedlao,
kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
pred dvore ga vodi u avliju                          270
k binjektašu bijelu kamenu,
pa se đogu fati na ramena;
pogleduje devet svojih šura,
a šurevi u zemljicu crnu.
Ban pogleda pašenoga svoga,
nekakoga mlada Nemanjića,
a Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
svi se fale za dobre junake,
fale s’ zetu i Bogom se kunu:                      280
„Volimo te, Strahiniću Bane,
no svu zemlju našu carevinu!“
Al’ da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
nije lasno u Kosovo poći.
Viđe Bane, đe mu druga nema,
sam otide poljem kruševačkim.
Ja kad bio niz široko polje,
obzire se ka Kruševcu b’jelu,
neće li se šure prisjetiti,                             290
neće li se njima ražaliti;
a kad viđe jutros na nevolji
đe mu nema glavna prijatelja,
pade na um, pa se dosjetio
za njegova hrta Karamana,
koga voli nego dobra đoga,
te priviknu iz bijela grla,
ostalo je hrče u aharu;
začu glasa, hitro potrčalo,
dok u polju pristiže đogina,                        300
pokraj đoga hrče poskakuje,
a zlatan mu litar pozvekuje,
milo bilo, razgovori s’ bane.
Ode Bane na konju đoginu,
te prijeđe polja i planine.
Ja kad dođe u polje Kosovo,
kad sagleda po Kosovu silu,
al’ se Bane malo prepanuo,
pa pomenu Boga istinoga,
u ordiju Tursku ugazio.                              310
Ide Bane po polju Kosovu,
ide Bane na četiri strane,
traži Bane silna Vlah-Aliju,
al’ ne može Bane da ga nađe;
spušta s’  Bane ka vodi Sitnici,
na jedno je čudo nagazio:
na obali do vode Sitnice
jedan zelen tu bijaše čador,
širok čador polje pritisnuo,
na čadoru od zlata jabuka;                        320
ona sija, kako jarko sunce,
pred čadorom pobijeno koplje,
a za koplje vranac konjic svezan;
na glavi mu maha stambolija,
bije nogom desnom i lijevom.
Kad to viđe Strahinjiću Bane,
prohesapi i umom premisli:
baš je čador silna Vlah-Alije! -
te đogina konja prigonjaše.
Koplje junak skide sa ramena,                 330
te čadoru vrata otvorio
a da vidi, ko je pod čadorom;
ne bijaše silan Vlah-Alija,
no bijaše jedan stari derviš:
bijela mu prošla pojas brada;
s njime nema nitko pod čadorom, -
bekrija je taj nesrećan derviš:
pije Turčin vino kondijerom,
no sam lije, no sam čašu pije,
krvav derviš bješe do očiju,                     340
kad ga viđe Strahiniću Bane,
te mu selam turski nazivaše,
pijan derviš okom razgledaše,
pa mu mučnu riječ progovara:
„Da si zdravo, deli Strahin-Bane,
od malene Banjske kraj Kosova!“
Planu bane, prepanu se ljuto,
te dervišu turski odgovara:
„Bre, dervišu, nesretna ti majka!
Rašta piješ, rašta se opijaš,                      350
te u piću grdno progovaraš
i Turčina zoveš kaurinom?
Šta pominješ nekakoga Bana?
Ovo nije Strahiniću Bane,
no ja jesam carevi delija;
jedeci se carski pokidaše,
u ordiju tursku pobjegoše,
sve delije hitro potrčaše,
da jedeke caru pofatamo;
ako kažem caru, ja veziru,                     360
koju si mi riječ besjedio,
hoćeš, stari, jada dopanuti.”
Grohotom se derviš osmjenuo:
„Ti delijo, Strahiniću Bane!
Znaš li, Bane, ne znali te jadi!
Da sam sade na Goleč-planini,
da te vidim u carevoj vojsci,
poznao bih tebe i đogina,
i tvojega hrta Karamana,
koga voliš nego dobra đoga.                  370
Znaš li, Bane ,od malene Banjske!
Poznajem ti čelo kako ti je,
i pod čelom oči obadvije,
i poznajem oba mrka brka.
Znaš li, Bane, ne znalo te čudo!
Kad zapadoh ropstva u vijeku,
panduri me tvoji uhitaše
u Suhari, vrhu na planini,
u ruke me tvoje dodadoše,
ti me baci na dno od tamnice,                 380
te robovah i tamnicu trpljeh
i začamah za devet godina,
devet prođe, a stiže deseta,
a tebe se, Bane, ražalilo,
te ti zovnu Rada tamničara,
tvoj tamničar na tamnička vrata,
izvede me k tebe u avliju.
Znaš li, Bane, znaš li Strahiniću,
kad zapita i mene upita:
„Ropče moje, zmijo od Turaka,              390
đe propade u tamnici mojoj!
Mož’ li s’, robe, junak otkupiti?“
Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
„Mogao bih život otkupiti,
tek da mi se dvora dovatiti,
očevine i pak postojbine;
imao sam nešto malo blaga,
mloge lave i mloge timare,
mogao bih otkup sastaviti;
al’ mi, Bane, vjerovti nećeš                     400
da me pustiš dvoru bijelome:
tvrda ću ti jamca ostaviti,
tvrda jamca, Boga istinoga,
drugog jamca božu vjeru tvrdu,
kako ću ti otkup donijeti.“
I ti, Bane, povjerova mene,
i pušti me dvoru bijelome:
očevini i toj postojbini;
a kad dođoh grdnoj postojbini,
tamo su me jadi zabušili:                       410
u dvorove, postojbinu moju,
u dvorove kuga udarila,
pomorila i muško i žensko,
na odžaku niko ne ostao,
no ti moji dvori propanuli,
propanuli, pa su opanuli,
iz duvara zovke proniknule;
što su bili lavi i timari,
pojagmili Turci na miraze;
kad ja viđeh dvore zatvorene:                420
nesta blaga, nesta prijatelja;
nešto mislih, pa na jedno smislih:
mezilskih se ja dofatih konja,
te otidoh gradu Jedrenetu,
odoh k caru i odoh k veziru;
viđe vezir, pa dokaza caru,
ja kakav sam junak za megdana;
ođede me carevi vezire,
ođede me i čador mi dade;
car mi dade od megdana vranca,            430
i dade mi svijetlo oružje;
potpisa me carevi vezire,
da sam vojnik caru dovijeka;
a ti, bane, danas k mene dođe
da ti uzmeš tvoje dugovanje,
a ja, bane, ni dinara nemam.
Strahiniću, jada dopanuo!
Ðe ti dođe, da pogineš ludo
u Kosovu u vojsci carevoj?!“
Viđe Bane, poznade derviša,                 440
od đogata konja otsjedaše,
pak zagrli stariša derviša:
„Bogom brate, starišu dervišu,
na poklon ti moje dugovanje!
Ja ne tražim, brate, ni dinara,
ni ja tražim tvoje dugovanje,
no ja tražim silna Vlah-Aliju,
koji mi je dvore rasturio,
koji mi je ljubu zarobio;
kaži mene, starišu dervišu,                   450
kaži mene moga dušmanina!
Bratimim te i jošte jedanput:
nemoj mene vojsci prokazati,
da me vojska turska ne opkoli.“
No se derviš Bogom proklinjaše:
„Ti sokole, Strahiniću Bane,
tvrđa mi je vjera od kamena;
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš pola vojske pogubiti,
nevjere ti učiniti neću,                          460
ni tvojega ljeba pogaziti:
iako sam bio u tamnici,
dosta si me vinom napojio,
bijelijem ljebom naranio,
a često se sunca ogrijao,
puštio si mene veresijom;
ne izdadoh ni dodadoh tebe;
ne svjerovah, ali nemah otkud;
od mene se nemoj pobojati.
A što pitaš i razbiraš Bane,                   470
za Turčina silna Vlah-Aliju,
on je bijel čador razapeo
na Goleču visokoj planini;
tek ti hoću, Bane, progovorit:
jaši đoga, bježi iz Kosova,
el ćeš, Bane, poginuti ludo:
u sebe se pouzdati nemoj,
ni u ruku, ni u britku sablju,
ni u tvoje koplje otrovano,
Turčinu ćeš na planinu doći,                 480
hoćeš doći, al’ ćeš grdno proći:
kod oruža i kod konja tvoga
živa će te u ruke fatiti,
hoće tvoje salomiti ruke,
živu će ti oči izvaditi.“
Nasmija se Strahiniću Bane:
„Bogom brate, starišu dervišu,
ne žali me, brate, od jednoga,
tek me vojsci turskoj ne prokaži.“
A Turčin mu riječ progovara:                490
„Čuješ li me, deli Strahin-Bane,
tvrđa mi je vjera od kamena;

da ćeš sade đoga naljutiti,
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš satrt’ pola caru vojske,
nevjere ti učiniti neću,
ni Turcima prokazati tebe.“
Zbori Bane, pa podrani otlen,
obraća se sa konja đogina:
„O moj brate, starišu dervišu,                 500
pojiš konja jutrom i večerom,
pojiš konja na vodi Sitnici,
nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
đe su brodi na toj vodi ladnoj,
da ja moga konja ne uglibim?“
A derviš mu pravo progovara:
„Strahin-Bane, ti sokole srpski,
tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi.“
Ban udari, vodu prebrodio,                    510
i primi se na konju đoginu,
primi s’ bane uz Goleč planinu,
on je ozdo, a sunašce ozgo,
te ogrija sve polje Kosovo,
i obasja svu carevu vojsku.
Al’ da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu
na planini Turčin pod čadorom;
u Turčina grdan adet bješe:
kail svaki zaspat’ na uranku,                 520
na uranku, kad ogr’jeva sunce;
oči sklopi, te boravi sanak;
koliko je njemu mila bila
ta robinja ljuba Strahinova,
panuo joj glavom na krioce,
ona drži silna Vlah-Aliju,
pa čadoru otvorila vrta,
ona gleda u polje Kosovo,
te ti tursku silu razgleduje,
pregleduje kaki su čadori,                     530
pregleduje konje i junake;
za jad joj se oči otkinuše,
te poglednu niz Goleč planinu,
viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
ošinu ga po desnom obrazu,
ošinu ga, pa mu progovara:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
nu se digni, glavu ne digao!                 540
Nu opasuj mukadem-pojasa,
i pripasuj svijetlo oružje,
eto k nama Strahinića Bana,
sad će tvoju glavu ukinuti,
sad će mene oči izvaditi.“
Planu Turčin kako oganj živi,
planu Turčin i okom poglednu,
pa se Turčin grotom nasmijao:
„Duša moja, Strahinova ljubo,
čudno li te vlašče prepanulo,               550
od njega si džasa zadobila!
Kad t’ odvedem gradu Jedrenetu,
Ban će ti se i onđe prizirat’!
Ono nije Strahiniću Bane,
već je ono carev delibaša,
k mene ga je care opravio,
jal’ je care, jal’ Memed vezire,
da me care zove na predaju,
da ja vojsku caru ne rasturam:
prepali se carevi veziri                        560
da im počem sablju ne udarim;
no da možeš okom pogledati,
ti se, dušo, nemoj prepanuti,
kad potegnem moju britku sablju,
te ošinem car’va delibašu,
neka drugog već ne šilje k mene!“
Strahinova progovara ljuba:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
ta l’ ne vidiš, ispale ti oči!
Ono nije carevi delija –                       570
moj gospodar Strahiniću Bane:
ja poznajem čelo kako mu je
i pod čelom oči obadvije,
i njegova oba mrka brka,
i pod njime puljata đogata,
i žutoga hrta Karamana;
ne šali se glavom, gospodaru!“
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
kako li se Ture pridrnulo,
te poskoči na lagane noge,                  580
opasuje mukadem-pojasa,
a pinjale ostre za pojasa,
i tu britku sablju pripasuje,
a sve vrana konja pogleduje.
U to doba Bane pristasao,
mudar Bane, pak je ištetio:
na jutru mu ne zva dobro jutro,
niti turski selam nazivaše,
no mu grdnu riječ progovara:
„A ti li si, jedan kopilane,                  590
kopilane, carev hainine!
Čije li si dvore poharao?
Čije li si roblje porobio?
Čiju l’ ljubiš pod čadorom ljubu?
Izlazi mi na megdan junački!“
Skoči Turčin ka’ da se pridrnu,
jednom kroči, do konja dokroči,
drugom kroči, konja pojahao,
pritegnu mu obadva dizđena.
Al’ ne čeka Strahiniću Bane,               600
no na njega đoga nagonjaše,
pa na njega bojno koplje pušti;
udari se junak na junaka,
pruži ruke silan Vlah-Alija,
u ruku mu koplje ufatio,
pa ti Banu riječ progovara:
„Kopilane, Strahiniću Bane,
a šta li si, vlašče, premislio?
Nijes’ ovo babe šumadijske,
da razgoniš i da nabrekuješ,                610
no je ovo silan Vlah-Alija,
što s’ ne boji cara ni vezira,
što j’ u cara vojske državine,
čini mi se sva careva vojska,
kao mravi po zelenoj travi;
a ti, more! megdan da dijeliš!“
To mu reče, bojno koplje pušti,
od prve ga obraniti šćaše;
Bbg pomože Strahiniću Banu,
ima đoga konja od megdana:               620
kako koplje na planini zviznu,
soko đogo pade na koljena,
iznad njega koplje preletilo,
udarilo o kamen studeni,
na troje se koplje salomilo:
do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
potegoše perne buzdohane:
kad udara silan Vlah-Alija,
kad udara Strahinića Bana,                   630
iz sedla ga konju izgonjaše,
a na uši đogu nagonjaše,
bog pomaže Strahiniću Banu,
ima đoga konja od megdana,
što ga danas u Srbina nema,
u Srbina, niti u Turčina,
uzmahuje i glavom i snagom,
te u sedlo baca gospodara.
Kad udara Strahiniću Bane,
mučnu alu silna Vlah-Aliju,                 640
iz sedla ga maći ne mogaše,
tonu vrancu konju do koljena
u zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
polomiše, i pera prosuše,
pa su britke sablje povadili,
da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića Bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
kovala su sablju dva kovača,                650
dva kovača i tri pomagača,
od neđelje opet do neđelje,
od čelika sablju pretopili,
u ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
na sablju mu sablju dočekao,
po pola mu sablju presjekao,
viđe Bane, pa se razradova,
ljuto savi i otud i otud,
eda bi mu glavu osjekao,                      660
jal’ Turčinu ruke obranio;
udari se junak na junaka;
ne da Turčin glavu ukinuti,
ne da svoje ruke ištetiti,
no se brani s onom polovinom;
polovinu na vrat naturaše,
i svojega vrata zaklonjaše,
i Banovu sablju oštrpkuje,
sve otkida po komat i komat.
Obadvije sablje isjekoše,                     670
do balčaka sablje dogoniše,
pobaciše njine odlomčine,
od hitirijeh konja odskočiše,
za bila se grla dovatiše,
te se dvije ale poniješe
na Goleču na ravnoj planini;
nosiše se ljetnji dan do podne,
dok Turčina pjene popanuše,
bijele su kako gorski snijeg,
Strahin-Bana b’jele, pa krvave,            680
iskrvavi niz prsi haljine,
iskrvavi čizme obadvije.
A kad Banu muka dosadila,

tada Bane riječ progovara:
„Ljubo moja, tebe Bog ubio!
Koje jade gledaš na planini?
No ti podbi jedan komat sablje,
udri, ljubo, mene, ja Turčina:
misli, ljubo, koga tebe drago.“
Ali Turčin ljuto progovara:                  690
„Dušo moja, Strahinova ljubo,
nemoj mene, no udri Strahina,
nigda njemu mila biti nećeš,
prijekorna biti dovijeka:
koriće te jutrom i večerom
đe si bila sa mnom pod čadorom;
mene biti mila dovijeka,
odvešću te Jedrenetu gradu,
narediću tridest sluškinjica,
nek ti drže skute i rukave,                   700
raniću te medom i šećerom,
okititi tebe dukatima
savrh glave do zelene trave;
udri sada Strahinića Bana!“
Žensku stranu lasno prevariti:
lako skoči, ka’ da se pomami,
ona nađe jedan komat sablje,
zavi komat u vezeni jagluk,
da joj bilu ruku ne obrani,
pa obleće i otud i otud,                        710
čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
a ošinu gospodara svoga,
gospodara Strahinića bana,
povrh glave po čekrk-čelenci
i po njeg’vu bijelu kauku,
pres’ječe mu zlatali čelenku,
i pres’ječe bijela kauka,
malo rani glavu na junaku,
poli krvca niz junačko lice,
šćaše zalit’ oči obadvije.                    720
Prepade se Strahiniću Bane,
đe pogibe ludo i bezumno,
a nešto se Bane domislio,
viknu Bane iz bijela grla
nekakoga hrta Karamana,;
što je hrče na lov naučio,
viknu Bane i opet priviknu,
skoči hrče i odmah dotrča,
te Banovu ljubu dovatilo;
al’ je ženska strana strašivica,            730
strašivica svaka od paščadi,
baci komad u zelenu travu,
ljuto vrisnu, daleko se čuje,
žuta hrta za uši podbila,
te se š njime kolje niz planinu,
a Turčinu oči ispadoše,
koliko mu nešto žao bješe,
te on gleda, što se čini s njome;
ali Banu druga snaga dođe,
druga snaga i srce junačko,                740
te omanu tamo i ovamo,
dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se Bane uostrio,
on ne traži ništa od oruža,
no mu grlom Bane zapinjaše,;
a pod grlo zubom dovatiše,
zakla njega kako vuče jagnje.
Skoči Bane, pa iz grla viknu,
te nabreknu onog hrta žuta,
doke svoju kurtalisa ljubu.                 750
Zape ljuba bježat’ niz planinu,
ona šćaše bježat’ u Turaka,
ne dade joj Strahiniću Bane,
za desnu je ruku uhitio,
privede je k puljatu đogatu,
pa se đogu fati na ramena,
turi ljubu za se na đogina,
pa pobježe Bane uprijeko,
uprijeko, ali poprijeko,
otkloni se od te sile turske,                760
te dolazi u ravna Kruševca,
u Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
a srete ga devet milih šura,
ruke šire, u lica se ljube,
za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
obranjena zeta i čelenku,
prosu suze niz gospodsko lice:
„Vesela ti naša carevina!                     770
Međer ima u cara Turaka,
međer ima silnijeh junaka,
koji zeta obraniše moga,
koga danas u daleko nema.“
Šurevi se njemu prepadoše.

Progovara Strahiniću bane:
„Nemoj mi se, taste, raskariti,
ni vi, moje šure, prepanuti:
u cara se ne nađe junaka,
da dohaka mene i obrani;                     780
da vi kažem ko me obranio,
od koga sam rane dopanuo:
kad dijelih megdan sa Turčinom,
o moj taste, stari Jug-Bogdane.
onda mene ljuba obranila,
ljuba moja, mila šćera tvoja,
ne šće mene, pomože Turčinu.“
Planu Juže kako oganj živi,
viknu Juže đece devetoro:
„Povadite nože devetore,                      790
na komate kuju iskidajte.“
Silna đeca baba poslušaše,
te na svoju sestru kidisaše,
al’ je ne da Strahiniću Bane,
šurevima riječ govoraše:
„Šure moje, devet Jugovića,
Što se, braćo, danas obrukaste?
Na koga ste nože potrgnuli?
Kad ste, braćo, vi taki junaci,
kamo noži, kamo vaše sablje,                800
te ne biste sa mnom na Kosovu,
da činite s Turcima junaštvo,
desite se mene u nevolji?
Ne dam vašu sestru poharčiti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al’ ću stopit’ svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio.“
Pomalo je takijeh junaka,
ka’ što bješe Strahiniću Bane.                810

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sestra Leke kapetana

Od kako je svijet postanuo,
nije veće čudo nastanulo,
ni nastalo, ni se đegođ čulo,
što kazuju čudo u Prizrenu,
u nekakva Leke kapetana:
kažu čudo Rosandu đevojku.
Ja kakva je, jada ne dopala!
Što je zemlje na četiri strane,
butun zemlje turske i kaurske,
da joj druge u svu zemlju nije –               10
ni bijele bule ni Vlahinje,
niti ima tanane Latinke;
ko j’ vidio vilu na planini,
ni vila joj, brate, druga nije.
Đevojka je u kavezu rasla,
kažu, rasla petnaest godina,
ni viđela sunca ni mjeseca,
danas čudo ode po svijetu.
Ode haber od usta do usta,
dok se začu u Prilipa grada,                     20
začu junak Kraljeviću Marko.
To je Marku vrlo milo bilo,
nju mi fale, a njega ne kude,
misli Marko, bila bi mu ljuba,
a Leka je krasan prijatelju,
imao bi s kime piti vino
i gospodsku riječ progovorit’.
Zove Marko sestru i prizivlje:
“Nu pohitaj, sestro, na čardake,
te otvori sanduk na čardaku,                    30

izvadi mi gospodsko ođelo,
što sam, sestro, bio pripremio,
kad s’ oženim, ja da se obučem;
mislim, sestro, danas polaziti
u Prizrena pod Šaru planinu,
da isprosim u Leke đevojku;
kad isprosim, sestro, i dovedem,
i tebe ću onda udomiti.“
Brže sestra trči na čardake,
otvori mu sanduk na čardaku,                 40
razloži mu gospodske haljine.
Kad s’ obuče Kraljeviću Marko,
ud’ri čohu i ud’ri kadifu,
i na glavu kalpak i čelenku,
i na noge kovče i čakšire,
svaki čifti od dukata žuta,
i opasa sablju dimiskiju,
zlatne kite biju po zemljici,
u zlato je sablja oblivena,
u ostricu ostra i ugodna;                          50
a sluge mu konja izvedoše,
osedlali sedlom od pozlate,
pokrili ga čohom do kopita,
povrh svega puli risovina,
zauzdali đemom od čelika.
Na pohodu Marko ištetio:
viknu slute, trči podrumdžija,
među sobom vino doniješe,
do dva čabra crvenoga vina:
jedan daše konju od megdana,                 60
krvav konjic do ušiju dođe,
drugi popi na pohodu Marko,
krvav Marko do očiju dođe;
a kad ala alu pojahala,
fatio se polja prilipskoga.
Prođe polje i prođe planine,
stiže Marko blizu do Kosova,
ne šće Marko ravnoj Dmitrovici,
no okrenu prvoj raskrsnici,
ode pravo pobratimu svome,                    70
pobratimu vojvodi Milošu.
A kad bio poljem ispod grada,
viđe njega vojvoda Milošu,
viđe njega sa bijele kule,
te prizivlje svoje mloge sluge:
“Sluge moje, otvor’te kapiju!
Izidite polju širokome,
ufatite druma širokoga,
kape, đeco, tur’te pod pazuhe,
poklon’te se do zemljice crne,                80
eto k mene pobratima Marka;
nemojte mu skutu obiskivat,
nemojte mu sablju privatati,
ni vi k Marku blizu prilaziti;
može biti, da je ljutit Marko,
može biti, da je pijan Marko,
pa vas može s konjem pregaziti
i grdnijeh, đeco, ostaviti!
Dok uiđe Marko u kapiju
i sa mnom se u lice poljubi,                   90
ondaj Marku konja prifatite!
A ja ću ga vodit’ na čardake.“
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
i u polju susretoše Marka,
Ali Marko sluge ne gledaše,
no mimo njih konja progonjaše,
u kapiju konja prigonjaše,
u kapiju konja odjanuo.
A išeta vojvoda Milošu,
srete Marka pobratima svoga,                100
ruke šire, te s’ u lica ljube.
Pozivlje ga Miloš na čardake,
zape Marko, ne će na čardake:
“Neću tebe, pobro, na čardake,
nemam kade, pobro, gostovati;
no al’ čuješ, ali i ne čuješ
u Prizrenu u bijelu gradu
poglavicu Leka kapetana,
i u Leke čudno čudo kažu,
čudno čudo, Rosandu đevojku:               110
što je zemlje na četiri strane,
butun zemlje turske i kaurske,
da joj druge u svu zemlju nema
ni bijele bule ni Vlahinje,
niti ima tanane Latinke;
ko j’ vidio vilu na planini,
ni vila joj, brate druga nije.
A nju fale, a ni nas ne kude,
a danas smo oba pobratimi,
desili se oba neženjeni.                           120
Gori nam se, brate, posmijaše,
i gori se od nas iženiše,
iženiše i porod imaše,

mi ostasmo, brate, za ukora.
Mi imamo trećeg pobratima,
krilatoga Relju u Pazaru
više Raške, više vode ladne,
mi smo braća vjerna od postanja.
No s’ obuci, što se možeš ljepše,
i ponesi blaga nekoliko,                          130
pones’ zlatan prsten na đevojku,
pozvaćemo Relju Krilatoga,
kad odemo zdravo u Prizrena,
nek nas vidi Leka i đevojka,
neka pođe, za koga joj drago:
jedan da je hitar đuveglija,
a dvojica da su dva đevera,
s Lekom da smo glavni prijatelji.“
Začu Miloš, i milo mu bilo,
ostavio u avliji Marka,                           140
Miloš ode na tanke čardake,
te oblači divno odijelo:
samurkalpak i čekrkčelenku,
a na sebe tri kata haljina,
i prigrnu kolastu azdiju,
koje danas ni u kralja nema,
otišlo je tridest ćesa blaga
dok iznutra ud’rio postavu,
a s lica joj ni hesapa nema,
tu je mlogo blago satrošeno;                  150
a sluge mu Ždrala izvedoše,
Dok s’ obuče vojvoda Milošu,
al’ se Marko vina napojio,
popio je ravan čabar vina,
drugim čabrom konja napojio.
Ja da ti je okom pogledati,
pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko đuveglija
kod ovoga vojvode Miloša!
U visinu da većega nema,                     160
u plećima poširega nema.
Kako li je lice u junaka!
Kake li su oči obadvije!
Kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena.
Blago onoj, koja će ga uzet!
Dobrijih se konja dofatiše,
otidoše ravnoj Dmitrovici,
spuštiše se ka Jenji Pazaru
pokraj Raške pod Reljine dvore.           170
Viđe Relja, srete pobratime,
ruke šire, u lica se ljube,
u kapiju konje razjahaše,
hitre sluge konje prifatiše.
Pozivlje ih Relja na čardake,
ne šće Marko, no Relji besjedi:
„Mi nećemo, pobro, na čardake,
ni na čardak, ni na tanku kulu.“
Sve mu kaza, kud su pohodili:
”Hajde Relja, hajde pobratime,              180
mi ćemo te malo počekati,
ođeni se što se možeš ljepše,
nek ti sluge konja osedlaju.”
Relja bio jedva dočekao.
Ja da ti je okom pogledati,
kad s’ obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna đuveglije,
đuveglije, Relje Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!                          190
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda!
Vilovita konja pojahao.
Udariše poljem širokijem
pokraj Raške, pokraj vode ladne,
na brodove vodi udariše,
prijeđoše vodu Jošanicu,
sedamdeset i sedam brodova,
fatiše se sela Kolašina,
spuštiše se ravnoj Metohiji,                    200
na Senovca sela udariše,
na Senovca i pak Orahovca,
Metohiju ravnu prijeđoše,
fatiše se polja prizrenskoga
ispod Šare visoke planine.
Podaleko u polju bijahu,
a viđe ih Leka kapetane,
pak dovati durbin od biljura,
da pogledne ko je i otkud je,
eli vidi Leka kapetane                             210
valjaane konje i junake.
Kako durbin na oko turio,
pozna Leka tri srpske vojvode,
pozna Leka, za čudo mu bilo,
i malo se Leka prepanuo.
Viknu Leka iz bijela grla,
viknu Leka i prizivlje sluge:
”Sluge moje, otvor’te kapiju!
Sluge moje, polju pohitajte!
Idu k mene tri srpske vojvode,                220
ništa ne znam šta je i kako je,
ništa ne znam, jel’ nam zemlja mirna.”
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
podaleko polju izlaziše,
pokloniše s’ do zemljice crne.
Al’ vojvode sluge ne gledaju,
u kapiju konje ugoniše.
Tada sluge njima dopadoše,
vitezove konje prifatiše.
A išeta Leka kapetane,                            230
u avliji tri vojvode srete,
ruke šire, te s’ u lica ljube,
za junačko pitaju se zdravlje,
za bile se ruke uvatiše,
idu, brate, na tanke čardake.
Kad dođoše vrhu na čardake,
kudgođ Marko zemlju prohodio,
ničemu se nije začudio,
ni se Marko od šta zastidio,
tu s’ začudi Marko i zastiđe,                    240
kad u Leke sagleda čardake
i Lekinu viđe gospoštinu.
Od šta bješe na čardak’ prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
a po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci!
Kaki li su pod glavu jastuci!
Sve od suha zlata ispleteni.
Po čardaku mlogi čiviluci,
đe se vješa gospodsko oružje,                  250
čiviluci od bijela srebra.
Što bijahu na čardak’ stolovi,
stolovi su od bijela srebra,
a jabuke od suhoga zlata.
Na čardaku na lijevu stranu,
tu bijaše sovra postavljena,
niza sovru vino natočeno,

u zlaćane kupe napunjeno,
uvrh sovre jedna kupa sjedi,
kupa bere devet litar’ vina,                        260
al’ je kupa od suhoga zlata,
to je kupa Leke kapetana.
Tome se je Marko začudio.
Pozivlje ih Leka kapetane,
uvrh sovre mjesto načinio,
vojvode je jedva dočekao.
Onda hitre dopadoše sluge,
te sa sovre kupe podigoše,

u ruke ih daše vojvodama,
a najprvom gospodaru svome,                  270
gospodaru Leki kapetanu.
Dosta bješe vina izdobila
i u sovru svake gospoštine
i od mlogo ruku đakonije.
Piše vino pa i začamaše
od neđelje opet do neđelje.
Marko često okom pogleduje,
pogleduje oba pobratima,
a koji će Leki pomenuti,
progovorit riječ za đevojku.                    280
Kako Marko u njih pogleduje,
on’ preda se u zemljicu crnu:
nije lasno Leki pomenuti,
onakome glavnome junaku!
Kad se Marko viđe na nevolji,
za nevolju riječ progovori:
”Poglavice, Leko kapetane,
mi siđesmo i mi pismo vino,
o svačemu, Leko, besjedismo,
sve te gledam, sve te osluškujem,           290
a kad ćeš me Leko, priupitat:
što smo daljnu zemlju pohodili
i mi naše konje umorili?
A ti, Leko, ne šće da upitaš.”
Udari se junak na junaka,
udari se pamet na pamecu,
te mu Leka čudno odgovara:
”O vojvodo, Kraljeviću Marko,
kako bih te, brate, upitao,
kad si, Marko, davno ištetio,                   300
što počešće k meni ne idete,
da s’ za lako zdravlje upitamo
i mi rujna vina napojimo,
i vidimo, jel’ nam zemlja mirna?
Vi ste k mene, ja ću sjutra k vama.”
S riječima dočekao Marka,
za dugo mu Marko ne mučao,
no mu drugu Marko progovara:
”Sve je tako, Leko kapetane!
Al’ ti drugu hoću besjediti,                      310
besjediti, a dosta je stidno:
nama teški glasi dosadiše
a u tebe čudo kazujući,
čudno čudo, ponositu Rosu,
što je zemlje na četiri strane,
butun Bosne i Urumenlije,
što je Šama i što je Misira,
Aćolije i Anadolije,
i vlaškijeh sedam kraljevina,
da joj druge u svu zemlju nije.                320
A nju fale, a i nas ne kude.
Mi smo došli, Leko kapetane,
da u tebe prosimo đevojku.
Sva trojica jesmo pobratimi,
sva trojica jutros neženjeni.
Podaj sestru za koga ti drago,
biraj zeta koga tebe drago:
jedan da je hitar đuveglija,
a dvojica do su dva đevera,
s tobom da smo glavni prijatelji.”            330
Planu Leka, pa se namrdio:
”Prođi me se, vojevoda Marko!
Nemoj prsten vadit’ na đevojku,
ni vaditi prosačku bukliju:
što sam junak u boga želio,
to sam danas jedva dočekao,
da ja stečem take prijatelje.
Al’ da tebe jednu muku kažem:
što si čuo, ti vojvoda Marko,
da ljepote ne ima đevojci,                         340
istina je baš što ljudi kažu.
Al’ je sestra moja samovoljna,
ne boji se ni koga do boga,
a za brata ni habera nema:
sedamdeset i četiri prosca
što su sestri doslen dohodila,
svakom sestra nahodi mahanu,
kod prosaca brata zastidila.
Ne smijem ti prsten privatiti
ni popiti prosačku bukliju,                        350
ako sestra sjutra ne šće poći,
kako ću ti onda odgovorit’?“
Grohotom se Marko nasmijao,
pa ti Leki riječ progovara:
”Avaj Leka, vesela ti majka!
a kakav bi bio starješina
te suditi jednom zemljom ravnom,
pa se tebe sestra ne bojati!
Kunem ti se i bogom i vjerom,
da je moja u Prilipu mome,                     360
pa kad ona ne bi poslušala,
ja bih njene ruke osjekao,
il’ njezine oči izvadio.
A čuješ li, Leko kapetane,
ako s’ bojiš mile seke tvoje,
molim ti se, kao starijemu,
nu otidi na bijelu kulu,
idi, Leka, đe ti sjedi seka,
te se moli, dovedi je amo,
neka ona sagleda vojvode,                      370
belći dosle nije ni viđela.
Tvoju sestru, Leka, oslobodi,
neka pođe, za koga joj drago,
a mi braća kavge ne imamo:
jedan da je đuveglija njezin,
a dvojica da su dva đevera,
s tobom da smo krasni prijatelji.”
Skoči Leka, riječ ne poreče,
ode Leka na visoku kulu,
te Rosandi sestri kazivaše:                       380
”Hajde, sele, ponosita Roso,
hajde, sele, na tanke čardake!
Zapalo ti u vijeku tvome,
da obiraš tri srpske vojvode,
što ih danas u svijetu nema,
da ti bratac steče prijatelje,
a ti, sele, da s’ udomiš divno.”
Sestra bratu riječ progovara:
”Hajde, brale, na tanke čardake,
te pij š njima vino i nazdravljaj,                390
eto sestre na tanke čardake.”
Ode Leka odmah k vojvodama,
te sjeđahu braća na čardaku,
stade zveka visoka čardaka,
zazvečaše sitni basamaci,
potkovice sitne na papučam’,
al’ eto ti buljuk đevojaka,

među njima Rosanda đevojka.
A kad Rosa dođe na čardake,
sinu čardak na četiri strane                      400
od njezina divna odijela,
od njezina stasa i obraza.
Poglednuše tri srpske vojvode,
poglednuše, pa se zastidiše,
zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
i viđao vile na planini,
i imao vile posestrime,
ni od šta se nije prepanuo,
ni s’ oda šta Marko zastidio.                    410
Baš se Rosi bješe začudio,
i od Leke s’ malo zastidiše,
poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
gleda sestru, pogleda vojvode,
neće l’ koji junak progovorit’
jali s njime, jal’ s tankom đevojkom.
A kad viđe, đe vojvode muče,
on ti sestru razumljuje svoju:
”Biraj, sele, koga tebe drago                   420
a od ove tri vojvode mlade:
ti ako si, sestro, naumila
uzet’, seko, dobroga junaka,
koji će nam obraz osvjetlati,
osvjetlati na svakom megdanu,
na megdana svakog izlaziti,
uzmi, sele, Kraljevića Marka,
hajde s njime u Prilipa grada,
tamo tebe loše biti neće.
Ako li si, sele, naumila                            430
uzet’, sele, dilbera junaka,
kome snage i ljepote nema,
niti ima stasa i obraza
u svoj zemlji na četiri strane,
uzmi, sele, vojvodu Miloša,
hajde s njime ka polju Kosovu,
ni tamo ti loše biti neće.
Ako li si, sestro, naumila
da ti uzmeš krilata junaka,
da ga grliš, a da se ponosiš,                      440
uzmi, sele, Relju Krilatoga,
hajde s njime ka Jenji Pazaru,
ni tamo ti loše biti neće.”
Ja kad začu Rosanda đevojka,
po dlanu se dlanom ošinula,
zveknu čardak na četiri strane,
grdnu Rosa riječ započela:
”Fala bogu, fala istinome!
Svakome se mogu dočuditi
i svakome jadu dosjetiti,                          450
a ne mogu svoj prizrenskoj zemlji,
ja na kome drži kapetanstvo,
na manitom Leki kapetanu!
Kamo pamet? -Ti je ne imao!
A u što si, brate, preumio?
Na što si se danas prevario?
Voljela bih s’jedu kosu plesti
u Prizrenu, našoj carevini,
no ja poći u Prilipa grada,
Markova se nazivati ljuba;                       460
jel je Marko turska pridvorica,
sa Turcima bije i siječe,
ni će imat’ groba ni ukopa,
ni će s’ Marku groba opojati.
Što će mene kod ljepote moje,
bidem ljuba turske pridvorice?
Ni tu ti se ne bih ražljutila,
đe se varaš Marku rad’ junaštva,
no se na te jesam ražljutila,
šta s’ vidio, šta si smilovao                       470
a na tome vojvodi Milošu,
đe je viđen, đe je snažan junak.
Jesi l’ čuo đe pričaju ljudi,
đe j’ Miloša kobila rodila,
a nekaka sura bedevija,
bedevija, što ždrijebi ždrale,
našli su ga jutru u erđeli,
kobila ga sisom odojila,
stoga snažan, s toga visok jeste?
Ni tu ti se ne bih ražljutila,                       480
no se jesam, brate, ražljutila,
što mi kažeš Relju Krilatoga.
Kamo pamet? – Ti je izgubio!

Kamo jezik? – Njim ne govorio!
Što ti, brate, Relju ne upita,
od koga je đela i koljena,
ko li otac, ko l’ njegova majka?
Ja sam čula đe pričaju ljudi,
da je Relja pazarsko kopile,
našli su ga jutru na sokaku,                      490
Jeđupkinja njega odojila,
stoga ima krila i okrilje.
Neću tome poći ni jednome!”
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
a zastide junak od junaka.
Planu Marko kao oganj živi,
pa poskoči na lagane noge,
fati britku sablju s čiviluka,
šćaše Leki glavu da ukine.                        500
Miloš skoči, te ufati Marka,
u ruke mu sablju ufatio:
”K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
Ostav’ sablju, da je bog ubije!
Bi l’ ovakog brata ištetio,
koji nas je krasno dočekao,
a sa jedne grdne kopilice,
i svu Leki zemlju rasplakao?”
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,                      510
ne šće njemu sablju otimati,
no poglednu pinjal za pojasom,
pa potrča niz tanke čardake.
Kad se Marko zemlje dovatio
i na zemlji kamene kaldrme,
ali Rosa blizu kule bila,
opkolile Rosandu đevojke,
drže skute i drže rukave,
viđe Marko, pa iz grla viknu:
”O đevojko, ponosita Roso,                      520
a tako ti te mladosti tvoje,
nu odbaci od sebe đevojke,
a obrni k mene tvoje lice,
e se, Roso, jesam zastidio
na čardaku od brata tvojega,
te te, Roso, dobro ne sagledah;
a kad dođem u Prilipa grada,
hoće mene sestra dosaditi
pitajući: „Kakva bješe Rosa?”
Obrni se, da ti viđu lice.”                          530
A đevojka odćušnu đevojke,
povrati se i obrnu lice:
”Viđi, Marko, i sagledaj Rosu!”
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
jednom kroči i daleko skoči,
i za ruku dofati đevojku,
ostar pinjal vadi od pojasa,
te joj desnu osiječe ruku,
os’ječe joj ruku do ramena,
desnu ruku dade u lijevu,                          540
a pinjalom oči izvadio,
pa ih zavi u svileni jagluk,
pa joj turi u desno njedarce,
pa joj Marko riječ progovara:
”Biraj sade, Rosanda đevojko,
biraj sade koga tebe drago:
ja ti drago tursku pridvoricu,
ja ti drago Kobilić-Miloša,
ja ti drago Relju kopilana!”
Pišti Rosa, daleko se čuje,                        550
svoga brata Leku pominjaše:
”A moj brate, Leka kapetane,
ta l’ ne vidiš đe pogiboh ludo
od silnoga Kraljevića Marka?”
Čuje Leka na tanke čardake,
muči Leka kako kamen studen,
ne smijaše ništa progovorit,
Jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, ne šće na čardake,
Viknu Marko oba pobratima:                  560
”Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
pones’te mi sablju u rukama,
zeman dođe da mi putujemo.”
Pobratimi Marka poslušaše,
dopadoše k zemlji i kaldrmi,
pod čardakom Marko sablju paše,
na dobre se konje dovatiše,
otidoše poljem širokijem.
Osta Leka, kao kamen studen,
Osta Rosa grdna kukajući.                       570

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Gavran harambaša i Limo

Knjigu piše Gavran harambaša,

knjigu piše, na mezile prati,

prati knjigu k moru debelome,

pobratimu harambaši Limu:

„Pobratime, Limo harabaša,

knjigu viđi, ne počasi časa,

brže zovi Đura barjaktara

nek razvije krstata barjaka,

pod barjaka pokupi junake,

po izboru trideset junaka;                       10

prati haber Rosniću Stevanu,

koji može stići i uteći

i na domet tankom puškom ubit,

nek ti s’ i on pod barjakom nađe.

Ja kad skupiš taku dobru četu,

hajde s njome Bišću na krajinu

u visoku bišćansku planinu

đeno ima suhovrha jela                           20

i pod jelom jedan bijel kamen,

kod kamena jedna voda ladna, -

tu ćeš mene naći, pobratime,

sa mnom hoćeš svu družinu moju;

eli mene kažu prijatelji

dobar šićar ide uz planinu,

a od Bišća Fazli-haračlija,

hoće Turčin s blagom uz planinu,

kažu, brate, sedam mazgi blaga

u Turčina što je pokupio,                       30

krasni šićar baš za nas hajduke;

tu hoćemo blago dijeliti,

dijeliti blago kalpacima,

jal’ družina rane zavijati.

Čuješ li me, pobratime Limo,

hitro hitaj i noći i dnevi,

ja dok nije Turčin prohodio

da ranije druma ufatimo.”

Knjiga dođe harambaši Limu,

milija mu od očiju bila.                         40

Brže zove Đuka barjaktara:

„Moj sokole, Đuro barjaktare,

razvij barjak, udri pred kapiju,

nek se kupi trideset junaka;

nemoj puštit rđu pod barjaka,

no ti kupi sve glavne junake

koj’ od rane jaoknuti neće,

pored sebe uplašiti druga;

ja sam noćas pratio saiju

za našega Rosnića Stevana,                   50

el nam Stevo hoće trebovati.”

Barjaktar ga hitro poslušao,

razvi barjak i skupio društvo,

i tu dođe Rosniću Stevane.

Društvo diže Limo harambaša;

otidoše, dugo putovaše,

i na njino mjesto dolaziše,

na ročište đe su se ročili,

u bišćansku visoku planinu.

Prije njega Gavran dolazio                    60

i pod jelom sovru postavio,

jedu ljeba i pijahu vina;

a kad dođe harambaša Limo,

te im božu pomoć nazivaše.

Svi pred njime na noge skočiše,

ruke šire, u lica se ljube,

za lako se zdarvlje upitaše,

za gotovu sovru zasjedoše.

Jedu ljeba i pijahu vina,

sve gledaju drumom niz planinu           70

kad će sila Fazli-haračlija;

al’ da vidiš muke i nevolje,

nema njima Fazli-haračlije,

hajducima ljeba nestanulo,

nesta ljepca i crvena vinca, -

u torbici tanka brašnjenica!

No siđeše tri-četiri dana,

a nijedan ljeba ne okusi,

ni obide crvenoga vina.

Junacima muka dosadila,                      80

al’ junaci tvrđi od kamenja,

trpe glađu i junačku žeđu,

niti kakav riječi besjedi;

al’ ne trpi harambaša Limo,

pobratimu ružno progovara:

„Pobratime, Gavran harambaša,

znaš li, more, ne znali te ljudi,

da sam tebe knjigu opravio

kâ što si je k mene opravio,

davno bismo blago dijelili,                  90

jal’ družina rane zavijala,

te me, more, slomi i prevari

na daleko Bišću na krajinu,

smori mene i družinu moju

a i glađu i junačkom žeđom.

Brže plaćaj mene i družini:

svakom drugu po tridest dukata,

meni starcu stotinu punijeh.

Ako l’ tako ispuniti nećeš,

kunem ti se svačim na svijetu,             100

šarka mi je puška otežala,

otežala na ramenu mome,

a puška je moja harčalija

– u pušci je dvanaest sačama,

svaka sačma od dvanaest drama,

a u zrnu puno sedamdeset –

pušku ću ti u prsi sasuti

sve ću tvoje kosti izlomiti,

a tvoje ću srce izgoreti,

kroza te će ogrijati sunce.”                    110

Prepade se Gavran harambaša,

pobratimu Limu progovara:

„Nemoj tako, pobratime Limo!

Mo’š ti mene danas kidisati,

i mo’š puškom mene ištetiti,

no potrpi jošte danak jedan.

Jal’ nijesmo druma pogodili,

jal’ smo staru sreću izgubili,

jali nas je netko prevario.”

Al’ to Limo ništa ne slušaše,                 120

no zagleda svoju šarku pušku,

pobratimu kidisati šćaše.

Skoči Gavran, časa ne počasi,

pušku svoju spodbi po srijedi,

zatrča se hitro niz planinu

kako jeljen od godine dana,

a ostavi društvo na planini.

Doke dođe više Bišća grada

i viš’ onog polja bišćanskoga,

on se penje na zelenu jelu,                    130

pogleduje Bišću na krajinu,

al’ je Bišće tama popanula.

Kad pogleda uz polje bišćansko,

pramen magle polje pritiskao;

ne bijaše magla od daždica,

no od pare konjske i junačke –

eto sile Fazli-haračlije!

No da ti je okom sagledati,

kakva sila ide sa Turcima!

Ko najprvi bješe pred Turcima?           140

Silno Vlašče Petre Mrkonjiću

koga kažu da takoga nema,

koji zemlje mloge ustrašio

s njegovijem jadom i ršumom.

Pred Turcima bješe odmakao,

ne bi njega puška doturila;

na doratu noge prekrstio,

a titra se sila s buzdohanom,

on buzdohan baca u visinu,

a u desnu dočekuje ruku.                      150

Za Vlašićem Petrom Mrkonjićem,

za njim ide haračlin ćehaja

na kulašu, konju debelome;

za ćehajem Fazli-haračlija

na njegovu atu bijelome;

za Turčinom Fazli-haračlijom

potpunice sedam mazgi blaga

i stotina iz Bišća Turaka,

i trideset iz gore pandura,

sve družina Petra Mrkonjića,               160

da proprate blago kroz planinu,

el planina strašna od hajduka,

sve kazuju Lima i Gavrana.

A kad viđe Gavran harambaša,

kada viđe silu sa Turčinom,

kad sagleda Petra Mrkonjića,

ufati ga drhat i groznica,

te niz jelu hitro poletio,

do po jele od grane do grane,

od po jele skoči na zemljicu;               170

uz planinu hitro potrčao,

on plašivo u družinu dođe,

mučno dođe, a mučnije kaže:

„Bjež’te, braćo, kuđe koji može!

Niti ima boja ni šićara

kakva sila ide sa Turčinom;

no iz Bišća stotinu Turaka,

i trideset iz gore pandura –

sve družina Petra Mrkonjića.

Nijesam se, braćo, prepanuo                180

od Turaka, ni pak od pandura;

braćo moja, da vi pravo kažem,

od Petra me ufati groznica!

S konjem će  nas, braćo pogaziti,

a sa sabljom glave ištetiti.”

Šćaše Gavran društvo prepanuti,

al’ mu Limo ružno progovara:

„Kopilane, a ne pobratime,

ni si junak, niti te rodio;                       190

ne plaši mi svu družinu moju!”

Pa ti Limo društvo sjetovaše:

„Braćo moja, vi se ne prepan’te,

no vi duge puške naperite,

hajte sa mnom malo pod planinu,

pod planinu u tijesne drume;

načinite tvrde meterize,

ispravite ploče pored sebe,

te kamenjem prsi zaklonite,

a vi duge puške izmolite,                      200

da mi silu malo počekamo.

Bračćo moja i družino redom,

nemoj koga da uije guja,

nemoj koji pušku da isturi

dok ne pukne moja puška prva;

ja ću gledat silnoga junaka,

ta junaka Petra Mrkonjića.

Kada pukne moja puška prva,

onda udri, Đuro barjaktare,                   210

onda udri haračlina ćaju;

ti sokole, Rosniću Stevane,

dobro gledaj Fazli-haračliju.

Ja kad pukne puška Stevanova,

okrenite svi jednijem glasom,

pa pušaka više ne punite,

od pojasa mače potrgnite,

a u Turke juriš učinite.

A ti more, Rosniću Stevane,

nemoj, Stevo, mača povaditi,

niti više krvi proljevati,                         220

teke gledaj Fazli-haračliju,

e da bi ga s atom razdvojio,

jel ga kažu odviše junaka,

pobjeći će Bišću na krajinu,

može dići sve iz Bišća Turke;

osijeci sedam mazgi blaga,

ko ostane, s tobom da dijeli.”

Divno ih je Limo sjetovao

i družinu svoju slobodio,

a mudre je lasno sjetovati.                    230

Ufatiše tvrde meterize,

i kamenjem prsa zakloniše,

a dugačke puške izmoliše,

lijepo se braća namjestiše.

Stade jeka druma i planine,

eto sile Fazli-haračlije,

i pred njime Petra Mrkonjića;

no se junak titra s buzdohanom,

uz buzdohan-gvožđe popijeva,

moli s bogu za zlo bez nevolje:             240

„Daj mi, bože, danas u susreću,

u susreću iz gore hajduke

da s’ okrenem s njima po planini

na mojemu na konju doratu;

neka vide svi iz Bišća Turci,

neka vidi Fazli-haračlija,

neka vide iz gore panduri

što je junak Petre Mrkonjiću,

kako ću im kosti izlomiti,

kako njine posijeći glave!”                    250

To govori, nesretnja mu majka,

a ne vidi jade isprijeka,

zla junaka harambaše Lima

đe ga gleda niz njegovu pušku.

Puče puška, ne da izgovorit,

te pogodi Petra Mrkonjića

pod kalpaka među oba oka;

a pusnica puška harčalija

do ramena otkide mu glavu,

ne bi sablja ljevše porubila –                 260

mrtav pade pod konja dorata.

Puče puška barjaktara Đura,

te udari haračlina ćaju

u njegove toke na prsima,

dva mu čifta toka ištetio;

al’ bi Ture toke oprostilo,

na pleći mu čifti iskočiše,

pod čiftima srce od junaka –

mrtav pade pod konja kulaša,

ni zemlja ga živa ne dočeka.                 270

Puče treća puška od hajduka,

puče puška Rosnića Stevana,

što veljahu da boljega nema;

ne pogodi konja ni junaka,

no je pušku pustu prepunio,

visoko ga puška zametnula,

te je vitu jelu udarila,

pola jele na zemlju panulo.

Kade puče puška Stevanova,

okrenuše svi jednijem glasom,              280

dok sve njine puške isturiše,

pade magla i pritište druma;

tada oni mače povadiše,

a u Turke juriš učiniše.

Koliko je junak krvi žedan,

pohitao Rosniću Stevane,

u hitošti mača povadio,

posiječe glava nekoliko.

Pa se dockan Stevo dosjetio

kako ga je Limo sjetovao                      290

da on gleda Fazli-haračliju,

i da gleda sedam mazgi blaga;

obazre se tamo i ovamo,

nema blaga, nit’ ima Turčina;

on potrča drumom niz planinu.

Kad je bio u polje bišćansko,

al’ eto ti Fazli-haračlije

na njegovu atu bijelome;

u ruke mu tatarka kandžija,

ošibuje sedam mazgi blaga,                   300

te on bježi Bišću na krajinu.

Priviknu ga Rosniću Stevane:

„Stan’, Turčine, Fazli-haračlija,

da si mene juče pobjegao,

opet bih te danas pristigao!”

Al’ to Turčin ništa ne slušaše,

no sve bolje poljem izdiraše.

Ćera njega Rosniću Stevane,

ćera njega, al’ ne može stići,

konjske noge poljem odmakoše.            310

Kad se hajduk viđe na nevolji,

on pokleče na desno koljeno,

na lijevo pušku naginjaše,

dobro gleda i puškom i okom;

puče puška, ali ne pogodi,

ne pogodi Fazli-haračliju,

no bijela ata posred vrata –

vratne mu je kosti salomio,

mrtav, pusnik, pade u travicu.

Junak bješe Fazli-haračlija,                   320

na noge se s konja dofatio,

pa s kandžijom blago okupio;

ne dade mu Rosniću Stevane,

odmah stiže i odmah prestiže,

udari ga bahom i ršumom,

obje mu je ruke savezao,

svezana ga poljem povratio,

šćaše da ga ćera u planinu.

Progovara Fazli-haračlija:

„Bogom brate, Rosniću Stevane,            330

pušti mene moje b’jele ruke,

pušti ruke i pokloni živt;

primi mene, Stevo, za bratimstvo;

na polon ti sedam mazgi blaga,

tek me danas nemoj poharčiti!”

Njemu Stevo za boga primio,

te mu pusti ruke obadvije;

ode Turčin poljem širokijem,

ode Stevo poljem u planinu.

Kad daleko Turčin odmicaše,                 340

on se poljem često obziraše,

pa priviknu iz bijela grla,

on priviknu Rosnića Stevana:

„Kopilane, Rosniću Stevane,

ta l’ ne vidiš đe si poginuo?

Ostavi mi sedam mazgi blaga,

jal dok viknem sve iz Bišća Turke

te opkole drume i planine,

ni glave se nanositi nećeš,

akamoli blago dijeliti!”                           350

Razljuti se Rosniću Stevane,

ljutito ga natrag okupio,

još na mjestu mača povadio,

odmah trči, i odmah prestiže;

od sebe ga mačem ošinuo,

na dvije ga pole prekinuo,

pa se vrati, ode u planinu

đe su s njima kavgu zametnuli,

krvavo je po drumu kamenje,                 360

krvave su vite omorike;

po kamenju i po krvci crnoj

gazi junak harambaša Limo

i on traži Rosnića Stevana,

tražaše ga, pa ga pominjaše:

„Moj sokole, Rosniću Stevane,

ni mrtva te veće naći neću!

Mene prođe moje četovanje.”

U to doba Stevo udario,

viđe njega harambaša Limo;                   370

ruke šire, u lica se ljube,

za lako se zdravlje upitaše,

a iz krvi malo izgaziše,

obališe sedam mazgi blaga.

Zove Limo svu družinu svoju,

tridest druga i četiri više,

sva družina i zdravo i živo;

a dozivlje Gavran harambaša,

on dozivlje svoje mlogo društvo,

al’ mu druga nema ni jednoga,               380

sva družina butun izginula;

i Gavran je rana dopanuo,

sedamdeset i četiri rane,

vide mu se crne džigerice.

Kad to viđe Rosniću Stevane,

on lijepo blago dijeljaše;

ne dijeli brojem ni hesapom,

no kalpakom harambaše Lima;

kako pravo blago podijeli,

sve na mrtva kao i na živa.                      390

Živi svoje blago uprtiše,

a mrtvijem osta na kupove,

i kod blaga Gavran harambaša

da ga kljuju vrane i gavrani.

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Ženidba Milića barjaktara

 

Mili bože, čuda velikoga!

Kad se ženi Milić barjaktare,

on obiđe zemlju i gradove

od istoka pake do zapada;

prema sebe ne nađe đevojke –

glavit junak svakoj manu nađe.

Ženidbe se proći hotijaše,

no da vidiš čuda iznenada!

Jedno jutro u svetu neđelju

poranio Milić barjaktare                          10

na jutrenje Milješevci crkvi;

pred crkvom ga namjera namjeri

na junaka vojvodu Maletu

od bijela Kolašina grada;

pa govori vojvoda Maleta:

“Oj boga ti, Milić-barjaktare,

ti obiđe zemlju i gradove

od istoka pake do zapada,

a po ćudi ne nađe đevojke.

No ti hoću jedno čudo kazat:                   20

eno za te ljepote đevojke

u Zagorju ukraj mora sinja,

u onoga Vida Maričića.

Čudo ljudi za đevojku kažu:

tanka struka, a visoka stasa,

kosa joj je kita ibrišima,

oči su joj dva draga kamena,

obrvice s mora pijavice,

sred obraza rumena ružica,

zubi su joj dva niza bisera,                       30

usta su joj kutija šećera;

kad govori kâ da golub guče,

kad se smije kâ da biser sije,

kad pogleda, kako soko sivi,

kad se šeće kao paunica,

pobratime, sva ti je gizdava,

daleko joj vele drúgē nije.

A Vide je krasan prijatelju,

preme tebe, prema doma tvoga;              40

sva je slika, mio pobratime,

a i Vidu nije za te krivo,

bez riječi daće ti đevojku;

nit’ je prosi, ni jabuke daji,

već ti kupi kićene svatove,

pak ti idi Vidu po đevojku.”

Tome Milić odmah kail bio,

pa iz crkve ode dvoru svome,

te on kupi kićene svatove

po svoj Bosni i Hercegovini,                   50

i po Župi i Kotaru ravnu, -

sve junake mlade neženjene,

dobre konje prije nejahane.

Kuma kumi Janković Stojana,

starosvata Pivljanina Baja,

a đeveri Mandušića Vuka.

Kad je Milić svate sakupio,

diže svate ode po đevojku.

Kad su bili prem’ Vidovu dvoru,

na pendžer se Vide naslonio,                  60

pa kad viđe kićene svatove,

sam je sobom Vide govorio:

„Mili bože, lijepijeh svata!

Čiji li su, kud će po đevojku?”

U riječi koju besjedio,

pred dvore mu svati dojezdiše;

đuveglija riječ privatio:

„Mili taste, Vide Maričiću,

moji svati sa Hercegovine;

potegli smo na boga i sreću                     70

a po tvoju šćercu Ljeposavu.”

To je Vidu vrlo milo bilo,

pa podviknu svoje vjerne sluge:

„Sluge moje, otvarajte vrata!

Svatovima konje prihvatite,

vodite ih u podrume donje;

mile goste na bijelu kulu.”

Gospodara sluge poslušaše,

otvoriše na avliji vrata;

pod gostima konje privatiše,                 80

konje vode u podrume donje;

mile goste na bijelu kulu.

Poštu čini Vide Maričiću,

časti svate tri bijela dana,

dok navrši što je kome drago.

Kad četvrto jutro osvanulo,

dva su brata sestru izvodila –

jà kakva je cura Ljeposva!

Kroz marame zasijalo lice;

svatovima oči zasjenile                         90

od gospodskog lica i ođela.

Svi svatovi nikom ponikoše

i u ornu zemlju pogledaše,

jà od čuda lijepe đevojke.

No govori curi đuveglija:

„Oj punice, đevojačka majko,

ili si je od zlata salila,

ili si je os srebra skovala,

ili si je od sunca otela,

ili ti je bog od srca dao?”                     100

Zaplaka se đevojačka majka,

a kroz suze tužno govorila:

„Mio zete, Milić-barjaktare,

niti sam je od zlata salila,

niti sam je od srebra skovala,

niti sam je od sunca otela,

veće mi je bog od srca dao.

Devet sam ih takijeh imala;

osam ih je udomila majka,

ni jedne ih nije pohodila,                     110

jer su jadne roda urokljiva

na putu ih ustrijeli str’jela.”

Kroz plač zeta punica dariva,

dariva ga zlaćenom košuljom.

Al’ da vdiš i čuda i fale,

kakva dara taste zetu daje!

Gizdava mu poklonio vranca,

vrana konja, brate, bez biljege,

a na vrancu čultan do koljena,

čisti skerlet zlatom izvezeni,                  120

zlatne kite biju po kopitam’;

bojno sedlo od šimšir-drveta,

šimšir-sedlo srebrom okovano,

na oblučju kamen sija dragi,

o oblučju gospodsko oružje –

s jedne strane sablja okovana,

s druge strane šestoper pozlaćen;

zauzdan je uzdom pozlaćenom.

Njime zeta svoga darivaše.

Najbolji mu šure peškeš daju,              130

(najbolji je, najžešćijeh jada!);

svoju seku šure zetu daju,

baš sestricu curu Ljeposavu.

A kad Milić dara prihvatio,

konja jaše, konj mu poigrava,

a zvekeće sablja o bedrici,

a žubore puca na prsima,

na kalpaku trepeće mu perje –

nije šala onaka đevojka!

nije šala onaki darovi!                          140

Podiže se kita i svatovi;

razviše se svileni barjaci,

zasviraše svirke svakojake,

udariše jasni talambasi,

začuše se svatske davorije;

stade bakat surih bedevija,

otidoše s bogom putovati,

Kad su bili gorom putujući,

stiže urok na konju đevojku,

pa govori do sebe đeveru:                     150

„O đevere, Mandušiću Vuče,

zazor mene u te pogledati,

akamoli s tobom govoriti;

al’ nagoni muka na nevolju.

Kaži kumu, kaži starom svatu

nek ustave sure bedevije,

nek ugase svirke i pop’jevke;

uz jelike prislone barjake;

nek me skinu sa dobra konjica,

nek me spuste na zelenu travu;            160

ljuto me je zaboljela glava,

jarko mi je omrznulo sunce,

a crna mi zemlja omiljela –

bog bi dao te bi dobro bilo!”

Cvili, pišti đever do đevojke:

„Stani, kume, stani, stari svate!

stani pobro, Milić barjaktare!

Ustavite svirke svekolike,

ugasite svatske davorije,

uz jelike prislon’te barjake                  170

da skinemo sa konja đevojku;

ljuto tuži moja mila snaša,

ljuto ju je zaboljela glava,

jarsko joj je omrznulo sunce,

a crna joj zemlja omiljela –

bog bi dao da bi dobro bilo!”

Tad stadoše kićeni svatovi;

ustaviše svirke i pop’jevke,

đever skide sa konja đevojku,

pa je spusti na zelenu travu –               180

on je spusti, ona dušu pusti.

Svi svatovi grozne suze liju,

a najviše Milić barjaktare;

đuveglija jadan naricao:

„Zaručnico, mlada Ljeposava,

tu li tebe suđen danak nađe! –

ni kod moga ni kod tvoga dvora,

ni kod moje ni kod tvoje majke,

već u gori pod jelom zelenom.”

Sastaše se kićeni svatovi,                     190

sabljama joj sanduk satesaše,

nadžacima raku iskopaše;

saraniše lijepu đevojku

otkuda se jarko sunce rađa.

Posuše je grošim’ i dukatim’;

čelo glave vodu izvedoše,

oko vode klupe pogradiše,

posadiše ružu s obje strane:

ko j’ umoran, neka se odmara;

ko je mlađan, nek se kiti cv’jećem;      200

ko je žedan, neka vodu pije

za dušicu lijepe đevojke.

Još nariče Milić barjaktare:

„Čarna goro, ne budi joj strašna;

crna zemljo, ne budi joj teška;

vita jelo, pusti širom grane,

načini mi zaručnici lada;

kukavico, rano je ne bidi –

neka s mirom u zemlji počiva.”

Svatovima jošte riječ kaže.                  210

„Braćo moja, kićeni svatovi,

haj’te, bračo, da mi putujemo

hajde svaki kako koji može,

a ja idem kako konjic može

mojoj staroj na muštuluk majci.”

Digoše se s bogom putovati;

svaki ide kako koji može,

Milić ide kako konjic može.

Daleko ga ugledala majka,

malo bliže preda nj išetala;                   220

konja grli, a Milića ljubi:

„Čedo moje, Milić-barjaktare,

đe su svati, đe ti je đevojka?

Vodiš li mi zamjenicu, sine,

koja će me jutrom zam’jeniti,

dvor pomesti, vode donijeti,

poređati gospodske stolove?

Al’ besjedi Milić barkatare:

„O starice, moja mila majko,

idu svati, ne vode đevojke;                   230

ostala je tvoja zamjenica

ni kod moga ni kod svoga dvora,

ni kod moje ni kod svoje majke,

do u gori pod jelom zelenom.

No, starice, moja slatka majko,

brzo trči dvoru bijelome,

pa mi steri mekanu postelju,

ni dugačku ni vrlo široku,

jer ti dugo bolovati neću.”

Proli suze Milićeva majka,                    240

povrati se dvoru kukajući;

brže stere mekanu postelju,

ni dugačku ni vrlo široku.

Kako dođe Milić barjaktare,

on se spusti na meku postelju,

dok se spusti – on dušu ispusti;

dok dođoše kićeni svatovi,

dotle s’ Milić mrtav naležao.

Kad to vid’li kićeni svatovi,

naopako koplja okrenuše,                     250

naopako kolo povedoše,

žalostivu pjesmu zapjevaše;

sabljama mu sanduk sastaviše,

nadžacima raku iskopaše,

saraniše Milić-barjaktara

kuda jarko smiruje se sunce.

Osta jadna samorana majka;

ona kuka kako kukavica;

a prevrće kako lastvica;

ona ide svome vinogradu,                    260

kosu reže, pa vinograd veže,

suze lije, čokoće zal’jeva,

vinogradu tiho progovara:

„Vinograde, mili rikosade,

ko je tebe mene zasadio,

nikada te veće brati neće!”

Kada bude na zahodu sunce,

tad izlazi Mlićeva majka,

pa govori, a za suncem gleda:

„Blago mene i do boga moga,               270

blago mene, eto sina moga!

Eto g’ majci đe iz lova ide,

nosi majci lova svakojaka!”

Ne bi sina, ni od sina glasa.

Kada bude na istoku sunce,

izilazi Mlićeva majka,

sunce gleda pake progovara:

„Blago mene, eto mi snašice!

Ide s vode, nosi vode ladne,

hoće mene staru zam’jeniti!”                 280

Ne bi snahe, ni od snahe glasa,

veće majka kuka od žalosti;

kuka tužna kako kukavica,

a prevrće kako lastavica;

i kukaće do suđena dana.

OBJAŠNJENJA UZ PJESME

 

Ženidba Maksima Crnojevića

Knez Ivan Crnojević (1465 – 1490), u narodu češće pominjan kao Ivan-beg, imao je tri sina koji su se smjenjivali na vlasti u Crnoj Gori: Đurađ (1490 – 1496), Stefan (1496 – 1499) i Staniša. Najmlađi, Staniša, primio je islam i pod imenom Skender-beg bio na čelu Crnogorskog sandžakata od 1513 – 1528. godine. Epsko ime Maksim dala je Staniši narodna tradicija vjerovatno zato što se znalo da je postojalo monaško ime Maksim u kneževskoj kući Crnojevića na početku njezina istorijskoga djelovanja u obnovljenoj državi Zeti alijas Crnoj Gori. Refleks istorijske istine o porodičnijem vezama Crnojevića sa mletačkijem duždima je Maksimova ženidba iz Mletaka. Naime, najstariji sin Ivan-begov, knez Đurađ, bio je oženjen od plemićke porodice Erico iz Venecije.

U Ženidbi Maksima Crnojevića, kao i u ostalijem pjesmama Starca Milije, istorijska događanja su samo povod za pjesnikov psihoanalitički pristup ljudskoj problematici najuniverzalnijega značenja. Miliji istorija služi za pjesmu kao vajaru mermer za skulpturu.

St. 16: dok otide zdravo do Žabljaka,

Bedemima utvrđeni grad Žabljak na Skadarskom jezeru bio je prijestonica Crnogorske kneževine u prvom dijelu vladavine Ivana Crnojevića. Knez Ivan je kasnije prenio svoje sjedište na Cetinje đe je podigao kneževski dvor i Cetinjski manastir.

St. 17: i rodi mu vino i všenica,

Starac Milija i kneževsku ženidbu primjerava patrijarhalnome običaju da je najprikladnije vrijeme za svadbu kad sazriju poljoprivredni plodovi. – Všenica je dijalekatski oblik riječi pšenica.

St. 25: No išteti Ivan na pohodu:

Ištetiti – pogriješiti. Ivan je pogriješio u tome što je neumjereno hvalio ljepotu svoga sina Maksima, čime ga je urekao. Taj urok donio je mladoženji Maksimu velje kraste da mu lice nagrde.

St. 45: Fala, prijo, na besjedi tvojoj!

Prijo je skraćenica od prijatelju, a upotrijebljena je radi stiha koji obavezuje na deset slogova.

St. 59: iz đemije njega isturiše,

Đemija je pjesnički naziv broda ili lađe.

St. 77: vikne sluge, nabreknu sluškinje:

St. 78: A vi, sluge, polju pohitajte,

St. 80: Bre, sluškinje, brišite avlije!

Svetozar Matić, koji je savjesno komentarisao II knjigu Vukove zbirke Srpske narodne pjesme, nije u pravu kad kaže da izkazi sluge i sluškinje u Milijinoj pjesmi upućuju na podređene položaje u patrijarhalnom društvu. Izrazi sluge i sluškinje značili su zanimanje koje nije uvredjivo. Ti su se izrazi čak upotrebljavali kao znaci odanosti i poštovanja prema ličnosti koja ima visoki rang. Posvećujući IV knjigu Srpskih narodnih pjesama ruskome senatoru Dimitriju P. Tatištevu, Vuk se Karadžić svojijem potpisom naglašavao kao „pokorni sluga“. Tako se Vuk potpisivao i kad se obraća knjazu Milošu Obrenoviću. Pisma koja je upućivao u Dubrovnik, ruskom vicekonzulu Jeremiju Gagiću, Patar II Petrović – Njegoš  potpisuje: „Vašega Visokoblagorodija, milostivi gospodine, pokornjejši sluga vladika crnogorski P. Petrović – Njegoš.“

St. 107: mučna bolest, one kraste velje,

Kraste velje – velike boginje.

St. 275: na Miloša Obrenbegovića:

Miloš Obrenbegović je istoriji nepoznata ličnost.

St. 284: na sestrića Jovan-kapetana:

Jovan kapetan je nepoznat crnogorskoj istoriji.

St. 300: lomnu Kuču i Bratonožiću

Radi deseteračkoga stiha nije Milija rekao Kuči i Bratonožići, iako je on, Rovčanin, znao kako se ta brdska plemena imenuju.

St. 301: na vojvodu Liković Iliju

Liković Ilija nepoznat je crnogorskoj istoriji, a možda je u sluhu pjesnika Milije treperio Ilija Iliković, kučki glavar iz XVIII vijeka. Tokom poetske gradnje Starca Miliju je zadovoljavao samo refleks jednog vremena ili prostora.

St. 307: povedi mi listom Brđaniju,

Brđanija – Sedmoro Brda: Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Morača, Rovca i Vasojevići.

St. 309: prati knjigu u Drekaloviće

Drekalovići – kučko bratstvo koje se razgranalo na više prezimena.

St. 310: na Milića Šeremetovića

Milić Šeremetović – istoriji nepoznata ličnost, ali to ime u Milijinoj poetskoj retorici ima zvučno značenje. Kao da se u tome imenu krije nešto ujedno milo i šeremetno, nježno i junačko.

St. 320: na sokola Kujundžića Đura

Kujundžić Đuro – istoriji nepoznat, ali su glasovi harmonično složeni u tom imenu i prezimenu, na šta je Starac Milija skretao svoju pjesničku pažnju.

St. 373: od Žbljaka do vode Cetinje

Nema rijeke Cetinje u Crnoj Gori, niti kakve druge vode s takvijem imenom. Ispred toga naziva u Milijinoj pjesmi leži moguća pjesnikova asocijacija na kretanje prestonice Ivan-bega Crnojevića od Žabljaka do Cetinja. Vjerovatno je da Milija, seljak od Rovaca, nikad nije ni vidio ni Žabljak na Skadarskom jezeru niti Cetinje pod Lovćenom, ali u širinu njegove pjesničke duše homerski je prispljelo i ono što on nije vidio nego samo naslutio.

St. 437: zemlja naša strašna od Turaka,

Strašna – ne znači uplašena, nego da je u opasnosti. Milija je tu riječ upotrijebio i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara, u stihu 203.

Vuk Karadžić je taj stih protumačio: „Tj. krvi žedna (želi nam zlo)“. Međutim, nekijeh puta veliki pjesnik Milija, pritisnut godinama, stegnut ranama po glavi i stopljen s rakijom eglenlijom, više je slijedio pjesničke magle no precizne junačke trase. Vuk je doslovno naglasio da takav Milija nije kao drugi pjevači „koji su samo pjevači“. Milija je stvaralac koji „nije znao pesme kazivati redom, do samo pevati“.

St. 458: sinoć polju legoh pod čadorom,

Polju – na polju, u polju.

St. 460: na pero me ćurkom pokrivaše

Svetozar Matić tumači taj stih: „na pero – popreko, tako da peševi dođu jedan na glavu, drugi na noge.“ Odista, doživljaj veličanstvene Milijine poezije ne treba opterećivati leksičkijem detaljima koji u lokalnom sižeu pjesme mogu biti neprecizni, a u poetskom korpusu pjesme znače što kapi padavina u hučnoj matici rijeke.

St. 491: El’ ja vodim đece pod barjake

El’ – jer.

St. 492: porodice ljuta Crnogorca,

Porodice – rod, soj.

St. 532 pa prizovi starca Nedijeljka

Neđeljko – stajaće ime za starca u usmenoj epskoj poeziji. Milija je deseteračkoga stiha radi rekao Nedijeljko.

St. 535: Čuva tope Krnja i Zelenka,

Ime topu Krnjo susrijeće se u usmenoj epici, a Milija je Zelenka u svoju pjesmu uveo.

St. 583: prijatelje u sretaoštinu,

Sretaoština – sretanje.

St. 622: i u Mletku što bude Latina,

U Mletku – u Mlecima (Venecija).

St. 632: glavan junak vojvoda Milošu

Glavan – uzoran, viđen, prvak među junacima.

St. 644: nema brata tome da kmetuje:

Kmetovati – kazivati svoje mišljenje s ciljem da se ono prihvati.

St. 657: na veselju đe ga sad poturaš,

Poturati – odbacivati, zaspostaviti.

St. 694: te mletačko polje pritiskoše,

Sigurno je da Starac Miija nikada nije bio u Veneciji, a zamišljao je da grad u kome dužd mletački stoluje mora imati širinu polja uokolo.

St. 733: no da vidiš još poveće bide:

Bida – bijeda. Milija je još dva puta u ovoj pjesmi upotrijebio ikavsku riječ. Pominje bile (bijele) ruke u st. 933, i bilo (bijelo) blago u st. 773. I u svojoj pjesmi Banović Strahinja upotrebljava Milija ikavizme. Veli: „Što Jedrane drže kuću bilu“ (st. 123) i „u tazbinu u bila Kruševca“ (st. 29).

I drugi veliki crnogorski pjesnik, Tešan Podrugović, upotrijebio je ikavizam u svojoj pjesmi Marko Kraljević i Vuča dženeral. Tamo st. 171. glasi: „pade dite u zelenu travu.“

St. 776: Al’ eto ti punca i punice,

Punac i punica – tast i tašta.

St. 795: na glavi joj alem kamen dragi,

Alem – dragi kamen koji svijetli u noći.

St. 804: al’ eto ti starca Jezdimira

Nije začudo što Milija daje Italijanu ime Jezdimir, jer mu to ime odgovara da naznači čovjeka koji je projezdio svoj život mijenjajući sedam žena, „a od sreca ne imo poroda“. A svu ljubav toga starca obujmila je bila sinovica mu koja sad odježđe preko mora sinja za Maksima sina Ivanova. Bila mu je sinovica „mešte šćeri i mešte sinova“. Odista, pred Miliju je vazda iskrsnula riječ koja se samo prirodno kreće u poeziji.

St. 1004: a po danas ni tebe ne bio!

Po danas – od danas.

St. 1032-3: dodaću je sivome sokolu,

                    neka nosi staru babu mome,

Sivome sokolu Starac Milija povjerava ulogu goluba pismonoše.

St.  1076. iz pušaka crnijeh krušaka,

Vatrenoga oružja bilo je u doba Crnojevića, a Milija ga zamišlja kao puške iz svoga vremena.

St. 1086-7: junak bješe Crnojević Ivo,

                  crno njemu ime dovijeka!

Prezime Crnojević ne izaziva kod Milije „uzvik sažaljenja iskazan opet rečju crn“, kako kaže Svetozar Matić, nego pjesnički virtuoz onomatopejski koristi aliteraciju koju proizvode prezime Crnojević i atribucija crno. A sve je to stavljeno u službu pjesnikova poniranja u crnu sudbinu Ivan-begovu.

St. 1090: da raždene onu maglu kletu.

Raždene – razagna.

St. 1114: čim si mi se tako ponesao

Ponesao – ponio, uznio.

St. 1149: pobaci ga Crnojević Ivo,

Pobaci ga – ostavi ga, manu ga se.

St. 1222: i imaše soli sutorine

Vuk Karadžić pokušao je  da objasni kakva je to so sutorina u Milijinoj pjesmi i logično je pretpostavio da se taj izraz izvodi od naziva mjesta Sutorina. A pjesniku Miliji sijevnula je asocijacija da su Crnojevići imali bogate solane na bokeškom primorju. I spreg dviju riječi – so i sutorina nekako se zvukovno dopunjavaju.

Uostalom, Starac Milija je pjesnik koliko psihoanalitički zamašan toliko i jezičkijem neobičnostima izdašan. Takva sloboda dozvoljena je samo pjesničkom Jupiteru!

Srahinić Ban

 

 

Vuk Karadžić je Milijinoj pjesmi o Strahiniću Banu dao naslov Banović Strahinja, iako se u tekstu pjesme taj junak ne imenuje tako, nego samo Strahinić Ban, odnosno Strahinj-Ban. Prema tome, naslov te Milijine pjesme treba da glasi Strahinić Ban.

Istorija ne zna ni za Straginića Bana ni za Banović Strahinju. Ima pretpostavka da se iza toga imena krije Đurađ Stratimirović Balšić s kojijem se završava kneževska kuća Balšića 1421. godine. Udovstvo i preudaja Jelene, majke Đurđa Balšića, možda je narodna tradicija prihvatila za svoje prepričavanje, koje će Starac Milija pretvoriti u epsku legendu. Ali ta se pretpostavka ne osnažuje konkretnijem dokazima. U svakom slučaju, Starac Milija je imao neki istorijski refleks na osnovu kojega je pjesmu ispjevao, a njemu nešto više od refleksa nije trebalo. Ima i bugarštica u kojoj se taj junak imenuje kao Banović Strahinja. Bugarštica ima neke fabularne sličnosti s Milijinom pjesmom, ali joj je nedostižan pjesnički domet Starca Milije.

St. 16: k milu tastu starcu Jug-Bogdanu,

Jugovići, odnosno Jug-Bogdan i njegovijeh u usmenoj epici nabrojanih devet sinova, nepoznati su istoriji.

St. 30: đe odskora carstvo postanulo;

Starac Milija prihvata legendu da je knez Lazar Hrebeljanović carovao u Kruševcu.

St. 35: u naruče zeta zagrliše,

Naruče – naručje.

St. 44: uvrh sofre stari Jug-Bogdane,

Srednjevjekovni strogi običaji da u vrhu stola sjedi najuglednije od lica koja su za sofrom okupljena produžio se i u plemensko-bratstveničku Crnu Goru. Blizina glavnome licu, s desne i lijeve strane, takođe je zavisila od čina, odnosno ugleda lica koje mjesto za sofrom zauzima.

St. 55-6: a sluga im jedna vino služi,

               služi vino jednom kupom zlatnom,

Svi sjedničari za sofrom piju vino iz jedne kupe.

St. 57: zlatna kupa devet bere litar’;

Litra, kako kaže Vuk Karadžić, značila je 300 grama, bilo težine ili zapremine. I u starijem pisanim spomenicima pominju se velike zlatne i srebrne kupe kojima se pije vino.

St. 93: turski, sine, od Jedrena care,

U vrijeme dolaska sultana Murata na Kosovo 1389. godine, na koje se odnosi Milijina pjesma, Jedrene je bila turska prestolnica

St. 105-10: od Mramora do Suva Javora,
od Javora, sine, do Sazlije,
do Sazlije na ćemer ćuprije,
od ćuprije, sine, do Zvečana,
od Zvečana kažu do Čečana,
od Čečana vrhu do planine

Sva pomenuta mjesta nalaze se u kosovskoj oblasti. Samo je selo Čečevo preimenovao pjesnik stiha radi u Čečan. Svetozar Matić misli da iza Milijinog Čečana stoji i planina Čičavica na zapadnoj strani Kosova.

St. 127-8: nekako ga tuku i mandžuku,

                  a što huče, a što grdno tuče.

Kao što to on često radi, u ovijem stihovima Milija koristi poetsko-zvukovnu funkciju glasova u spregovima onomatopeje, asonance i aliteracije. Poznato je da su Turci počinjali bitke združenijem urlicima i mahanjem ruku s oružjem da bi strahom demoralisali neprijatelja. U Crnoj Gori se neodmjereno mahanje rukama naziva mandžukanje, pa je Starac Milija pošao od hukanja i mandžukanja kad je nabrojao različite bojne tabore Muratove vojne sile na Kosovu. Tu su careve spahije, ognjeviti janjičari, pa onda i tuke i mandžuke. Prema tome, ova dva posljednja naziva ne treba pisati kao vlastite imenice. Zato ne stoji pretpostavka da se Milijine tuke i mandžuke odnose na Gore i Mogoge, narode sa „četiri kraja zemlje” koji se pominju u Bibliji.

St. 131: samovoljna Turčin Vlah-Aliju

Starac Milija nije to ime izmislio jer se i u bugarštici Banović Strahinja koju je, u prvoj polovini XVIII vijeka, zapisao Jozo Betondić u Dubrovniku, pominje Den-Ali Vlahović. Ostaje otvoreno pitanje ko je bio lice koje se sličnijem imenom naziva u bugarštici i Milijinoj pjesmi.

St. 228: i nakrpat sitno arnautski,

Nakrpati – natucati, govoriti kojekako datijem jezikom.

St. 276: nekakoga mlada Nemanjića

I u ovom stihu ima istorijski refleks. Po usmenoj tradiciji epski car Lazar oženjen je Milicom, kćerkom Jug-Bogdana i sestrom devet Jugovića, a istorijskome knezu Lazaru supruga je bila rodom od jedne porodične grane Nemanjića.

St. 295: za njegova hrta Karamana,

Svetozar Miletić pretpostavlja da je to pas od rase koja je potekla iz Karamanske u Maloj Aziji.

St. 355: no ja jesam carevi delija,

Carevi – carev, pripada caru.

St. 366: da sam sade na Goleč planini,

Goleč – Goleš, planina zapadno os Kosova.

St. 378: u Suhari, vrhu na planini,

Suhara – Suha planina iznad Kosova.

St. 385: te ti zovnu Rada tamničara,

Ime Rade u desetercu zgodno se pjeva. Poznat je Rade neimar kome je zanimanje preraslo u prezime, pa eto i Milija tamničara naziva tijem imenom. A ta oba zanimanja realizuju zamisli svojijeh naredbodavaca.

St. 410: tako su me jadi zabušili:

Zabušili – snašli, zaokupili.

St. 467: ne izdadoh, ni dodadoh tebe,

Ne dodadoh – nijesam dao, ne vratih.

St. 468: ne svjerovah, ali nemah otkud,

Ne svjerovah – ne održah zadatu riječ, ne ispunih obavezu.

St. 557: jal’ je care, jal’ Memed vezire,

Miliji je najprikladnije nazvati nepoznatoga turskoga vezira Memedom (Mehmedom).

St. 561: da im počem sablju ne udarim,

Da ih počem sabljom ne udarim.

St. 586-7: mudar, bane, pak je ištetio:

                na jutru mu ne zva dobro jutro,

Svetozar Matić tumači te stihove: „Pesnik ovde pokazuje znanje viteških običaja Srednjega veka – da se junaci pre dvoboja prvo učtivo pozdravljaju.” Međutim, to neviteško ponašanje Straginića Bana pjesnik maestralno koristi kao dokaz Banove krajnje rasrđenosi na Turčina koji mu je dom razorio i kao izraz dubokoga razočarenja u svoju tazbinu koja je ostala ravnodušna na njegovu iznenadnu nesreću.

St. 745: no mu grlom bane zapinjaše,

Zapinjaše – zatezaše mu uvis bradu da mu se zubima dohvati grla.

St. 749: te nabreknu onog hrta žuta,

Nebreknu – strogo i glasno viknu.

St. 759: uprijeko, ali poprijeko,

U bukvalnom značenju uprijeko i poprijeko znače isti smjer, ali Milija im daje pjesničku službu kojom naglašava Banovu hitnju da se otkloni od turske sile koja je pritisla Kosovo, i da što prije stane kao moralni pobjednik pred lice svoje dvolične tazbine u Kruševcu.

St. 804-8: Ne dam vašu sestru poharčiti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al’ ću stopit’ svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio.“

Ne može se prihvatiti sljedeći osvrt Svetozara Matića na te stihove: „Bilo je dosta prepirke oko toga šta znače ovi sažeti i nejasni stihovi: da li Strahinić kida sa tazbinom, ili ne? Nejasnost i krajnja sažetost ovih stihova dolazi zacelo i otud što pesnik nije umeo dovoljno da objasni postupak suprotan duhu ogromene većine srpskih pesama, u kojima se nevernoj ženi sudi sa najvećom surovošću.”

Bogdan Popović je s pravom konstatovao da Milijini stihovi sami sobom nude „prosto i elegantno” svoju naizglednu dvosmislenost: Ta, navodna, zagonetnost upravo je poznata govorna figura histeron-proteron. A ta se stilska forma sastoji u tome što se prekida glavna rečenica da bi se u nju umetnuo neki dodatak: refleksija, objašnjenje, ograničenje, posljedica, i druge dopune bilo koje vrste. Dakle, kad se dati stihovi Starca Milije čitaju kao histerološka stilska konstrukcija, jasno se iskazuje Banova odluka da on prekida sa svojom tazbinom, Jugovićima u Kruševcu. Strahinić je svoju tazbinu moralno pobijedio, supruzi svojoj grijeh oprostio i otišao s njom u svoj životni nespokoj. Ipak, ostaje otvoreno pitanje da li je Ban prema svojoj ljubi iskazao više samilosti ili surovosti!

St. 807: nemam s kime ladno piti vino,

Piti vino s nekim znači biti s njim u prijateljskijem odnosima. Stih doslovno znači: Gubim prijatelje zato što ne zaslužuju da s njima pijem vino.

 

Sestra Leke kapetana

Leka kapetan je istorijski Leka Dukađin, albanski vlastelin iz druge polovine XIV vijeka koji je stolovao u Lješu, a ne u Prizrenu, kako pjesma kaže. Poznati su Kanuni Leke Dukađina. Stariji naziv za Metohiju je Dukađin.

Istorijski Leka Dukađin nije imao položaj kapetana, to zvanje je kasnijega datuma. U vrijeme Starca Milije još su trajale turske kapetanije koje će Porta ukiniti 1835. godine.

St. 15: Đevojka je u kavezu rasla,

Kavezom se u usmenoj crnogorskoj epici naziva soba s rešetkama na prozorima. Takvo gledanje na đevojačku sobu prispjelo je iz mislimanskoga miljea u kome su sobe imale prozore s demirlucima (gvozdenijem šipkama).

St. 21: začu junak Kraljeviću Marko.

Poslije Maričke bitke 1371. godine, Marko Kraljević, sin kralja Vukašina Mrnjavčevića, zavladao je malom oblašču u Makedoniji sa sjedištem u Prilepu. Postao je turski vazal, a susjedni vladari preoteli su mu znatne djelove teritorije. Tako su mu zetski Balšići zauzeli Prizren, a Vuk Branković Skoplje. Vazalnom kralju Marku ostala je samo zapadna Makedonija.

Marko Kraljević je poginuo pomažući Turcima protiv vlaškog vojvode Mirče u bitki na Rovinama 1395. godine.

Istorija zna za nezgode koje je Marko doživljavao u svome braku, pa se zato može pretpostaviti da njegov zločinački postupak prema đevojci, sestri Leke kapetana, u Milijinoj pjesmi, znači pjesničko uobličenje istorijskog detalja. Starca Miliju ne interesuje epski oklop Marka Kraljevića, nego vrtlozi intimnog života Markova koji ključaju ispod ekspliciteta njegove epske slave.

St. 56: na pohodu Marko ištetio:

Na pohodu – na polasku. Ištetio – pogriješio.

St. 71: pobratimu vojvodi Milošu.

Miloš Obilić, čije prezime Starac Milija ne pominje, je nepoznat istoriji. Prvi podaci o imenovanom atentatoru na sultana Murata na Kosovu 1389. godine datiraju s kraja XV vijeka. Prvo se atentator imenovao kao Miloš Kobilić ili Kobilović, a tek od sredine XVVIII vijela pominje se Obilić. Voluminoznu legendu o Milošu Obiliću razvio je Njegoš u Gorskom vijencu.

St. 103: zape Marko, neće na čardake:

Zape – usprotivi se, ne pristade.

St. 126 : krilatoga Relju u Pazaru

Svetozar Matić pretpostavlja da se iza epskog Relje Krilatice krije vojvoda Hrelja koji se odmetnuo od srpskoga cara Dušana i prišao Vizantincima. Takođe se pretpostavlja da prezime epskoga Relje treba tražiti u junačkoj opremi s krilima kao ukrasom koju su nosili vitezovi Srednjega vijeka.

St. 169 : spustiše se ka Jenji Pazaru

Jenji Pazar – turski naziv Novoga Pazara.

St. 208: pak dovati durbin od biljura,

U doba Marka Kraljevića durbin (dvogled) još nije bio pronađen. Starac Milija, kao tipični usmeni pjesnik, udružuje lica iz raznijeh vremena i prenosi ljudske pronalaske iz jedne epohe u drugu. U klasičnoj usmneoj pjesmi, usmjerenoj uobičajenom poetološkom tematikom, i crni Arapin ima bijelo lice. Quod licet Iovi…

St. 253: stolovi su od bijela srebra,

Stolovi – stolice. Sto, ili astal, naziva se u usmenoj epici sofra.

St. 254: a jabuke od suhoga zlata.

Jabuke – jabučasta zaobljenja na naslonima od stolica na kojijem sjede uzmožne ličnosti:

St. 300: kad si, Marko, davno ištetio,

Ištetio – pogriješio.

St. 315-19: što je zemlje na četiri strane,
butun Bosne i Urumenlije,
što je Šama i što je Misira,
Aćolije i Anadolije,
i vlaškijeh sedam kraljevina,

Bez dopune prihvatljivo je objašnjenje Svetozara Matića: „U ovih pet stihova je kazao pesnik ceo svet koji poznaje – sedam vlaških (tj. hrićanskih) kraljevina i čitavo, tada veliko Tursko Cartvo. Izraz skroz muslimanski, i odgovarao bi muslimanskom pevaču, a ne hrišćanskom, i vremenu iz početka XIX veka, a ne vremenu Marka Kraljevića. Rumenlija, obično Rumelija, jeste uglavnom evropska Turska, Šam je Sirija, Misir – Egipat, Anadolija – Mala Azija. Aćolija je možda Grčka (Etolija).”

St. 418: A kad viđe da vojvode mûče,

Mûče – ćute.

St. 461-462: jel je Marko turska pridvorica,
sa Turcima bije i siječe
,

Nije se Starac Milija „prebacio”, kako kaže Svetozar Matić, kad je Marka naglasio kao „tursku pridvoricu” u radnji koja se događa u vrijeme Cara Dušana. Marko Kraljević u usmenoj epici na jugoslovenskijem prostorima čak je posinak cara turskoga. On je zaštitnik raje od lokalnijeh zulumćara protiv kojijeh je bila i zvanična turska vlast. U Milijinom poimanju istorije Marko drukčije nije mogao figurirati nego kao uslužnik cara turskoga. Što je upravo i bio u istoriji.

St. 463-4: ni će imat’ groba ni ukopa,
ni će s’ Marku groba opojati.

I crnogorski pjesnik-pjevač Starac Raško u svojoj pjesmi Uroš i Mrnjavčevići daje kralju Vukašinu da prokune sina Marka da ne imade „groba ni poroda” i da mu duša ne ispadne „dok turskoga cara ne dvorio”. Starac Raško i Starac Milija, obojica iz kolašinskoga kraja, jednako su baštinili epski lik Marka Kraljevića. Ali samo mu je Milija psihoanalitički pristupio.

St. 474: đe j’ Miloša kobila rodila,

Dajući navodnom atentatoru na cara Murata prezime Kobilić, usmena tradicija se poslužila mitskom pričom o kentaurima. Nije to jedini slučaj ulaska antičke mitologije u usmenu književnost jugoslovenskijeh prostora.

St. 486: od koga je đela i koljena,

Đelo – pleme, koljeno – bratstvo.

St. 495: Zapali se obraz od obraza,

Zapali se – zacrvenje se, zastiđe se.

St. 538 : te joj desnu otsiječe ruku,

Epski Marko Kraljević znao je da bude i nježan. Tako on u pjesmi Marko Kraljević i soko, od bezimenoga Vukova pjevača, sažalijeva se nad pticom koja okrvavljenijeh krila ne može da poleti. Ali njegove surovosti u usmenoj epici su mnogo češće. U pjesmi crnogorskoga pjesnika Tešana Podrugovića Marko Kraljević i Musa Kesedžija Marko siječe ruku Novaku Kovaču samo stoga što je kovač rekao da je sakovao bolju sablju, nego onu koju je njemu priredio. I to „bolju sablju boljemu junaku” – Musi Arbanasu!

Gavran harambaša i Limo

 

U jednom zadarskom dokumentu iz 1688. godine pominje se Gavran harambaša iz Šibenika. A bilo je i drugijeh hajduka s tijem imenom, što znači da u epskom liku Gavrana u Milijonoj pjesmi, kako je to kod njega uvijek slučaj, pulsira damar istorije.

Limo se pominje u istorijskijem dokumentima kao saučesnik hajdučke družine koju predvodi harambaša Bajo Pivljanin. Za vrijeme Kandijskoga rata (1645 – 1669) ta družina upadala je iz Boke Kotorske na tursku teritoriju. Vuk Karadžić kaže da je Limo istovjetan sa Limunom koji se pominje u drugijem deseteračkijem pjesmama. U bošnjačkoj pjesmi Svatovsko groblje na Koritma, iz zbirke Koste Hermana, hajdučki harambaša Limun prikazan je kao čovjek visokog morala.

St. 7: brže zovi Đura barjaktara

Istorijski nepoznat hajduk.

St. 12: prati haber Rosniću Stevanu,

Nije utvrđena istorijska osnova toga epskoga lika.

St. 18: hajde s njome Bišću na krajinu

Bišće – može da se odnosi na grad Bihać u Bosni, a može i na Bišće u Hercegovini.

St. 27: a od Bišća Fazli-haračlija,

Istorija nema podataka o tom sakupljaču harača.

St. 34: jal’ družina rane zavijati,

Ili će družina biti izranavljeni gubitnik.

St. 103: a puška je moja harčalija

Harčalija je puška koja troši mnogo praha (baruta).

St. 105: svaka sačma od dvanaest drama,

Hiperbola koja označava duboke rane što će ih nanijeti sačme.

St. 115: i mo’ š puškom mene ištetiti.

Riječ ištetiti Milija često upotrebljava. Ovđe ona znači ubiti.

St. 141: Silno Vlašče Petre Mrkonjiću

Petar Mrkonjić. o kome nema istorijskijeh dokumenata, u pjesmama je opisan kao veliki junak i sadrug hajdučkijeh harambaša iz XVII vijeka.

St. 214: okrenite svi jednijem glasom,

Treba u jedan glas podviknuti kad se krene u juriš na protivnika.

St. 254: đe ga gleda niz njegovu pušku.

Nišani u njega svojom puškom.

St. 265: dva mu čifta  toka ištetio,

Čift – par, dvoje. Uhvatio mu dva para metalnijeh ploča na tokama.

St. 275-6: no je pušku pustu prepunio,

                 visoko ga puška zametnula,

Pusta ili pusnica je pohvalna riječ, a pusto je ono što ostane bez vlasnika kome je pripadalo. Zametnula – prebacila. Puška je bila prepunjena barutom, pa je zato prebacila cilj.

St. 299: u ruke mu tatarska kandžija,

Tatarsku ili tatar-kandžiju nosili su konjanici-glasonoše, tzv. tatari.

St. 325: udari ga bahom i ršumom,

Uplašio ga vikom (galamom) i surovom prijetnjom.

St. 333 primi mene, Stevo, za bratimstvo,

Bratimstvo – pobratimstvo. Nudi mu da sklope pobratimstvo, što je podrazumijevalo uobičajeni čin bratimljenja. Nuđenjem pobratimstva, kao sklapanja bratskog prijateljstva, Fazli-haračlija je uspio da prevari Rosnića Stevana. Starac Milija, kao i uvijek, najmanjijem brojem riječi tumači psihičke i moralne profile lica.

St. 335: tek me danas nemoj poharčiti!

Poharčiti u tome stihu ima značenje ubiti.

St. 372: za lako se zdravlje upitaše,

Za lako – uobičajeno, formalno. U tom stihu riječ lako nema atributivnu odrednicu zdravlja. Obimom i dubinom svoje poezije Milija je prevladao jezičke uobičajenosti.

St. 387: ne dijeli brojem ni hesapom,

Ne prebrojava do u detalje da svak dobije isti dio, no odmjerava otprilike. Hesap – račun.

St. 392: a mrtvijem osta na kupove,

Kupovi – gomile. Postojao je hajdučki običaj da se dio plijena, koji na diobi zapada hajduke što su poginuli, ostavlja na mjestu diobe postignutoga plijena. Neka ga uzmu namjernici.

Ženidba Milića barjaktara

 

Milić barjaktar je epski lik Milića Vujadinovića, hajduka iz Banjana koji se istakao u Kandijskome ratu (1645 – 1669). Kako ističe Vuk Vinaver, četa harambaše i barjaktara Milića Vujadinovića prelazila je više puta preko dubrovačke teritorije, pa se dubrovački knez morao pred Turcima pravdati da nije u vezi s hajducima Milićeve družine. Istorijski se izvori ne slažu kad se govori o njegovom kraju. Jedni vele da se harambaša Milić preselio na Hvar kad je napustio hajdučiju, a drugi kažu da je on poginuo kao mlad čovjek.

Vojvoda Maleta je epsko ime hajduka Markete Bečića, odnosno Markete Rafaelija, kako se on dvostruko pominje u arhivskijem dokumentima. Marketa je bio aktivni hajduk iz doba Kandijskog rata. Potiče iz sela Bečića u Paštrovićima, bio je prezimenom Rafailović. Jedni ga zapisi određuju po njegovom imenu, drugi po prezimenu. Čak ni najpoznatijemu hajduku XVII vijeka, Baju Pivljaninu, ne srijeće se u zapisima stalno isto prezime, čak ni isto ime.

Nijesu pronađeni podaci o istorijskome Vidu Maričiću, ali njegovo stalno „drugovanje” u usmenoj epici s hajducima iz Kandijskoga rata nudi pretpostavku da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. Pominje se on kao savremenik tijeh junaka u 131. pjesmi Erlagenskog zbornika, u 109. pjesmi Bogišićeva zbornika i u više pjesama Vukove zbirke Srpskih narodnih pjesama. Vide Maričić susrijeće se dva puta kao matroloz u službi Muja Jelečkovića. Svi ti podaci potkrepljuju pretpostavku da se epski Vide Maričić oslanja na istoimeno istorijsko lice.

Stojan Janković istakao se u borbima protiv Turaka za vijeme Kandijskoga rata. Pao je 1666. godine u tursko ropstvo i zatočen u Carigradu. Spasio se poslije četnaest mjeseci i opet stupio u mletačku službu. Janković je dobio od Mletaka titulu kavalijera i nagrađen imanjem u Kotarima. Tokom Morejskog rata (1684 – 1699) poginuo je prilikom napada na Duvno.

Bajo Pivljanin, prvo hajduk a onda uskočki harambaša, bio je  prezimenom Nikolić, potiče iz Pive. Poslije svršetka Kandijskog rata, mletačke su vlasti harambaši Baju i negovoj hajdučkoj družini odredile za stanište okolinu Perasta. Onda su preseljeni u Istru, a kasnije su nastanjeni u okolini Zadra. Tu je Bajo živio kao mletački plaćenik do početka Morejskog rata, kad je vraćen u Boku da bi odatle djelovao na svom prvobitno pljenidbenom terenu. Poginuo je kao mletački ratnik 1685. godine na Vrtijeljci, braneći Cetinje od Turaka koji su nadirali kroz Crnu Goru tokom sukoba sa Mlecima. Glava Baja Pivljanina stigla je u Istanbul kao trofej turske pobjede protiv Mletaka na Vrtijeljci.

Vuk Mandušić bio je uskočki harambaša. Predvodeći četu uskoka iz šibenskog kraja, tokom Kandijskog rata, poginuo je 1648. godine kod tvrđave Zečeva, između Skradina i Knina. Njegošev Vuk Mandušić u Gorskom vijencu odnosi se na crnogorskoga junaka, savremenika vladike Danila, koji je poginuo 1714. godine kad je vezir Ćuprilić vojštio na Crnu Goru. Taj crnogorski junak dobio je prezime po svojoj majci Mandi (Manduši). Poslije smrti svoga muža rodila je muško dijete i dala mu ime Vuk.

St. 6: glavit junak svakoj manu nađe.

Glavat – zoran, ugledan, lijep.

St. 40-1: sva je slika, mio pobratime.

a i Vidu nije za to krivo,

Izgleda, dragi pobratime, da će i Vidu biti povoljno da te zetom nazove.

St. 43: nit’ je prosi, ni jabuke daji,

Jabuka se uzimala kao sinonim dara uopšte. Kako primjećuje Nikola Banašević, u nekijem krajevima momak je uoči prosidbe darivao jabukom đevojku koju prosi.

St. 84: dok navrši što je kome drago.

Dok zadovolji svakoga.

St. 93. jà od čuda lijepe đevojke,

Jà – u tome  stihu znači a.

St. 94: No govori curi đuveglija,

Curi – curin, đevojčin.

St. 100: Zaplaka se đevojačka majka,

Majka je zaplakala od straha da će joj šćer Ljeposavu stići kob na svadbenome putu, kao što je već bila stigla i osam Ljeposavinijeh sestara. U Starca Milije ključni pjesnički iskazi nijesu jednoznačni. Majka Ljeposavina plače nad svojom zlom sudbinom, koliko za umrlijem šćerima toliko i od straha da joj je i najmlađa šćer “roda urokljiva”.

St. 114: Al’ da vidiš i čuda i fale,

Fale – slave.

St. 118: a na vrancu čultan do koljena,

Čultan – abaija, odnosno konjski pokrivač koji se prostirao po sedlu, često skupocjeno nakićen.

St. 125: s jedne strane sablja okovana,

Sablja okovana – sablja čije su korice i rukohvat ukrašeni zlatnim ili srebrnijem detaljima.

St. 126: s druge starne šestoper pozlaćen,

Šestoper pozlaćeni je buzdovan sa šest pera zlatom ukrašenijem. Glava buzdovana, koja je imala drveni držač, stremila je izraštajima iz svoje sredine. Te izrasline su pera kojijeh je bilo najviše šest. Otuda je buzdovan šestoper.

St. 140: podiže se kita i svatovi,

Kićeni je stalan epitet za svatove, a znači okićeni ili nakićeni. Za grupu svatova kaže se – svatovska kita.

St. 148: stiže urok na konju đevojku,

Sudbinska kob je stigla. Ljeposva je osjetila bolove od kojijeh će umrijeti, kao što je i njezinijeh osam sestara pomrlo.

St. A51: zazor mene u te pogledati,

Od izlaska među đevere, odnosno pred svatove koji su u njezin rod došli da je u mladoženjinu kuću povedu, pa do dolaska u dom u koji se udala, nevjesta se držala veoma stidljivo. Ne oslovljavajući koga i ne gledajući nikoga pravo u oči.

St. 181: Svi svatovi grozne suze liju,

Grozne – u usmenoj epici stalni epitet za suze. Ta odrednica podrazumijeva veliku tugu koju prate suze krupne kao zrnevlje grožđa. U usmenijem pjesmama rodni vinograd je grozni.

St. 194: Posuše je grošim’ i dukatim’,

Na grob sahranjene nevjeste svatovi su metnuli novce imjeto hrane koja se daje za pokoj umrloga. To je logično primjereno činjenici da Ljeposava nije otpočinula na porodičnome groblju, „već u gori pod jelom zelenom”.

St. 214: mojoj staroj na muštuluk majci,

Muštuluk je nagrada za kakvu srećnu vijest, ali Milija veliku tragiku Milićevu naglašava njegovom izguljenošću iz realnoga svijeta. Riječju muštuluk Milić priziva iluziju posljednjega daha svoje sreće. Odista, nema crnogorska poezija, usmena ili pisana, pjesnika koji ima sposobnost Starca Milije da stalno posmatra čovjeka na rasršću imaginativnih i realnijeh staza života.

St. 249-50: naopako koplja okrenuše,

                   naopako kolo povedoše,

Vuk Karadžić u svojoj knjizi Crna  Gora i Boka Kotorska kaže: „Kad u Crnoj Gori prijatelji i poznanici dolaze k mrtvacu, idu jedan za drugim s naopako zaturenim puškama na ramenu.”

Nikola Banašević napominje da ima dokaza kako se u žalosnijem prilikama i kolo naopako vodilo, što znači zdesna nalijevo.

Odista, gnoseološki talas poezije Starca Milije nemjerljiv je!*

———-

*U nedostatku utvrđenijeh normi crnogorskog književnoga jezika, autor se prilikom pisanja ove knjige opredijelio za neke crnogorske jezičke osobenosti koje su bile zapostavljene prilikom dosadašnje kodifikacije zajedničkog jezika Crnogorca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, a koje su baštinili najveći crnogorski pisci – Petar I Petrović Njegoš, Stjepan Mitrov Ljubiša i drugi. Te jezičke osobenosti prepoznatljive su i kod Vuka St. Karadžića  koji se njima koristio i uvažavao ih prilikom zapisvanja usmene književnosti. U tom smislu držali smo se oblika tzv. ijekavskoga jotovanja, kao i  pridjevskijeh i zamjeničkih promjena, a po analogiji i drugih riječi, sa dužim nastvacima.

To je uostalom jezik crnogorske usmene književnosti kojijem je iskazana sva njezina nedostižna poetika i stilistika.

Zbirke, izbori, antologije

Banjević Branko, Polje jadikovo, Titograd 1871.

Bašić Husein, Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Podgorica 2002.

Bašić Husein, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Podgorica 2002.

Bećirović Radovan, Pjesme borbe, ropstva i slobode, Nikšić 1984.

Bogišić Valtazar, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, Beograd 1876.

Bugarštice, priredio Vladan Nedić, Beograd 1969.

Bugarštice, priredio Novak Kilibarda, Beograd 1979.

Djela Andrije Kačića-Miošića, priredio Tomo Matić, Zagreb 1964.

Čolaković Zlatan, Epika Avda Međedovića I i II, Podgorica 2007.

Čubelić Tvrtko, Lirske narodne pjesme, Zagreb 1956.

Džaković Vukoman, Antologija narodnih tužbalica, Beograd, 1962.

Đonović Pavle, Dim u dim, Podgorica 1996.

Đuranović Božo, Vuk i Crna Gora, Nikšić 1987.

Đuričković-Dragović Đorđije, Crnogorske junačke pjesme, Cetinje 1910.

Đurić Vojislav, Antologija narodnih junačkih pesama, Beograd 1983.

Đurić Vojislav, Antologija narodne poezije, Beograd 1960.

Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd 1925.

Herman Kosta, Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I i II, Sarajevo 1888-1889.

Homer, Ilijada i Odiseja, Novi Sad 1963.

Jovanović Vojislav, Srpske narodne pripovijetke, Beograd 1932.

Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beč 1853.

Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pjesme I – IX, Beograd 1891-1902.

Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd 1937.

Karadžić St. Vuk, Srpske narodne poslovice, Cetinje 1836.

Karadžić St. Vuk, Srpski rječnik, Beograd 1966.

Kazivanje starih Trebješana, priredio Branko Pavićević, Nikšić 1973.

Koprivica Andrija, Takvi su bili, Cetinje 1966.

Latković Vido i Čađenović Jovan, Epska narodna poezija Crne Gore, Titograd 1964.

Lipovac Nikola, Crnogorske priče i anegdote, Beograd 1998.

Luburić Andrija, Rukopisna zbirka narodnih pjesama, Arhiv Srbije, Beograd.

Martinović S. Niko, Evanđelje po narodu, Titograd 1969.

Medenica Radosav, Crnogorske anegdote, Titograd 1967.

Mekuli Esad, Albanske narodne balade, Priština 1976.

Milutinović-Sarajlija Simo, Pjevanija crnogorska i hercegovačka, Lajpcig 1837.

Miljanov Marko, Primjeri čojstva i junaštva, Titograd 1964.

Narodne pesme u zapisima XV – XVII veka, priredio Miroslav Pantić, Beograd 1964.

Nedić Vladan, Antologija jugoslovenske narodne lirike, Beograd 1962.

Nikčević P. Vojislav, Crnogorske bugarštice, Titograd 1979.

Pavićević Mićun, Ženske narodne pjesme iz Crne Gore, Beograd 1938.

Petrović Mirko, Junački spomenik, Cetinje 1864.

Petrović Petar II – Njegoš, Ogledalo srpsko, Beograd 1846.

Popa Vasko, Od zlata jabuka, rukovet narodnih umotvorina, Beograd 1979.

Popović I. Stefan, Crnogorske gusle, Beograd 1858.

Poslovice, priredio Novak Kilibarda, Beograd 1978.

Radojević Radoje, Vilina gora, Titograd 1971.

Radojević Radoje, Vatra samotvora, Titograd 1976.

Radojević Radoje, Kad je sve zborilo, Titograd 1979.

Radičević Filip, Gusle crnogorske, Beograd 1872.

Slovo o polku Igorovu, Beograd 1979.

Softić Aiša, Zbornik bošnjačkih usmenih predanja, Sarajevo 2005.

Šaranović Branko-Banjo, Novije crnogorske narodne pjesme, Titograd 1964.

Šaulić Jelena, Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd 1965.

Šaulić Novica, Srpske narodne tužbalice, Beograd 1929.

Šobajić Maksim, Osveta kosovska, Beograd 1879.

Uhlik Rade, Ciganska poezija, Beograd 1982.

Vasiljević A. Miodrag, Narodne melodije iz Crne Gore, Beograd 1965.

Vrčević Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd 1868.

Zogović Radovan, Crnogorske epske pjesme, Titograd 1970.

 

Upotrijebljena literatura

Ajdačić Dejan, Predstave o hrišćanskom paklu u narodnim pesmama balkanskih Slovena, Prilozi proučavanju folklora balkanskih Slovena, Beograd 2004.

Andrijašević M. Živko i Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore, Podgorica 2006.

Banašević Nikola, Pjesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u „Pjevaniji“ Sima Milutinovića, Zbornik radova za proučavanje književnosti, I, Beograd 1951.

Banašević Nikola, Pjesnička legenda o Badnjem večeru, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIII, sv.1-2, Beograd 1957.

Banašević Nikola, Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971.

Banašević Nikola, Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi na narodnu epiku, Prilozi za književnost, jezik i folklor, 1 – 2, Beograd 1971.

Blagojević Obren, Piva, Beograd 1971.

Bošković – Stuli Maja, Usmena književnost nekad i sad, Beograd 1983.

Bošković Radosav, Odabrani članci i rasprave, Titograd 1978.

Bošković Risto, Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića, Nikšić 1902.

Božović Rade, Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na srpskohrvatskom jeziku, Beograd 1977.

Brajević Milan, Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca, Podgorica, 2007.

Brodel Fernan, Mediteran, I i II, Podgorica 2001.

Budimir Milan, Sa balkanskih istočnika, Beograd 1969.

Buturović Đenana, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo 1995.

Buturović Đenana i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, II, Sarajevo 1998.

Cerović Stojan, Primjeri iz života Crnogoraca, I, II, III, Nikšić 1929 – 1936.

Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo, Beograd 1951.

Čajkanović Veselin, Mit i religija u Srba, Beograd 1973.

Čolaković Zlatan i Rojs – Čolaković Marina, Mrtva glava, jezik progovara, Podgorica 2004.

Čubelić Tvrtko, Književnost, Zagreb 1965.

Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd 1939.

Daković Anto, Memoari, Nikšić 1965.

Deretić Jovan, Istorija srpske književnosti, Beograd 1983.

Deretić Jovan, Srpska narodna epika, Beograd 2000.

Dobrašinović Golub, Kotorska pisma Vuka Popovića, Beograd 1964.

Džadžić Petar, Homo balcanicus, homo heroicus, Beograd 1987.

Đukanović Marija, Kroz tursku narodnu poeziju, Beograd 1969.

Đukić Trifun, Pregled književnog rada Crne Gore, Cetinje 1951.

Đukić Trifun, Pjesme Petra I Petrovića – Njegoša, Cetinje 1951.

Đuravaj Petar, Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj pjesmi, Podgorica 2001.

Đurđev Branislav, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda, Sarajevo 1964.

Đurđev Branislav, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena, Titograd 1984.

Đurđević Martin, Memoari sa Balkana, 1858-1878, Sarajevo 1910.

Đurić Vojislav, Književnost starog istoka, Beograd 1951.

Đurić Vojislav, Govor poezije, Beograd 1966.

Đurić Vojislav, Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd 1940.

Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, Beograd 1926.

Evans Artur, Ilirska pisma, Sarajevo 1967.

Fortis Alberto, Put po Dalmaciji, Zagreb 1984.

Gezeman Gerhard, Crnogorski čovjek, Podgorica 2003.

Gezeman Gerhard, Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, Cetinje 1968.

Hauzer Arnold, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, I, Beograd 1962.

Herodot, Istorija, Novi Sad 1966.

Huzinga Johan, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb 1964.

Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.

Inaldžik Halil, Osmansko Carstvo, Beograd, 1974.

Jagić Vatroslav, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, Zagreb 1867.

Jakobson Roman, Temelji jezika, Zagreb 1988.

Karadžić St. Vuk, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd 1923.

Kilibarda Novak, Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pesama, Beograd 1974.

Kleut Marija, Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim pesmama, Novi Sad 1987.

Koljević Svetozar, Naš junački ep, Beograd 1974.

Koprivica Branko, Jela Sandaljeva u narodnim predanjima i pjesmama na području BiH, Stare Crne Gore, Zete i Toplice, Ćorovićevi susreti, Bileća-Gacko 2000.

Kovijanić Risto i Stjepčević Ilija, Kulturni život staroga Kotora (XV-XVIII vijeka), Perast 2003.

Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, priredio Božidar Šekularac, Podgorica 1998.

Lalević S. Miodrag, Epska i lirska narodna poezija Vasojevića, Andrijevica 2000.

Lalević S. Miodrag, Legenda i poezija, Narodno stvaralaštvo – folklor, XV-XVII, sv. 57-61, Beograd 1976-1977.

Latković Vido, Narodna književnost I, Beograd 1983.

Latković Vido, Petar Petrović – Njegoš, Beograd 1963.

Lešić Zdenko, Jezik i književno djelo, Sarajevo 1971.

Loma Alaksandar, Slovenski i indoevropski koreni srpske epike, Beograd 2002.

Lord B. Albert, The singer of Tales, Harvard university press, SAD, 1964.

Ljetopis popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković,  Titograd 1967.

Ljubinković Nenad, Neke metodološke pogreške Bogišićeva izdanja bugarštica, Rad XV kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Jajce 1968.

Ljubinsković Nenad, Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sime Milutinovića – Sarajlije, Beograd 2000.

Maglajlić Munib, Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo 1990.

Maretić Tomo, Naša narodna epika, Beograd 1971.

Marković M. Momir, Crnogorski rat, Podgorica 2007.

Martinović S. Niko, Prednjegoševsko doba, Titograd 1963.

Maticki Miodrag, Istorija kao predanje, Beograd 1999.

Maticki Miodrag, Srpskohrvatska graničarska epika, Beograd 1974.

Matić Svetozar, Novi ogledi o našem narodnom epu, Novi Sad 1972.

Medenica Radosav, Naša narodna epika i njeni tvorci, Cetinje 1975.

Medenica Radosav, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema  o nevernoj ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965.

Medenica Radosav, Nekoliko najistaknutijih problema iz naše usmene (narodne) epike, Nikšić 1985.

Mihailović Đ. Božo, Cetinjski manastir, Cetinje 1969.

Mihailović Konstantin, Janičareve uspomene, Beograd 1989.

Milošević-Đorđević Nada i Pešić Radmila, Narodna književnost, Beograd 1996.

Minjović Dušica, Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije, Podgorica 2002.

Mojašević Miljan, Jakob Grim i srpska narodna književnost, Beograd 1983.

Murko Matija, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, I i II, Zagreb 1951.

Nakićenović Sava, Boka, Podgorica 1997.

Nazečić Salko, Iz naše narodne epike, I, Sarajevo 1959.

Narodna književnost, priredio Vladan Nedić, Beograd 1981.

Narodne pesme u zapisima XV – XVIII veka, priredio Miroslav Pantić, Beograd 1964.

Nedić Vladan, Vukovi pevači, Novi Sad 1981.

Nedić Vladan, Sima Milutinović – Sarajlija, Beograd 1959.

Nedić Vladan, O usmenom pesništvu, Beograd 1976.

Nenadović Ljubomir, O Crnogorcima, Beograd 1923.

Nezirović Muhamed, Krajiška pisma, Sarajevo 2004.

Nikčević P. Vojislav, Istraga poturica – mit ili stvarnost, Podgorica 2001.

Nodilo Natko, Religija Srba i Hrvata, Rad JAZU, LXXXVII, Zagreb 1885.

Novaković Stojan, Srbi i Turci, Beograd 1990.

Novaković Stojan, Istorija i tradicija, Beograd 1990.

Orbini Mavro, Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968

Panić-Surep Miodrag, Kad su živi zavideli mrtvima, Beograd 1963.

Panic-Surep Miodrag, Filip Višnjić, Beograd 1967.

Pantić Miroslav, Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara Bogišića, Zbornik istorije književnosti, 2, Beograd 1961.

Pavićević Mićun, Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u anegdotama, Zagreb 1933.

Pavlović Miodrag, Obredno i govorno delo, Beograd 1987.

Petrović Nikola I, Djela, Podgorica 1997.

Petrović Petar I, Djela, Podgorica 2001.

Petrović Petar II – Njagoš, Djela, Podgorica 2001.

Petrović Vasilije, Istorija o Černoj Gori, Cetinje 1985.

Pešić Radmila, Vuk Vrčević, Beograd 1967.

Popović Miodrag, Vidovdan i časni krst, Beograd 1975.

Popović Simo, vojvoda, Memoari, Pdgorica 1995.

Prilozi proučavanju narodne poezije, I – VIII, Beograd 1934 – 1939.

Путилов Н. Борис, Героический эпос Черногорцев, Ленинград 1981.

Radojević Radoje, Tokovima crnogorske književnosti, Titograd 1979.

Radulović B. Vukota, Sula Radov u svom vremenu, Podgorica 2003.

Rastoder Šerbo i drugi autori, Istorijski leksikon Crne Gore, 1,2,3,4,5, Podgorica 2006.

Rotković Radoslav, Kratka ilustrovana istrija crnogorskog naroda,

Podgorica, 2005.

Rovinski A. Pavel, Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004.

Ruvarac Ilarion, O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine godina, Glas SKA, 40, Beograd 1893.

Samardžić Radovan, Usmena narodna hronika, Novi Sad 1978.

Samardžija Snežana, Likovi vladara u usmenoj epici, Srbistički  prilozi, Beograd 2005.

Savić-Rebac Anica, Helenski vidici, Beograd 1966.

Slijepčević Pero, Sabrani ogledi, I, Beograd 1956.

Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955.

Stanisavljević Vukašin, Naša narodna književnost, Beograd 1968.

Stojanović Ljubomir, Život i rad Vuka St. Karadžića, Beograd 1924.

Stojović Milorad, Nadmoć ljudskosti, Titograd 1968.

Suvajdžić Boško, Ilarion Ruvarac i narodna književnost, Beograd 2007.

Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Vojislavljevića, Cetinje 2007.

Šmaus Alojz, Gavran harambaša, Prilozi proučavanju narodne poezije IV, Beograd 1937.

Šobajić Simo, Crnogorci, Beograd 1928.

Tomić Jovan, Crna Gora za Morejskog rata, Beograd 1937.

Višnjić Obrad, Golija i Golijani, Trebinje 1987.

Vujačić Milan, Dvije razure Trebješana i postanak plemena Uskoka, u Crnoj Gori, Glas SANU, CCLXXX, Beograd 1971.

-

Preporuka uređivača bloga: Pogledajte: SPECIFIČNOST NJEGOŠEVOG ANTIISLAMIZMA

Prati

Dobijte svaki novi članak dostavljen u vaše poštansko sanduče.