Novak Kilibarda – lik i djelo

Viša je gora od gore

Napomena uređivača bloga: ovđe možete preuzeti antologiju „Viša je gora od gore“ (Word): VIŠA JE GORA OD GORE

     Novak Kilibarda

VIŠA JE GORA OD GORE

 

   Podgorica, 2010.

 

 

 

SADRŽAJ

PREDGOVOR

 

Hasanaginica

ANTOLOGIJA

 

Ženidba Maksima Crnojevića

Viša je gora od gore                             

Srećan bosiljak

Pomirenje

Vila i đevojka

Pod bademom

 

Perović Batrić

Golub i golubica

Da ne može bez nje

Zarok momka i đevojke

Nestalan dragi

Akšam mrače, moj po bogu brate

 

Uroš i Mrnjavčevići

Ljubavni rastanak

Sama

Rosanda đevojka i deli Radivoje

Uslišena molitva

Karanfilče, cvijeće moje

 

Marko Kraljević poznaje očinu sablju

Mara i majka

Hasan-aga i ljuba

Da sam mlada studena vodica

Najveća je žalost za bratom

Ljuba je preča nego sestra i snaha

 

Sestra Leke kapetana

Usamljena                         

 Sestre bez brata                                

Nina, nina

Vila gradi grad

Oklad vile i đevojke

 

Rišnjanin hadžija i Limun trgovac

Sunčeva ženidba

Đevojka momku

Za trpezom uoči svadbe

Na rastanku

Ide soko

 

Marko Kraljevići i Musa Kesedžija

Što se sjaše preko Risna grada

Nad svekrom

Na to polje jadikovo

Tebe tvoja majka žali

Nadžnjeva se momak i đevojka

 

Smrt Senjanina Iva

Pade listak

Biserna brada

Mladoženji uz čašu

Blagoslov u kletvi

Đevojačka presuda

 

Marko Kraljević i Ljutica Bogdan

Smiješno čudo

Sejdefu majka buđaše

Moćevčiću, mali Carigrade

Ibar voda nema broda

Lele mene, noćni razgovore

 

Stari Vujadin

Majka sina na sabah budila

Zumbul cvjeta pa procvjeta

Bumbul mi poje, zora mi rudi

Prođe mi momče kroz selo

Igra oro

 

Strahinić Ban

Tri đevojke bostan posijale

Sjela Hajra kraj bunara

Haj, ja prošetah šefteli sokakom

O jabuko, zeleniko

Akšam mrače, moj pobogu brate

 

Novak i Radivoje prodaju Grujicu

Razvili se alajli barjaci

Pala magla na primorje

L’jepo li je niz polje gledati

Đe mu ćemo šator raspet

Pade listak rakite

 

Čovjek-paša i Mihat čobanin

Aj đevojko, dušo moja

Ja prošetah zelenijem lugom

Kićeno nebo zv’jezdama

Sjever ružu niz polje nijaše

Moj golube

 

Zidanje Skadra

Oh, kakva je šeher Podgorica

Puče puška ledenica

Oj vesela veselice

Pjevaj, Maro, moje janje malo

Sadih jelu na planinu

 

Starina Novak i knez Bogosav

Rakitica razgranjala

Grad gradila b’jela vila

Svaštoznanče, naš junače

Sultana Prezdana i Vlašić Mlađenj

Molitva djevojčina

 

Smrt Nikca od Rovina

Ti su puti nedohodi

Kad ispanu kukavice na grančice

Dika je vrlosti mazda

Umjet’, imjet’

Nečuveni poslovi

 

Ženidba Milića barjaktara

Ah da sam cvijet

Dava, đevojke i trave

Kako kune đevojka

Građa momka mlada

Ništa se sakriti ne može

 

Hajka Atlagića i Jovan Bećar

Ljubavni rastanak

Kad putuju s đevojkom

Ivanbeg kara vjernu ljubu

Sestre bez brata

Laž nad lažima

 

Ženidba kralja Vukašina

Đevojci, Junaku

Spavaj đeco

Majka i kći

Poljem se vije, o zor-delije

Porasla je u Novom narandža

 

Marko Kraljević i kći kralja arapskoga

Ašikovanje

Pop i popadija

Trepni krilom, pod nebom sokole

U Milice duge trepavice

Snaha i zaova

 

NAPOMENE

PJESNICI-PJEVAČI

Starac Milija

Tešan Podrugović

Stojan Lomović

Starac Raško

Todor Ikov Piper

Đuro Milutinov Kovačević

KORIŠĆENE ZBIRKE I ANTOLOGIJE

KORIŠĆENE STUDIJE I RASPRAVE

RJEČNIK

 

 

PREDGOVOR

Izvorno značenje grčko-helenske riječi antologija podrazumijeva cvijećnjak kao skup primjeraka ljepote. A kasnije taj pojam značiće izbor književnijeh tekstova koji su okupljeni prema određenim mjerilima i namjerama.

Po uobičajenom značenju konkretna antologija sadrži izbor tekstova, poezije ili proze, koji može biti usmjeren različitijem podsticajima, ali, u opštem smislu, konkretni izbor odražava estetičku opredijeljenost antologičara. Međutim, i u praznačenju riječi antologija, kad se ono odnosilo samo na cvijeće, nije svaka vrsta cvjetova bila jednako dopadljiva ama baš svakoj osobi koja je cvijet doživljavala kao najljepši izraz prirode. Neko je više volio ružu nego kadivicu, neko karanfil, a neko ljubičicu! Jeste, cvijeće je svojom sveukupnošću ljepota za svakoga, ali, ipak, oblik i miris konkretnog cvijeća pretpostavlja ljudske aperceptivne prijemnike, što dovodi u sumnju uobičajenu tvrdnju da o estetičkoj naklonosti konkretnog lica ne treba raspravljati. Dakle, de gustibus est disputandum.

Ova uvodna napomena data je da bi se ublažilo moguće iznenađenje čitalaca Antologije usmene poezije Crne Gore koja im se ovom prilikom nudi. A moguća su iznenađenja i zato što se ovaj antologijski pokušaj razlikuje od svijeh antologija usmene poezije koja se ostvarila jezikom Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. Tijeh antologija ima znatan broj, a svaka, na svoj način, zaslužuje poštovanje. Kao reprezente antologijskijeh izbora na tom prostoru valja spomenuti Antologiju narodne poezije Vojislava Đurića (Beograd 1960) i antologiju Srpske narodne pripovijetke Vojislava M. Jovanovića (Beograd 1925).

Evo po čemu se ova Antologija usmene poezije Crne Gore razlikuje od dosadašnjih antologijskih izbora usmene poezije koja se razvila na jeziku naroda što imaju domicilnu etničku poziciju u državi Crnoj Gori, koja je narodnom voljom povratila svoju državnost 21. maja 2006. godine:

1. Pjesme za ovu Antologiju izabrane su iz tekstova što su zapisani od lica koja su maternji jezik kojijem govore, i kojim pjesme saopštavaju, naučila na prostorima što pripadaju državi Crnoj Gori koja je prmljena u Organizaciju ujedinjenih nacija 28. juna 2006. godine. Ipak, odmah treba naglasiti da usmena poezija Crne Gore nije geometrijski odvojena od umeno-književne baštine koja je ostvarena na istojezičkim prostorima, odnosno na teritorijama današnjijeh država – Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali ta mogućnost preciziranja obima usmeno-književne ostvarenosti država koje s Crnom Gorom, u opštem lingvističkom značenju, govore istijem jezikom, a koji svaki od tijeh naroda naziva analogno svom nacionalnom imenu, ne znači da se ne može približno odrediti iznos doprinosa Crne Gore zajedničkoj usmeno-književnoj baštini jugoslovenskijeh naroda. Kako je istakla Maja Bošković–Stuli, činjenica da usmena književnost nijednog naroda ne može biti precizno autohtona i izdvojena znači da srodnosti i razlike neće biti same sobom mjerilo ni za stapanje ni za određivanje granica date usmene književnosti.

2. Izbor pjesama za ovu Antologiju isključivo je estetske prirode, što, razumije se, podliježe istini da konkretno antologijsko opredjeljenje jeste diskutabilna kategorija. Vođen ubjeđenjem da su usmeni pjesnici „stvaraoci kao i umjetnički“, kako je to analitički konstatovao Bogdan Popović 1935. godine, ispod teksta date pjesme u Antologiji usmene poezije Crne Gore antologičar je stavio ime pjesnika-pjevača od koga je ona zapisana. A ispod izabranog teksta čiji se autor-kazivač ne zna stavljena je odrednica – Nepoznati pjesnik. Te odrednice primijenjene su kad su u pitanju epske pjesme, a ispod lirskijeh tekstova nije stavljena nikakva porijeklovna naznaka. Evo zašto nije. Lirska usmena pjesma je, u principu, kratka, što znači da se ona lako doslovno nauči napamet i onda se tako cjelovita pjeva u prigodbenijem prilikama. To ne znači da prenosilac takvoga teksta nije mogao učiniti neku intervenciju, bilo slabu ili dobru u umjetničkom značenju, koja će doprijeti do zapisivača. Ali, traganje za takvijem intervencijama ne bi ponudilo pokazatelje koji bi vodili do autora, odnosno uobličitelja pjesme  koju je neko zapisao.

U korpusu usmene lirike Crne Gore samo tužbalica čini izuzetak kad je autorka datoga teksta u pitanju. Tužbalice, kao uostalom i sve usmene pjesme – epske i lirske, služe se poetološkijem sredstvima žanra kome pripadaju, ali tužilice, uz koriščenje tijeh sredstava, iskazuju svoj svaralački nivo samo u trenucima saopštavanja svojega emotivnog odnosa prema umrlome, povodom čije se smrti izvodi tužna pjesma. Zato su u Antologiju usmene poezije Crne Gore ušli samo oni djelovi zapisanih tužbalica koje nije prigušila žanrovska opštost. A ti detalji saopštene tužbalice emituju lični stvaralački nivo konkretne tužilice. Zato se u ovoj Antologiji stvalja ispod odabranog tužbaličkog teksta ime date tužilice, ili neka odrednica koja će je približiti čitaocu iako se ime tužilice ne zna.

3, Posvećivanje pažnje, u ovoj Antologiji, imenima pjesnika-pjevača kao književnijeh stvaralaca motivisano je uvjerenjem antologičara da se mora već jednom ukloniti nepravda prema njima koja postojano traje, u evro-američkoj civilizaciji, od Herderova vremena (Johan G. Herder, 1744-1803) do danas. Kad se kaže da postojano traje, misli se na opštenarodni odnos prema usmenoj poeziji u kome samo rijetki pojedinci znaju da je nauka došla do uvjerenja da su usmeni pjesnici književni kreativci u punom značenju. Dakle, od Herderovog uvjerenja, koje je prihvatio i Jakob Grim (1775-1863), da su usmene književne tvorevine plod koletivnog duha datog etnosa, a da su lica od kojih su ta djela zapisana samo prenosioci toga kolektivnoga duha, nije se, u opštem značenju, odstupilo do ovog vremena. Kakva se, na tome pravcu, čini nepravda prema usmenijem književnicima neka pokaže sljedeći primjer. A to je, već spomenuta, Antologija narodne poezije Vojsilava Đurića. Uvaženi profesor i akademik Vojislav Đurić uvrstio je u rečenu antologiju trideset i jednu epsku i četrdeset i dvije lirske pjesme, pokazavši, kako odabirom pjesama tako i predgovorom Antologije, zavidan osjećaj za književnu ljepotu. Briljantna je lapidarnost njegova iskaza kojijem ocjenjuje kompozicioni poredak date pjesme, opisne efekte pjesničke cjeline, muzikalnost virtuozno upotrijebljene spontane rime, i druge profile umjetničke uobličenosti pjesama za koje se antologijski odlučio. Ali, avaj, davno je kazano da je navika jedna muka, a oduka, trista muka! Vojislav Đurić, taj suptilni odabirač književnijeh tekstova, ne pominje u predgovoru Antologije narodne poezije, ama baš ni jednom ciglom riječju, ni jedinoga pjesnika čijim se pjesmama poslužio!

Tijem se postupkom Đurić ogriješio i o Vuka St. Karadžića, najzaslužniju ličnost na prostoru zapisivanja usmene književnosti u posthomerovskom vremenu Evrope. Ogriješio se o njega zato što je Vuk, ne prkoseći opšteprihvaćenom herderovsko-grimovskom uvjerenju da su usmena književna djela plod kolektivnog duha datoga etnosa a ne pojedinačnijeh stvaralaca, vukovski vješto iskazao svoje duboko uvjerenje da su usmeni književnici stvaraoci kompletni literarni kreativci. Diplomatski neprevaziđeni Vuk saopštio je, kao toboš uzgred, značajne podatke o individualnoj kreativnosti pojedinačnijeh pjesnika-pjevača od kojih je zapisao tekstove. A kad je to Vuk saopštio? Tek 1833. godine u predgovoru lajpciškog izdanja četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama. Sve ranije njegove izjave s toga pravca ne prelaze značaj uzgredne napomene. Kad je objavio četvrtu knjigu usmenijeh epskih pjesama, Vuk je tada već bio poznat na evropskijem univerzitetima i u akademijama nauka, a doživio je i čast da ga primi i ispoštuje Johan V. Gete (1749-1832) koji je bio stekao svjetsko priznanje i slavu književnika, koja će mu stalno ostati postojana. Riječju, poslovično vješti Vuk obnarodovao je svoje uvjerenje da među usmenijem književnim stvaraocima ima literarnijeh kreatora prvog reda. To je saopštio onda kad nikakvu štetu nije moglo učinjeti udaljavanje od herderovsko-grimovskoga stava prema usmenoj književnosti kao kolektivnoj tvorevini datog naroda. Navedimo samo jedan detalj iz Vukova antigrimovsko-herderovskoga ukrivenog saopštenja. Kaže Vuk Karadžić: „Pjevač rđav i dobru pjesmu rđavo upamti i pokvareno je drugome pjeva i kazuje. A dobar pjevač rđavu pjesmu napravi prema ostalijem pjesmama koje on zna. Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je to budalaština koja nije ni za pamćenje ni za kazivanje.“

Herderovsko-grimovsko shvatanje nastanka usmenijeh književnih djela postojano traje i u terminu narodna književnost. A od te uobičajene nominacije sadržajno je precizniji naziv usmena književnost i stoga što i pisana literatura pripada imenovanijem narodima čijim se jezikom služe pisci koji je stvaraju. Autoritet naziva narodna književnost, koji je na jugoslovenskijem prostorima utemeljio Vuk Karadžić, toliko je jak da i književni teoretičari koji na isti način vrednuju kniiževnu umjetnost i pisanih i usmenijeh tekstova upotrebljavaju odrednicu narodna za književnost koja je imala usmeni nastanak i razvoj. Evo jednoga primjera s toga pravca. Vladan Nedić (1920-1975) ima čelno mjesto u onoj oblasti nauke o usmenoj književnosti koja usmene pjesnike tretira kao individualne književne stvaraoce. To pokazuju jednako lapidarne i sadržajne monografije usmenijeh pjesnika koje su objavljene u njegovoj knjizi Vukovi pevači (Novi Sad 1981). Međutim, Vladan Nedić, čije je „delo krupnog naučnog domašaja, velike vrednosti i istinite lepote“, kako je konstatovao Miroslav Pantić, objavio je u Beogradu 1962. godine svoju, estetskijem izborom nenadmašnu, Antologiju jugoslovenske narodne lirike. Dakle narodene, a ne usmene! Od pedeset pet hiljada usmenijeh lirskih pjesama s jugoslovenskijeh prostora unio je u svoju antologiju samo trista tekstova. Ali, ipak, tu veličanstvenu poeziju nije imenovao kao usmenu nego kao narodnu! Odista, treba odati priznanje Miroslavu Pantiću koji je odabrao najpoznatije naučne radove Vladana Nedića i objavio ih u Beogradu 1976. godine u knjizi koja ima naslov O usmenom pesništvu. Treba naglasiti da je upotrebom adekvatnog termina Pantića slijedila Maja Bošković–Stuli svojom studijom Usmena književnost (Zagreb 1978).

4. Religijski, istorijski i ideološko-politički profili pjesama nijesu uzimani u obzir prilikom odabira tekstova za ovu Antologiju usmene poezije Crne Gore. Samo ako su jedan od njih, ili svi ti profili, date pjesme djelovi tekstovanoga materijala od kojega se na vrhunski umjetnički način saopštava neka opšteljudska istina, ta pjesma je propuštena u Antologiju. Takav pristup pjesmama usmjeren je činjenicom da prevlast elektronike u saznajnom procesu čovjeka tekuće evro-američke civilizacije i nezaustavljivi put Crne Gore u Evropsku Uniju, naglašava nepokolebljivu istinu da će građanin iz takve društveno-istorijske stvarnosti imati interesa za književni tekst samo ako mu on nudi književnu ljepotu s univerzalnijem značenjem. Onako kao što je helenskome čovjeku, koji je izmislio riječ antologija, cvijeće nudilo ljepotu za uživanje.

5. U ovoj Antologiji usmene poezije Crne Gore izbjegnute su sve dosadašnje podjele epskijeh pjesama na cikluse i lirskijeh na vrste. Takav svoj stav antologičar je naslonio na opreznu nepreciznost Vuka Karadžića koju je ispoljio prilikom podjele pjesama u svojoj zbirci lajpciškog izdanja od 1823. do 1833. godine. U podnaslovu prve knjige naznačio je da su u njoj „različite ženske pjesme“, a svu epiku, u drugoj, trećoj i četvrtoj knjizi, podijelio je, opet u podnaslovima zbirki, na „pjesme junačke najstarije“, „pjesme srednjijeh vremena“ i „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu“. Odista, sve kasnije podjele epskijeh pjesama na cikluse bile su mučenje poezije. Tvorcima tijeh podjela važniji su bili istorijski profili opjevanijeh događaja nego književni nivo iskazane stvarnosti koju nudi tematika. Razumije se, podjelu epskijeh pjesama na cikluse u velikoj mjeri uslovile su ideološko-političke i religijske rezonance poslenika u procjenjivanju pjesama kao ideološko-vaspitnog materijala. Oprezni Vuk samo je uopšteno uzeo tematiku kao činioca podjele pjesama na epohe njihova nastanka. Te tako Vukova formalna nepreciznost u podjeli pjesama ustvari reflektuje samo istinu da nijesu mogle u isto vrijeme nastati pjesme s tematikom iz najnovijih, srednjijeh i najstarijih vremena. Priređivač ove Antologije usmene poezije Crne Gore u svojoj knjizi Usmena književnost Crne Gore (Podgorica 2009) upotrijebio je termine prvi i drugi repertoar crnogorskijeh epskih pjesama. A ustvari htio je time da naglasi činjenicu da prvome repertoaru pripadaju epske jesme Crne Gore čije je tvorce opredjeljivala kolektivna svijest naroda kome pripadaju, dok je tvorce drugoga repertoara, u velikoj mjeri, opredjeljivala zvanična politika pjesnikove savremenosti. Ona politika koja je usmjeravala crnogorski narod na nepokornost turskoj vlasti i na zaziranje od katoličanstva, bilo da ga predstavlja Mletačka Republika, Napoleon ili Austrija. U drugome repertoaru crnogorske usmene epike skoro va bank izgubio se spontani pristup kako istorijskijem tako i opšteljudskim problemima, a ideološko-politička savremenost umiješala je svoje interese u usmenu poeziju i snizila njezin umjetnički nivo. Razumije se, i usmena epika Crne Gore koja je bošnjačke, odnosno muslimanske, provenijencije imala je razvitak analogan datim društveno-istorijskim prilikama. Bošnjačka deseteračka epika najviše se bavila apoteozom junačkijeh podviga muslimanskih ratnika. A kad se Osmansko Carstvo preselilo u prošlost, pjesme su počele emitovati uzdahe zbog nestanka slavne junačke prošlosti. Tu drugu struju bošnjačke, odnosno muslimanske, deseteračke epike elitno reprezentuje spjev Avda Međedovića Ženidba Smailagić Meha. I epske pjesme dugog siha, tzv. bugarštice, koje su se bile odomaćile na onom dijelu crnogorskog primorja kojijem je vladala Venecija, ustrojene su i tematski i idejno prema datim društveno-istorijskijem prilikama.

Vukova nominacija – „ženske različne pjesme“, i pored svoje nepreciznosti, odaje Vuka kao maestra opreza. Njegove knjige Crna Gora i Crnogorci, Život i običaji naroda srpskoga, predgovori Srpskom rječniku i zbirkama usmenijeh pjesama i pripovijedaka, kao i njegovi mnogobrojni tekstovi – etnološki, istoriografski, lingvistički i drugi, rječito govore da su ključnu ulogu u pjevanju i saopštavanju zapisivačima u pero, imala ženska čeljad. To ne znači da na svadbama i drugijem radosnim prigodama, kao što su Spasovske svečanosti u Budvi, koje je Vuk opisao, nijesu i muškarci pjevali lirske pjesme. Ali u gro planu tijeh prigoda, ženska lica su imala premoć. Sadašnje razvrstavanje lirskijeh usmenih pjesama analogno prilikama kojijem je pjevanje tijeh lirskih tekstova služilo jeste posao koji neuporedivo više pripada etnologiji i folkloristici nego književnoj teoriji i krititci.

6. Kao što je konstatovano u nauci, romantičarski pokret, koji je svoj uspon i vrhunac postigao između 1800. i 1830. godine, podstakao je mnoge narode na svestranu političku, opštekulturnu i, posebno, književnu djelatnost. Osobito slovenski narodi duguju romantizmu zapažena stvaralačka imena i književna ostvarenja. U takvijem prilikama imala je, za jugoslovenske narode koji govore istijem jezikom (Crnogorce, Srbe, Hrvate i Bošnjake alijas Muslimane) krajnje afirmativan značaj deseteračko-trohejska balada Hasanaginica, koju je Alberto Fortis (1741-1803), talijanski opat i jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, zapisao, preveo na italijanski jezik i oba teksta objavio 1774. godine u svom djelu Putovanje po Dalmaciji (Viaggo in Dalmazia). Balada je onda prevedena na zapažen broj jezika, najslavniji od tih prevoda je onaj Johana V. Getea. Nije slavan po tome što je njemački književnik već imao međunarodnu popularnost kao stvaralac prvoga reda, nego i stoga što je Geteov prijevod Hasanaginice unio u njemačku poetiku metričko-trohejski status koji je uskoro postao poetološka kategorija u pjesničkoj književnosti njemačkog jezika. Raniji ulazak Hasanaginice u nevelik izbor najboljijeh pjesama u Evropi, koji je priredio Johan G. Herder, i Geteov prevod Fortisova zapisa i prevoda balade, rezultirali su širokijem evropskim odjekom. Hasanaginica se ubrzo pojavila na francuskom, mađarskom i latinskom, a nešto kasnije Valter Skot (1771-1832) prevešće Hasanaginicu na engleski jezik. Čuvena Madam de Stal pisala je Geteu da je „očarana tom morlačkom ženom“ (Hasanaginicom). A sve te činjenice o popularnosti slavne balade značile su polazište šireg interesovanja za usmenu poeziju koju je Vuk Karadžić zapisivao  i objavljivao u Beču i Lajpcigu. Dakle, Fortisova Hasanaginica bila je propusnica zbirkama usmenijeh pjesama Vuka Karadžića za ulazak u široko evropsko interesovanje za usmenu književnost slovenskoga juga, koja je Evropi bila bezmalo nepoznata. Poslije takvog misionarskog dejstva Hasanaginice, i uzvišenog umjetničkog stepena ne malog broja pjesama u Vukovoj zbirci, poteći će apoteozne izjave o usmenoj poeziji slovenskog juga, izjave iz pera najuticajnijih naučnika devetnaestoga vijeka. Pomenimo samo detalj-dva s toga pravca. Jakob Grim kaže za pjesmu Zidanje Skadra da je „jedan od najpotresnijih spjevova svijeh naroda i vremena“. Adam Mickijevič (1798-1855), ponijet umjetničkom visinom pjesama Ženidba Maksima Crnojevića i Strahinić Ban uzneseno ističe svoje uvjerenje da je narod kojemu te pjesme pripadaju „predodređen da bude muzičar i pjesnik cijelog slovenskoga plemena, ne predosjećajući čak ni da će jednoga dana postati najveći književni ponos Slovena.“ Nije naodmet pomenuti da su pjesnici tijeh pjesama koje su oduševile Grima i Mickijeviča, iz Crne Gore. Njemca je oduševio Starac Raško, a Poljaka Starac Milija.

A onda, razumije se, to veliko interesovanje za usmenu poeziju koju je Evropi preporučila Hasanaginica usloviće značajne naučno-kritičke studije o usmenoj poeziji koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. Pomenimo samo nekolko neslovenskijeh imena: Leopold Ranke, Tereza Talfi, Gerhard Gezeman, Maksimilijan Braun, Hektor Čadvik, Fridrih Kraus, Andre Vajan, Roman Jakobson, Milman Peri, Albert B. Lord…

Uz pomoć usmene poezije koju je svijetu predstvaila Hasanaginica riješeno je veliko pitanje – na koji su način oblikovani veliki usmeni epovi? Njemački klasični filolog Fridrih A. Volf u svome djelu Prolegomena ad Homerum (1795) izrazio je sumnju u postojanje jednog pjesnika Ilijade i Odiseje, kome se pripisuje ime Homer. To svoje uvjerenje Volf je ispoljio formulacijom – Homerum numquam fuisse suscipido (sumnjam da je Homer ikada postojao). Tako je Fridrih A. Volf otvorio tzv. Homersko pitanje.

Prva velika pohvala usmenoj poeziji koju reprezentuje Fortisova Hasanaginica pojavila se u Americi 1836. godine, a onda je tačno poslije jednog kalendarskoga vijeka harvardski profesor Milman Peri započeo pobijanje uvjerenja Fridriha A. Volfa. Otpočeo je taj posao istraživanjem prirode i razvoja usmene epske poezije Bošnjaka alijas Muslimana, i to ponajviše na prostorima Crne Gore. Posao Milmana Perija naučno utemeljeno dovršiće, takođe profesor s američkog Harvarda, Albert B. Lord u svom djelu The singer od Tales (Pjevač priča) 1965. godine. Koristeći se poetološkijem elementima žanra koje kreativno upotrebljava nepismeni pjesnik Avdo Međedović u svome spjevu Ženidba Smailagić Meha, ubjedljivo je Lord kazao da su veliki usmeni epovi, konkretno Ilijada i Odiseja, književno-usmene kreacije genijalnijeh književnih stvaralaca. Kakav je i Avdo Međedović iz sela Obrova kod Bijelog Polja.

Riječju, deseteračko-trohejska balada Hasanaginica, koja nije zapisana na teritoriji današnje Crne Gore, nego, po svoj prilici, na prostorima Mostarskog pašaluka, dobila je počasno mjesto u Antologiji usmene poezije Crne Gore zato što je ta balada svojom umjetničkom snagom skrenula pažnju svijetu na usmenu književnost koja je ostvarena jezikom kojijem je ispjevana i ta slavna pjesma. Budući da je ta pažnja bila vrlo često posvećena pjesmama koje su zapisane od crnogorskijeh pjesnika-pjevača, koje reprezentuje Starac Milija, sastavljač Antologije usmene poezije Crne Gore smatra da bi se pjesme koje su odabrane za rečenu antologiju rado složile s njegovom odlukom da Hasanaginica zauzme počasno mjesto koje je zauzela. Eh, kad bi te pjesme mogle progovoriti da mu glasno daju tu podršku.

Post skriptum.

Sastavljač ove Antologije bio bi zadovoljan ako bi ona inicirala kojega građanina Crne Gore da sačini uspjeliju antologiju s istijem ciljem. A onda bi tu antologiju trebalo prevesti barem na engleski jezik kako bi savremeni evro-američki građanin upoznao duhovni produkat iz vemena Hasanaginice i Vuka Karadžića koji je književnu duhovnost Crne Gore uzdigao do samoga vrha književne umjetnosti na svjetskijem prostorima. Za ulazak u Evropsku Uniju, odnosno u evro-emeričke društvene integracije, ta antologijska legitimacija ne bi bila Crnoj Gori s neruke.

Na kraju Antologije dati su osnovni podaci o pjesnicima čije su pjesme odabrane za ovu knjigu.

G. Božidar Ilijin Miličić upriličio je Rječnik dostojan pjesmama čije detalje približava čitaocu.

S proljeća 2010.                                                                     Novak Kilibarda

 

 

 

 

 

     

Hasanaginica

Što se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi, već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,               10
ter poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!“
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora.
Tad pobježe Hasanaginica -
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trče dv’je ćere djevojke:
„Vrati nam se, mila majko naša!             20
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža Pintorović beže.“
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata:
„Da, moj brate, velike sramote -
gdje me šalje od petero djece!“
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione,
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,                 30
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od’jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.                 40
U rodu je malo vr’jeme stala,
malo vr’jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imoski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
„Ah, tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje.“                           50
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
„Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
a u knjizi l’jepo te moljaše:
kad pokupiš gospodu svatove,
i kad pođeš njenom b’jelom dvoru,

dug pokrivač nosi na djevojku,                    60
kada bude agi mimo dvora,

nek’ ne vidi sirotice svoje.“
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad bili agi mimo dvora,
dv’je je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina pred nju izhođahu:                      70
tere svojoj majci govorahu:
„Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebe užinati damo.“
Kad to čula Hasanaginica,
starješini svata govorila:
„Bogom brate, svata starješina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje.“
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l’jepo darovala:                        80
svakom sinku nože pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje uboške haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
„Hod’te amo, sirotice moje,
kad se ne šće smilovati na vas,
majka vaša srca kamenoga!“
Kad to čula Hasanaginica,                           90
b’jelim licem u zemlju ud’rila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć sirote.

                                    Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                             ANTOLOGIJA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Ženidba Maksima Crnojevića

Podiže se Crnojević Ivo,

te otide preko mora sinja,

i ponese tri tovara blaga

da on prosi lijepu đevojku

za Maksima, za sina svojega,

milu šćercu dužda od Mletaka.

Ivo prosi, dužde se ponosi;

no se Ivo okaniti neće,

snahu prosi tri pune godine,

snahu prosi, a prosiplje blago.                10

Ja kad Ivan blago poharčio,

Latini mu dadoše đevojku,

đevojački prsten prihvatiše.

Prijatelji svadbu ustovaše:

svadbu kažu u godini prvoj,

dok otide zdravo do Žabljaka,

i rodi mu vino i pšenica,

i sakupi hiljadu svatova.

Ja kad tako svadbu urediše,

zeman dođe te ti domu pođe,                   20

a prati ga novi prijatelju,

prijatelju dužde od Mletaka,

i prate ga dva duždeva sina,

i prati ga stotina Latina.

No išteti Ivan na pohodu:

ide mudro, progovori ludo,

reče duždu, novu prijatelju:

”Prijatelju, dužde od Mletaka,

čekaj mene s hiljadu svatova,

od hiljade manje biti neće,                     30

čini mi s hoće biti više;

kad prijeđem more u to polje,

ti isturi hiljadu Latina,

nek mi sretnu u polju svatove:

neće biti ljepšega junaka

u mojijeh hiljadu svatova

ni u tvojih hiljadu Latina

od Maksima, od mojega sina,

sina moga, mila zeta tvoga!”

A to sluša dužde od Mletaka,                 40

dva sokola, dva duždeve sina,

i slušaše stotine Latina.

Milo bilo duždu od Mletaka,

ruke širi, te g’ u lice ljubi:

“Fala, prijo, na besjedi takoj!

Kad ja stekoh mila zeta svoga,

kom ljepote u hiljade nema,

voljeću ga neg’ jednoga sina;

ja ću njemu dare pripravljati,                 50

pripravljati konje i sokole,

i kovati čekrkli čelenke,

i rezati kolaste azdije,

neka nosi, neka se ponosi;

ako l’ tako to ne bude, prijo,

hoćeš doći al’ ćeš grdno proći.”

Otale mi Iva ispratiše

i na more vodu naturiše,

iz đemija njega isturiše,

ode Ivan zdravo i veselo.                        60

Ja kad bio pod bijeli Žabljak,

viđe Ivan svoje b’jele dvore:

bijeli se u visinu kula,

na ćošeta sićani čardaci,

a sjaju mu srčali pendžeri,

viđe Ivan, pa se uželio,

Ždrala konja fati bakračlijom,

a pritegnu đemom od čelika,

no mu Ždrale sitno podigrava.

Nitko prvi njega ne ugleda,                     70

ugleda ga vijerna ljubovca

s bile kule na srčali pendžer;

kako viđe, pozna gospodara

i pod njime od megdana Ždrala;

pa potrča niz visoku kulu,

pa potrča, a iz grla viknu,

viknu sluge, nabreknu sluškinje:

”A vi, sluge, polju pohitajte,

te sretite poljem gospodara!

Bre, sluškinje, brišite avlije!                    80

A đe si mi, dijete Maksime?

Nu pohitaj pred kapiju našu,

eto, sine, mila baba tvoga,

baba tvoga, gospodara moga,

jaše konja sjetno i veselo

čini mi se snahu j’ isprosio.”

No Ivanu sluge pohitale,

te u polju sretoš’ gospodara,

a Ivanu ljuba potrčala,

cjeliva ga u skut i u ruku,                       90

otpasa mu svijetlo oružje,

pa oružje grli u naruče,

u naruču nosi na čardake;

vjerne sluge konje prifatiše;

al’ eto ti dijete-Maksima,

srebrn stolak nosi u naruče,

u sto sjede Crnojević Ivo,

da s’ odmori, da mu čizme skinu.

Kako sjede u srebrna stola,

oči mu se odmah otimaše,                       100

te Maksima pogleduje sina.

Ta da vidiš jada iznenada!

Davno Ivan dvore ostavio

prosit snahu tri godine dana,

iza njega bolest udarila

u Žabljaka, u postojbinu mu,

mučna bolest, one kraste velje,

na Maksima kraste napanule,

te mu b’jelo lice nagrdile,

bijelo mu lice našarale,                             110

iza krasta lice pocrnjelo,

pocrnjelo i odrpavilo;

kunem ti se, kako tamo kažu,

grdnijega u hiljadi nema

od Maksima, sina Ivanova.

Pade na um Crnojević-Ivu,

ja kakvu je riječ ostavio

kod njegova nova prijatelja:

da odvede hiljadu junaka,

da ljepšega od Maksima nema;                120

jutros, brate, nema grdnijega!

Te se Ivo bio raskario:

mrke brke nisko objesio,

mrki brci pali na ramena,

u obraz se ljuto namrdio,

ni s kim Ivo riječ ne besjedi,

veće gleda u zemljicu crnu:

koliko se junak razdertio,

viđe ljuba, pa se dosjetila,

podvi skute i podvi rukave,                     130

cjeliva mu ruku i koljeno:

”Gospodaru, ja se molim tebe,

što s’ u obraz sjetno neveselo?

Al’ nijesi snahu isprosio?

Al’ ti nije po ćudi đevojka?

Ali žališ tri tovara blaga?”

Al’ je Ivo ljubi besjedio:

”Nu odalje, da te bog ubije!

Ja sam nama snahu isprosio;

a po ćudi Latinka đevojka:                       140

što je zemlje na četiri strane,

ljepote joj u svu zemlju nema,

onakoga oka u đevojke,

nit’ onakog stasa ni obraza:

ko j’ vidio vilu na planini,

ni vila joj, belći, druga nije!

Ja ne žalim tri tovara blaga,

u Žabljaku puna kula blaga,

na blagu se ni poznalo nije;

no sam duždu riječ ostavio:                     150

da dovedem hiljadu svatova,

da ljepšega od Maksima nema;

jutros, ljubo, nema grdnijega!

Ja se bojim kavge preko mora,

kad Maksima sagledaju moga.”

No da vidiš jedne ženske strane,

Kako grdno reče gospodaru:

„Gospodare, da od boga nađeš!

Kud te sila slomi preko mora

na daleko četr’est konaka,                         160

preko mora – da ne vidiš doma,

ni bez jada dovedeš đevojku! –

a kod tvoje zemlje državine,

zemlje tvoje Bara i Ulćina,

Crne Gore i Bjelopavlića,

lomna Kuča i Bratonožića,

i lijepe varoš-Podgorice,

i Žabljaka tvoje postojbine,

i Žabljaka i oko Žabljaka;

da oženiš jedinoga sina,                            170

i da nađeš za sina đevojku,

proću sebe glavna prijatelja;

no te sila slomi preko mora!“

Kad to začu Crnojević Ivo,

planu Ivo kako oganj živi:

„Ni sam bio, ni sam je prosio:

ko mi dođe da mi je čestita,

živu ću mu oči izvaditi!“

Haber ode od usta do usta,

to začuše mali i veliki,                             180

i začula sva gospoda srpska,

te o tome nitko ne besjedi.

Tako stade od godine jedne,

od godine za devet punijeh

ne pominje nitko za đevojku;

u desetoj mezil-knjiga stiže

od njegova nova prijatelja,

prijatelja dužda od Mletaka,

nov je bio, pak je postario,

davno j’ bilo to devet godina!                 190

Knjiga Ivu na koljeno pade,

al’ mu knjiga dosta grdno kaže:

„Prijatelju, Crnojević-Ivo,

kad zabraniš u polju livadu,

jal’ je kosi, ja drugome daji

da ne biju slane i šnjegovi

po livadi cvijet rascavtio;

kad zaprosiš lijepu đevojku,

jal’ je vodi, jali je ne prosi:

ti mi prosi milu šćeru moju,                     200

ti je prosi, a ja ti je dadoh,

i mi onda svadbu ustovasmo,

i ti kaza do prve godine,

dok ti rodi vino i všenica

i sakupiš hiljadu svatova;

evo prođe i devet godina,

niti ima tebe, ni svatova.

Brže piši list knjige bijele,

prati knjigu miloj šćeri mojoj,

šćeri mojoj, a toj snasi tvojoj:                  210

da se tvoja snaha preudaje,

da mi sliku traži prema sebe,

a ti rđu traži prema tebe.“

Ja kad viđe Crnojević Ivo,

knjigu uči, a ljuto se muči.

Kod njega se nitko ne pridesi,

ne pridesi mudroga junaka,

kom bi svoje derte iskazao,

no od derta pogleduje ljubu:

„Ljubo moja, nu me sjetuj sade:               220

al’ ću snasi knjigu opraviti,

da se naša snaha preudaje;

al’ ću slati, ali slati neću?“

Ženska strana mudro progovara:

„Gospodaru Crnojević-Ivo,

kog su ljube dosle sjetovale,

koga dosle, koga li ć’ odsele,

s dugom kosom, a pameću kratkom?

Al’ ti hoću riječ progovorit:

od boga je velika grijota,                          230

a od ljudi zazor i sramota,

đevojačku sreću zatomiti

i u njenu rodu uzaptiti.

Poslušaj me, dragi gospodaru!

Od šta si se danas prepanuo?

Ako su ga kraste ištetile,

ako bidnu glavni prijatelji,

za to riječ progovorit neće:

svak se boji muke i nevolje.

Gospodaru, još besjedim tebe:                  240

ako s’ kavge preko mora bojiš,

imaš danas punu kulu blaga,

u podrume troljetnoga vina,

u ambare bijele všenice:

imaš na što svate pokupiti.

Rekao si hiljadu svatova,

danas kupi i hiljade dvije,

po izboru konje i junake.

Ja kad vide tamo u Latina,

pregledaju silu i svatove,                            250

da je Maksim slijepo dijete,

ne smiju ti kavgu zametnuti.

Kupi svate te vodi đevojku,

gospodare, više ne premišljaj!“

Grohotom se Ivan nasmijao,

knjigu piše, dade tatarinu,

te je prati duždu od Mletaka:

„Prijatelju, dužde od Mletaka

nu osluškuj i noći i dnevi,

zapaliću na gradu topove,                           260

zapaliću trideset topova,

pa zapalit Krnja i Zelenka,

neka ode jeka pod oblake;

prijatelju, časa ne počasi,

no mi prati niz more đemije,

da mi sretneš na moru svatove.“

A kad Ivo knjigu opravio,

on prizivlje k sebe jazidžiju,

pa dovati jedan tabak knjige,

iskidaše knjigu na koamte,                           270

pa pustiše po knjizi jaziju,

te pozivlje kićene svatove.

Prvu knjigu Ivan opravio

prati knjigu Baru i Ulćinu

na Miloša Obrenbegovića:

„O Milošu Obrenbegoviću,

pozivljem te u moje svatove,

stari svate, da si pred svatove;

no mi nemoj inokosan poći,

kupi svata što gođ možeš veće,                280

nek se znadu svati starosvatski.“

Drugu Ivan knjigu opravio

pokraj mora lomnoj Gori Crnoj

na sestrića Jovan-kapetana:

„Bre sestriću, Jovan-kapetane,

viđi knjigu, časa ne počasi,

pozivlje te ujak u svatove,

da si đever uz tanku Latinku,

ti, sestriću, Jovan-kapetane;

no mi nemoj inokosan poći,                      290

kupi svate lomnu Goru Crnu,

Goru Crnu i Bjelopavliće,

neka bude barem pet stotina,

pet stotina đeverskijeh svata,

nek je fala i mene i tebe.

Kad sakupiš kićene svatove,

ti, sestriću, da si pod Žabljaka,

pod Žabljaka u polje široko.“

Treću Ivan sitnu knjigu piše

lomnu Kuču i Bratonožiću                        300

na vojvodu Liković-Iliju:

„O Ilija, brdskoj zemlji glavo,

viđi knjigu, ne počasi časa,

ti, vojvodo, da si u svatove

pod Žabljaka u široko polje;

no, vojvodo, ne pođ’ inokosan,

povedi mi listom Brđaniju.“

A četvrtu knjigu opravio,

prati knjigu u Drekaloviće

na Milića Šeremetovića:                            310

„Bre, Miliću Šeremetoviću,

kupi svate sve Drekaloviće,

vikni đecu sve Vasojeviće,

kreni đecu do zelena Lima;

što je veće, to je bolje za te.“

Petu Ivan knjigu opremio,

prati knjigu varoš-Podgorici,

Podgorici, butun porodici,

na rođaka glavnoga junaka,

na sokola Kujundžića Đura:                       320

„Ti, sokole, Đurko Kujundžiću,

viđi knjigu, ne počasi časa,

no ti kupi kićene svatove,

kupi braću sve Podgoričane,

pa ođeni konje i junake:

udri konjma sedla osmanlije,

i zlaćene rate do kopita,

a na prsi sjajna silembeta,

nek’ s’ junački konji okićeni;

na junake dibu i kadifu                              330

i crvenu čohu sajaliju,

što od vode čoha crvenija,

a od sunca čoha rumenija,

a na glave kalpak i čelenke,

na junake meneviš dolame,

a na noge kovče i čakšire;

nek su naša đeca okićena,

nek su naša đeca ođevena

sa onijem ruhom gospodskijem,

da svatove moje začinite,                          340

da ljepote ni tog ruha nema,

da im nema lica ni oblika

u svu srpsku zemlju i latinsku:

Latini se hoće začuditi

a onome srpskom odijelu,

u Latina svašta na svijetu,

oni mogu srebro pokovati,

pokovati i srebro i zlato,

sajaliju čohu porezati;

ne mogu se doviti Latini                           350

gospodskome na obrazu licu,

i gospodskom oku junačkome,

što su đeca ti Podgoričani.“

Petu knjigu Đuru opravio,

i po knigam’ pozvao svatove,

a Žabljaka i bez knjige zovnu,

i Žabljaka i oko Žabljaka.

Ja da možeš okom pogledati

i ušima jeku poslušati,

kad se sitne knjige rasturiše                     360

od tog mora do zelena Lima,

te pođoše srpske poglavice

i vojvode, što su za svatove,

i delije sve glavni junaci!

Kad viđeše starci i težaci

poturiše rala i volove,

sve se na jad slomi u svatove

u široko polje pod Žabljaka;

a čobani stada ostaviše,

devet stada osta na jednome,                    370

sve se slomi u široko polje

gospodaru jutros na veselje.

Od Žabljaka do vode Cetinje

sve široko polje pritiskoše:

konj do konja, junak do junaka,

bojna koplja kako čarna gora,

a barjaci kako i oblaci,

razape se čador do čadora,

pod čadore krasne poglavice;

dan daniše pak i zanoćiše.                       380

No da vidiš jutru na uranku:

prije danka i jasnoga sunca

podranila jedna poglavica,

što je jednoj zemlji starješina,

po imenu Jovan-kapetane,

što bijaše đever uz đevojku,

podranio, polje ostavio,

i u polje kićene svatove,

a došao gradu na bedene,

niko s njime nije polazio,                        390

s gospodarom cigle dvije sluge,

dvije sluge idu nazorice,

a gospodar s njima ne besjedi,

no je čelo grdno namrdio,

a ponisko brke objesio,

mrki brci pali na ramena.

On mi šeta gradu po bedenu,

pregleduje na gradu topove,

pregleduje, brate, carevinu,                     400

najviše se oči otimahu

na kićene u polju svatove:

nije šala, nije šurkurlija,

od Žabljaka do Cetinje vode

udaren je čador do čadora,

konj do konja, junak do junaka,

bojna koplja kako gora čarna,

a barjaci kako i oblaci.

Tako Jovan bješe uranio,

te on šeta gradu po bedenu,                  410

a viđe ga Crnojević Ivo,

pa Ivanu vrlo mučno bilo,

na jutru mu nazva dobro jutro:

„Dobro jutro, Jovan-kapetane!

Što s’, sestriću, jutros uranio?

Što s’ u polju čador ostavio,

i u polju kićene svatove?

Što li si se, sine, namrdio?

U obraz si sjetno neveselo:

kaž’ ujaku jutros na uranku?“                420

Progovara, Jovan-kapetane:

„Prođi me se, moj ujače Ivo!

Koju bih ti riječ besjedio,

ti mi riječ poslušati nećeš:

a kad bi me, ujo, poslušao,

da otvoriš te podrume tvoje,

da daš dosta izdobila vina,

da napojiš u polju svatove,

pa da pustiš te hitre telale,

nek telali kroz svatove viknu,               430

nek svatovi svaki domu ide.

Nu rasturi to veselje tvoje,

moj ujače, Crnojević-Ivo!

E smo našu zemlju opustili,

slomila se zemlja u svatove,

osta zemlja pusta na krajini,

zemlja naša strašna od Turaka,

od Turaka preko vode sinje.

Moj ujače, Crnojević-Ivo,

i prije su vođene đevojke,                      440

i prije su momci oženjeni,

i prije su veselja bivala

u svoj zemlji, u svoj kraljevini;

tvoga jada niđe nije bilo,

da podigneš zemlju u svatove,

a daleko kosti zanijeti

braći našoj preko mora sinja,

preko mora četr’est konaka,

đe nam tamo svoje vjere nema,

nit’ imamo krasna prijatelja,                  450

no je nama, belći, zemlja žedna,

pa kad vide preko mora sinja,

kada vide sve srpske junake,

ja se bojim kavge među braćom,

može jada biti na veselju.

Moj ujače, Crnojević-Ivo,

da ja tebe jedne jade kažem

sinoć polju legoh pod čadorom,

dopadoše dvije moje sluge,

na pero me ćurkom pokrivaše                 460

i gospodsko lice zavijaše;

oči sklopih, grdan sanak viđeh,

grdan sanak, da ga bog ubije,

de u sanu gledam na nebesa,

na nebu se, ujo, naoblači,

pa se oblak nebom okretaše,

oblak dođe baš više Žabljaka,

više tvoga ponosita grada,

od oblaka pukoše gromovi,

grom udari tebe u Žabljaka,                    470

baš u tvoju krasnu kraljevinu,

u dvorove tvoju postojbinu:

Žabljaka ti oganj oborio

i najdonji kamen rasturio;

što biješe jedan ćošak bijel,

ćošak pade na Maksima tvoga,

pod ćoškom mu ništa ne bijaše,

ispod ćoška zdravo izišao.

Moj ujače, Crnojević-Ivo,

ne smijem ti sanak iskazati,                     480

tek ako je sanu vjerovati,

vjerovati sanu i biljezi,

ja ti, ujo, hoću poginuti,

poginuti u tvoje svatove,

jal’ poginut, jali rana dopast.

Moj ujače, da od boga nađeš!

Ako mene štogođ bude tamo,

kakva muka u veselju tvome,

jal’ poginem, jal’ dopadnem rana,

čekaj, ujo, onda jade grdne;                    490

el’ ja vodim đece pod barjake

porodice ljuta Crnogorca,

pod barjake đece pet stotina:

đe jaoknem, svi će jaoknuti.

No ti s’ molim jutros na podranku,

molim ti se, a ljubim ti ruku,

da rasturiš u polju svatove,

nek svatovi svaki domu ide.

Prođ’ s’ đevojke, da je bog ubije!“         500

Kad to čuo Crnojević Ivo,

planu Ivo kako oganj živi,

te on kara sestrića Jovana,

njega kara i ljuto ga kune:

„Zao sanak, sestriću Jovane!

Bog godio i bog dogodio,

na tebe se taki sanak zbio!

Kad ga viđe, rašta opoviđe,

opoviđe jutros na poranku,

kad svatovi misle da polaze?                   510

Moj sestriću Jovan-kapetane,

san je laža, a bog je istina;

ružno si se glavom naslonio,

a mučno si nešto pomislio.

Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!

Dosta mi je i muke i ruge:

nasmija se sva gospoda naša,

a šapatom zbori sirotinja,

đe mi sjedi snaha isprošena

i kod baba i kod stare majke,                  520

i đe sjedi za devet godina.

Znaš, sestriću, ne znali te ljudi,

da ću tamo junak poginuti,

neću moju snahu ostaviti

ni veselje jutros rasturiti!

No kako si mene starješina

i pošao đever uz đevojku,

nu nabrekni na kamenu gradu,

nu nabrekni, prizovi tobdžije,

neka tope pune i napune,                        530

nek napune trideset topova;

pa prizovi starca Nedijeljka,

što mu b’jela prošla pojas brada

koji čuva tope baljemeze,
čuva tope Krnja i Zelenka,
a kojijeh u svoj zemlji nije
u vlaškijeh sedam kraljevina,
u turskoga Otmanović-cara;
nu prizovi starca Nedijeljka.
neka tope puni pa prepuni,                     540
neka prida praha i olova,
nek podigne nebu pod oblake.
neka puknu stari baljemezi;
haber podaj polju u svatove,
nek se naša braća oslobode,
nek odmaknu konje od obale
od studene od vode Cetinje,
e se mogu konji pokidati,
u Cetinju vodu poskakati,
braću našu kićene svatove                      550
izubaha vatiti groznica:
nu objavi i svoj braći kaži
da će pući trideset topova,
hoće pući Krnjo i Zelenko.
Pa zakaži, moj mili sestriću,
nek čauši u to polje viknu,
neka krenu iz polja svatove,
evo ćemo preko mora sinja“.
Posluša ga Jovan-kapetane,
te priviknu na gradu tobdžije,               560
i priziva stara Nedijeljka,
napuniše trideset topova,
napuniše Krnja i Zelenka.
napuniše, pa ih prepuniše,
pridadoše praha i olova,
digoše ih nebu pod oblake,
pa im živi oganj pridadoše.
Da se možeš, brate, pridesiti
i ušima jeku poslušati,
i očima seir pogledati,                           570
ja kad puče trideset topova,
pa kad puče Krnjo i Zelenko:
polje tutnji, a planina ječi,
Cetinja se voda uspljuskuje,
popadaše konji na koljena,
a junaci mlogi potrbuške;
nije šala na gradu topovi,
nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
krenuše se iz polja svatovi,                  580
otidoše i zdravo i mirno.
Kako koji konak unapredak,
sve gairet bolji među braćom.
Prehodiše polja i planine,
spustiše se u primorje ravno
u široko polje pokraj mora.
te svatovi polje pritiskoše,
ugledaše u more đemije.
prijatelje u sretaoštinu.
Svatovi se rahat učiniše                          590
u široku polju pokraj mora:
ko imaše konja od megdana,
okreće ga po polju džilita;
ko l’ bekrija, naginje čuturom.
te on pije ono rujno vino;
ko imaše grlo pouzdano,
popijeva svatske poskočice.
Među njima Crnojević Ivo
jaše Ždrala konja od megdana,
oko njega dva sokola siva:                     600
s desne strane dijete Maksime,
što je Maksim krasan đuveglija,
na njegovu od megdana vrancu;
a s lijeve Miloš Obrenović
na doratu konju od megdana.
Ivan gleda đecu oko sebe,
gleda đecu, pake progovara:
„Braćo moja, kićeni svatovi.
i vi, braćo, sve vojvode mlade.
ja bih stio progovorit riječ,                    610
kad biste me, braćo, poslušali:
mi hoćemo preko mora sinja,
preko mora četr’est konaka,
a vodimo mila sina moga,
sina moga hitra đuvegliju,
al’ su njega kraste nagrdile,
i sina mi muka oborila,
grdnijega u svatove nema;
a ja, braćo, jesam govorio
na prosidbi, kad snahu isprosih:            620
što dovedem kićenijeh svata.
i u Mletku što bude Latina,
da ljepšega neće bit junaka
od Maksima, od sina mojega;
jutros, braćo. nema grdnijega!
I ja sam se ljuto razdertio,
da kad dođem novu prijatelju,
prijatelj će mene zastiđeti,
i turiti kavgu u svatove;
nego, braćo, kićeni svatovi,                   630
desio se danas među nama
glavan junak vojvoda Milošu,
ta Milošu Obrenbegoviću,
ljepote mu u svatove nema,
ni će biti tamo u Latina:
kad biste me, braćo. poslušali,
da skinemo perje i čelenku
sa Maksima, mila sina moga,
na Miloša Obrenbegovića,
da Miloša zetom učinimo,                     640
dok đevojku otud izvedemo.“
Kad to čuše kićeni svatovi,
nema brata ni kićena svata,
nema brata, tome da kmetuje:
ne smijahu kićeni svatovi,
el je Maksim krvničko koljeno,
mogu njemu žao načiniti,
može nekom glavu ukinuti;
nema kmeta da kmetuje tome.
Progovori vojvoda Milošu:                   650
„O Ivane, naša poglavice,
što dozvilješ i braću sazivlješ?
No mi pruži desnu tvoju ruku
i zadaj mi božu vjeru tvrdu
za Maksima, za tvojega sina,
da Maksimu žao ne učiniš,
na veselju đe ga sad poturaš,
od mene ti božja vjera tvrda:
prevešću ti snahu preko mora
i bez kavge i bez muke kakve;               660
tek, Ivane, neću tevećeli:
što god bide dara zetovskoga,
da mi dara nitko ne dnjeli.“
Kad to začu Crnojević Ivo,
grohotom se, brate, osmjenuo:
„O Milošu, srpska poglavice,
šta pominješ dara zetovskoga?
Tvrđa vjera, brate, od kamena,
nitko t’ dara dijeliti neće;
prevedi mi snahu preko mora,               670
dovedi je u bijeli Žabljak,
i ja ću te, brate, darivati:
daću tebe dvije čizme blaga,
i daću ti moju kupu zlatnu,
koja bere devet litar’ vina,
što j’ od suva salivena zlata;
i još ću te, brate, darivati:
daću tebe suru bedeviju,
bedeviju što ždrijebi ždrale,
što ždrijebi konje ognjevite,                   680
objesiću t’ sablju o pojasu.
koja valja tridest ćesa blaga.“
I tako se braća pogodiše,
i skidoše perje sa Maksima,
zlatno perje, čekrkli čelenku,
na Miloša Obrenbegovića,
te Maksima jandal oćušnuše,
a Miloša zetom učiniše.
U to doba moru udariše,
u sinje se more navezoše.                      690
Bog im dade i od boga sreća,
iz mora se zdravo izvezoše
a pod Mletke grada udariše,
te mletačko polje pritiskoše.
Na gradu se otvori kapija,
a navali i muško i žensko,
no da sretu u polju svatove,
da učine seir od svatova
i da vide je l’ istina tako,
da poznaju zeta duždevoga,                   700
je l’ istina kako ljudi kažu,
da m’ ljepote u daleko nema,
u svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bješe
po njegovu perju i čelenci,
po njegovu stasu i obrazu.
Kad viđoše da j’ istina tako,
dopadoše dva duždeva sina
te sretoše mila zeta svoga,
grle zeta i otud i otud,                            710
pa ga vode na tanke čardake,
a na konak svate rasturiše
po trojicu i po četvoricu,
kako će im biti ponajbolje.
Čudan adet bješe u Latina,
svadbovati rodu đevojačkom
i odmorit konje i junake;
posiđeše tri-četiri dana.
Kad četvrto osvanulo jutro,
te pukoše na gradu topovi,                     720
čauš viknu, kucnu dalbulana,
nek su hazur kićeni svatovi,
zeman dođe da ti doma pođu.
Svatovi se na broj iskupiše
u šarenu kamenu kapiju,
zatvorena vrata na kapiju,
zatvorena i pak zaklopljena,
na kapiji četiri dželata:
dva Arapa i dva Latinina,
krvave im ruke do ramena                      730
i ostrice sablje do balčaka,
svatovi se malo prepadoše.
No da vidiš još poveće bide:
nema njima dva najbolja druga.
nema druga vojvode Miloša,
što su njega zetom učinili,
i nema im Latinke đevojke,
a đevojke oko šta su došli!
Al’ svatovi malo pričekaše,
stade zveka kamena sokaka,                   740
stade zveka, stade otud jeka,
al’ eto ti vojvode Miloša
na njegovu od megdana doru,
ustavlja ga đemom od čelika,
a dovata malo bakračlijom,
a doro mu sitno podigrava,
te veselo u družinu dođe,
na jutru im nazva dobro jutro,
sva družina jednu riječ kažu:
„Dobro dođe, dijete Maksime!“              750
Za Milošem odmah pristadoše
dvije šure, zeta pristigoše,
doniješe gospodskoga dara,
da daruju zeta kod svatova.
Jedan šura – jedan peškeš daje:
dovede mu bez biljege vranca,
i na vrancu Latinku đevojku,
no se pusnik k zemlji uvijaše,
od čistoga i srebra i zlata,
u zlato su konja opkovali,                     760
zlatni rati biju po kopiti,
a na prsi divna silembeta;
i na ruci sivoga sokola,
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti konjic i đevojka,
i na konju i srebro i zlato,
i na poklon siva tica soko,
kad si tako viđen među braćom.“
A Miloš se s konja poklanjaše.
te lijepo dara privataše.                         770
Drugi šura sablju donesao
salivenu od suvoga zlata,
sablja valja mlogo bila blaga,
opasa je zetu o pojasu:
„Nosi, zete, te mi se ponosi!“
Al’ eto ti punca i punice,
ja kakva li dara doniješe!
Punac nosi kalpak i čelenku,
(u čelenci alem kamen dragi,
koji sjaje kako jarko sunce,                    780
pogledati ne da u junaka),
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti kalpak i čelenka.“
Miloš dara divno privataše.
A da vidiš zlosretne punice!
Ona nosi od zlata košulju,
koja nije kroz prste predena,
ni u sitno brdo uvođena,
ni na razboj ona udarana,
no košulja na prste pletena,                    790
u kolijer upletena guja,
a pod grlom izvedena glava,
baš se čini kao da je živa
ljuta guja (guja će ga ud’rit!),
na glavi joj alem kamen dragi:
kade ide momak sa đevojkom,
u ložnicu da ne nosi sv’jeće,
nek svijetli alem kamen dragi;
te Maksima zeta dozivaše:
„Na poklon ti od zlata košulja.”             800
No se čude kićeni svatovi,
no se čude daru latinskome.
No da vidiš dara iznenada!
Al’ eto ti starca Jezdimira,
mila brata dužda od Mletaka;
bijela mu prošla pojas brada,
na zlatnu se štaku naslonio,
roni suze niz gospodsko lice,
roni suze, i nevolja mu je:
sedam žena mijenio bio,                        810
a od srca ne imo poroda,
pa uzeo k sebe sinovicu,
sinovicu, njemu osobnicu,
mešte kćeri i mešte sinova,
pak se starcu sade ražalilo,
el je sprema preko mora sinja.
Neko čudo bješe sagučio
i turio pod pazuho svoje,
a kad dođe k braći svatovima,
po imenu zeta dozivaše,                         820
dozivaše, pa ga ogrtaše,
ogrnu ga kolastom azdijom,
savrh glave do zelene trave
pokri zeta i konja dorata
(ja kakva je, jada dopanula,
u junačke oči udarila,
i pričaju i kazuju ljudi,
dok iznutra udrio postavu,
otišlo je tridest ćesa blaga,
a s lica joj ni hesapa nema):                     830
„Na poklon ti kolasta azdija,
koje danas u svijetu nije
u našega ni jednoga kralja,
ni će biti u cara turskoga;
nosi, zete, te mi se ponosi!“
Maksim gleda jade isprijeka,
isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivaše,
na kapij’ se otvoriše vrata,                       840
pa stadoše sluge i sluškinje
na kapiju svate darivati:
o konjima vezene jagluke,
junacima tanke boščaluke;
darivaše, polju ispratiše,
na đemije vodi naturiše,
iz đemija zdravo isturiše;
otidoše zdravo i veselo.
Ja kad biše polju pod Žabljaka,
đeno su se braća sastanula,                      850
đeno će se s jadom rastanuti,
no da vidiš jadu započetka:
pohitao dijete Maksime
na njegovu bez biljege vrancu,
i skupio desetinu druga,
hoće k svojoj na muštuluk majci.
A kad viđe vojvoda Milošu,
te dorata konja podigrava,
a dogna ga blizu do đevera,
do đevera Jovan-kapetana,                      860
đevojke se rukom dofatio.
Al’ da vidiš proklete đevojke!
Na oči joj zlatali marame,
rijetke su – te kroz njih viđaše;
ja kad viđe konja i junaka,
prevari se, zanese je pamet,
te usturi zlatali marame,
a otkriva oči obadvije,
a pruži mu ruke obadvije.
No ko viđe, čini s’ ne vidio;                      870
viđe svekar Crnojević Ivo,
viđe svekar i zajad mu bilo,
te Latinci snasi progovara:
„K sebe ruke, mila snaho moja!
K sebe ruke, obje ti otpale!
Pokri oči, obje ti ispale!
Rašta gledaš na junaka tuđa,
na Miloša Obrenbegovića?
No pogledaj, mila snaho moja,
no pogledaj poljem pred svatove:            880
štono junak na konju vrančiću,
bojno koplje nosi u rukama,
zlatan sjaje na plećima štitak,
a kraste mu lice nagrdile,
iza krasta lice pocrnjelo,
ono ti je dijete Maksime.
A ja sam se tamo pofalio,
kad sam tebe u baba prosio,
što gođ bide kićenijeh svata,
da ne bide ljepšega junaka                       890
od Maksima, od sina mojega.
U tom sam se, snaho, prepanuo,
Miloša smo zetom učinili,
i Milošu dare poklonili,
da prevede tebe preko mora
i bez kavge i bez muke naše.“
Kad joj reče, kâ da posiječe,
te pod sobom konja ustavila,
naprijed mu ni kročiti neće,
pa Latinka svekru progovara:                  900
„Mio svekre, Crnojević-Ivo,
Maksimu si sreću izgubio,
kako s’ drugog zetom učinio.
Rašta, svekre, da od boga nađeš!
Ako su ga kraste ištetile,
ko je mudar i ko je pametan,
tome, svekre, valja razumjeti,
i svak može muke dopanuti;
ako su ga kraste našarale,
zdrave su mu oči obadvije,                      910
srce mu je baš koje je bilo;
ako l’ si se, svekre, prepanuo,
đe je Maksim još tanko dijete,
njega čekah za devet godina,
njega čekah u babovu dvoru,
i još bih ga za devet čekala
u Žabljaku, u vašemu gradu,
nikom ne bih obraz zastidila,
ni ja rodu, ni ja domu mome.
No ti, svekre, bogom ti se kunem,          920
ja ti vraćaj blago sa jabane,
sa vašega vojvode Miloša,
te udari na Maksima tvoga,
jal’ naprijed ni kročiti neću,
baš da ćeš mi oči izvaditi.“
No se Ivan ljuto uzmučio,
prizva braću i neke vojvode:
„Braćo moja, – ako boga znate!
nu kmetujte mene i Milošu
za našega dara iz Latina.“                        930
Nema kmeta ni dobra junaka
ja koji će tome kmetovati,
el su bile ruke ufatili,
i zadali božu vjeru tvrdu
da mu dara nitko ne dijeli,
no još Ivan da ga podaruje.
Ne mogaše braća da kmetuju,
el se jednom utvrdilo bilo.
Ja kad začu vojvoda Milošu,
te prigoni od megdana dora,                     940
a Ivanu riječ progovara:
„O Ivane, naša poglavice,
kamo vjera? — Stigla te nevjera!
Nijesmo li vjeru učinili:
da mi dara nitko ne dijeli?
A sad ste se tome prisjetili!
Kad si mučan i kad si nevjeran,
more ću ti dara pokloniti
rad’ hatara naše braće krasne.
Prva ću ti dara pokloniti:                         950
na poklon ti vranac i đevojka.
Da je puta i pravoga suda,
đevojka je mene poklonjena,
poklonio i otac i majka,
poklonila oba brata njena;
al’ o tome neću govoriti,
već ti hoću dara pokloniti,
i na konju i srebro i zlato,
i poklonit sivoga sokola,
i na poklon sablja od pojasa.                    960
Svega ću ti dara pokloniti,
već ja ne dam cigle do tri marve:
ne dam s glave tastove čelenke,
sa ramena kolaste azdije,
i ja ne dam od zlata košulje,
hoću nosit mojoj zemlji divnoj,
nek pofala mojoj braći bide.

Kunem vi se i bogom i vjerom,
ne dam tako tri komata dara!“
Kad začuše kićeni svatovi,                       970
te svatovi jednu riječ kažu:
„Fala tebi, vojvodo Milošu!
Fala tebe, gospodsko koljeno,
kad si taki viđen među braćom,
kad si viđen i kad si pogodan.“
Svi svatovi jednu riječ kažu;
svatovi se braća pogodiše,
no imaju nepogodna druga,
a na konju nesretnu đevojku,
đevojci je vrlo žao dara,                           980
a najviše od zlata košulje,
te priviknu iz bijela grla
po imenu dijete Maksima.
Prepade se Crnojević Ivo,
te Latinci snasi progovara:
„Snaho moja, Latinko đevojko,
nemoj vikat dijete Maksima,
ele smo mu žao učinili,
a Maksim je hitar kavgadžija,
hoće, snaho, zametnuti kavgu                  990
na veselju u svatove svoje;
snaho moja, bogom ti se kunem,
u Žabljaku puna kula blaga,
sve ću blago tebi pokloniti,
čin’ od blaga što je tebe drago!“
Al’ ne sluša zlosretna đevojka,
viknu jednom, pa ga ne doviknu,
drugom viknu, doke ga doviknu.
Maksim vrana konja povrnuo,
osluškuje šta će besjediti,                        1000
a đevojka grdno progovori:
„O Maksime, nemala te majka!
Majka nema do tebe jednoga,
a po danas ni tebe ne bilo!
Od koplja ti gradili nosila,
a od štita grobu poklopnice!
Crn ti obraz na božem divanu,
kako ti je danas na megdanu
sa vašijem vojvodom Milošem!
Zašto blago dadoste drugome?                  1010
A nije mi ni tog žao blaga,
neka nosi, voda g’ odnijela!
No mi žao od zlata košulje,
koju no sam plela tri godine
a sa moje do tri drugarice,
dok su moje oči iskapale
sve pletući od zlata košulju;
mislila sam da ljubim junaka
u košulji od samoga zlata,
a vi danas dadoste drugome!                      1020
No me ču li, đuveglija Makso,
brže vraćaj sa jabane blago!
Ako l’ blago povratiti nećeš,
kunem ti se bogom istinijem,
naprijed ti ni kročiti neću,
no ću dobra konja okrenuti,
dognaću ga moru do obale,
pa ću vatit listak šemišljikov,
a moje ću lice nagrditi,
dok pokaplje krvca od obraza,                  1030
po listu ću pisati jaziju,
dodaću je sivome sokolu,
neka nosi staru babu mome,
neka kupi svu latinsku silu,
nek ti hara bijela Žabljaka,
nek ti vraća žalost za sramotu.”
Kad to začu dijete Maksime,
to Maksimu vrlo zajad bilo,
vrana konja natrag pripovrnu,
opasa ga trostrukom kandžijom                 1040
puče koža konju po sapima,
a pokapa krvca po kopiti,
no mu ljuto pusnik poskočio,
po tri koplja u nebo skočio,
po četiri zemlje preskočio.
Ne desi se dobroga junaka,
da uvati grdna zlosretnika,
no mu sokak poljem učiniše,
a niko se jadu ne dosjeti,
porašta je konja povratio.                          1050
A kad viđe vojvoda Miloše,
grohotom se junak nasmijao:
„Fala bogu, fala istinome,
kud se ono Maksim zatrčao?“
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
na Miloša bojno koplje pušti,
bojnijem ga kopljem udario
pod čelenku među oči crne;
na zatiljak oči iskočiše,                             1060
mrtav pade pod konja dorata;
Miloš pade, a Maksim dopade,
koliko mu krvce žedan bješe,
manu sabljom, ods’ječe mu glavu,
pak je vrancu baci u zobnicu,
a đevojku ote u đevera,
pak pobježe na muštuluk majci.
Mili bože, na svem tebe fala,
da se kome onda pridesiti
i očima jade pregledati,                            1070
kade pade krasna poglavica,
a zgleda se mloga porodica,
u junake krvca uzavrela,
pa se staše darivati darom,
a njinijem darom nemilijem:
iz pušaka crnijeh krušaka,
doke duge puške isturiše,
dok to polje magla pritisnula
od hitroga praha i olova,
tad s’ u tami mači povadiše,                     1080
te se njine majke ojadiše,
a sestrice u crno zaviše,
a ljubovce ostaš’ udovice,
a ogreznu krvca do koljena,
a po krvi jedan gazi junak.
Junak bješe Crnojević Ivo,
crno njemu srce dovijeka!
Krvcu gazi, a bogu se moli:
„Daj mi, bože, vjetar od planine,
da raždene ovu maglu kletu,                     1090
da pogledam i gore i dolje
ko pogibe, ko l’ ostade danas.“
Bog mu dade – vjetar udario
te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
al’ ne znade ništa kud je gore:
polomljeni konji i junaci,
no po polju krče ranjenici.
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
on prevrće te leševe mrtve                       1100
i krvave ogleduje glave,
sve tražaše dijete Maksima,
al’ ga Ivan naći ne mogaše,
no on nađe sestrića Jovana,
što je đever bio kod đevojke,
što ujaku sanak kazivao
u Žabljaku jutru na pohodu.
Zaludu ga Ivan nahodio,
u krvi ga poznat ne mogaše,
mimo njega junak prolazaše,                   1110
a viđe ga Jovan-kapetane,
te ujaku Ivu progovara:
”Moj ujače, Crnojević-Ivo,
čim si mi se tako ponesao:
ili snahom, ili svatovima,
il’ gospodskim darom prijateljskim,
te ne pitaš nesretna sestrića,
jesu li mu rane dosadile?”
Viđe Ivan, pa suze prosiplje,
iz krvi ga malo ispravio:                          1120
”Moj sestriću, Jovan-kapetane,
jesu l’ tvoje rane za vidanje,
da te nosim u nesrećan Žabljak,
da ti tražim od mora ećime?”
A Jovan mu onda progovori:
„Prođi me se, moj ujače Ivo!
Kamo oči? – Njima ne gledao!
Ovakve se rane ne vidaju:
lijeva je noga salomljena,
salomljena nadvoje, natroje,                    1130
a desna je ruka odsječena,
odsječena ruka po ramenu,
a po srcu sablje dovatile,
ispale su crne džigerice.”
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
brže pita sestrića svojega:
„Moj sestriću, dok si u riječi
kako đever bješe kod đevojke,
a dopade dijete Maksime,
eda viđe, đe pogibe Maksim?                   1140
I znade li šta bi od đevojke?” -
”Prođi mi se, moj ujače Ivo!
Nije tebe Maksim poginuo,
no kad dođe na konju pomamnu,
te izgubi vojvodu Miloša,
pak đevojku ote od đevera,
on pobježe ka nesrećnoj majci.”
To izusti, laku pusti dušu.
Pobaci ga Crnojević Ivan,
a pohiti u bijeli Žabljak.                           1150
Ja kad dođe pred gradsku kapiju,
a pred gradom koplje pobijeno,
a za koplje vranac konjic svezan,
sitna mu je zopca ustaknuta,
pred njim sjedi dijete Maksime,
na koljenu sitnu knjigu piše
svome tastu duždu od Mletaka,
a dvori ga zlosretna đevojka;
na mezile knjigu opravio:
”O moj taste, dužde od Mletaka,               1160
kupi vojsku, svu latinsku zemlju,
te mi haraj bijela Žabljaka,
i ti vodi milu tvoju šćeru
ni ljubljenu, ni omilovanu:
mene prođe moja gospoština,
i država moja kraljevina;
hoću bježat preko zemlje duge,
hoću bježat caru u Stambola,
kako dođem, hoću s’ poturčiti.”
Zlo se začu po svoj zemlji njinoj,               1170
kad začuše ti Obrenovići,
začu netko Obrenović Jovan,
mio bratac vojvode Miloša,
nešto misli, pa na jedno smisli,
brže konja svoga dovatio,
sedla konja što ga ljepše može,
opasuje što ga tvrđe može,
pak se konju fati na ramena,
halali se i oprosti junak,
kaže rodu, kaže braći svojoj:                      1180
”Hoću, braćo, i ja u Stambola,
odoh, braćo, braću da sačuvam
ko doraste u toj zemlji našoj,
tamo ode krvničko koljeno,
on će dvorit cara u Stambolu,
izdvoriće kakvu vojsku silnu,
te će zemlju našu pogaziti.
Braćo moja i pak porodice,
dok čujete mene u životu,
u životu, u Stambolu bilu,                         1190
nemojte se, đeco, prepanuti;
on ne smije vojsku podignuti:
on će na vas, a ja ću na njega”.
Tako reče, pa u Stambol ode.
Kade bio blizu do Stambola,
u putu se oba pristigoše,
te pred cara idu uporedo,
a car znade ko su i kako su,
pa ih care jedva dočekao,
dočekao, oba poturčio,                               1200
i turska im imena nađeo:
Jovanu su ime nađenuli -
Mamut-beže Obrenbegoviću;
a Maksimu ime nađedoše -
Skender-beže Ivanbegoviću.
Dvore cara za devet godina,
izdvoriše devet zijameta,
svijeh devet daše za pašaluk,
car im dade bijele tugove
i vezirstvo na te zemlje dvije                     1210
bez promjene vazda dovijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviću
dade zemlju ravna Dukađina,
đeno rodi izdobila vina,
dosta vina, više urmetina,
dosta ima bijele všenice,
krasnu zemlju, što je ljepše nema;
a on dade sinu Ivanovu -
grdnu zemlju Skadar na Bojani,
a u kome nikad ništa nema,                        1220
no se legu žabe i bivoli,
i imaše soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske,
nijesu se nigda umirili,
niti mogu krvcu da umire
no i danas tu prosiplju krvcu.

           Starac Milija

 

 

 

 

 

 
 
 
                         
                         Viša je gora od gore

                               Viša je gora od gore,
                               Najviša Lovćen planina;
                               U njoj je trnje i grablje,
                               U njoj su sn'jezi i mrazi
                               U svaka doba godišta;
                               Vilenski u njoj stanovi,
                               Sveđ' vile tance izvode;
                               Junak mi konja jezdaše,
                               Predragu sreću iskaše;
                               Vile mi njega viđeše,
                               Junaka staše dozivat':
                               "Ovamo svraćaj, junače!
                               Tvoja se sreća rodila,
                               Sunčanom ždrakom povila,
                    Mjesecom sjajnim gojila,     
                                 Zv'jezdama sjajnim rosila."
 
                          
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
                          Srećan bosiljak

Blago tebi struče bosioče,

Koji rasteš dragoj na pendžere,

Gledaš dragu, jutrom i večerom,

Gdje se draga svlači i oblači.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pomirenje

Dvoje se je drago zavadilo,

Da je sa šta ne bi ni žalilo,

No s milosti i jabuke slatke.

Zadugo im svađa potrajala,

Od sabaha do zahoda sunca.

Sunce zađe dragi dragoj dođe,

A đevojka srca milostiva,

Zagrli ga i primače lice,

Sastaše se brci i solufi;

Curi zveče pod grlom đerdani,

Mladu momku toke na prsima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vila i đevojka

Pod onom gorom zelenom

Vrani se konji igraju,

Pod sobom zemlju kopaju,

A zlatne uzde trgaju;

Na Maru curu gledaju

Đe bjelo lice umiva,

A crne oči ispira,

Sama sa sobom govori:

“Ima l’ šta ljepše od mene?

Ima l’ šta brže od konja?

Ima l’ šta šire od polja?

Ima l’ milije od brata?

Je l’ išta slađe od meda?”

Iz gore vila govori:

“I ja sam ljepša od tebe,

Šire je nebo od polja,

Brže je oko od konja,

Dublji je sevdah od mora,

Milije drago od brata,

Slađe je drago od meda!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pod bademom

Raslo drvo bademovo

Tanko, visoko:

Pod njim sjedi mlado momče

I s njim đevojče.

Pred momče je rujno vino,

Rujno rumeno.

Pred đevojče fildiš češalj

I ogledalo.

Momak daje sto dukata

Da se sastave,

A đevojče sve što ima

da se poljube.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Perović Batrić

Bože mili, čuda velikoga,

što procvilje u Banjane Gornje?

Da l’ je vila, da li guja ljuta?

Da  je vila, na više bi bila,

da je guja, pod kamen bi bila.

Nit’ je vila, niti guja ljuta,

već to cvili Perović Batriću

u rukama Ćorović Osmana.

Osmana je Bogom bratimio:

„Bogom brate, Ćorović Osmane!            10

Nemoj mene izgubiti glavu,

evo tebe stotinu dukata;

sedam brata, sedam Perovića

hoće dati sedam džeferdara;

sedam snaha sedam vijenaca;

snaha moja Cv’jeta Radulova

hoće dati v’jence i oboce;

majka moja Cuckinju robinju,

još ostalo ruho iz sanduka;

a moj babo Vučićević Pero                     20

hoće dati konja ispod sebe,

još uz konja stotinu dukata.“

Odista ga Osman pustit’ šćaše.

Vrag donese od Tupana Panta,

te Osmanu riječ besjedio:

„Oj Turčine, Ćorović Osmane,

nemoj puštit’ Perović Batrića!

Što ti daje nebrojeno blago,

uzeo je blago od Turaka;

što ti daje sedam džeferdara,                   30

s taki’ ih je skinuo Turaka;

što ti daje v’jence i oboce,

on će naše snahe pohvatati,

te će skidat’ v’jence i oboce;

što ti daje Cuckinju robinju,

to će moju ćerku zarobiti

te je dati za se u otkupa;

što ti daje konja golemoga,

taj je konjic rodom iz Banjana.“

To izreče od Tupana Panto,                    40

zemlji pade, pušci oganj dade,

te pogodi Perović Batrića

posred pasa, ukide ga s glasa.

Mrtav pade u travu zelenu,

a Osman mu osiječe glavu.

Glas dopade u selo Zaljuti

milu babu Perović Batrića.

Tad’ zakuka sinja kukavica

usred zime kad joj v’rjeme nije

u Zaljuti selu malenome;                        50

to ne bila sinja kukavica,

već to bio Vučićević Pero,

mio babo Perović Batrića:

„Avaj mene, do Boga miloga,

đe mi Batrić brata ne ostavi

koji bi ga mo’go osvetiti.“

Tješi njega Perović Radule:

„Ta ne boj se, moj mio babajko!

Čekaj mene do Đuđeva dana,

dok se gora preođene listom,                  60

crna zemlja travom i cvijetom,

ja ću jednu četu sakupiti,

pak ću s njome poći u Banjane.

Batrića ću brata osvetiti!“

To vrijeme za dugo ne bilo,

malo vrijeme do Đurđeva dana,

dok se gora preođene listom,

crna zemlja travom i cvijetom.

Četu kupi Perović Radule,

s njome ide pravo u Banjane,                 70

u Utes je planinu do’dio.

Tu mi stade tri bijela dana,

pravo gleda Gacku prostranome,

dok ugleda na konju Turčina.

Čim ga viđe, tim ga i poznade

da je glavom Ćorović Osmane,

pak družini svojoj besjedio:

„Braćo moja, ljubima družino!

Evo ide Ćorović Osmane!

Svi padnite po travi zelenoj,                    80

ja ću pasti drumu na sredinu,

čekaćemo Ćorović Osmana;

ne palite puške džeferdare

na Turčina Ćorović Osmana

ne bi li mi Bog i sreća dala

da bih njega živa uvatio;

ako li ga ne bi uvatio,

udri koji, rodila ga majka!“

Društvo pade po travi zelenoj,

Radul pade drumu na sredinu.                 90

U to doba Ćorović Osmane.

No se skoči Perović Radule,

te on vata Ćorović Osmana:

jednom rukom konja za dizgine,

drugom rukom Turčina za prsi,

obali ga u travu zelenu.

Ostalo mu priskočilo društvo

te Osmana živa uvatiše.

Tad besjedi Ćorović Osmane:

„Bogom brate, Perović Radule,             100

nemoj mene izgubiti glavu,

evo tebe hiljadu dukata;

dvadest brata dvadest Ćorovića

hoće dati dvadest džeferdara;

a kadune bule Ćorovića

daće svaka sitne perišane

i sa grla zlaćene đerdane

na kojim’ su biser i dukati;

daću tebe ata golemoga

od kog boljeg u svoj Bosni nema,          110

u svoj Bosni i Hercegovini;

osedlaću g’ sedlom srebrnijem

i pokriti čohom do kopita,

prije čohe puli risovinom,

iskićenom i srebrom i zlatom.“

Za to Radul ni habera nema,

no Osmanu riječ besjedio:

„Oj Turčine, Ćorović Osmane!

Moj je Batrić na otkupe bio,

ti ga ne šće pustit na otkupe,                  120

no mu rusu osiječe glavu.“

Pa povadi noža od pojasa,

te on tursku osiječe glavu;

uze njemu glavu i oružje

i njegova konja golemoga.

Za zdravo se natrag povretiše,

dok dođoše lomnoj Gori Crnoj

u Zaljuti selu malenome.

Susrete ga Vučićević Pero.

Ruke širi, u lice ga ljubi,                        130

Radul njega u skut i u ruku,

darova mu Osmanovu glavu.

Jošte reče Vućičevič Pero:

„Blago mene jutros i dov’jeka,

kad ja viđeh za života svoga

đe osvetih mojega Batrića!“

To izusti, a dušu ispusti.

140

 

          Đuro Milutinović – Crnogorac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Golub i golubica

Ljubio se bijeli golub

Sa golubicom:

Gledalo ga mlado momče

Sa đevojčicom

Iz travice kojom bistar

Potok žubori.

Golub guče, momče njemu

Tiho govori:

“Crven ti je kljun, golube,

U golubice,

Al’ su usta rumenija

U đevojčice.

B’jelo ti je bjelo perje

U golubice,

Al’ je bjelje bjelo grlo

U đevojčice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Da ne može bez nje

Meho kuje konja po mjesecu,

Meho kuje, a majka ga kune:

“Sine Meho, živ ne bio majci,

Ne kuju se konji po mjesecu,

Već po danku i jarkome suncu!”

“Prođi me se, ostarjela majko,

Prođi me se, ti ne znaš sevdaha!

Kada meni na um padne draga,

Ja ne pazim sunca, ni mjeseca,

Nit’ moj đogo mraka, nit oblaka,

Već ja idem dragoj pod pendžere:

“Draga moja, jesi li mi doma?”

“Jesam doma, ali nisam tvoja;

Tvoja me je majka potvorila

Da sam tebi sihir učinila.

Nisam, Meho, života mi tvoga!

Sem što sam ti stopu iskružila

I u stopu neven posadila.

Kako neven ne mog’o bez zemlje,

Tako i ti ne mog’o bez mene!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zarok momka i đevojke

Zateče se momče i đevojče

Da spavaju, da se ne diraju.

Momče dava ispod sebe vranca,

A đevojče đerdan ispod vrata.

I legoše sanak boraviti.

Kad je bilo noći u ponoći

Al’ zapišta lijepa đevojka:

“Obrni se, ne obrnuo se,

Mrtva mi te obrnula majka!

Poljubi me, ne poljubio me,

Mrtva tebe poljubila majka!

A što žališ vranca debeloga,

Tvoga vranca? Pojeli ga vuci,

A moj đerdan odn’jeli hajduci!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Nestalan dragi

Đevojka je mjeseca korila:

“Oj mjeseče, jedan nevjerniče,

Što ne griješ noćom do sabaha,

Ko što sunce grije do akšama?

Čas ogriješ, čas u oblak zađeš;

Takvog jadna ja imam jarana:

Čas me ljubi, čas se na me ljuti”.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Gora gori, a biser govori

Gora gori, a biser govori.

Zlato trepti, biser progovara:

Koja gora od koje najljepša?

Najljepša je gora brštanova.

Zaludu joj i ljepota njena

kad se hvaća drvlja i kamenja!

Al’ je ljepši momak al’ đevojka?

Ljepši momak od svake đevojke.

Al’ zaludu kad je i najljepši –

kad ne može sam od sebe biti,

već se hvaća lica đevojačkog!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uroš i Mrnjavčevići

Sastala se četiri tabora

na ubavu na Polju Kosovu

kod bjele Samodreže crkve:

jedno tabor Vukašina kralja,

drugo tabor despota Uglješe,

treće tabor vojevode Gojka,

a četvrto carević-Uroša.

Carevi se otimlju o carstvo,

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,                        10

a ne znadu na kome je carstvo.

Kralj Vukašin veli: „Na mene je!“

Despot Uglješ': „Nije, neg´ na mene!“

Vojvod´ Gojko: „Nije, neg´ na mene!“

Ćuti nejak carević Urošu,

ćuti d´jete, ništa ne besjedi,

jer ne smije od tri bratijenca,

bratijenca tri Mrnjavčevića.

Piše knjigu Vukašine kralju,

piše knjigu i šilje čauša                              20

do Prizrena, grada bijeloga,

do onog protopop-Nedeljka:

neka dođe na Kosovo ravno

da on kaže na kome je carstvo:

on je sv´jetla cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

u njega su knjige starostavne.

Piše knjigu despota Uglješa,

piše knjigu i šilje čauša

do Prizrena, grada bijeloga,                        30

do onog protopop-Nedeljka.

Treću piše vojevoda Gojko,

i on šilje ognjena čauša;

a četvrtu carević Urošu,

piše knjigu i šilje čauša.

Sva četiri sitne knjige pišu

i pošilju ognjene čauše,

sve potajno jedan od drugoga.

Sastaše se četiri čauša

u Prizrenu, gradu bijelome,                         40

kod dvorova protopop-Nedeljka,

ali prota doma ne bijaše,

no u crkvi bješe na jutrenji,

na jutrenji i na leturđiji.

Kol´ko s´ silni ognjeni čauši,

Kol’ko s silni od silnijeh,

te ne šćeše konje odjahati,

no u crkvu konje nagoniše,

potegoše pletene kandžije,

udaraju protopop-Nedeljka:                         50

„Brže hajde, protopop-Nedeljko,

brže hajde na Kosovo ravno

da ti kažeš na kome je carstvo;

ti si sv´jetlog cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

u tebe su knjige starostavne;

jal´ ćeš sada izgubiti glavu.“

Suze roni protopop-Nedeljko,

suze roni, pa njima govori:

„Odbijte se, silni od silnijeh,                         60

dok u crkvi zakon savršimo,

znati će se na kome je carstvo.“

Tako su se oni uzmaknuli.

A kad zakon božji savršiše,

izljegoše pred bijelu crkvu;

tad govori protopop-Nedeljko:

„Đeco moja, četiri čauša,

ja sam sv´jetla cara pričestio,

pričestio i ispovjedio,

al´ ga nisam pitao za carstvo,                     70

već za grije´ što je sagr´ješio;

no idite u Prilipa grada

do dvorova Kraljevića Marka,

a do Marka, do mojega đaka;

kod mene je knjigu naučio,

kod cara je Marko pisar bio,

u njega su knjige starostavne,

i on znade na kome je carstvo.

Vi zovite na Kosovo Marka,

hoće Marko pravo kazivati,                         80

jer se Marko ne boji nikoga,

razma jednog boga istinoga.“

Otidoše četiri čauša,

otidoše ka Prilipu gradu,

b´jelu dvoru Kraljevića Marka.

Kad su bili pred bjele dvore,

udariše zvekirom na vrata.

To začula Jevrosima majka,

pa doziva svoga sina Marka:

„Sine Marko, moje čedo drago,                    90

ko udara zvekirom na vrata?

Baš kâ da su babovi čauši.“

Usta Marko te otvori vrata,

čauši se pokloniše Marku:

„Božja t´ pomoć, gospodaru Marko!“

A Marko ih pomilova rukom:

„Dobro došli, moja đeco draga!

Jesu l´ zdravo Srblji vitezovi,

i čestiti carevi i kralji?“

Čauši se smjerno pokloniše:                        100

„Gospodaru, Kraljeviću Marko,

sve je zdravo, ali nije mirno:

gospoda se teško zavadila

na Kosovu Polju širokome

kod bijele Samodreže crkve,

i oni se otimlju o carstvo,

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,

a ne znadu na kome je carstvo;

tebe zovu na Kosovo ravno                       110

da im kažeš na kome je carstvo.“

Ode Marko u gospodske dvore,

pak doziva Jevrosimu majku:

„Jevrosima, moja mila majko,

gospoda se jesu zavadila

na Kosovu Polju širokome

kod bijele Samodreže crkve,

i oni se otimlju o carstvo;

među se se hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži,                        120

a ne znadu na kome je carstvo;

mene zovu na Polje Kosovo

da im kažem na kome je carstvo.“

Kol´ko Marko težio na pravdu,

tol´ko moli Jevrosima majka:

„Marko sine, jedini u majke,

ne bila ti moja rana kleta,

nemoj, sine, govoriti krivo,

ni po babu ni po stričevima,

već po pravdi boga istinoga!                      130

Nemoj, sine, izgubiti duše!

Bolje ti je izgubiti glavu

nego svoju ogr´ješiti dušu.“

Uze Marko knjige starostavne,

pa opremi sebe i Šarina;

Šarinu se na ramena baci,

otidoše u Kosovo ravno.

Kad su bili kraljevu šatoru,

reče tada Vukašine kralje:

„Blago mene do boga miloga,                   140

eto mene moga sina Marka,

on će kazat na mene je carstvo,

od oca će ostanuti sinu.“

Marko sluša, ništa ne govori,

na šatora ne okreće glavu.

Kad ga viđe Uglješa vojvoda,

tad Uglješa riječ govorio:

„Blago mene, eto mi sinovca,

on će kazat na mene je carstvo.

Kaži, Marko, na mene je carstvo,               150

oba ćemo bratski carovati!“

Šuti Marko, ništa ne besjedi,

na šatora ne okreće glavu.

Kad ga viđe vojevoda Gojko,

tade Gojko riječ govorio:

„Blago mene, eto mi sinovca!

On će kazat na mene je carstvo.

Kad je Marko još nejačak bio,

ja sam Marka vrlo milovao,

u svilena njedra uvijao                              160

kano krasnu od zlata jabuku;

kud sam gođe na konju hodio,

sve sam Marka sa sobom vodio.

Kaži, Marko, na mene je carstvo,

ti ćeš, Marko, prvi carovati,

a ja ću ti biti do koljena!“

Šuti Marko, ništa ne govori,

na šatora ne okreće glavu.

Pravo ode bijelu šatoru,

ka šatoru nejaka Uroša;                              170

dogna Šarca caru do Šatora;

onđe Marko Šarca odsjednuo.

Kad ga viđe nejaki Urošu,

lako skoči sa svil´na dušeka,

lako skoči, pake progovori:

„Blago mene, eto moga kuma,

eto kuma, Kraljevića Marka!

On će kazat na kome je carstvo.“

Ruke širi, u grla se grle,

u bijelo se cjelivaju lice,                           180

za junačko pitaju se zdravlje,

pa sjedoše na svil´na dušeka.

Tako malo vreme postojalo,

danak prođe, tavna noćca dođe.

Kad ujutro jutro osvanulo

i pred crkvom zvona udariše,

sva gospoda došla na jutrenje.

U crkvi su službu savršili,

izljegoše iz bijele crkve,

u stolove pred crkvu sjednuli,                    190

šećer iju, a rakiju piju.

Marko uze knjige starostavne,

knjige gleda, a govori Marko:

„A moj babo, Vukašine kralju,

malo l´ ti je tvoje kraljevine?

Malo l´ ti je, – ostala ti pusta! -

već s´ o tuđe otimate carstvo?

A ti, striče, despote Uglješa,

malo l´ ti je despotstva tvojega?

Malo l´ ti je, ostalo ti pusto! –                   200

već s´ o tuđe otimate carstvo?

A ti, striče, vojevoda Gojko,

malo l´ ti je vojvodstva tvojega?

Malo l´ ti je, ostalo ti pusto! -

već s´ o tuđe otimate carstvo?

Vidite li, bog vas ne vidio!

Knjiga kaže: na Urošu carstvo!

Od oca je ostanulo sinu,

đetetu je od koljena carstvo;

njemu carstvo care naručio                       220

na samrti, kad je počinuo.“

Kad to začu Vukašine kralju,

skoči kralju od zemlje na noge,

pa potrže zlaćena handžara

da ubode svoga sina Marka.

Bježi Marko ispred roditelja,

jer se njemu, brate, ne pristoji

sa svojim se biti roditeljem.

Bježi Marko oko b´jele crkve,

oko b´jele crkve Samodreže,                       230

bježi Marko, a ćera ga kralju;

dok su triput kolo sastavili

oko b´jele Samodreže crkve.

Gotovo ga bješe sustigao,

al´ iz crkve nešto progovara:

„Bjež´ u crkvu, Kraljeviću Marko!

Vidiš đe ćeš danas poginuti,

poginuti od svog roditelja,

a za pravdu boga istinoga.“

Crkvena se otvoriše vrata,                         240

Marko bježi u bijelu crkvu,

za njime se vrata zatvorila.

Kralj dopade na crkvena vrata,

po direku udari handžarom,

iz direka krvca pokapala.

Tad se kralje bio pokajao,

te je riječ bio govorio:

„Lele mene, do boga jednoga,

đe pogubih svoga sina Marka!“

Al´ iz crkve nešto progovara:                     250

„A čuješ li, Vukašine kralje!

Ti nijesi posjekao Marka,

već pos´ječe bož´jega anđela.“

Na Marka je vrlo žao kralju,

te ga ljuto kune i proklinje:

„Sine Marko, da te bog ubije!

Ti nemao groba ni porada!

I da bi ti duša ne ispala

dok turskoga cara ne dvorio!“

Kralj ga kune, car ga blagosilja:                260

„Kume Marko, bog ti pomogao!

Tvoje lice sv´jetlo na divanu!

Tvoja sablja sjekla na mejdanu!

Nada te se ne našlo junaka!

Ime ti se svuda spominjalo

dok je sunca i dok je mjeseca!“

Što su rekli, tako mu se steklo.

             Starac Raško

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Ljubavni rastanak

Dva cvijeta u bostanu rasla,

Plavi zumbul i zelena kada.

Plavi zumbul ode na Doljane,

Osta kada u bostanu sama.

Poručuje zumbul sa Doljana:

„Dušo moja, u bostanu kado,

Kako ti je u bostanu samoj?“

Odgovara iz bostana kada:

„Što je nebo da je list hartije,

Što je gora da su kalemovi,

Što je more da je crn murećep,

Pa da pišem tri godine dana,

Ne bi’ moji ispisala jada!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

             Sama

Vjetar puhnu bio snijeg nâ’đe

Drag se s dragom sastat ne mogaše,

Već po ’tici il’ po lastavici.

Dragi dragoj sitnu knjigu piše:

„Draga moja, s kim ti noću spavaš,

S kim ti spavaš, s kim se razgovaraš,

Ko te ljubi, il’ u zoru budi?“

„O moj dragi, i te jade pitaš!

Sama spavam, sama razgovaram;

Tuga ljubi, a nevolja budi!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                   Rosanda đevojka i deli Radivoje

 

Gorom šeta deli Radivoje,

Gorom šeta s gorom razgovara;

„Još se, goro, oženio nisam,

Al’ se junak ni ženiti neću

Dok ne uzmem Rosandu đevojku.“

To začuše braća Rosandina,

Načinješe od kamena kulu,

I na kuli devetoro vrata,

I deseta od čelika ljuta.

Zatvoriše Rosandu đevojku.

Boga moli Rosanda đevojka:

„Daj mi, Bože, ilinske gromove,

Da razlomim od kamena kulu,

I na kuli devetoro vrata,

I deseta od čelika ljuta,

Da ja viđu deli Radivoja;

Da l’ i sada dobra konja voda,

Da li nosi vezeno jagluče?

Vezla sam ga tri godine dana,

U njemu mi oči ostanule!“

Molila se i umolila se,

Bog joj dade ilinske gromove,

Razlomiše od kamena kulu

Te iziđe Rosanda đevojka;

Odvede je deli Radivoje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Uslišena molitva

Prođoh goru, prođoh drugu i treću;

Kada dođoh u četvrtu borovu

Al’ u gori zelen bore listao,

I pod borom posteljica mekana,

Na postelji moja draga zaspala.

Ne mogoh je od žalosti buditi

Nit’ je mogoh od radosti ljubiti,

Već se stadoh višnjem Bogu moliti:

„Daj mi, Bože, vijar vjetar od mora

Da odbije jedan listak od bora,

Da on padne mojoj dragoj na lice.“

Bog mi dade vijar vjetar od mora,

Te otpade jedan listak od bora,

I on pade mojoj dragoj u lice.

Probudi se moja mila i draga,

Ljubismo se i grlismo do zore,

Nit je znala moja majka i njena,

Osim jedno vedro nebo nad nama

I mekana posteljica pod nama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Karanfile, cvijeće moje

Karanfile, cvijeće moje,

Još da mi je sjeme tvoje:

Ja bih znala đe bi’ cvala,

Mom dragome pod pendžere,

Kad moj dragi legne spati,

Karanfil će mirisati,

Moj će dragi uzdisati;

Uzdah će se dalek’ čuti,

Čak daleko u oblake;

Bogu će se sažaliti,

Nas će dvoje sastaviti.

 

           

 

              Marko Kraljević poznaje očinu sablju

Rano rani Turkinja đevojka,
prije zore i bijela dana
na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila,
od sunca se voda zamutila,
udarila mutna i krvava,
pa pronosi konje i kalpake,
ispred podne ranjene junake;
pa nanese jednoga junaka,
uzela ga voda na maticu,                          10
okrece se niz vodu Maricu.
Viđe junak kod vode đevojku,
pa je poče Bogom sestrimiti:
„Bogom sestro, lijepa đevojko,
baci mene jednu krpu platna,
izvadi me iz vode Marice,
čestitu ću tebe ostaviti.“
Ðevojka je za Boga primila,
baci njemu jedan kraj od platna,
izvadi ga vodi na obalu.                           20
Na junaku rana sedamnaest,
na junaku čudno odijelo;
o bedri mu sablja okovana,
na sablji su tri balčaka zlatna,
u balčacim’ tri kamena draga,
valja sablja tri careva grada!
Veli junak Turkinji đevojci:
„Sestro moja, Turkinja đevojko,
koga imaš kod bijela dvora?“
Reče njemu Turkinja đevojka:                 30
„Imam jednu ostarjelu majku,
i imadem brata Mustaf-agu.“
Progovara dobar ranjen junak:
„Sestro moja, Turkinja đevojko,
idi kaži bratu Mustaf-agi
da me nosi dvoru bijelome;
kod mene su tri ćemera blaga,
u svakome po trista dukata,
ja ću jedan tebe pokloniti,
drugi tvome bratu Mustaf-agi,               40
a treći ću sebe ostaviti
da ja vidam moje grdne rane.
Ako Bog da, te rane izvidam,
čestitu ću tebe ostaviti
i tvojega brata Mustaf-agu.“
Ode cura dvoru bijelome,
te kazuje bratu Mustaf-agi:
„O moj brate, aga Mustaf-aga,

dobila sam ranjena junaka
na Marici na vodi studenoj;                   50
kod njega su tri ćemera blaga,
u svakome po trista dukata:
jedan hoće mene pokloniti,
a drugi će tebe, Mustaf-aga,
a treći će sebe ostaviti
da on vida svoje grdne rane.
Nemoj mi se, brate, prevariti
da pogubiš ranjena junaka,
donesi ga dvoru bijelome.“
Ode Ture na vodu Maricu,                      60
a kad viđe ranjena junaka,
uze gledat’ sablju okovanu:
manu njome, odsječe mu glavu,
skide s njega divno odijelo,
pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila,
a kad viđe, šta je učinio,
ona reče bratu Mustaf-agi:
„Zašto, brate, da od Boga nađeš!
Zašto zgubi moga pobratima?                  70
Na što si se, bolan, prevario?

A na jednu sablju okovanu!
Eda Bog da, odsjekla ti glavu!“
To mu reče, uz kulu uteče.
Malo vreme za tim postajalo,
dođe ferman od cara turskoga
Mustaf-agi da ide na vojsku.
Ode Mujo na carevu vojsku,
pripasao sablju okovanu;
a kad dođe u carevu vojsku,                    80
gleda sablju malo i veliko,
nikome se izvaditi ne da!
Ode sablja od ruke do ruke,
dođ’ u ruke Kraljeviću Marku,
sama mu se sablja izvadila!
Kad je Marko sablju zagledao,
al’ na sablji tri slova rišcanska:
jedno slovo Novaka kovača,
drugo slovo Vukašina kralja,
treće slovo Kraljevića Marka.                  90
Pita Marko Ture Mustaf-agu:
„Oj Boga ti, tursko momče mlado,
otkud tebe ova britka sablja?
Ili si je za blago kupio?
Ili si je u boju dobio?
Ili ti je od baba ostala?
Ili ti je ljuba donijela,
donijela ljuba od miraza?“
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
„Oj Boga mi, kaurine Marko,                  100
kad me pitaš, pravo ću ti kazat.“
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljevicu Marko:
„Zašto, Ture, da od Boga nadeš,
nijesi mu rane izvidao?
Danas bih ti dao agaluke
kod našega cara čestitoga.“
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
„Be, ne luduj, kaurine Marko!
Da ti možeš dobit’ agaluke,                     110
najprije bi sebe izvadio,
već daj amo sablju okovanu.“
Manu sabljom od Prilipa Marko
skide glavu Turčin-Mustaf-agi.
Otidoše caru kazivati;
car po Marka opravio sluge.
Kako koji Marku dolazaše,
Marka zove, Marko ne govori,
već on sjedi, pije mrko vino.
Kad se Marku veće dosadilo,                   120
on prigrnu ćurak naopako,
a uzima tešku topuzinu,
pa otide caru pod čadora.
Koliko se ražljutio Marko,
u čizmama sjede na serdžadu,
pa pogleda cara poprijeko,
krvave mu suze iz očiju.
Kad je care sagledao Marka
i pred njime tešku topuzinu,
car s’ odmiče, a Marko primiče,               130
dok doćera cara do duvara;

car se maši u džepove rukom
te izvadi stotinu dukata,
pa ih daje Kraljeviću Marku:
„Idi, Marko, napij mi se vina,
što su mi te tako ražljutili?“
„Ne pitaj me, care poočime!
Poznao sam sablju baba moga,
da sam bogdô u tvojim rukama,
i ti bi me ‘vako ražljutio.“                         140
Pa on usta i ode čadoru.

      Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

         Mara i majka

„Đe si bila, Maro, te si tako rosna?“

„U livadi, majko, cv’jeće zaljevala.“

„Što su tebe, Maro, oči pomućene?“

„Rodila je, majko, u polju narandža.“

„Što su tebe, Maro, kose pomršene?“

„Pu’nu vjetar, majko, te kose pomrsi.“

„Što je tebe, Maro, izgriženo lice?“

„Ogrebla me, majko, od nerandže trava.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Hasan-aga i ljuba

Hasan-aga na kulu sjeđaše

Vjernu ljubu na krilu držaše:

„Vjerna ljubo, pravo da mi kažeš

Tiput si se udavala mlada

Koji ti je najmiliji bio?“

Hasan-agi ljuba odgovara:

“Kad me pitaš pravo da ti kažem,

Prvi put sam za pašića bila,

U pašića dosta pusta blaga,

Al’ me pašić ženski milovaše.

Drugi put sam za bekrijom bila,

U bekrije niđe ništa nema

Razma jedna sedefli tambura,

Do ponoći po mehani pije,

Od ponoći u tamburu bije,

Al’ bekrija muški milovaše.

Treći put sam za tobom, Hasane,

I tebi sam dva rodila sina,

I tebe bih i pašu prodala,

Pa bekriji na tamburu dala.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Da sam mlada studena vodica

Da sam mlada studena vodica,

Ja bih znala đe bih izvirala:

Pokraj Save, kraj vodice hladne,

Đe pristaju trgovačke lađe.

Nijesu lađe ka’ i druge lađe,

Neg’ su lađe srebrom okovane

I suhijem zlatom pozlaćene;

Na njima su sivi sokolići,

Nijesu ono sivi sokolići,

Neg’ su ono peraški mladići.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Najveća je žalost za bratom

Sunce zađe za Neven, za goru,

Junaci se iz mora izvoze.

Brojila ih mlada Đurđevica,

Sve junake na broj nabrojila,

Do tri njena dobra ne nabroji:

Prvo dobro – Đurđa gospodara,

Drugo dobro – ručnoga đevera,

Treće dobro – brata rođenoga.

Za Đurđem je kosu odrezala,

Za đeverom lice izgrdila,

A za bratom oči izvadila.

Kosu reže, kosa opet raste,

Lice grdi, a lice izrasta:

Ali oči ne mogu izrasti,

Niti srce za bratom rođenim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                  Ljuba je preča nego sestra i snaha

Oj za gorom, za zelenom

Nešto jasno podvriskuje,

Baš ko grlo đevojačko.

Ode momče da obiđe,

Al’ đevojče savezano

Tankom žicom ibrišima,

Pak se moli mladu momku:

„Odriješi me, mlad junače,

Ja ću tebe seja biti.“

Momče njojzi odgovara:

„Imam seju i kod kuće.“

„Odriješi me, mlad junače,

Ja ću tebe snaša biti.“

Momče njojzi opet veli:

„Imam snašu i kod kuće.“

„Odriješi me, mlad junače,

Ja ću tebe ljuba biti.“

Onda momče nju poljubi

Poljubi je, odriješi je,

Odvede je b’jelu dvoru.

 

 

 

 

Sestra Leke kapetana

Od kako je svijet postanuo,
nije veće čudo nastanulo,
ni nastalo, ni se đegođ čulo,
što kazuju čudo u Prizrenu,
u nekakva Leke kapetana:
kažu čudo Rosandu đevojku.
Ja kakva je, jada ne dopala!
Što je zemlje na četiri strane,
butun zemlje turske i kaurske,
da joj druge u svu zemlju nije                10
ni bijele bule ni Vlahinje,
niti ima tanane Latinke.
Ko j’ vidio vilu na planini,
ni vila joj, brate, druga nije.
Đevojka je u kavezu rasla,
kažu, rasla petnaest godina,
ni viđela sunca ni mjeseca,
danas čudo ode po svijetu.
Ode haber od usta do usta,
dok se začu u Prilipa grada,                     20
začu junak Kraljeviću Marko.
To je Marku vrlo milo bilo,
nju mi fale, a njega ne kude,
misli Marko, bila bi mu ljuba,
a Leka je krasan prijatelju,
imao bi s kime piti vino
i gospodsku riječ progovorit’.
Zove Marko sestru i prizivlje:
“Nu pohitaj, sestro, na čardake,
te otvori sanduk na čardaku,                    30

izvadi mi gospodsko ođelo,
što sam, sestro, bio pripremio,
kad s’ oženim, ja da se obučem;
mislim, sestro, danas polaziti
u Prizrena pod Šaru planinu,
da isprosim u Leke đevojku;
kad isprosim, sestro, i dovedem,
i tebe ću onda udomiti.“
Brže sestra trči na čardake,
otvori mu sanduk na čardaku,                 40
razloži mu gospodske haljine.
Kad s’ obuče Kraljeviću Marko,
ud’ri čohu i ud’ri kadifu,
i na glavu kalpak i čelenku,
i na noge kovče i čakšire,
svaki čifti od dukata žuta,
i opasa sablju dimiskiju,
zlatne kite biju po zemljici,
u zlato je sablja oblivena,
u ostricu ostra i ugodna;                          50
a sluge mu konja izvedoše,
osedlali sedlom od pozlate,
pokrili ga čohom do kopita,
povrh svega puli risovina,
zauzdali đemom od čelika.
Na pohodu Marko ištetio:
viknu slute, trči podrumdžija,
među sobom vino doniješe,
do dva čabra crvenoga vina:
jedan daše konju od megdana,                 60
krvav konjic do ušiju dođe,
drugi popi na pohodu Marko,
krvav Marko do očiju dođe;
a kad ala alu pojahala,
fatio se polja prilipskoga.
Prođe polje i prođe planine,
stiže Marko blizu do Kosova,
ne šće Marko ravnoj Dmitrovici,
no okrenu prvoj raskrsnici,
ode pravo pobratimu svome,                    70
pobratimu vojvodi Milošu.
A kad bio poljem ispod grada,
viđe njega vojvoda Milošu,
viđe njega sa bijele kule,
te prizivlje svoje mloge sluge:
“Sluge moje, otvor’te kapiju!
Izidite polju širokome,
ufatite druma širokoga,
kape, đeco, tur’te pod pazuhe,
poklon’te se do zemljice crne,                  80
eto k mene pobratima Marka;
nemojte mu skutu obiskivat,
nemojte mu sablju privatati,
ni vi k Marku blizu prilaziti;
može biti, da je ljutit Marko,
može biti, da je pijan Marko,
pa vas može s konjem pregaziti
i grdnijeh, đeco, ostaviti!
Dok uiđe Marko u kapiju
i sa mnom se u lice poljubi,                     90
ondaj Marku konja prifatite,
a ja ću ga vodit’ na čardake.“
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
i u polju susretoše Marka,
ali Marko sluge ne gledaše,
no mimo njih konja progonjaše,
u kapiju konja prigonjaše,
u kapiju konja odjanuo.
A išeta vojvoda Milošu,
srete Marka pobratima svoga,                100
ruke šire, te s’ u lica ljube.
Pozivlje ga Miloš na čardake,
zape Marko, ne će na čardake:
“Neću tebe, pobro, na čardake,
nemam kade, pobro, gostovati;
no al’ čuješ, ali i ne čuješ
u Prizrenu u bijelu gradu
poglavicu Leka kapetana,
i u Leke čudno čudo kažu,
čudno čudo, Rosandu đevojku,               110
što je zemlje na četiri strane,
butun zemlje turske i kaurske,
da joj druge u svu zemlju nema
ni bijele bule ni Vlahinje,
niti ima tanane Latinke.
Ko j’ vidio vilu na planini,
ni vila joj, brate druga nije,
a nju fale, a ni nas ne kude,
a danas smo oba pobratimi,
desili se oba neženjeni.                           120
Gori nam se, brate, posmijaše,
i gori se od nas iženiše,
iženiše i porod imaše,

mi ostasmo, brate, za ukora.
Mi imamo trećeg pobratima,
krilatoga Relju u Pazaru
više Raške, više vode ladne,
mi smo braća vjerna od postanja.
No s’ obuci, što se možeš ljepše,
i ponesi blaga nekoliko,                          130
pones’ zlatan prsten na đevojku,
pozvaćemo Relju Krilatoga,
kad odemo zdravo u Prizrena,
nek nas vidi Leka i đevojka,
neka pođe, za koga joj drago:
jedan da je hitar đuveglija,
a dvojica da su dva đevera,
s Lekom da smo glavni prijatelji.“
Začu Miloš, i milo mu bilo,
ostavio u avliji Marka,                           140
Miloš ode na tanke čardake,
te oblači divno odijelo:
samur-kalpak i čekrk-čelenku,
a na sebe tri kata haljina,
i prigrnu kolastu azdiju,
koje danas ni u kralja nema,
otišlo je tridest ćesa blaga
dok iznutra ud’rio postavu,
a s lica joj ni hesapa nema,
tu je mlogo blago satrošeno;                  150
a sluge mu Ždrala izvedoše.
Dok s’ obuče vojvoda Milošu,
al’ se Marko vina napojio,
popio je ravan čabar vina,
drugim čabrom konja napojio.
Ja da ti je okom pogledati,
pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko đuveglija
kod ovoga vojvode Miloša!
U visinu da većega nema,                       160
u plećima poširega nema.
Kako li je lice u junaka!
Kake li su oči obadvije!
Kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena,
blago onoj, koja će ga uzet’!
Dobrijih se konja dofatiše,
otidoše ravnoj Dmitrovici,
spuštiše se ka Jenji Pazaru
pokraj Raške pod Reljine dvore.            170
Viđe Relja, srete pobratime,
ruke šire, u lica se ljube,
u kapiju konje razjahaše,
hitre sluge konje prifatiše.
Pozivlje ih Relja na čardake,
ne šće Marko, no Relji besjedi:
„Mi nećemo, pobro, na čardake,
ni na čardak, ni na tanku kulu.“
Sve mu kaza, kud su pohodili:
”Hajde Relja, hajde pobratime,              180
mi ćemo te malo počekati,
ođeni se što se možeš ljepše,
nek ti sluge konja osedlaju.”
Relja bio jedva dočekao.
Ja da ti je okom pogledati,
kad s’ obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna đuveglije,
đuveglije, Relje Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!                          190
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda!
Vilovita konja pojahao.
Udariše poljem širokijem
pokraj Raške, pokraj vode ladne,
na brodove vodi udariše,
prijeđoše vodu Jošanicu,
sedamdeset i sedam brodova,
fatiše se sela Kolašina,
spuštiše se ravnoj Metohiji,                    200
na Senovca sela udariše,
na Senovca i pak Orahovca,
Metohiju ravnu prijeđoše,
fatiše se polja prizrenskoga
ispod Šare visoke planine.
Podaleko u polju bijahu,
a viđe ih Leka kapetane,
pak dovati durbin od biljura,
da pogledne ko je i otkud je,
eli vidi Leka kapetane                             210
valjaane konje i junake.
Kako durbin na oko turio,
pozna Leka tri srpske vojvode,
pozna Leka, za čudo mu bilo,
i malo se Leka prepanuo.
Viknu Leka iz bijela grla,
viknu Leka i prizivlje sluge:
”Sluge moje, otvor’te kapiju,
sluge moje, polju pohitajte,
idu k mene tri srpske vojvode,                220
ništa ne znam šta je i kako je,
ništa ne znam, jel’ nam zemlja mirna.”
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
podaleko polju izlaziše,
pokloniše s’ do zemljice crne,
al’ vojvode sluge ne gledaju,
u kapiju konje ugoniše.
Tada sluge njima dopadoše,
vitezove konje prifatiše.
A išeta Leka kapetane,                            230
u avliji tri vojvode srete,
ruke šire, te s’ u lica ljube,
za junačko pitaju se zdravlje,
za bile se ruke uvatiše,
idu, brate, na tanke čardake.
Kad dođoše vrhu na čardake,
kudgođ Marko zemlju prohodio,
ničemu se nije začudio,
ni se Marko od šta zastidio,
tu s’ začudi Marko i zastiđe,                    240
kad u Leke sagleda čardake
i Lekinu viđe gospoštinu.
Od šta bješe na čardak’ prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
a po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci!
Kaki li su pod glavu jastuci!
Sve od suha zlata ispleteni.
Po čardaku mlogi čiviluci,
đe se vješa gospodsko oružje,                  250
čiviluci od bijela srebra.
Što bijahu na čardak’ stolovi,
stolovi su od bijela srebra,
a jabuke od suhoga zlata.
Na čardaku na lijevu stranu,
tu bijaše sovra postavljena,
niza sovru vino natočeno,

u zlaćane kupe napunjeno,
uvrh sovre jedna kupa sjedi,
kupa bere devet litar’ vina,                        260
al’ je kupa od suhoga zlata,
to je kupa Leke kapetana.
Tome se je Marko začudio.
Pozivlje ih Leka kapetane,
uvrh sovre mjesto načinio,
vojvode je jedva dočekao.
Onda hitre dopadoše sluge,
te sa sovre kupe podigoše,

u ruke ih daše vojvodama,
a najprvom gospodaru svome,                  270
gospodaru Leki kapetanu.
Dosta bješe vina izdobila
i u sovru svake gospoštine
i od mlogo ruku đakonije.
Piše vino pa i začamaše
od neđelje opet do neđelje.
Marko često okom pogleduje,
pogleduje oba pobratima,
a koji će Leki pomenuti,
progovorit riječ za đevojku.                    280
Kako Marko u njih pogleduje,
on’ preda se u zemljicu crnu:
nije lasno Leki pomenuti,
onakome glavnome junaku!
Kad se Marko viđe na nevolji,
za nevolju riječ progovori:
”Poglavice, Leko kapetane,
mi siđesmo i mi pismo vino,
o svačemu, Leko, besjedismo,
sve te gledam, sve te osluškujem,           290
a kad ćeš me Leko, priupitat’
što smo daljnu zemlju pohodili
i mi naše konje umorili?
A ti, Leko, ne šće da upitaš.”
Udari se junak na junaka,
udari se pamet na pamecu,
te mu Leka čudno odgovara:
”O vojvodo, Kraljeviću Marko,
kako bih te, brate, upitao,
kad si, Marko, davno ištetio,                   300
što počešće k meni ne idete,
da s’ za lako zdravlje upitamo
i mi rujna vina napojimo,
i vidimo, jel’ nam zemlja mirna?
Vi ste k mene, ja ću sjutra k vama.”
S riječima dočekao Marka,
za dugo mu Marko ne mučao,
no mu drugu Marko progovara:
”Sve je tako, Leko kapetane!
Al’ ti drugu hoću besjediti,                      310
besjediti, a dosta je stidno:
nama teški glasi dosadiše
a u tebe čudo kazujući,
čudno čudo, ponositu Rosu,
što je zemlje na četiri strane,
butun Bosne i Urumenlije,
što je Šama i što je Misira,
Aćolije i Anadolije,
i vlaškijeh sedam kraljevina,
da joj druge u svu zemlju nije;                320
a nju fale, a i nas ne kude.
Mi smo došli, Leko kapetane,
da u tebe prosimo đevojku.
Sva trojica jesmo pobratimi,
sva trojica jutros neženjeni;
podaj sestru za koga ti drago,
biraj zeta koga tebe drago:
jedan da je hitar đuveglija,
a dvojica da su dva đevera,
s tobom da smo glavni prijatelji.”            330
Planu Leka, pa se namrdio:
”Prođi me se, vojevoda Marko!
Nemoj prsten vadit’ na đevojku,
ni vaditi prosačku bukliju:
što sam junak u Boga želio,
to sam danas jedva dočekao,
da ja stečem take prijatelje.
Al’ da tebe jednu muku kažem:
što si čuo, ti vojvoda Marko,
da ljepote ne ima đevojci,                         340
istina je baš što ljudi kažu;
al’ je sestra moja samovoljna,
ne boji se ni koga do Boga,
a za brata ni habera nema:
sedamdeset i četiri prosca
što su sestri doslen dohodila,
svakom sestra nahodi mahanu,
kod prosaca brata zastidila.
Ne smijem ti prsten privatiti
ni popiti prosačku bukliju,                        350
ako sestra sjutra ne šće poći,
kako ću ti onda odgovorit’?“
Grohotom se Marko nasmijao,
pa ti Leki riječ progovara:
”Avaj Leka, vesela ti majka!
A kakav bi bio starješina
te suditi jednom zemljom ravnom,
pa se tebe sestra ne bojati!
Kunem ti se i bogom i vjerom,
da je moja u Prilipu mome,                     360
pa kad ona ne bi poslušala,
ja bih njene ruke osjekao,
il’ njezine oči izvadio.
A čuješ li, Leko kapetane,
ako s’ bojiš mile seke tvoje,
molim ti se, kao starijemu,
nu otidi na bijelu kulu,
idi, Leka, đe ti sjedi seka,
te se moli, dovedi je amo,
neka ona sagleda vojvode,                      370
belći dosle nije ni viđela.
Tvoju sestru, Leka, oslobodi,
neka pođe, za koga joj drago,
a mi braća kavge ne imamo:
jedan da je đuveglija njezin,
a dvojica da su dva đevera,
s tobom da smo krasni prijatelji.”
Skoči Leka, riječ ne poreče,
ode Leka na visoku kulu,
te Rosandi sestri kazivaše:                       380
”Hajde, sele, ponosita Roso,
hajde, sele, na tanke čardake,
zapalo ti u vijeku tvome,
da obiraš tri srpske vojvode,
što ih danas u svijetu nema,
da ti bratac steče prijatelje,
a ti, sele, da s’ udomiš divno.”
Sestra bratu riječ progovara:
”Hajde, brale, na tanke čardake,
te pij š njima vino i nazdravljaj,                390
eto sestre na tanke čardake.”
Ode Leka odmah k vojvodama,
te sjeđahu braća na čardaku,
stade zveka visoka čardaka,
zazvečaše sitni basamaci,
potkovice sitne na papučam’,
al’ eto ti buljuk đevojaka,

među njima Rosanda đevojka.
A kad Rosa dođe na čardake,
sinu čardak na četiri strane                      400
od njezina divna odijela,
od njezina stasa i obraza.
Poglednuše tri srpske vojvode,
poglednuše, pa se zastidiše,
zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
i viđao vile na planini,
i imao vile posestrime,
ni od šta se nije prepanuo,
ni s’ oda šta Marko zastidio.                    410
Baš se Rosi bješe začudio,
i od Leke s’ malo zastidiše,
poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
gleda sestru, pogleda vojvode,
neće l’ koji junak progovorit’
jali s njime, jal’ s tankom đevojkom.
A kad viđe, đe vojvode muče,
on ti sestru razumljuje svoju:
”Biraj, sele, koga tebe drago                   420
a od ove tri vojvode mlade:
ti ako si, sestro, naumila
uzet’, seko, dobroga junaka,
koji će nam obraz osvjetlati,
osvjetlati na svakom megdanu,
na megdana svakog izlaziti,
uzmi, sele, Kraljevića Marka,
hajde s njime u Prilipa grada,
tamo tebe loše biti neće.
Ako li si, sele, naumila                            430
uzet’, sele, dilbera junaka,
kome snage i ljepote nema,
niti ima stasa i obraza
u svoj zemlji na četiri strane,
uzmi, sele, vojvodu Miloša,
hajde s njime ka polju Kosovu,
ni tamo ti loše biti neće.
Ako li si, sestro, naumila
da ti uzmeš krilata junaka,
da ga grliš, a da se ponosiš,                      440
uzmi, sele, Relju Krilatoga,
hajde s njime ka Jenji Pazaru,
ni tamo ti loše biti neće.”
Ja kad začu Rosanda đevojka,
po dlanu se dlanom ošinula,
zveknu čardak na četiri strane,
grdnu Rosa riječ započela:
”Fala bogu, fala istinome!
Svakome se mogu dočuditi
i svakome jadu dosjetiti,                          450
a ne mogu svoj prizrenskoj zemlji,
ja na kome drži kapetanstvo,
na manitom Leki kapetanu!
Kamo pamet? Ti je ne imao!
A u što si, brate, preumio?
Na što si se danas prevario?
Voljela bih s’jedu kosu plesti
u Prizrenu, našoj carevini,
no ja poći u Prilipa grada,
Markova se nazivati ljuba;                       460
jel je Marko turska pridvorica,
sa Turcima bije i siječe,
ni će imat’ groba ni ukopa,
ni će s’ Marku groba opojati.
Što će mene kod ljepote moje,
bidem ljuba turske pridvorice?
Ni tu ti se ne bih ražljutila,
đe se varaš Marku rad’ junaštva,
no se na te jesam ražljutila,
šta s’ vidio, šta si smilovao                       470
a na tome vojvodi Milošu,
đe je viđen, đe je snažan junak.
Jesi l’ čuo đe pričaju ljudi,
đe j’ Miloša kobila rodila,
a nekaka sura bedevija,
bedevija, što ždrijebi ždrale,
našli su ga jutru u erđeli,
kobila ga sisom odojila,
stoga snažan, s toga visok jeste?
Ni tu ti se ne bih ražljutila,                       480
no se jesam, brate, ražljutila,
što mi kažeš Relju Krilatoga.
Kamo pamet?  Ti je izgubio!

Kamo jezik?  Njim ne govorio!
Što ti, brate, Relju ne upita,
od koga je đela i koljena,
ko li otac, ko l’ njegova majka?
Ja sam čula đe pričaju ljudi,
da je Relja pazarsko kopile,
našli su ga jutru na sokaku,                      490
Jeđupkinja njega odojila,
stoga ima krila i okrilje.
Neću tome poći ni jednome!”
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
a zastide junak od junaka.
Planu Marko kao oganj živi,
pa poskoči na lagane noge,
fati britku sablju s čiviluka,
šćaše Leki glavu da ukine.                        500
Miloš skoči, te ufati Marka,
u ruke mu sablju ufatio:
”K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
Ostav’ sablju, da je bog ubije!
Bi l’ ovakog brata ištetio,
koji nas je krasno dočekao,
a sa jedne grdne kopilice,
i svu Leki zemlju rasplakao?”
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,                      510
ne šće njemu sablju otimati,
no poglednu pinjal za pojasom,
pa potrča niz tanke čardake.
Kad se Marko zemlje dovatio
i na zemlji kamene kaldrme,
ali Rosa blizu kule bila,
opkolile Rosandu đevojke,
drže skute i drže rukave,
viđe Marko, pa iz grla viknu:
”O đevojko, ponosita Roso,                      520
a tako ti te mladosti tvoje,
nu odbaci od sebe đevojke,
a obrni k mene tvoje lice,
e se, Roso, jesam zastidio
na čardaku od brata tvojega,
te te, Roso, dobro ne sagledah;
a kad dođem u Prilipa grada,
hoće mene sestra dosaditi
pitajući: „Kakva bješe Rosa?”
Obrni se, da ti viđu lice.”                          530
A đevojka odćušnu đevojke,
povrati se i obrnu lice:
”Viđi, Marko, i sagledaj Rosu!”
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
jednom kroči i daleko skoči,
i za ruku dofati đevojku,
ostar pinjal vadi od pojasa,
te joj desnu osiječe ruku,
os’ječe joj ruku do ramena,
desnu ruku dade u lijevu,                          540
a pinjalom oči izvadio,
pa ih zavi u svileni jagluk,
pa joj turi u desno njedarce,
pa joj Marko riječ progovara:
”Biraj sade, Rosanda đevojko,
biraj sade koga tebe drago:
ja ti drago tursku pridvoricu,
ja ti drago Kobilić-Miloša,
ja ti drago Relju kopilana.”
Pišti Rosa, daleko se čuje,                        550
svoga brata Leku pominjaše:
”A moj brate, Leka kapetane,
ta l’ ne vidiš đe pogiboh ludo
od silnoga Kraljevića Marka?”
Čuje Leka na tanke čardake,
muči Leka kako kamen studen,
ne smijaše ništa progovorit’,
jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, ne šće na čardake,
viknu Marko oba pobratima:                   560
”Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
pones’te mi sablju u rukama,
zeman dođe da mi putujemo.”
Pobratimi Marka poslušaše,
dopadoše k zemlji i kaldrmi,
pod čardakom Marko sablju paše,
na dobre se konje dovatiše,
otidoše poljem širokijem.
Osta Leka, kao kamen studen,
osta Rosa grdna kukajući.                        570

              Starac Milija

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

        Usamljena

Naslanja se smilje na bosilje,

Svaka sestra na svojega brata,

Svaka draga na svojega vojna,

A u mene nije ni jednoga.

Imala sam i brata i draga,

Ne znam jadna hoće li mi doći

Za brata bih crne oči dala,

A za vojna sve što bih imala.

                         

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                             Sestre bez brata

Dvije seje brata ne imale

Pa ga viju od bijele svile,

Od bijele i još od crvene.

Struk mu meću drvo šimširovo,

Crne oči dva draga kamena,

Obrvice morske pijavice,

Sitne zube dva niza bisera.

Zalažu ga medom i šećerom:

„To nam jedi pa nam probesjedi!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Nina, nina

Nina, nina malog Milutina,

Milutina, Dragutina,

Da mi ide u planinu,

Da mi čuva bjele ovce,

Pastiri se okupiti,

Igre će se zaturiti,

Kola će se započeti,

Đevojke će zapjevati,

A momci će poigrati,

Sokolovi polećeti,

Gora će se nasmijati,

Majka će se veseliti,

Svoju đecu okupljati.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Vila gradi grad

Grad gradila bijela vila

Ni na nebu ni na zemlji,

Neg’ na grani od oblaka;

Na gradu je troje vrata,

Jedna vrata od skerleta,

Druga vrata od bisera,

Treća vrata suhog zlata.

Što su vrata od skerleta,

Na ta vila šćer udava:

Što l’ su vrata od bisera,

Na ta vila ženi sina;

Što li vrata suhog zlata,

Na ta vila sedi sama.

Đe se munja s gromom igra,

Mila sestra su dva brata,

A nevjesta s dva đevera:

Munja groma nadigrala,

Mila sestra oba brata,

I nevjesta dva đevera,

A to milo vili bilo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Oklad vile i đevojke

Kladila se vila i đevojka:

Vila dava silnovito blago,

A đevojka sa ramena glave,

Koja ć’ prije uranit’ na vodu

I donijet’ vode iza gore,

I pomesti dvora bijeloga,

I oplesti duge pletenice

Ima vila sivoga sokola,

A đevojka ticu lastavicu.

Lastavica svu noć prepjevala,

Ona budi sirotu đevojku:

„Ustaj gore, lijepa đevojko!

Da te ne bi vila prevarila.“

Ustade se lijepa đevojka,

Pa donese vode iza gore,

Umila se i pomela dvore;

I oplela duge peletenice.

U to doba prebijela vila

I đevjci dobro jutro viče:

„Daj, đevojko, ruse glave tvoje!“

A đevojka vili progovara:

„Davaj, vilo, silnovito blago,

Ja sam prije vode donijela,

Dvor pomela, kose očešljala.“

Kad je vila čula i viđela,

Ne dade joj silnovito blago,

No joj dade trave od pomame,

Kojom mami momke neženjene.

Sve đevojka momke pomamila,

„Ovog hoću, ovog neću“ – bira.

Izabrala koga je ljubila.

 

 

 

 

                 Rišnjanin hadžija i Limun trgovac

Kad se ženi Rišnjanih hadžija,

na daleko zaprosi đevojku,

preko Save preko vode ladne

u lijepu šeru Mitrovici,

u nekakva mitrovskog dizdara.

Prsten stavlja, svadbu ugovara

tri mjeseca bijelijeh dana:

„Dok otidem Risnu na krajinu,

i pokupim kićene svatove,

i dok dođem šeru Mitrovici.“                    10

Stroši hadžo hiljadu dukata,

pa odatle opremi dorata,

ode pravo Risnu bijelome.

Kad iziđe na Glasinac ravni,

tu sustiže Limuna trgovca,

goni Limun hiljadu volova.

Na Limunu svijetlo oružje:

za pojasom dvije puške male,

sve u čisto zaljevene zlato;

o bedrici mača zelenoga;                          20

o ramenu duga prekomorka,

a na njoj je trideset pavata,

svaka pavta od deset dukata,

kod nišana trideset dukata.

Besjedi mu Rišnjanin hadžija:

„Ja, Limune, od mora trgovče,

dobro t’ imaš svijetlo oružje!

Da mi hoćeš tako načiniti,

dao bih ti hiljadu dukata.“

Veli njemu Limune trgovče:                     30

„Oj boga mi, Rišnjanin hadžija,

ja oćerah na Mletke volove;

dok ja prodam hiljadu volova,

kupiću ti svijetlo oružje,

a u našem Zadru opraviti,

poslaću ti Risnu na krajinu.“

Al’ govori Rišnjanin hadžija:

„Daj, Limune, dvije puške male

da ja vidim bi l’ mi uisale.“

Dade Limun dvije puške male.                 40

„Daj, Limune, mača zelenoga

da ja vidim, bi l’ mi uisao.“

Dade Limun mača zelenoga.

„Daj, Limune, dugu prekomorku

da ja vidim bi l’ mi uisala.“

Dade Limun dugu prekomorku.

A kad hadžo sve uze oružje,

te pripasa sebe oko pasa,

on okrenu ata doratasta,

pa on prođe ravnijem Glasincem.            50

Za njim Limun jadan pristajaše:

„Bogom brate, Rišnjanin-hadžija,

ne nosi mi svijetlo oružje;

tvrdu tebe moju vjeru dajem,

dok ja prodam hiljadu volova,

hoću tebe bolje načiniti,

načiniti, pa ga pokloniti.“

Obzire se Rišnjanih hadžija,

pa poteže dugu prekomorku,

a govori Limunu trgovcu:                         60

„Vrat’ se, kurvo, Limune trgovče,

tvojom ću te puškom sagubiti.“

Kad to viđe Limune trgovče,

on se jadan k volovima vrati,

pa govori Rišnjanin-hadžiji:

„Nos’ oružje, Rišnjanin-hadžija,

dobro znadem, kud si prolazio:

na Savi si curu isprosio,

al’ tako mi moje vjere tvrde

u Risnu je zagrliti nećeš                            70

za života i za zdravlja moga;

daleko je od mora do Save,

da ako se đegođ udesimo.

Ja oćerah na more volove;

dok ja prodam hiljadu volova,

pobolje ću načinit’ oružje,

al’ ti više trgovati neću.

Ja imadem Bogom pobratima,

u Perastu Pivljanina Baja,

i u njega sto dvadeset druga;                   80

odvrć’ ću se k njemu u hajduke;

toliko ću druga nakupiti,

čekaću te u Koritim’ ravnim,

kad, hadžija, pođeš po đevojku,

pa što kome Bog i sreća dade:

ja povratit šalu za sramotu,

jali svoju izgubiti glavu.“

Ode hadžo Risnu na krajinu,

Limun ode moru debelome

i oćera hiljadu volova;                               90

on prodade na moru volove,

pa u Mletku načini oružje,

pa on ode bijelu Perastu;

odvrže se Baju u hajduke,

skupi sebe sto dvadeset druga.

Ode haber Rišnjanin-hadžiji,

on ne smije kupiti svatova.

Tako stade godine četiri.

A kad peta nastade godina,

knjigu piše mitrovski dizdaru,                 100

te je šalje Rišnjanin-hadžiji:

„O moj zete, Rišnjanin-hadžija,

ti u mene isprosi đevojku,

nit je vodiš, ni odgovor daješ

evo ima četiri godine;

da je bila od sedam godina,

sad bi veće bila na udadbu.“

Dođe knjiga Risnu na krajinu;

kad je viđe Rišnjanin-hadžija,

nuto njemu muke i nevolje!                    110

Drugu hadžo knjigu načinio,

opravi je mitrovskom dizdaru:

„O moj taste, mitrovski dizdaru,

kad sam išo od tvojega dvora,

s ljutom sam se gujom zavadio,

sa Limunom na ravnu Glasincu -

oteo mu svijtelo oružje;

sad s’ odvrgô Limun u hajduke,

jednako me čeka u planini

sa njegovih sto dvadeset druga                120

i s toliko jošte Bajovijeh.“

Pa on stade kupiti svatove.

Skupi hadžo hiljadu svatova,

pa on sprema brata Durmiš-bega

da mu bude đever uz đevojku.

Durmiš-bega brata sjetovaše:

„Čuješ mene, brate Durmiš-beže,

tajom mene kroz Korita prođi,

prođi, brate, otud i odovud:

znaš koja je u Koritim’ guja,                   130

ljuta guja Limun harambaša.“

Odatle se svati podigoše;

kad su bili kroz Korita ravna,

tuda oni mirno projezdiše,

jera Limun ne šće udariti;

nema hadža, a nema đevojke.

Otidoše šeru Mitrovici.

Lijepo ih dizdar dočekao;

pridrža ih nekoliko dana,

pa dariva kićene svatove                          140

kog jaglukom, koga baščalukom;

Durmiš-begu konja i đevojku:

„Eto, bego, konja i đevojke;

dok ti dođeš Risnu na krajinu,

tebi konjic, hadžiji đevojka.“

Za đevojkom mati pristajaše,

pa đevojci tiho besjeđaše:

„Đegođ, šćeri, na konaku budeš,

odsvakle mi sitnu knjigu vrati

da ja znadem đe ste zdravo bili.“             150

Odatle se svati podigoše

i odoše bijelu Zvorniku;

tu su prvi konak učinili.

Rano rani lijepa đevojka,

gradi knjigu, te materi šalje:

„Zdravo smo ti, majko, u Zvorniku.“

Odatle se svati podigoše,

izađoše na Glasinac ravni

kod odžaka u Šainpašića;

tu su drugi konak učinili.                         160

Kad ujutru osvanulo jutro,

a đevojka sitnu knjigu gradi,

te je šalje svojoj staroj majci:

„Zdravo smo ti, majko, na Glasincu.“

Odatle se svati podigoše

do u Praču, u kasabu malu;

i tu treći konak učiniše.

Ran’ ujutru urani đevojka,

ona gradi knjigu na koljenu,

te je vrati svojoj staroj majci:                   170

„Zdravo smo ti do Prače kasabe.“

Odatle se svati podigoše;

u Jabuci konak učiniše

kod odžaka bega Povlačića.

I odatle cura knjigu vrati:

„Zdravo smo ti u Jabuci, majko.“

Pa s’ odatle svati podigoše;

na Zagorju konak učiniše

kod Čengića dvora bijeloga.

I odatle cura knjigu vrati:                         180

„Zdravo smo ti na Zagorju, majko.“

Odatle se svati podigoše

i dođoše na ravno Čemerno.

I odatle cura knjigu vrati:

„Zdravo smo ti, majko, na Čemernu.“

Pa s’ odatle svati podigoše

i dođoše u Vrbicu malu.

I odatle cura knjigu vrati:

„Zdravo smo ti u Vrbici, majko.“

Odatle se svati podigoše;                         190

u Crnici konak učiniše.

Kad ujutru jutro osvanulo,

uranila lijepa đevojka,

roni suze niz bijelo lice.

Govori joj đever Durmiš-beže:

„Snaho moja, života ti tvoga,

što proljevaš suze od očiju

te ne gradiš knjigu na koljenu,

te ne šalješ svojoj staroj majci?“

Govorila lijepa đevojka:                          200

„Oj Boga mi, moj mili đevere,

ja sam noćas čudan san usnila:

udarismo kroz Korita ravna,

sva Korita pritisnula tama,

a iz tame ispadoše vuci,

sve svatove naše rašćeraše,

tebe obje odgrizoše ruke,

mene živoj srce iščupaše.“

Govori joj beže Durmiš-beže:

„Bre ne luduj, moja snaho draga,            210

san je laža, a bog je istina;

već ti majci sitnu knjigu piši.“

Tad đevojka knjigu napisala:

„Eto, mati, knjige najpotonje.“

Otale se digoše svatovi.

Durmiš-beže svate sjetovaše:

„Ne pjevajte, ni puške bacajte,

ustavite zile i borije,

a savijte svilene barjake

dok prođemo kroz Korita ravna.“           220

To su bega svati poslušali:

kad su bili u Korita ravna,

ustaviše zile i borije,

a saviše svilene barjake;

ni ko pjeva, ni ko puške baca,

tajom idu kroz Korita ravna.

Mlidijahu, niko ne viđaše,

al’ to gleda Bajo i Limune

sa stijene iz Kobilje Glave;

pa Limunu Bajo govoraše:                      230

„Oj Limune, dragi pobratime,

ja sam čuo đe govore ljudi:

,Otkako je gavran pocrnjeo,

nije hajduk razbio svatova.’

Grijota je udrit na svatove

i đevojci sreću ukinuti;

da svatove danas propustimo,

čekaćemo Rišnjanin-hadžiju

kad hadžija u punice pođe.“

Limun svoga poslušao pobra,                  240

propustiše kićene svatove.

Kad su bili na izmak Korita,

bog ubio crna Ciganina

koj’ zavika iz grla bijela:

„Čala sada, naše mektebaše,

na sramotu Baju i Limunu,

kad prođosmo kroz Korita ravna,

a ne smješe udrit na svatove.“

Udariše zile i borije,

Stade jeka bubnja i svirala,                     250

stade prasak malijeh pušaka,

stade vika dobrijeh junaka.

Kad to začu Bajo i Limune,

obojica na noge skočiše,

a za njima do dvije stotine,

pobratime, i četeres druga;

pa stadoše u bogaze tvrde,

zasjedoše u bogazim’ Turke,

među use upušćaše Turke,

na njih živu vatru oboriše:                       260

pa jednoga boga pomenuše

a mačeve oštre povadiše,

među Turke juriš učiniše,

rastisnuše na četiri strane,

kao vuci bijele jaganjce;

što propušća Pivljanine Bajo,

dočekuje Limun harambaša -

dosta ljutih počiniše jada!

Od svatova niko ne uteče;

osta jadna na drumu đevojka,                  270

i kod nje je đever Durmiš-beže,

oko nje je saklopio ruke.

Al’ doleće Limun harambaša,

pa govori mladu Durmiš-begu:

„Pusti ruke od moje đevojke.“

Veli njemu đever Durmiš-beže:

„Neću bogme, Limun-harambaša,

da b’ otpale obje do ramena.“

Manu mačem Limun harambaša,

ods’ječe mu ruke do ramena,                  280

pade beže u zelenu travu,

Limun uze za ruku đevojku.

Velik oni šićar pokupiše,

pa odoše iz Kobilju Glavu,

pa sjedoše piti rujno vino;

služi vino Turkinja đevojka

zlatnom čašom i bijelom rukom.

Pošao je Rišnjanin hadžija

da on srete kićene svatove

s njegovijeh stotinu Rišnjana;                 290

kad se primi uz Rudine ravne,

ču hadžija puške u Koritam’,

svome se je jadu dosjetio.

Brže ide u Korita ravna,

kada dođe u Korita ravna,

po bogazu krvca ogreznula;

nađe brata svoga Durmiš-bega

osječenih ruku do ramena;

sve mu beže pravo kazivaše.

Veli njemu Rišnjanin hadžija:                 300

„Durmiš-beže, ako boga znadeš,

kud li ode Bajo sa Limunom?“

Dirmiš-beg mu pravo kazivaše:

„Otidoše uz Kobilju Glavu.“

Odatle se naturi hadžija,

on se vuče od jele do jele

dok iziđe na Kobilju Glavu;

ali sjedi Bajo i Limune,

oni piju vino i rakiju,

služi njima Turkinja đevojka                  310

zlatnom čašom i bijelom rukom.

Kad to viđe Rišnjanin hadžija,

on uzima pušku Limunovu,

složi pušku niz lijevu ruku,

a desnom je prinese obrazu;

na Limuna sastavi nišane,

pa joj desnom dade vatru živu.

Puče puška kao i grom sinji,

ne pogodi Limun-harambašu,

već viš’ njega lijepu đevojku,                 320

baš đevojku među obje dojke.

Kad to viđe Bajo i Limune,

poskočiše na noge lagane,

i na vatru juriš učiniše;

rašćeraše stotinu Rišnjana.

Sakri im se Rišnjanin hadžija.

Vratiše se lijepoj đevojci,

uze Limun za ruku đevojku;

veli njemu Turkinja đevojka:

„Prođi me se, Limun-harambaša!           330

Prva me je puška udarila,

u njendrima srce pokvarila.“

To izusti, a dušu ispusti.

Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sunčeva ženidba

Ženilo se gorsko sunce,

Stavlja kuma jasan mjesec,

Dva đevera dva anđela.

Đe i’ nojca ufatila,

Tuj su nojcu prenoćili.

Punu vjetar sa planine,

Diže duvak u nevjeste,

Sinu lice u đevojke.

„Kume sjajni, gorsko sunce,

Da me n’jesi okumio,

Bi te danas izgubio,

Za ljubu je okrenuo;

Pod Bogom je takve nema,

Na sve strane po svijetu,

Nit’ je bilo nit’ će biti.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Đevojka momku

Pod onom gorom zelenom

I pod planinom visokom

Malo se selo viđaše,

U selu kolo igraše,

U kolo Mara vjerena;

Puštila kose niz pleći

I čisti biser niz prsi,

Pala joj svila do zemlje.

Vaso iz grada gledaše,

Pa joj se baca s jabukom,

I tako Mari govori:

„O Mare, dušo medena.

Podigni kose uz pleći

I drobni biser uz prsi

I sjajnu svilu od zemlje!“

A ona njemu govori:

„Mala ti fala, delijo,

Nit’ si mi kosu gojio,

Nit’ si mi biser nizao,

Nit’ si mi svilu krojio,

Majka mi kosu gojila,

Sestre mi biser nizale,

Nemoj se za to brinuti!

Kad budem tebe u dvore,

Kad staneš kosu gojiti,

I čisti biser nizati,

Onda ćeš moći čuvati.“

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Za trpezom uoči svadbe

Sadih jelu na planinu,

Prisadih joj žutu dunju,

Žutu dunju i nerandžu;

Navrnuh joj žubor vodu,

Stavi’ stražu momu mladu.

Pojah konja, pođoh doma;

Ne vratih se za godinu,

Za godinu i za dvije.

Često glasi dolažahu,

Da se jela osušila.

Žuta dunja uvenula,

Žuta dunja i nerandža,

Žubor voda presahnula

Mlada moma preminula!

Pojah konja, pođoh jeli.

Ja ne mogoh jeli prići

Od visine vite jele,

Od mirisa žute dunje,

Žute dunje i nerandže,

Od žubora bistre vode,

Od ljepote mlade mome!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   Na rastanku

 

Vrani se konji igraju,

Mladi se momci spremaju

Po ljepu Anđu đevojku.

Anđa se majci molila:

„Ne daj me, majko, daleko,

Osta mi cveće nejako!“

„Ja ću ga, šćeri, zaliti,

Uveče groznim suzama,

Ujutro rosom s prozora,

U podne vodom s jezera.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

         Ide soko

Ide soko, vodi golubicu;

Blago majci – zlatna su joj krila!

 

 

 

 

 

 

              Marko Kraljević i Musa Kesedžija

Vino pije Musa Arbanasa
u Stambolu u krčmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
onda poče pijan besjediti:
„Evo ima devet godinica
kako dvorim cara u Stambolu,
ni izdvorih konja ni oružja,
ni dolame nove ni polovne;
al’ tako mi moje vjere tvrde,
odvrć’ ću se u ravno primorje,                 10
zatvoriću skele oko mora
i drumove okolo primorja,
načiniću kulu u primorju,
oko kule gvozdene čengele,
vješaću mu hodže i hadžije.“
Što god Ture pjano govorilo,
to trijezno bješe učinilo.
Odvrže se u primorje ravno,
pozatvora skele oko mora,
i drumove okolo primorja                       20
kud prolazi carevina blago,
na godinu po trista tovara;
sve je Musa sebe ustavio,
u primorju kulu načinio,
oko kule gvozdene čengele,
vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
posla na nj’ga Ćuprilić-vezira
i sa njime tri hiljade vojske.
Kad dodoše u ravno primorje,                 30
sve polomi Musa po primorju,
i uvati Ćuprilić-vezira,
saveza mu ruke naopako,
pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit’,
obećava nebrojeno blago,
tko pogubi Musu Kesedžiju.
Kako koji tamo odlazaše,
već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;                        40
al’ mu veli hodža Ćupriliću:
„Gospodine, care od Stambola,
da je sada Kraljeviću Marko,
zgubio bi Musu Kesedžiju.“
Pogleda ga care poprijeko,
pa on proli suze od očiju:
„Prođi me se, hodža Ćupriliću,
jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu istrunule:
ima puno tri godine dana                      50
kako sam ga vrg’o u tavnicu,
nijesam je više otvorio.“
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
„Na milosti, care gospodine,
šta bi dao onome junaku,
koji bi ti živa kaz’o Marka?“
Veli njemu care gospodine:
„Dao bih mu na Bosni vezirstvo,
bez promjene na devet godina
da ne tražim pare ni dinara.“                60
Skoči hodža na noge lagane,
te otvori na tavnici vrata,
i izvede Kraljevića Marka,
izvede ga pred cara čestitog:
kosa mu je do zemljice crne,
polu stere, polom se pokriva;
nokti su mu orati bi mog’o;

ubila ga memla od kamena,
pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:                    70
„Jesi l’ đegod u životu, Marko?“
„Jesam, care, ali u rđavu.“
Sjede care kazivati Marku,
što je njemu Musa počinio,
pa on pita Kraljevića Marka:
„Možeš li se, Marko, pouzdati,
da otideš u primorje ravno,
da pogubiš Musu Kesedžiju?
Daću blaga, koliko ti drago.“
Veli njemu Kraljeviću Marko:                 80
„Aja, Bogme, care gospodine,
ubila me memla od kamena,
ja ne mogu ni očima gledat’,
kamol’ s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me đegod u mehanu,
primakni mi vina i rakije
i debela mesa ovnujskoga
i beškota ljeba bijeloga;

da posjedim nekoliko dana,
kazaću ti kad sam za mejdana.“             90
Car dobavi tri berbera mlada:
jedan mije, drugi Marka brije,
a treći mu nokte sarezuje;

namjesti ga u novu mehanu,
primače mu vina i rakije
i debela mesa ovnujskoga
i beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
dok je život malo povratio.
Pita care Kraljevića Marka:                    100
„Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
sve tužeći na Musu prokletog.“
Veli Marko caru čestitome:
„Donesi mi suve drenovine,
sa tavana od devet godina,
da ogledam može li što biti.“
Doneše mu suvu drenovinu,
steže Marko u desnicu ruku,
pršte drvo na dvoje na troje,                    110
al’ iz njega voda ne udari.
„Bogme, care, jošte nije vreme.“
Tako stade jošte mjesec dana,
dok se Marko malo ponačini.
Kada viđe da je za mejdana,
onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku,
kad je steže u desnicu ruku,
pršte pusta na dvoje, natroje,
i dv’je kaplje vode iskočiše.                     120
Tada Marko caru progovara:
„Prilika je, care, od mejdana.“
Pa on ode Novaku kovaču:
„Kuj mi sablju, Novače kovaču,
kakvu nisi prije sakovao.“
Dade njemu trideset dukata,
pa on ode u novu mehanu,
pije vino tri-četiri dana,
pak pošeta opet do Novaka:
„Jesi l’, Novo, sablju sakovao?“                130
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Je li dobra, Novače kovaču?“
Novak Marku tiho govorio:
„Eto sablje, a eto nakovnja,
ti ogledaj sablju kakva ti je.“
Manu sabljom i desnicom rukom
i udari po nakovnju Marko.
Nakovnja je pola presjekao,
pa on pita Novaka kovača:                      140
„Oj Boga ti, Novače kovaču,
jesi l’ i kad bolju sakovao?“
Veli njemu Novače kovaču:
„Oj Boga mi, Kraljeviću Marko,
jesam jednu bolju sakovao,
bolju sablju, a boljem junaku:
kad s’ odvrže Musa u primorje,
što sam njemu sablju sakovao,
kad udari njome po nakovnju,
ni trupina zdrava ne ostade.“                 150
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
pa govori Novaku kovaču:
„Pruži ruku, Novače kovaču,
pruži ruku, da ti sablju platim.“
Prevari se, ujede ga guja,
prevari se, pruži desnu ruku;
manu sabljom Kraljeviću Marko,
ods’ječe mu ruku do ramena.
„Eto sada, Novače kovaču,
da ne kuješ ni bolje ni gore;                   160
a naj tebe stotinu dukata,
te se rani za života tvoga.“
Dade njemu stotinu dukata,
pak posjede Šarca od mejdana,
ode pravo u primorje ravno;
sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
uz Klisuru tvrda Kačanika,
al’ eto ti Muse Kesedžije,
na vrančiću noge prekrstio,                     170
topuzinu baca u oblake,
dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
reče Marko Musi Kesedžiji:
„Deli Musa, uklon’ mi se s puta,
il’ s’ ukloni, il’ mi se pokloni.“
Al’ govori Musa Arbanasa:
„Prodi, Marko, ne zameći kavge,
il’ odjaši, da pijemo vino,
a ja ti se ukloniti neću,                             180
ako t’ i jest rodila kraljica
na čardaku na meku dušeku,
u čistu te svilu zavijala,
a zlaćenom žicom povijala,
odranila medom i šećerom;
a mene je ljuta Arnautka

kod ovaca na ploči studenoj,
u crnu me struku zavijala,
a kupinom lozom povijala,
odranila skrobom ovsenijem;                   190
i još me je često zaklinjala,
da se nikom ne uklonjam s puta.“
Kad to začu od Prilipa Marko,
on tad’ pušća svoje bojno koplje
svome Šarcu između ušiju,
deli-Musi u prsi junačke.
Na topuz ga Musa dočekao,
preko sebe koplje preturio,
pak poteže svoje bojno koplje
da udari Kraljevića Marka;                       200
na topuz ga Marko dočekao,
prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
jedan drugom juriš učiniše:
manu sabljom Kraljeviću Marko,
deli-Musa buzdovan podbaci,
prebi mu je u tri polovine,
pak poteže svoju sablju naglo
da udari Marka Kraljevića,
al’ podbaci topuzinu Marko                   210
i izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
stadoše se njima udarati;
buzdovan’ma pera oblomiše,
baciše ih u zelenu travu;
od dobrijeh konja odskočiše,
ščepaše se u kosti junačke
i pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
deli-Musa na Kraljević Marka:                220
niti može da obori Marka,
nit’ se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b’jela pjena popadnula,
Kraljevića b’jela i krvava.
Progovara Musa Kesedžija:
„Mani, Marko, jali da omanem!“
Omahuje Kraljeviću Marko,
al’ ne može ništa da učini;

tad’ omanu Musa Kesedžija,                    230
ud’ri Marka u zelenu travu,
pak mu sjeda na prsi junačke.
Al’ procvilje Kraljeviću Marko:
„Ðe si danas, posestrimo vilo,
đe si danas, niđe te ne bilo!
E da si se krivo zaklinjala:
đegod mene do nevolje bude,
da ćeš mene biti u nevolji?“
Javi mu se iz oblaka vila:
„Zašto brate, Kraljeviću Marko!               240
Jesam li ti, bolan, govorila
da ne činiš u neđelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
đe su tebe guje iz potaje?”
Glednu Musa brdu i oblaku,
otkud ono vila progovara;
mače Marko nože iz potaje,
te raspori Musu Kesedžiju,
od učkura do bijela grla.
Mrtav Musa pritisnuo Marka,                   250
i jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
al’ u Musi tri srca junačka,
troja rebra jedna po drugijem;
jedno mu se srce umorilo,
a drugo se jako razigralo,
na trećemu ljuta guja spava.

Kada se je guja probudila,
mrtav Musa po ledini skače.
Još je Marku guja govorila:                      260

„Moli Boga, Kraljeviću Marko,
Ðe se nisam probudila bila
dok je Musa u životu bio,
od tebe bi trista jada bilo.“
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
„Jaoh mene do Boga miloga,
đe pogubih od sebe boljega!“
Pa on Musi odsiječe glavu,
i baci je Šarcu u zobnicu,                              270
odnese je bijelu Stambolu.
Kad je baci pred cara čestitog,
car je od stra’ na noge skočio.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao
kad od mrtve glave poigravaš?“
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
osta Musa uvrh Kačanika.                            280

             Tešan Podrugović

                     Što se sjaše preko Risna grada

Što se sjaše preko Risna grada?

Al’ je sunce, al’ je jasan mjesec?

Al’ je saja među terzijama?

Al’ je zlato među zlatarima?

Al’ je đerđev među veziljama?

Al’ jabuka od suvoga zlata?

Il’ su ono dva kamena draga?

Nit’ je sunce, nit’ je jasan mjesec,

Nit’ je saja među terzijama,

Nit’ je zlato među zlatarima,

Nit’ je đerđev među veziljama

Ni jabuka od suvoga zlata,

Nit’ su ono dva kamena draga,

Neg’ je snaha među đeverima;

Koliko je divna i lijepa,

Čelo joj je visoka planina,

U licu je b’jela i rumena,

Izdaleka dvoru svjetlost dava.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   Nad svekrom

Đe si mi se opremio,

Svekre bane?

Tako divan i oružan

Moj viteže!

Što l’ s’ ođelom naresio,

Divni bore?

Al’ ćeš jutros u gradove,

Grade svekre,

Da s gospodom saborišeš,

Mudra glavo!

Il’ u bracko kmetovanje,

Biran kmete,

Il’ za svata od svatova,

Dični svekre?

Što si oči zatvorio

Zlo mi jutro,

Mudra usta podvezao,

Mudri svekre,

Duge ruke prekrstio,

- Snahi lele! –

Krutu snagu oborio,

Snažni grome?!

Niti karaš, nit’ miluješ,

Zašto svekre?

Kutnju čeljad ne sabiraš,

Kući prazno,

Da im mudre sjete davaš,

Kuku svekre,

Kako znadeš i umiješ,

Uh je meni!

Nesta kući domaćina,

Aoh domu!

Četnicima četovođa,

Moj četniče!

Sve stanove i temelje,

Bez uprava!

I to ti se mnogo čudim,

Čudo i jest,

Što te srce ne zabolje,

Dobri svekre,

Na sinove i na snahe,

Njima prazno,

Na kumove, na drugove,

Družba jadna,

Na birane pobratime,

- Ah do Boga! –

I na vrsne prijatelje,

Jadi njima!

I još ti se mnogo čudim,

Vrsni svekre,

Kako ti se ne ražali,

- Snahi lele! –

Sine, snahe ostaviti,

Stala s jadom!

Divno vidim i poznajem,

- Jad me viđe! –

Da ćeš tamo bolje naći,

- Njima blago! –

Divnu kitu đece tvoje,

- Kuku ljudi!

Oni će te dočekati

To znam, divno,

Za nas amo upitati,

Nama lele!

Dočekaće, puštat’ neće,

Divni svekre.

Jedna Krivošijanka po nagovoru

svoga svekra, koji je zaželio da čuje

kako će ga kad umre otužiti. Pošto

je čuo, zabilježio je Vuk Karadžić,

„počne i on od miline i žalosti

plakati“ i ubrzo zadovoljan umre.

 

 

 

                       Na to polje jadikovo

A kad dođeš, Pajo bolan,

na to Polje jadikovo:

čućeš jeku ranjenika

i uzdahe bolesnika.

Al’ ti, Pajo, njima kaži

da su u nas žešči jadi –

od mladije udovica,

od sestara bezbratnica

i od piske đece tvoje!

 

Plana Gavrilova iz sela Janjića u

Banjanima, nad odrom svoga

daljega rođaka koji je izvršio

samoubistvo. Nije imao braće, iza

njega su ostale tri sestre, mlada

udovica i nedorasla đeca, odlomak.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Tebe tvoja majka žali

 

Da ti kažem: grade Špiro,

gradovi su od kamena.

Da ti kažem: bore Špiro,

borovi su po planina.

Da ti kažem: vilo Špiro,

ma su vile ženske glave.

No ti kažem ono što je:

Ao, Špiro, majčin sine!

Tebe tvoja majka žali

evo punih dvades ljeta,

danas će te prežaliti!

 

Cvijeta Goranović iz Golije na

sahrani maloumnog mladića, tužjela

je zato što je zamoljena da to uradi,

odlomak.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Nadžnjeva se momak i đevojka

Nadžnjeva se momak i đevojka:

momak nažnje dvadeset i tri snopa,

a đevojka dvadeset i četiri.

Kad uveče o večeri bilo,

momak pije dvadeset i četiri.

Kad ujutro bio dan osvanu,

momak leži ni glave ne diže,

a đevojka sitan vezak veze.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Smrt Senjanina Iva

Sanak snila Ivanova majka:
đe je Senje tama popanula,
đe se vedro nebo prolomilo,
sjajan mjesec pao na zemljicu
na Ružicu nasred Senja crkvu;
đe zvijezde kraju pribjegnule,
a Danica krvava ižljegla,
a kuka joj tica kukavica
used Senja na bijeloj crkvi.
Kad se baba iz sna probudila,                   10
uze štaku u desnicu ruku,
ode pravo ka Ružici crkvi,
te kazuje protopop-Neđeljku,
kazuje mu, šta je u snu snila.
A kad stari baku saslušao,
on joj ode sanak tolkovati:
„Čuješ mene, ostarila majko!
Zlo si snila, a gore će biti:
što je Senje tama popanula,
ono će ti pusto ostanuti;                             20
što l’ se vedro nebo prolomilo,
i što mjesec pao na Ružicu,
to će tebe Ivo poginuti;
što su zv’jezde kraju pribjegnule,
to će ostat’ mloge udovice;
što j’ Danica krvava ižljegla,
to ćeš stara ostat’ kukavica;
što l’ ti tica kuka na Ružici,
to će ti je oboriti Turci,
a i mene stara pogubiti.“                             30
Tek što stari u riječi bješe,
al’ eto ti Senjanina Iva,
sav mu vranac i krv ogreznuo,
na Ivanu sedamnaest rana,
nosi desnu u lijevoj ruku.
Dogna vranca pred bijelu crkvu,
pa govori ostariloj majci:
„Skin’ me, majko, sa konja vrančića,
umij mene studenom vodicom,
a pričesti vinom crvenijem.“                      40
Hitro ga je mati poslušala,
skide njega sa konja pomamna,
pa ga umi studenom vodicom
i zali ga vinom crvenijem;
pa ga pita ostarila majka:
„Što bi, sine, u zemlji Taliji?“
Ode Ivo ‘vako govoriti:
„Dobro, mati, u zemlji Taliji:
dosta, majko, roblja narobismo,
a jošt više blaga zadobismo,                    50
pa se zdravo doma povratismo.
No kad bismo na prvom konaku,
tu nas stiže i prva poćera -
crni konji, a crni junaci,
crne nose oko glave čalme;
po jednom se vatrom preturismo:
od njih niko ne ostade, majko,

od nas niko ne pogibe majko.
No kad bismo na drugom konaku,
tu nas stiže i druga poćera –                       60
b’jeli konji, a bješnji junaci,
bijele im oko glave čalme;
po jednom se vatrom preturismo,
od nas niko ne pogibe, majko,
od njih niko ne ostade, majko.
No kad bismo na trećem konaku,
tu nas stiže i treća poćera -
crna struka, a dugačka puška,
pregorele noge do koljena;
po jednom se vatrom preturismo,           70
a po drugi biti započesmo,
od njih, majko, niko ne pogibe,
od nas, majko, niko ne ostade,
do ostade tvoj sine Ivane,
i on ti je rana dopanuo,
evo desne u lijevoj ruke!“
To govori, a s dušom se bori:
to izusti, laku dušu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!
Bog mu dao u raju naselje!                     80
Nama, braćo, zdravlje i veselje!

Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   Pade listak

Pade listak naranče

usred čaše junačke.

Da je znala naranča

da je čaša junačka,

vrhom bi se povila,

te bi čašu popila.

I oko i čelo

sve vam, braćo, veselo!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Biserna brada

Biserna brada,

srebrna čaša;

biser se runi,

u čašu pada.

Svako ga zrno

po dukat valja,

a s’jeda brada

tri bjela grada.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Mladoženji uz čašu

Jelenak mi goru lomi,

Putak da mu je;

Za njim ide košutica,

Tek drug da mu je!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Blagoslov u kletvi

Đevojka se u vodici kuplje,

Privuče se momče Emšerija,

Ukrade joj gaće i košulju.

Za njim jadna gola pristajala:

„Bogom brate, momče Emšerija,

Povrati mi gaće i košulju,

Daj košulju ak’ i nećeš gaća!“

„Bogme ne dam gaće ni košulju.“

Đevojka ga ljuto kunijaše:

„Crn ti obraz ka’ na gori sunce,

Tamnica ti moja njedra bila,

Sindžir alke moje bijele ruke,

A handžari moji sitni zubi,

Moje oči iz neba strijele!

Rodila ti bjelica pšenica

A bijele hiljadile ovce

Sve ti krave polje zaglušile!“

To začula Emšerina majka:

„Ko to kune moga mila sina?

Dogodine moja snaha bila!

A do druge i sina rodila,

A do treće hodžinica bila!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Đevojačka presuda

Prođoh kroz goru – ne znam kroz koju,

Sretoh đevojku – ne znam ni koju,

Stah joj na nogu – ne znam na koju,

Reče đevojka: „Nuto, đidije,

Nuto đidije što ne miruje,

Valja mu dati muke velike,

Muke velike: jagnje pečeno,

Jagnje pečeno, noža ne dati,

Neka đidija zub’ma poteže,

Neka se muči dok ne nauči!

Valja mu dati još više muke,

Još više muke: vina barjelo,

Vina barjelo, čaše ne dati,

neka đidija barjelom pije,

Neka se muči dok ne nauči!

Valja mu dati muke najviše,

Muke najviše mladu đevojku,

Mladu đevojku jorgan ne dati,

Nek je đidija sobom pokriva.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                Marko Kraljević i Ljutica Bogdan

Poranile tri srpske vojvode
od Kosova uz kršno primorje:
jedno bješe od Prilipa Marko,
drugo bješe Relja od Pazara,
treće bješe Miloš od Pocerja.
Udariše pokraj vinograda,
vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
nagoni ga preko vinograda,
pa on lomi grozna vinograda;                    10
veli njemu od Prilipa Marko:
„Prođ’ se, Relja, grozna vinograda!
Da ti znadeš, čij’ su vinogradi,
daleko bi konja obgonio:
vinograd je Ljutice Bogdana!
Ja sam jednom ovuda prošao
i lomio grozna vinograda,
pripazi me Ljutica Bogdane
na kobili tankoj bedeviji;
ja ne smjedoh ščekati Bogdana,                20
već pobjegoh uz kršno primorje.
Poćera me Ljutica Bogdane
na njegovoj tankoj bedeviji.
Da mi ne bi Šarca od mejdana,
doista me uvatiti šćaše;
već mi Šarac stade odmicati,
a kobila poče ostajati.
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
on poteže tešku topuzinu,
pušća za mnom uz kršno primorje,             30
dovati me po svilenu pasu,
pobratime, sapom od topuza,
šćera mene za uši Šarinu,
jedva mu se u sedlo povratih
i utekoh uz kršno primorje.
Ima od tad’ sedam godinica,
već ovuda nijesam prošao.“
Istom oni u besjedi bjehu,
dok se pramen zapođede tame
vinogradu uz ravno primorje.                    40
Pogledaše tri srpske vojvode,
al’ eto ti Ljutice Bogdana
i sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
on besjedi Relji i Milošu:
„Čujete li, do dva pobratima!
Eto nama Ljutice Bogdana,
sva tri ćemo izgubiti glave,
već hodite, da mi pobjegnemo.“
Al’ govori Miloš od Pocerja:                      50
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
danas misle i govore ljudi,
da tri bolja ne ima junaka
od nas ove tri srpske vojvode;
bolje nam je sva tri poginuti,
neg’ sramotno danas pobjegnuti.“
Kad to začu Kraljeviću Marko,
on im onda drugu progovara:
„Čujete li, do dva pobratima!
A vi hod’te, da ih dijelimo:                         60
il’ volite na sama Bogdana,
il’ njegovih dvanaest vojvoda?“
Vele njemu i Miloš i Relja:
„Mi volimo na sama Bogdana.“
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
pak poćera dvanaest vojvoda:
dok s’ okrenu nekolika puta,
svih dvanaest od konja rastavi                   70
i bijele saveza im ruke,
poćera ih oko vinograda.
Al’ eto ti Ljutice Bogdana,
đe on goni Relju i Miloša,
obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
prepade se, kako nikad nije,
pak sta gledat’, kud će pobjegnuti,
ali njemu odmah na um pade,
đe su s’ jedan drugom zavjerili:                 80
đe se jedan u nevolji nađe,
da mu drugi u pomoći bude,
pak poteže dizgene Šarinu,
samur-kalpak na čelo namače,
te sastavi samur i obrve,
a poteže sablju okovanu,
na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda:
kad sagleda crne oči Marku,
i kakav je na očima Marko,                       90
pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića Marka,
a ne smije jedan na drugoga.
Dockan reče Ljutica Bogdane:
„Hodi, Marko, da se pomirimo:
pusti mene dvanaest vojvoda,
da ti pustim Relju i Miloša.“
To je Marko jedva dočekao,
pusti njemu dvanaest vojvoda,                 100
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
pak sjedoše piti rujno vino,
mezete ga groznim vinogradom.
A kada se vina nakitiše,
ustadoše tri vojvode srpske,
dobrijeh se konja dovatiše;
reče Marko Ljutici Bogdanu:
„S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane!
Da s’ u zdravlju opet sastanemo                 120
i crvena vina napijemo!“
Veli njemu Ljutica Bogdane:
„S Bogom poš’o, Kraljeviću Marko!
Već te moje oči ne viđele!
Kako si me danas prepanuo,
nikada te poželjeti neću.“
Ode Marko uz kršno primorje,
osta Bogdan ukraj vinograda.

        Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Smiješno čudo

Viđeh čudo, i nagledah ga se,

Đe iđaše patka potkovana

A bijela guska osedlana,

Još na vuku kapa od samura,

Na međedu zelena dolama,

Na pijevcu kovčali čakšire,

Na lisici lijepa đerdana,

A na zecu svilene dimije.

Ne čudim se patki potkovanoj,

Ni bijeloj guski osedlanoj,

Nit’ vukovoj kapi od samura.

Ni međedu zelenoj dolami,

Ni lisici na njenu đerdanu,

Ni pijevcu kovčali čakširam,

No se čudim zecu s dimijama,

Kud se vere, kako ne izdere?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                        Sejdefu majka buđaše

Sejdefu majka buđaše,

Ustani, kćeri moja, Sejdefo!

“Zar misliš, majko, e ja spim,

Ja ti se mlada s dušom dijelim!

Zovi mi, majko, komšije,

I moje prvo gledanje,

Što smo se, majko, gledali,

U šajku lađu na more,

Mogla bi boljka da mine!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Moćevčiću, mali Carigrade

Moćevčiću, mali Carigrade,

Dok bijaše, dobar li bijaše,

Kroz tebe se proći ne mogaše,

Od ćoškova i od mušebaka,

Od momaka i od đevojka,

Od ljepote Atlagića Zlate,

Što se Zlata s majkom prepiraše:

“Mila majko, umrla ti mlada,

Što me gleda, a ti me ne daješ!

Podaj, majko, otići ću sama,

Ostaviću otvorena vrata,

Od avlije obadva kanata.

Imam brata – zatvoriće vrata,

Imam seju – tješiće te, majko,

Ali mene ovdje biti neće!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Ibar voda nema broda

Ibar voda nema broda

Do sve kamen do kamena,

Po kamenu bosilj raste,

Po bosiljku kolo igra,

Iz kola se magla digla,

U magli se soko vije;

Mamljahu ga mladi momci

Na njihove zlatne nože;

Što ga oni više mame,

To se soko više vije.

Mamljahu ga nevjestice,

Na srmajli jaglučiće;

Što ga one više mame,

To se soko niže spušta

Krilima im hlad činjaše,

Na đevojke ašik bješe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Lele mene, noćni razgovore

Lele mene, noćni razgovore,

S kim ću ti se noću razgovarat’?

- Razgovor ti suze po jastuku,

Razgovor ti kose nemršene,

Razgovor ti oči nemućene,

Razgovor ti njedra netaknuta

Razgovor ti usne neljubljene!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Stari Vujadin

Đevojka je svoje oči klela:
„Čarne oči, da bi ne gledale!
Sve gledaste, danas ne viđeste
đe prođoše Turci Lijevnjani,
provedoše iz gore hajduke:
Vujadina sa obadva sina.
Na njima je čudno odijelo:
na onome starom Vujadinu,
na njem’ binjiš od suvoga zlata,
u čem’ paše na divan izlaze;                     10
na Miliću Vujadinoviću,
još je na njem’ ljepše odijelo;
na Vuliću, bratu Milićevu,
na glavi mu čekrkli-čelenka,
baš čelenka od dvanaest pera,
svako pero od po litru zlata.“
Kad su bili bijelu Lijevnu,
ugledaše prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula.
Tad govori stari Vujadine:                        20
„O sinovi, moji sokolovi!
Vidite li proklijeto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula?
Onđe će nas biti i mučiti:
prebijati i noge i ruke,
i vaditi naše oči čarne.
O sinovi, moji sokolovi!
Ne budite srca udovička,
no budite srca junačkoga,
ne odajte druga ni jednoga,                      30
ne odajte vi jatake naše
kod kojih smo zime zimovali,
zimovali, blago ostavljali;
ne odajte krčmarice mlade,
kod kojih smo rujno vino pili,
rujno vino pili u potaji.“
Kad dođoše u Lijevno ravno,
metnuše ih Turci u tavnicu;

tavnovaše tri bijela dana,
dok su Turci vijeć’ vijećali                       40
kako će ih biti i mučiti.
Kad prođoše tri bijela dana,
izvedoše starog Vujadina,
prebiše mu i noge i ruke;
kad stadoše oči vadit’ čarne,
govore mu Turci Lijevnjani:
„Kazuj, kujo, stari Vujadine,
kazuj, kujo, družinu ostalu,
i jatake kud ste dohodili,
dohodili, zime zimovali,                           50
zimovali, blago ostavljali;
kazuj, kujo, krčmarice mlade
kod kojih ste rujno vino pili,
pili rujno vino u potaji.
Al’ govori stari Vujadine:
„Ne ludujte, Turci Lijevnjani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
kojeno su konjma utjecale,
i ne kazah za junačke ruke,
kojeno su koplja prelamale                      60
i na gole sablje udarale, -
ja ne kazah za lažljive oči,
koje su me na zlo navodile,
gledajući s najviše planine
gledajući dolje na drumove,
kud prolaze Turci i trgovci.“

     Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 Majka sina na sabah budila

Majka sina na sabah budila:

“Ustaj, sine, sabah će ti proći!”

- Nek’ prolazi, klanjati ga neću,

Ljute su me rane osvojile:

Sedam rana od sedam šišana,

Osma rana bistra džeferdara.

Sve bi rane lako prebolio,

Ali što je rana od đevojke,

To ti, majko, preboljet’ ne mogu!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Zumbul cvjeta pa procvjeta

Zumbul cvjeta pa procvjeta

Ja ga ne berem;

Na zumbulu bulbul pjeva,

Ja ga ne čujem.

Kroz bašču mi voda teče,

Ja je ne pijem,

Jer ja svoga dragog nemam,

Da ga milujem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Bulbul mi poje, zora mi rudi

Bulbul mi poje, zora mi rudi,

A moga dragog nema,

Ili mi pije ili boluje?

Niti mi pije niti boluje,

Nit’ drugu dragu miluje,

Eno ga, majko, u đul-bašču,

Pod ružicom mi spije.

Da l’ da ga budim il’ da ga ljubim,

Il’ da mu pjesmu zapojem?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Prođe mi momče kroz selo

Prođe mi momče kroz selo,

Turilo fesić na čelo.

Gleda ga Ajka s pendžera,

Pa majci tiho govori:

“Svrati ga, mati, Boga ti!”

- Prođi se, kćeri, momčeta,

Jer to je momče šeherče:

Momčetu treba rakija

Momčetu treba večera

I meka topla postelja.

“Svrati ga, mati, Boga ti!

Moje mu ruke postelja,

Moje mu oči – rakija,

Moja mu usta večera!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Igra oro

Igra oro pod gorom,

U tom oru đevojka,

Gledao je carev sin

Pa govori materi:

„Čija j’ ono đevojka?“

„Ono j’, sine, sirota!“

Moli boga carev sin

Da postane siroma

Pa da uzme sirotu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Strahinić Ban

Netko bješe Strahiniću Bane,
bješe Bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takvoga ne ima sokola.
Jedno jutro Bane podranio;
zove sluge i k sebe prizivlje:
„Sluge moje, hitro pohitajte,
sedlajte mi od megdana đoga,
okitite što ljepše možete,
opašite što tvrđe možete,                        10
jel ja, đeco, mislim putovati:
hoću Banjsku ostaviti grada,
mislim đoga konja umoriti
i u gosti, đeco, odlaziti
u tazbinu u bila Kruševca,
k milu tast starcu Jug-Bogdanu,
ka šureva devet Jugovića;
tazbina me ta željkuje moja.“
Gospodara sluge poslušaše,
te sokola đoga osedlaše.                          20
Opremi se Strahiniću Bane,
ud’ri na se dibu i kadifu,
ponositu čohu sajaliju,
što od vode čoha crvenija,
a od sunca čoha rumenija;
okiti se jedan srpski soko,
pa posjede đoga od megdana,
omah pođe, u tazbinu dođe,
u tazbinu u bila Kruševca,
đe otskoro carstvo postanulo;                  30
a viđe ga starac Jug Bogdane,
i viđe ga devet milih šura,
sokolova devet Jugovića,
mila zeta jedva dočekaše,
u naruče zeta zagrliše,
vjerne sluge konja prifatiše;
zeta vode na frenđiju kulu,
kod gotove sovre zasjedoše,
te gospodsku riječ besjeđaju;
navališe sluge i sluškinje,                        40
neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
posjedaše, te pijahu vino:
uvrh sovre stari Jug Bogdane,
s desne strane uza ramo svoje
sjede zeta Strahinića Bana,
i tu sjede devet Jugovića,
niza sovru ostala gospoda;
ko l’ je mlađi, dvori gospodare.
No bijaše to devet šurnjaja,                      50
no šurnjaje dvore uporedo,
dvore svekra, silna Jug-Bogdana,
i dvorahu svoje gospodare,
a najviše zeta ponosita;
a sluga im jedna vino služi,
služi vino jednom kupom zlatnom,
zlatna kupa devet bere litar';
ja da vidiš druge đakonije,
đakonije, mloge gospoštine,
kako, brate, đe je carevina!                       60
Pozadugo Bane gostovao,
pozadugo Bane začamao,
ponosi se Bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
dosadiše jutrom i večerom
moleći se silnu Jug-Bogdanu:
„Gospodaru, silan Jug-Bogdane,
ljubimo ti svilenoga skuta
i desnicu tvoju bilu ruku,
nu potrudi čudo i gospodstvo,                   70
i povedi mila zeta tvoga,
nu dovedi Strahinića Bana
u dvorove i u kuće naše,
da mi neku poštu učinimo.“
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
dugo bilo i vrijeme prođe,
i zadugo Bane začamao;
no da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,                    80
mezil stiže i bijela knjiga
baš od Banjske od malena grada,
od njegove ostarjele majke,
Banu knjiga na koljeno pade;
kad razgleda i prouči knjigu,
al’ mu knjiga dosta grdno kaže,
knjiga kaže, đe ga kune majka:
„Ðe si, sine, Strahiniću Bane?
Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
Zlo ti vino, nesretna tazbina!                     90
Viđi knjigu, nečuvenih jada!
Izubaha jedna pade sila,
turski, sine, od Jedrene care,
a car pade u polje Kosovo,
a car pade, dovede vezire,
a vezire, nesretne većile.
Što je zemlje te oblada care,
svu je tursku silu podigao,
u Kosovo polje iskupio,
pritiskao sve polje Kosovo,                      100
uvatio vode obadvije:
pokraj Laba i vode Sitnice
sve Kosovo sila pritisnula.
Kažu, sine, i pričaju ljudi:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, sine, do Sazlije,
do Sazlije na ćemer ćuprije,
od ćuprije, sine, do Zvečana,
od Zvečana kažu do Čečana,
od Čečana vrhu do planine                        110
turska sila pritisla Kosovo.
Pod broj, sine, na teftere kažu
no u cara sto hiljada vojske
nekakvoga careva spahije,
što imaju po zemlji timare;
i što jedu ljeba carevoga
i što jašu konje od megdana,
što ne nose po mlogo oruža,
do po jednu o pojasu sablju;
u Turčina, u turskoga cara,                      120
kažu, sine, drugu vojsku silnu -
ognjevite janjičare Turke,
što Jedrene drže kuću bilu,
janjičara kažu sto hiljada;
kažu, sine, i govore ljudi;
u Turčina treću vojsku silnu -
nekakoga Tuku i Mandžuku,
a što huče, a što grdno tuče.
U Turčina vojske svakojake,
u Turčina jednu kažu silu,                         130
samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
te ne sluša cara čestitoga,
za vezira nikad i ne misli,
za carevu svu ostalu vojsku
a koliko marve po zemljici;
taku silu u Turčina kažu;
on beza zla, sine, proći ne šće,
ne šće s carem, sine, na Kosovo,
okrenuo drumom lijevijem,
te na našu Banjsku udario,                         140
te ti Banjsku, sine, ojadio
i živijem ognjem popalio,
i najdonji kamen rasturio,
staru majku tvoju ojadio,
sa konjem joj kosti izlomio,
vjernu tvoju ljubu zarobio,
odveo je u polje Kosovo,
ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
a ja, sine, kukam na garištu,                       150
a ti vino piješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!“
Ja kad Bane knjigu proučio,
muka mu je i žao je bilo,
u obraz je sjetno neveselo,
mrke brke nisko objesio,
mrki brci pali na ramena,
u obraz se ljuto namrdio,
gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,                     160
viđe zeta jutru na uranku,
planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara:
”O moj zete, Bog mi s tobom bio!
Što si, zete, jutros podranio?
A u obraz sjetno neveselo?
Od šta si se, zete, razdertio?
Na koga si s’, zete, ražljutio?
Al’ se šure tebe nasmijaše,
u jegleni ružno govoriše?                             170
al’ šurnjaje tebe ne dvoriše?
al’ mahanu toj tazbini nađe?
Kaži, zete, šta je i kako je?“
Planu Bane, pa mu progovara:
„Prođ’ se taste, stari Jug-Bogdane!
Ja sam s šuram’ bio u lijepo,
a šurnjaje gospodske gospođe
divno zbore, a divno me dvore,
toj tazbini mojoj mane nema,
no da vidiš, što sam neveseo:                        180
stiže knjiga od malene Banjske,

baš od moje ostarjele majke.“
Kaže jade tastu na uranku,
kako su mu dvori poharani,
kako su mu sluge razagnate,
kako li je majka pregažena,
kako li je ljuba zarobljena:
„No moj taste, stari Jug-Bogdan!
i ako je moja danas ljuba,
ljuba moja, al’ je šćera tvoja:                         190
sramota je i mene i tebe;
no moj taste, starac Jug-Bogdane,
misliš li me mrtva požaliti,
požali me dok sam u životu.
Molim ti se i ljubim ti ruku,
da daš mene đece devetoro,
đecu tvoju, a šureve moje,
da ja, taste, u Kosovo pođem,
da potražim dušmanina moga,
a careva grdna hainina,                             200
koji mi je roblje zarobio;
a nemoj se, taste, prepanuti,
ni za tvoju đecu ubrinuti;
ja ću đeci, mojim šurevima,
hoću njima ruho prom’jeniti,
a u tursko ruho oblačiti:
oko glave bijele kauke,
a na pleći zelene dolame,
a na noge meneviš čakšire,
o pojasu sablje plamenite;                           210
prizvat’ sluge i kazaću junak,
neka sluge konje osedlaju,
osedlaju, tvrdo opasuju,
nek prigrću mrkim međedinam':
učiniću đecu janjičare;;
ja ću đecu šure sjetovati,
kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
a kroz vojsku cara na Kosovu,
pred njima ću biti delibaša,
nek se stide i nek se prepanu,                       220
nek se svoga boje starješine;
kogođ stane u carevoj vojsci,
kogođ stane s nama govoriti,
stane turski, okrene manovski,
ja s Turcima mogu progovorit’,
mogu turski, i mogu manovski,
i arapski jezik razumijem,
i nakrpat sitno arnautski;
provodiću đecu kroz Kosovo,
svu ću vojsku tursku uvoditi,                    230
dok ja nađem dušmanina moga,
a Turčina silna Vlah-Aliju,
koji mi je roblje porobio;
nek šurevi bidu u nevolji,
el sam, taste, mogu poginuti, -
kod šureva neću poginuti.
jali rane lasno dopanuti.“
Kad to začu stari Jug Bogdane,
planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-Banu zetu progovara:                      240
„Strahinj-Bane, ti moj zete mili!
viđeh jutros, da pameti nemaš.
Što mi đece išteš devetoro,
da mi đecu vodiš u Kosovo,
u Kosovo, da ih kolju Turci,
nemoj, zete, više progovarat’,
ne dam đece vodit’ u Kosovo,
makar šćeri nigda ne vidio.
Mio zete, deli Strahinj-Bane!
rašta si se tako razdertio?                            250
Znaš li, zete? ne znali te ljudi!
Al’ ako je jednu noć noćila,
jednu noćcu s njime pod čadorom,
ne može ti više mila biti,
bog j’ ubio, pa je to prokleto,
voli njemu, nego tebe sine;
neka ide, vrag je odnesao!
Boljom ću te oženiti ljubom,
s tobom hoću ladno piti vino,
prijatelji biti do vijeka;                                  260
a ne dam ti đecu u Kosovo.“
Planu Bane, kako oganj živi,
u ijedu i toj muci ljutoj
ne šće viknut’ ni prizvati slugu,
za seiza ni habera nema,
no sam ode k đogu u ahare.
Ja kako ga Bane osedlao,
kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
pred dvore ga vodi u avliju                          270
k binjektašu bijelu kamenu,
pa se đogu fati na ramena;
pogleduje devet svojih šura,
a šurevi u zemljicu crnu.
Ban pogleda pašenoga svoga,
nekakoga mlada Nemanjića,
a Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
svi se fale za dobre junake,
fale s’ zetu i Bogom se kunu:                      280
„Volimo te, Strahiniću Bane,
no svu zemlju našu carevinu!“
Al’ da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
nije lasno u Kosovo poći.
Viđe Bane, đe mu druga nema,
sam otide poljem kruševačkim.
Ja kad bio niz široko polje,
obzire se ka Kruševcu b’jelu,
neće li se šure prisjetiti,                             290
neće li se njima ražaliti;
a kad viđe jutros na nevolji
đe mu nema glavna prijatelja,
pade na um, pa se dosjetio
za njegova hrta Karamana,
koga voli nego dobra đoga,
te priviknu iz bijela grla,
ostalo je hrče u aharu;
začu glasa, hitro potrčalo,
dok u polju pristiže đogina,                        300
pokraj đoga hrče poskakuje,
a zlatan mu litar pozvekuje,
milo bilo, razgovori s’ bane.
Ode Bane na konju đoginu,
te prijeđe polja i planine.
Ja kad dođe u polje Kosovo,
kad sagleda po Kosovu silu,
al’ se Bane malo prepanuo,
pa pomenu Boga istinoga,
u ordiju Tursku ugazio.                              310
Ide Bane po polju Kosovu,
ide Bane na četiri strane,
traži Bane silna Vlah-Aliju,
al’ ne može Bane da ga nađe;
spušta s’  Bane ka vodi Sitnici,
na jedno je čudo nagazio:
na obali do vode Sitnice
jedan zelen tu bijaše čador,
širok čador polje pritisnuo,
na čadoru od zlata jabuka;                        320
ona sija, kako jarko sunce,
pred čadorom pobijeno koplje,
a za koplje vranac konjic svezan;
na glavi mu maha stambolija,
bije nogom desnom i lijevom.
Kad to viđe Strahinjiću Bane,
prohesapi i umom premisli:
baš je čador silna Vlah-Alije! -
te đogina konja prigonjaše.
Koplje junak skide sa ramena,                 330
te čadoru vrata otvorio
a da vidi, ko je pod čadorom;
ne bijaše silan Vlah-Alija,
no bijaše jedan stari derviš:
bijela mu prošla pojas brada;
s njime nema nitko pod čadorom, -
bekrija je taj nesrećan derviš:
pije Turčin vino kondijerom,
no sam lije, no sam čašu pije,
krvav derviš bješe do očiju,                     340
kad ga viđe Strahiniću Bane,
te mu selam turski nazivaše,
pijan derviš okom razgledaše,
pa mu mučnu riječ progovara:
„Da si zdravo, deli Strahin-Bane,
od malene Banjske kraj Kosova!“
Planu bane, prepanu se ljuto,
te dervišu turski odgovara:
„Bre, dervišu, nesretna ti majka!
Rašta piješ, rašta se opijaš,                      350
te u piću grdno progovaraš
i Turčina zoveš kaurinom?
Šta pominješ nekakoga Bana?
Ovo nije Strahiniću Bane,
no ja jesam carevi delija;
jedeci se carski pokidaše,
u ordiju tursku pobjegoše,
sve delije hitro potrčaše,
da jedeke caru pofatamo;
ako kažem caru, ja veziru,                     360
koju si mi riječ besjedio,
hoćeš, stari, jada dopanuti.”
Grohotom se derviš osmjenuo:
„Ti delijo, Strahiniću Bane!
Znaš li, Bane, ne znali te jadi!
Da sam sade na Goleč-planini,
da te vidim u carevoj vojsci,
poznao bih tebe i đogina,
i tvojega hrta Karamana,
koga voliš nego dobra đoga.                  370
Znaš li, Bane, od malene Banjske!
Poznajem ti čelo kako ti je,
i pod čelom oči obadvije,
i poznajem oba mrka brka.
Znaš li, Bane, ne znalo te čudo!
Kad zapadoh ropstva u vijeku,
panduri me tvoji uhitaše
u Suhari, vrhu na planini,
u ruke me tvoje dodadoše,
ti me baci na dno od tamnice,                 380
te robovah i tamnicu trpljeh
i začamah za devet godina,
devet prođe, a stiže deseta,
a tebe se, Bane, ražalilo,
te ti zovnu Rada tamničara,
tvoj tamničar na tamnička vrata,
izvede me k tebe u avliju.
Znaš li, Bane, znaš li Strahiniću,
kad zapita i mene upita:
„Ropče moje, zmijo od Turaka,              390
đe propade u tamnici mojoj!
Mož’ li s’, robe, junak otkupiti?“
Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
„Mogao bih život otkupiti,
tek da mi se dvora dovatiti,
očevine i pak postojbine;
imao sam nešto malo blaga,
mloge lave i mloge timare,
mogao bih otkup sastaviti;
al’ mi, Bane, vjerovti nećeš                     400
da me pustiš dvoru bijelome:
tvrda ću ti jamca ostaviti,
tvrda jamca, Boga istinoga,
drugog jamca božu vjeru tvrdu,
kako ću ti otkup donijeti.“
I ti, Bane, povjerova mene,
i pušti me dvoru bijelome:
očevini i toj postojbini;
a kad dođoh grdnoj postojbini,
tamo su me jadi zabušili:                       410
u dvorove, postojbinu moju,
u dvorove kuga udarila,
pomorila i muško i žensko,
na odžaku niko ne ostao,
no ti moji dvori propanuli,
propanuli, pa su opanuli,
iz duvara zovke proniknule;
što su bili lavi i timari,
pojagmili Turci na miraze;
kad ja viđeh dvore zatvorene:                420
nesta blaga, nesta prijatelja;
nešto mislih, pa na jedno smislih:
mezilskih se ja dofatih konja,
te otidoh gradu Jedrenetu,
odoh k caru i odoh k veziru;
viđe vezir, pa dokaza caru,
ja kakav sam junak za megdana;
ođede me carevi vezire,
ođede me i čador mi dade;
car mi dade od megdana vranca,            430
i dade mi svijetlo oružje;
potpisa me carevi vezire,
da sam vojnik caru dovijeka;
a ti, Bane, danas k mene dođe
da ti uzmeš tvoje dugovanje,
a ja, Bane, ni dinara nemam.
Strahiniću, jada dopanuo!
Ðe ti dođe, da pogineš ludo
u Kosovu u vojsci carevoj?!“
Viđe Bane, poznade derviša,                 440
od đogata konja otsjedaše,
pak zagrli stariša derviša:
„Bogom brate, starišu dervišu,
na poklon ti moje dugovanje!
Ja ne tražim, brate, ni dinara,
ni ja tražim tvoje dugovanje,
no ja tražim silna Vlah-Aliju,
koji mi je dvore rasturio,
koji mi je ljubu zarobio;
kaži mene, starišu dervišu,                   450
kaži mene moga dušmanina!
Bratimim te i jošte jedanput:
nemoj mene vojsci prokazati,
da me vojska turska ne opkoli.“
No se derviš Bogom proklinjaše:
„Ti sokole, Strahiniću Bane,
tvrđa mi je vjera od kamena;
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš pola vojske pogubiti,
nevjere ti učiniti neću,                          460
ni tvojega ljeba pogaziti:
iako sam bio u tamnici,
dosta si me vinom napojio,
bijelijem ljebom naranio,
a često se sunca ogrijao,
puštio si mene veresijom;
ne izdadoh ni dodadoh tebe;
ne svjerovah, ali nemah otkud;
od mene se nemoj pobojati.
A što pitaš i razbiraš Bane,                   470
za Turčina silna Vlah-Aliju,
on je bijel čador razapeo
na Goleču visokoj planini;
tek ti hoću, Bane, progovorit:
jaši đoga, bježi iz Kosova,
el ćeš, Bane, poginuti ludo:
u sebe se pouzdati nemoj,
ni u ruku, ni u britku sablju,
ni u tvoje koplje otrovano,
Turčinu ćeš na planinu doći,                 480
hoćeš doći, al’ ćeš grdno proći:
kod oruža i kod konja tvoga
živa će te u ruke fatiti,
hoće tvoje salomiti ruke,
živu će ti oči izvaditi.“
Nasmija se Strahiniću Bane:
„Bogom brate, starišu dervišu,
ne žali me, brate, od jednoga,
tek me vojsci turskoj ne prokaži.“
A Turčin mu riječ progovara:                490
„Čuješ li me, deli Strahin-Bane,
tvrđa mi je vjera od kamena;

da ćeš sade đoga naljutiti,
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš satrt’ pola caru vojske,
nevjere ti učiniti neću,
ni Turcima prokazati tebe.“
Zbori Bane, pa podrani otlen,
obraća se sa konja đogina:
„O moj brate, starišu dervišu,                 500
pojiš konja jutrom i večerom,
pojiš konja na vodi Sitnici,
nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
đe su brodi na toj vodi ladnoj,
da ja moga konja ne uglibim?“
A derviš mu pravo progovara:
„Strahin-Bane, ti sokole srpski,
tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi.“
Ban udari, vodu prebrodio,                    510
i primi se na konju đoginu,
primi s’ bane uz Goleč planinu,
on je ozdo, a sunašce ozgo,
te ogrija sve polje Kosovo,
i obasja svu carevu vojsku.
Al’ da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu
na planini Turčin pod čadorom;
u Turčina grdan adet bješe:
kail svaki zaspat’ na uranku,                   520
na uranku, kad ogr’jeva sunce;
oči sklopi, te boravi sanak;
koliko je njemu mila bila
ta robinja ljuba Strahinova,
panuo joj glavom na krioce,
ona drži silna Vlah-Aliju,
pa čadoru otvorila vrta,
ona gleda u polje Kosovo,
te ti tursku silu razgleduje,
pregleduje kaki su čadori,                       530
pregleduje konje i junake;
za jad joj se oči otkinuše,
te poglednu niz Goleč planinu,
viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
ošinu ga po desnom obrazu,
ošinu ga, pa mu progovara:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
nu se digni, glavu ne digao!                     540
Nu opasuj mukadem-pojasa,
i pripasuj svijetlo oružje,
eto k nama Strahinića Bana,
sad će tvoju glavu ukinuti,
sad će mene oči izvaditi.“
Planu Turčin kako oganj živi,
planu Turčin i okom poglednu,
pa se Turčin grotom nasmijao:
„Duša moja, Strahinova ljubo,
čudno li te vlašče prepanulo,                     550
od njega si džasa zadobila!
Kad t’ odvedem gradu Jedrenetu,
Ban će ti se i onđe prizirat’!
Ono nije Strahiniću Bane,
već je ono carev delibaša,
k mene ga je care opravio,
jal’ je care, jal’ Memed vezire,
da me care zove na predaju,
da ja vojsku caru ne rasturam:
prepali se carevi veziri                            560
da im počem sablju ne udarim;
no da možeš okom pogledati,
ti se, dušo, nemoj prepanuti,
kad potegnem moju britku sablju,
te ošinem car’va delibašu,
neka drugog već ne šilje k mene!“
Strahinova progovara ljuba:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
ta l’ ne vidiš, ispale ti oči!
Ono nije carevi delija –                          570
moj gospodar Strahiniću Bane:
ja poznajem čelo kako mu je
i pod čelom oči obadvije,
i njegova oba mrka brka,
i pod njime puljata đogata,
i žutoga hrta Karamana;
ne šali se glavom, gospodaru!“
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
kako li se Ture pridrnulo,
te poskoči na lagane noge,                      580
opasuje mukadem-pojasa,
a pinjale ostre za pojasa,
i tu britku sablju pripasuje,
a sve vrana konja pogleduje.
U to doba Bane pristasao,
mudar Bane, pak je ištetio:
na jutru mu ne zva dobro jutro,
niti turski selam nazivaše,
no mu grdnu riječ progovara:
„A ti li si, jedan kopilane,                        590
kopilane, carev hainine!
Čije li si dvore poharao?
Čije li si roblje porobio?
Čiju l’ ljubiš pod čadorom ljubu?
Izlazi mi na megdan junački!“
Skoči Turčin ka’ da se pridrnu,
jednom kroči, do konja dokroči,
drugom kroči, konja pojahao,
pritegnu mu obadva dizđena.
Al’ ne čeka Strahiniću Bane,                   600
no na njega đoga nagonjaše,
pa na njega bojno koplje pušti;
udari se junak na junaka,
pruži ruke silan Vlah-Alija,
u ruku mu koplje ufatio,
pa ti Banu riječ progovara:
„Kopilane, Strahiniću Bane,
a šta li si, vlašče, premislio?
Nijes’ ovo babe šumadijske,
da razgoniš i da nabrekuješ,                    610
no je ovo silan Vlah-Alija,
što s’ ne boji cara ni vezira,
što j’ u cara vojske državine,
čini mi se sva careva vojska,
kao mravi po zelenoj travi;
a ti, more! megdan da dijeliš!“
To mu reče, bojno koplje pušti,
od prve ga obraniti šćaše;
Bog pomože Strahiniću Banu,
ima đoga konja od megdana:                   620
kako koplje na planini zviznu,
soko đogo pade na koljena,
iznad njega koplje preletilo,
udarilo o kamen studeni,
na troje se koplje salomilo:
do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
potegoše perne buzdohane:
kad udara silan Vlah-Alija,
kad udara Strahinića Bana,                       630
iz sedla ga konju izgonjaše,
a na uši đogu nagonjaše,
bog pomaže Strahiniću Banu,
ima đoga konja od megdana,
što ga danas u Srbina nema,
u Srbina, niti u Turčina,
uzmahuje i glavom i snagom,
te u sedlo baca gospodara.
Kad udara Strahiniću Bane,
mučnu alu silna Vlah-Aliju,                    640
iz sedla ga maći ne mogaše,
tonu vrancu konju do koljena
u zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
polomiše, i pera prosuše,
pa su britke sablje povadili,
da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića Bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
kovala su sablju dva kovača,                   650
dva kovača i tri pomagača,
od neđelje opet do neđelje,
od čelika sablju pretopili,
u ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
na sablju mu sablju dočekao,
po pola mu sablju presjekao,
viđe Bane, pa se razradova,
ljuto savi i otud i otud,
eda bi mu glavu osjekao,                          660
jal’ Turčinu ruke obranio;
udari se junak na junaka;
ne da Turčin glavu ukinuti,
ne da svoje ruke ištetiti,
no se brani s onom polovinom;
polovinu na vrat naturaše,
i svojega vrata zaklonjaše,
i Banovu sablju oštrpkuje,
sve otkida po komat i komat.
Obadvije sablje isjekoše,                           670
do balčaka sablje dogoniše,
pobaciše njine odlomčine,
od hitirijeh konja odskočiše,
za bila se grla dovatiše,
te se dvije ale poniješe
na Goleču na ravnoj planini;
nosiše se ljetnji dan do podne,
dok Turčina pjene popanuše,
bijele su kako gorski snijeg,
Strahin-Bana b’jele, pa krvave,               680
iskrvavi niz prsi haljine,
iskrvavi čizme obadvije.
A kad Banu muka dosadila,

tada Bane riječ progovara:
„Ljubo moja, tebe Bog ubio!
Koje jade gledaš na planini?
No ti podbi jedan komat sablje,
udri, ljubo, mene, ja Turčina:
misli, ljubo, koga tebe drago.“
Ali Turčin ljuto progovara:                      690
„Dušo moja, Strahinova ljubo,
nemoj mene, no udri Strahina,
nigda njemu mila biti nećeš,
prijekorna biti dovijeka:
koriće te jutrom i večerom
đe si bila sa mnom pod čadorom;
mene biti mila dovijeka,
odvešću te Jedrenetu gradu,
narediću tridest sluškinjica,
nek ti drže skute i rukave,                        700
raniću te medom i šećerom,
okititi tebe dukatima
savrh glave do zelene trave;
udri sada Strahinića Bana!“
Žensku stranu lasno prevariti:
lako skoči, ka’ da se pomami,
ona nađe jedan komat sablje,
zavi komat u vezeni jagluk,
da joj bilu ruku ne obrani,
pa obleće i otud i otud,                             710
čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
a ošinu gospodara svoga,
gospodara Strahinića bana,
povrh glave po čekrk-čelenci
i po njeg’vu bijelu kauku,
pres’ječe mu zlatali čelenku,
i pres’ječe bijela kauka,
malo rani glavu na junaku,
poli krvca niz junačko lice,
šćaše zalit’ oči obadvije.                          720
Prepade se Strahiniću Bane,
đe pogibe ludo i bezumno,
a nešto se Bane domislio,
viknu Bane iz bijela grla
nekakoga hrta Karamana,;
što je hrče na lov naučio,
viknu Bane i opet priviknu,
skoči hrče i odmah dotrča,
te Banovu ljubu dovatilo;
al’ je ženska strana strašivica,                  730
strašivica svaka od paščadi,
baci komad u zelenu travu,
ljuto vrisnu, daleko se čuje,
žuta hrta za uši podbila,
te se š njime kolje niz planinu,
a Turčinu oči ispadoše,
koliko mu nešto žao bješe,
te on gleda, što se čini s njome;
ali Banu druga snaga dođe,
druga snaga i srce junačko,                      740
te omanu tamo i ovamo,
dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se Bane uostrio,
on ne traži ništa od oruža,
no mu grlom Bane zapinjaše,;
a pod grlo zubom dovatiše,
zakla njega kako vuče jagnje.
Skoči Bane, pa iz grla viknu,
te nabreknu onog hrta žuta,
doke svoju kurtalisa ljubu.                       750
Zape ljuba bježat’ niz planinu,
ona šćaše bježat’ u Turaka,
ne dade joj Strahiniću Bane,
za desnu je ruku uhitio,
privede je k puljatu đogatu,
pa se đogu fati na ramena,
turi ljubu za se na đogina,
pa pobježe Bane uprijeko,
uprijeko, ali poprijeko,
otkloni se od te sile turske,                     760
te dolazi u ravna Kruševca,
u Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
a srete ga devet milih šura,
ruke šire, u lica se ljube,
za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
obranjena zeta i čelenku,
prosu suze niz gospodsko lice:
„Vesela ti naša carevina!                          770
Međer ima u cara Turaka,
međer ima silnijeh junaka,
koji zeta obraniše moga,
koga danas u daleko nema.“
Šurevi se njemu prepadoše.

Progovara Strahiniću bane:
„Nemoj mi se, taste, raskariti,
ni vi, moje šure, prepanuti:
u cara se ne nađe junaka,
da dohaka mene i obrani;                          780
da vi kažem ko me obranio,
od koga sam rane dopanuo:
kad dijelih megdan sa Turčinom,
o moj taste, stari Jug-Bogdane.
onda mene ljuba obranila,
ljuba moja, mila šćera tvoja,
ne šće mene, pomože Turčinu.“
Planu Juže kako oganj živi,
viknu Juže đece devetoro:
„Povadite nože devetore,                           790
na komate kuju iskidajte.“
Silna đeca baba poslušaše,
te na svoju sestru kidisaše,
al’ je ne da Strahiniću Bane,
šurevima riječ govoraše:
„Šure moje, devet Jugovića,
Što se, braćo, danas obrukaste?
Na koga ste nože potrgnuli?
Kad ste, braćo, vi taki junaci,
kamo noži, kamo vaše sablje,                   800
te ne biste sa mnom na Kosovu,
da činite s Turcima junaštvo,
desite se mene u nevolji?
Ne dam vašu sestru poharčiti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al’ ću stopit’ svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio.“
Pomalo je takijeh junaka,
ka’ što bješe Strahiniću Bane.                   810

          Starac Milija

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tri đevojke bostan posijale

Tri đevojke bostan posijale

Dolom dinje, brdom lubenice.

Navadi se jangin momče mlado,

Aj, potaba im zelen’ rukosada.

Naturi se straža đevojačka,

Ufatiše jangir momče mlado,

Vezaše mu ruke naopako:

Pritegoše koncem ibrišimom;

Šibaju ga strukom bosioka,

Sprovode ga sebi u odaje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sjela Hajra kraj bunara

Sjela Hajra kraj bunara,

Šije jorgan od behara;

Jedan šije, drugi para,

Treći s Hajrom razgovara:

“Hajro dušo, Hajro cv’jeće,

Nejma momka što te neće!”

- Moj jorgane, moj behare,

I tebe ću rasparati,

Šimšir-grane polomiti,

Kad ne mogu svog ašika,

Tvojim cv’jećem pripokriti,

Slatki sanak boraviti!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Haj, ja prošetah šefteli sokakom

Haj, ja prošetah šefteli sokakom,

Haj, gdje đevojke beru šeftelije.

Haj, svaka svoga šeftelijom gađa,

Haj, mene moja ni kamenom neće.

Haj, daj mi, draga, jednu šefteliju,

Haj, ja ću tebi burmu i bašliju!”

- Haj, ljepša moja jedna šeftelija,

Haj, nego tvoja burma i bašlija!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                        O jabuko, zeleniko

O jabuko, zeleniko,

Zelen li si rod rodila,

Na tri grane tri jabuke,

Na četvrtu soko sjedi,

Soko sjedi i besjedi:

“Evo noćas osmo veče,

Što moj dragi ne dolazi?”

Pa on gleda ravno polje,

Nasred polja izvor-voda,

Tu košuta vodu pije,

Rogom vodu zamutila

I okom je izbistrila.

Govori joj soko s grane:

“Bjež’, košuta, jadna bila,

Eto lovca Hercegovca,

Živu će te ufatiti,

Car će njemu darovati

Nevesinje i Gusinje,

Orahovo i Grahovo,

I sve ravno Sarajevo!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Akšam mrače, moj pobogu brate

 

Akšam mrače, moj pobogu brate,

A jacijo, moja posestrimo,

Pola noći, pola dobra moga,

Moj mjeseče, obasjaj doveče,

Da mi dragi vidi putovati,

Da ne griješi staze i bogaze,

Da ne kalja mestve i kundure.

Sunce zađe, a mjesec izađe,

Dragi dragoj u hazbašču dođe.

Da zna zora što je milovanje,

Ne b’ svanula za neđelju dana!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                Novak i Radivoje prodaju Grujicu

Vino pije Novak i Radivoj

u zelenoj gori Romaniji,

služi njima dijete Grujica.

A kad su se ponapili vina,

onda reče deli Radivoje:

„Hej, moj brate, Starina Novače!

Ni imamo vina ni duvana,

nit’ imamo pare, ni dinara.“

Al’ govori Starina Novače:
“Ne boj mi se, deli Radivoje!                  10

Ako nema vina ni duvana,

i ako je blaga nestanulo,

mi imamo dijete Grujicu,

kojino je ljepši od đevojke;

obuć’ ćemo ruho trgovačko,

na Grujicu ruho sirotinjsko,

vodićemo dijete Grujicu,

da prodamo u šer-Sarajevu,

pa nek bježi, kuda njemu drago,

samo da mi blaga dobijemo,                     20

pa će biti vina i duvana.“

Tome Rade vrlo kail bio;

pak skočiše na noge lagane,

obukoše ruho trgovačko,

na Grujicu ruho sirotinjsko;

otidoše šeher-Sarajevu,

da prodaju dijete Grujicu.

Kupuje ga Turkinja đevojka,

daje za nj’ga dva tovara blaga;

ona ode, da donese blago,                         30

vrag donese bulu udovicu,

udovicu, Džaferbegovicu,

dade za nj’ga tri tovara blaga,

i tri konja, što će nosit’ blago.

Ljuto kune Turkinja đevojka:

„Vodi roba, Džaferbegovice!

Ne bio ti dugo ni za mlogo,

već, il’ noćcu, ili noći dvije!“

Bula vodi roba dragokupa,

vodi njega dvoru bijelome,                       40

pak donese vode i sapuna,

te okupa dijete Grujicu,

pak udari na nj’ga odijelo,

i donese gospodsku večeru.

Sjede Grujo večer’ večerati,

al’ ne može bula da večera,

već sve gleda dijete Grujicu.

A kada je po večeri bilo,

ona prostre mekanu postelju;

leže Grujo s bulom u dušeke.                   50

Kad u jutru jutro osvanulo,

uranila Džaferbegovica,
te iznosi divno odijelo,
i oblači dijete Grujicu:
na pleći mu udara košulju
do pojasa od čistoga zlata,
od pojasa od bijele svile;
po košulji zelenu dolamu,
na kojoj je trideset putaca:
svako puce od po litru zlata,                     60
pod gr’ocem od tri litre zlata,
i ono se na burmu otvora,
te se nosi za jutra rakija;
po dolami toke i đečerme -
zlatne toke od četiri oke;
a na noge kovče i čakšire.
Žute mu se noge do koljena,
pobratime, kao u sokola.
A na glavu kalpak i čelenke,
jedan kalpak, devet čelenaka,                    70
i deseto krilo okovano,
a iz njega do tri pera zlatna,
što kucaju Gruja po plećima.
Valja krilo hiljadu dukata.
Donese mu svilena pojasa
i za pojas dvije danickinje,
obadvije u čistome zlatu;
a pokraj njih noža plamenita.
Međ’ kamzama alem, dragi kamen;
dade njemu sablju okovanu,                     80
na kojoj su tri balčaka zlatna:
na svakome alem, dragi kamen.
Valja sablja tri careva grada.

Tad’ pošeta dijete Grujica,

on sašeta niz tananu kulu,

pak se šeta po b’jeloj avliji,

podmetnuo ruke pod pazuha.

Gleda njaga Džaferbegovica

kroz pendžere sa bijele kule,

pak dozivlje dijete Grujicu:                      90

„Gospodaru, robe dragokupe!

Što mi šetaš tako neveseo?

Al’ ti žališ golemoga blaga;

što sam za te tri tovara dala?

Ali konje, što su ga odneli?

Ja imadem punu kulu blaga,

i imadem pune are konja:

trideset ata, a trideset paripa;

sve mojega starog Džafer-bega,

a danas je tvoje, dragokupe!“                 100

Tada reče dijete Grujica:

„Oj, gospođo, Džaferbegovice!

Ništa mene toga žao nije,

već ja žalim, Džaferbegovice,

kad sam bio kod dvora mojega,

išao sam u lov u planinu,

a sad ovđe nikog’ ne poznajem.“

Njemu veli Džaferbegovica:

„Ne boj mi se, robe dragokupe!

Ja imadem tridest Sarajlija,                      110

što su išli s begom Džafer-begom;

ja ću reći Ibrahimu slugi,

nek’ otide u b’jelu čaršiju,

neka zovne tridest Sarajlija,

neka pođu s tobom u planinu

lov loviti po gori zelenoj;

tamo ima gora Romanija,

i u njojzi košut’ i jelena.

A reći ću slugi Husejinu,

nek’ opremi dva konja viteza.“                120

Dok Husejin dva konja opremi,

dotle pade tridest Sarajlija.

Bula gleda roba dragokupa,

oprema ga na bijeloj kuli,

pa je njemu bila besjedila:

„Čuješ mene, robe dragokupe!

Ti otidi u riznicu b’jelu,

pa ti uzmi žutijeh dukata,

daji bakšiš mladim Sarajlijam’

kad ti stanu lova donositi.“                       130

Ode Grujo u riznicu b’jelu;

lakom hajduk bješe na dukate:

nakupio žutijeh dukata

u džepove i u čizme žute.

Udovica reče Sarajlijam’:

„Čujete li, tridest Sarajlija!

Pazite mi roba dragokupa

bolje nego Džafer-bega starog.“

Siđe Grujo niz tananu kulu,

dovati se pomamna đogata,                      140

pa išćera njega na čaršiju.

Da je kome pogledati bilo,

kad usjede đavo na đavola:

gorski hajduk na b’jesna đogata!

Ispod nogu kamen izlijeće,

te on tuče hane i dućane.

Govorile mlade Sarajlije:

„Bože mili, čuda velikoga!

Sretna ti je Džaferbegovica!

Đe zadobi boljeg gospodara,                    150

boljeg nego starog Džafer-bega.“

Otidoše gori Romaniji.

Kad su bili blizu Romanije,

riknu jelen, a riknu košuta.

Progovori tridest Sarajlija:

„Gospodaru, robe dragokupe!

Eto riknu jelen i košuta.“

Al’ govori dijete Grujica:

„Ne ludujte, mlade Sarajlije!

Nije ono jelen i košuta,                             160

već je ono Novak i Radivoj,

a ovo je dijete Grujica.“

Pak udari đoga bakračlijom.

skoči đogat preko polja ravna,

ostadoše mlade Sarajlije,

ali ne šće sluga Husjeine,

već povika iz grla bijela:

„Stano kurvo, dijete Grujica!

Nećeš uteć’, ni odvest’ đogata,

ni odnijet’ ruho Džafer-bega.“                  170

I poteže sablju okovanu;

doista ga dostignuti šćaše,

al’ mu Grujo ni bježat’ ne šćede,

več povrati bijesna đogata,

a poteže sablju Džafer-bega,

pak dočeka Husejina slugu.

Udari ga po desnom ramenu,

razdvoji ga na sedlu bojnome,

bojno sedlo na konju doratu,

a dorata na zemljici crnoj,                        180

i još zemlje malo zavatio!

Javnu mu se Starina Novače:

„Be aferim, dijete Grujica!

Dok sam i ja tvoga doba bio,

mogao sam tako uraditi.“

Osta Huso nogom kopajući,

ode Grujo brdom pjevajući,

i on dođe svojemu Novaku;

sa stricem se u obraz poljubi,

a svog oca u bijelu ruku.                          190

Đoga pusti u goru zelenu,

uze pušku u desnicu ruku,

pa otide u goru zelenu.

         Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Razvili se alajli barjaci

Razvili se alajli barjaci,

Udarile sitne ćiftelije,

Složile se zurle i svirale,

Odliježu jasni talambasi;

Stao drhat polja i planine,

Stala jeka gore i visine,

Od svatova i od dobrih konja;

U svatove Plavljani građani,

I sa njima mladi Gusinjani,

Po izboru bolji od boljega,

Sve birani momak i plemenik,

Po onome starom običaju:

Nemoj brata nego uzmi svata,

Kakvog vide, takvoga te pišu.

Poju pjesme po dvoje, po troje,

Pucaju im puške na grozdove,

Na vratu im tanki talagani,

A na pleći mintan i jeleci,

Na glavi im od deve fesovi,

Pod njima im nagrezli perčini,

Uz noge im gajtani čakšire,

Upletene zmije do kukova,

Oko pasa vezena pojasa,

U ruke im džide i šišane,

U silahu po dv’je puške male,

U zube im oštri jatagani,

Oni idu momku za đevojku,

U Rožaje, Ćorović Osmanu,

Za njegovu dilber Umihanu.

 

 

 

 

 

 

                      Pala magla na primorje

Pala magla na primorje,

al’ se vidi krajem mora:

mlado momče jezdi konja,

koje nema ljube doma.

To gledala mlada moma

s b’jela dvora nje prozora,

sama sobom govorila:

„Daleko je dvor od polja

rad prostrana slana mora!

Višnji, višnji, razberi me!

Snim li sanak, ali vidim?

Je li ono mlad na konja,

al’ je ono sivi soko -

ne razbira moje oko.

Ah, satvori ovo more

u zeleno ravno polje!

U košulji bosonoga

preigraću preko polja.

Ako bude sivi soko,

reći ću mu: „Pogled’ s okom

put istoka udno polja,

tu ćeš viđet svakog lova!“

Ako bude mlad na konja,

reći ću mu: „Vod’ me doma!

 

 

 

 

 

 

                      L’jepo li je niz polje gledati

L’jepo li je niz polje gledati

Žutu dunju među listovima

i snašicu među đeverima!

Đever snahi riječ govoraše:

„O snašice, pitoma ružice,

il’ si rasla bora gledajući,

il’ na moga brata čekajući?“

Snaha njemu tiho odgovara:

„N’jesam rasla bora gledajući,

već tvojega brata čekajući!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Đe mu ćemo šator raspet

Ugledali mi su sluge gospodara:

„Đe mu ćemo šator raspet?“

„A tamo mi gorje, na gornje hladjence, brajo,

đeno mi sunce nigda ne zahodi,

a đeno mi sunce nigda ne zahodi,

sinja mi magla nikad ne zapada.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Pade listak rakite

Pade listak rakite

usred čaše mahnite.

Da je znala rakita

da je čaša mahnita,

listom bi se povila

ter bi vince popila.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                   Čovjek-paša i Mihat čobanin

Česti paši muštuluci gredu:

“Evo vode čobana Mihata!”

Kad Mihata paši dovedoše,

sjedne njega paša uz koljeno,

pa čobanu Turčin govorio:

“A zaboga, čobane Mihate,

je l’ istina što mi ljuđi kažu,

e ti imaš u Prizren dvorove,

oko njih je kamena avlija,

u avliju sedam čardakovah,

na svaki je ključanica zlatna;

a još imaš velikoga vranca,                      10

uzda mu je kako zmija ljuta,

griva mu je ka’ jelenu brada?

Je l’ istina, čobane Mihate,

e ti imaš devet paunovah,

a za njima devet paunicah

i pred njima mudra vidra šeta,

a za njima zlatoutva škripa,

među njima okićena kuna.

To je tvoja vjerenica ljuba,

koliko je b’jela i rumena,                          20

kada pije vodu oli vino,

vidi joj se proz grlo bijelo.

Pa ni na nju, momče, gledat’ nećeš,

nego ljubiš prizrenske đevojke,

neku na čast, neku na sramotu?

A imaš li zelenu livadu,

što je kosiš triput na godinu?”

No mu Mihat riječ besjedio:
“Sve j’ istina, dragi gospodare!

Što si čuo, ništa laža nije:                          30

pavuni su braća moja mila,

pavunice – to su mi snašice;

mudra vidra, to je naša majka,

zlatoutva – to je naša seka.”

Paša mu je riječ besjedio:

“A zaboga, čobanin-Mihate,

bud li ima blago bez hesapa,

što odvrže tebe u hajduke?

Što li ljubi Turkinje đevojke?

Rašta pobi moje seratlije?”                        40

Veli Mihat: “Pravo ću ti kazat’.

Što ja ljubih Turkinje đevojke?

Kad udari cvijet u planinu,

kad poraste ruža na božuru,

dizahu se prizrenske đevojke,

berijahu cvijet po planini,

bješahu ga na moje oružje;

i sam bi se, pašo, prevario,

a nekmoli ova ludanija!

Što l’ odvrže mene u hajduke?                50

Ne rodi mi livada sijeno,

ja pojavih u Moravu ovce,

ja hiljadu dadoh za sijeno,

a hiljada po putu ostade,

ostade mi trista jalovijeh,

i ostade stotina ugičah,

baciše mi trista jaganjacah;

ali ide trista seratlijah,

svi minuše, tridest se vrnuše,

uzeše mi tridest jaganjacah.                    60

Kad pripuštih ovce i jaganjce,

stade bleka tridest podojnicah,

svaka bleji, gleda na Mihata -

otkud ću im jagnjad pripuštiti!

Puče, pašo, mene srce živo,

pa povikah deset paunovah,

potrčasno na drum pred Turcima,

posjekosmo tridest seratlijah,

i otesmo trides jaganjacah,

te dadosmo ovcama jaganjce.”                70

Tada paša govori Mihatu:

“O Mihate, turski dušmanine,

đe se muka kod glave nagnala,

pa ta muka glavi ne pomogla,

i tu muku opalila munja!

Đe se glava kod muke nagnala,

a ta glava muci ne pomogla,

i tu glavu posjekli krvnici!”

Darova mu stotinu cekinah,

i dade mu lake pratioce;                          80

pratili ga do dvora njegova.

Mihat svoga vranca izvadio,

poslao ga paši u peškešu.

  Todor Ikov Piper

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                        Aj đevojko, dušo moja

„Aj đevojko, dušo moja,

što si tako jednolika

i u pasu tankovita –

kan’ da s’ suncu kose plela,

a mjesecu dvore mela?“

„Nisam suncu kose plela

nit’ mjesecu dvore mela:

van stajala, te gledala

đe se munja s gromom igra,

Munja groma nadigrala

dvjema-trima jabukama

i četirma narančama.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Ja prošetah zelenijem lugom

Ja prošetah zelenijem lugom

Sa đevojkom nevjernijem drugom,

I sa mojim pelivan đoginom.

Svezah đogu za jelu zelenu,

A đevojku za bijelu ruku;

Malo trenuh, pa se opet krenuh,

Al’ mi nema đoga ni đevojke:

Đogata mi rastrgnuli vici,

A đevojku odveli hajduci!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Kićeno nebo zv’jezdama

Kićeno nebo zv’jezdama

I ravno polje ovcama.

Zv’jezdama nema Danice,

Ovcama nema čobana,

Do jedno momče Radoje,

I ono jedno zaspalo.

Budi ga seka Jelica;

Budeći brata zaklala

B’jelijem zubom pod grlom.

Potekla krvca do mora,

Čula se žalost do boga

Đe sestra brata zaklala.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                        Sjever ružu niz polje nijaše

Sjever ružu niz polje nijaše,

Na Jovove dvore nanosaše,

Na Jovovu šikajli odaju,

Đe mi drago na dušeku spava.

Š njom mi spava, š njom se razgovara:

- Je l’ ti meka moja desna ruka?

- Mekša mi je tvoja desna ruka

Od četiri duhovli jastuka.

- Miriše li moja mlada duša?

- Miriše mi tvoja mlada duša

Ka’ četiri s mora karanfila!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Moj golube

Oj golube, moj golube,

Ne padaj mi na maline!

Kad maline budu zrele,

I same će opadati

Kao suze đevojačke,

Đevojačke i momačke

Prvu veče u đerdeku!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Zidanje Skadra

Grad gradila tri brata rođena,
do tri brata tri Mrljavčevića:
jedno bješe Vukašine kralje,
drugo bješe Uglješa vojvoda,
treće bješe Mrljavčević Gojko.
Grad gradili Skadar na Bojani,
grad gradili tri godine dana,
tri godine sa trista majstora;
ne mogaše temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada;                           10
što majstori za dan ga sagrade,
to sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
tada viče sa planine vila:
„Ne muči se, Vukašine kralje,
ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada
dok ne nađeš dva slična imena,
dok ne nađeš Stoju i Stojana,                    20
a oboje brata i sestricu
da zaziđeš kuli u temelja:
tako će se temelj održati,
i tako ćeš sagraditi grada.“
Kad to začu Vukašine kralje,
on doziva slugu Desimira:
„Desimire, moje čedo drago,
do sad si mi bio vjerna sluga,
a od sada moje čedo drago;
vataj, sine, konje u intove,                       30
i ponesi šest tovara blaga,
idi, sine, preko b’jela sv’jeta,
te ti traži dva slična imena,
traži, sine, Stoju i Stojana,
a oboje brata i sestricu;
jali otmi, jal’ za blago kupi,

dovedi ih Skadru na Bojanu,
da ziđemo kuli u temelja,
ne bi l’ nam se temelj održao,
i ne bi li sagradili grada.“                          40
Kad to začu sluga Desimire,
on uvati konje u intove
i ponese šest tovara blaga;
ode sluga preko b’jela sv’jeta,
ode tražit’ dva slična imena.
Traži sluga Stoju i Stojana,
traži sluga tri godine dana,
al’ ne nađe dva slična imena,
al’ ne nađe Stoje i Stojana,
pa se vrnu Skadru na Bojanu,                    50
dade kralju konje i intove,
i dade mu šest tovara blaga:
„Eto, kralje, konji i intovi,
i eto ti šest tovara blaga,
ja ne nađoh dva slična imena,
ja ne nađoh Stoje i Stojana.“
Kad to začu Vukašine kralju,
on podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin’ majstora:
gradi kralje Skadar na Bojani,                    60
kralje gradi, vila obaljuje,
ne da vila temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
„More, ču li, Vukašine kralju!
Ne muči se i ne harči blaga,
ne mož, kralje, temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada!
No eto ste tri brata rođena,
u svakoga ima vjerna ljuba,                       70
čija sjutra na bojanu dođe
i donese majstorima ručak,
ziđite je kuli u temelja,
tako će se temelj održati,
tako ćete sagraditi grada.“
Kad to začu Vukašine kralju,
on doziva dva brata rođena:
„Čujete li, moja braćo draga!
Eto vila sa planine viče,
nije vajde što harčimo blago,                  80
ne da vila temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila
ev’ mi jesmo tri brata rođena,
u svakoga ima vjerna ljuba,
čija sjutra na Bojanu dođe
i donese majstorima ručak,
da j’ u temelj kuli uzidamo,
tako će se temelj održati,
tako ćemo sagraditi grada.                        90
No je l’, braćo, božja vjera tvrda,
da ni jedan ljubi ne dokaže,
već na sreću da im ostavimo,
koja sjutra na Bojanu dođe?“
I tu božju vjeru zadadoše,
da nijedan ljubi ne dokaže.
Utom ih je noćca zastanula,
otidoše u bijele dvore,
večeraše gospodsku večeru,
ode svaki s ljubom u ložnicu.                   100
Al’ da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
te on prvi svojoj ljubi kaza:
„Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći
ni donijet’ ručak majstorima,
jer ćeš svoju izgubiti glavu,
zidaće te kuli u temelja.“
I Uglješa vjeru pogazio,
i on kaza svojoj vjernoj ljubi:                  110
„Ne prevar’ se, vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći
ni donijet’ majstorima ručak,
jera hoćeš mlada poginuti,
zidaće te kuli u temelja.“
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
i on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
poraniše tri Mrljavčevića,
otidoše na grad na Bojanu.                       120
Zeman dođe da se nosi ručak,
a redak je gospođi kraljici,
ona ode svojoj jetrvici,
jetrvici, ljubi Uglješinoj:
„Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava, -
tebe zdravlje, – preboljet’ ne mogu,
no ponesi majstorima ručak.“
Govorila ljuba Uglješina:
„O jetrvo, gospođo kraljice,                    130
nešto mene zaboljela ruka, -
tebe zdravlje, – preboljet ne mogu,
već ti zbori mlađoj jetrvici.“
Ona ode mlađoj jetrvici:
„Jetrvice, mlada Gojkovice,
nešto me je zaboljela glava, -
tebe zdravlje, – preboljet’ ne mogu,
no ponesi majstorima ručak.“
Al’ govori Gojkovcia mlada:
„Ču li, nano, gospođo kraljice,                140
ja sam rada tebe poslušati,
no mi ludo čedo nekupato,
a bijelo platno neisprato.“
Veli njojzi gospođa kraljica:
„Idi, kaže, moja jetrvice,
te odnesi majstorima ručak,
ja ću tvoje izaprati platno,
a jetrva čedo okupati.“
Nema šta će Gojkovica mlada,
već ponese majstorima ručak.                  150
Kad je bila na vodu Bojanu,
ugleda je Mrljavčević Gojko;
junaku se srce ražalilo,
žao mu je ljube vijernice,
žao mu je čeda u kol’jevci,
đe ostade od mjeseca dana;
pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta;
krotko hodi, dok do njega priđe,
krotko hodi, tiho besjeđaše:                      160
„Što je tebe, dobri gospodaru,
te ti roniš suze od obraza?“
Al’ govori Mrljavčević Gojko:
„Zlo je, moja vjerenice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
pa mi danas pade u Bojanu,
te je žalim, pregoret ne mogu.“
Ne sjeća se tanana nevjesta,
no besjedi svome gospodaru:
„Moli boga ti za tvoje zdravlje,                  170
a salićeš i bolju jabuku.“
Tad’ junaku grđe žao bilo,
pa na stranu odvratio glavu,
ne šće više ni gledati ljubu;
a dođoše dva Mrljavčevića,
dva đevera Gojkovice mlade,
uzeše je za bijele ruke,
povedoše u grad da ugrade;
podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;                  180
al’ se smije tanana nevjesta,
ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat:
oboriše do trista majstora,
oboriše drvlje i kamenje,
uzidaše dori do koljena;
još se smije tanana nevjesta,
još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
oboriše drvlje i kamenje,                            190
uzidaše dori do pojasa.
Tad oteža drvlje i kamenje,
onda viđe, šta je jadnu nađe;
ljuto pisnu, kao ljuta guja,
pa zamoli dva mila đevera:
„Ne dajte me, ako boga znate,
uzidati mladu i zelenu!“
To se moli, al’ joj ne pomaže,
jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,                    200
pake moli svoga gospodara:
„Ne daj mene, dobri gospodaru,
da me mladu u grad uzidaju,
no ti prati mojoj staroj majci -
moja majka ima dosta blaga -
nek’ ti kupi roba il’ robinju,
te zidajte kuli u temelja.“
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
da joj više molba ne pomaže,                    210
tad’ se moli Radu neimaru:
„Bogom brate, Rade neimare,
ostavi mi prozor na dojkama,
isturi mi moje b’jele dojke,
kade dođe moj nejaki Jovo,
kada dođe, da podoji dojke!“
To je Rade na bratstvo primio,
ostavi joj prozor na dojkama,
pa joj dojke u polje isturi,
kada dođe nejaki Jovane,                          220
kada dođe, da podoji dojke.
Opet tužna Rada dozivala:
„Bogom brate, Rade neimare,
ostavi mi prozor na očima,
da ja gledam ka bijelu dvoru,
kad će mene Jova donositi
i ka dvoru opet odnositi.“
I to Rade za bratstvo primio,
ostavi joj prozor na očima,
te da gleda ka bijelu dvoru                         230
kada će joj Jova donositi
i ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
pa donose čedo u kol’jevci,
te ga doji za neđelju dana,
po neđelji izgubila glasa;
al’ đetetu onđe ide rana,
dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
da i danas onđe ide rana,                            240
zarad čuda, i zarad lijeka,
koja žena ne ima mlijeka.

       Starac Raško

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Oh, kakva je šeher Podgorica

Oh, kakva je šeher Podgorica,

Da je ljepše do Stambola nema!

U njoj ima svakih lepotica,

A najviše mladih udovica.

Ah, kakva je Čelebića Zlata,

Da je lepše ni u harem nema:

Dojke rastu, jeleci pucaju,

Fesić igra, noge poskakuju,

Usta svrbe, traže da se ljube!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Puče puška ledenica

Puče puška ledenica

Sa čardaka Đečevića,

Te pogodi dilber-Anđu,

Dilber-Anđu, Kovačicu.

Pogodi je u desnicu,

Đe šijaše košuljicu

Svom jaranu Kalištanu.

Dotrčale dve đevojke

Pa pitaju dilber-Anđu:

- Koj te ubi, Kovačice?

- Ja ne žalim b’jele ruke,

Već ja žalim belenzuke,

Belenzuke od jarana,

Od jarana Kalištana!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       Oj vesela veselice

- Oj vesela veselice,

Vesele ti oči imaš,

Koga gođ si pogledala

Svakome si ranu dala;

I mene si pogledala,

I mene si ranu dala.

Što bi dala, b’jela vilo,

Da me nisi prije znala?

- Ja bih dala vezen jastuk,

Na jagluku ime moje,

Ime moje, ime tvoje,

Da se dvoje ne razdvoje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     Pjevaj, Maro, moje janje malo

Pjevaj, Maro, moje janje malo,

Pomanje ćeš kad kod mene dođeš.

Padaće ti na um đevovanje,

Đevovanje – tvoje carovanje,

Nevovanje – to je robovanje:

- Car li bijah dok bijah đevojka,

A sada sam ni car, ni đevojka.

Sadih jelu na planinu

Sadih jelu na planinu,

Presadih je žutom dunjom,

Žutom dunjom i narančom,

Pa postavih malu stražu

Malu stražu, mladu momu,

Pa ja odoh u planinu.

Često glasi dolažahu:

- Jela ti se osušila,

Žuta dunja uvenula,

Mlada moma pobjegnula!

Starina Novak i knez Bogosav

Vino piju Novak i Radivoj
a kod Bosne, kod vode studene,
kod nekoga kneza Bogosava.
A kad su se vina ponapili,
knez Bogosav stade besjediti:
„Pobratime, Starina Novače,
kaži pravo, tako bio zdravo,
sa šta, brate, ode u hajduke?
Kakva tebe oćera nevolja
vrat lomiti, po gori hoditi,                        10
po hajduci, po lošu zanatu,
a pod starost, kad ti nije vrime?”
Veli njemu Starina Novače:
„Pobratime, kneže Bogosave,
kad me pitaš, pravo da ti kažem:
jest mi bilo za nevolju ljutu!
Ako moreš znati i pamtiti
kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana,                         20
a ja vukoh drvlje i kamenje
sve uz moja kola i volove,
i za pune do tri godinice -
ja ne stekoh pare ni dinara,
ni zaslužih na noge opanke!
I to bih joj, brate, oprostio!
Kad sagradi Smedereva grada,
onda stade pa i kule zida,
pozlaćuje vrata i pendžere,
pa nametnu namet na vilajet,                     30
sve na kuću po tri litre zlata, -
to je, brate, po trista dukata!
Ko imade, i predade blago;
ko predade, onaj i ostade.
Ja sam bio čovjek siromašan,
ne imadoh da predadem blago,
uzeh budak, s čim sam argatovo,
pa s budakom odoh u hajduke.
Pa se niđe zadržat ne mogoh
u državi Jerine proklete,                              40
već pobjegoh do studene Drine,
pa se maših Bosne kamenite.
A kad dođoh blizu Romanije,
tu sam turske svatove susreo;
oni vode kadunu đevojku.
Svi svatovi s mirom prolazili,
zaostalo Ture mladoženja
na doratu, konju velikome;
ono ne šće da prolazi s mirom,
već poteže trostruku kandžiju, –                    50
tri su na njoj lule od tumbaka -
pa udara mene po plećima.
Triput sam ga Bogom pobratio:
”Molim ti se, Ture mladoženja,
a tako ti sreće i junaštva,
i tako ti sretnoga veselja,
prođi me se, hajde putem s mirom,
vidiš da sam čovjek siromašan!“
Opet Ture da s’ okani neće,

već me stade većma udarati.                     60
Kad je mene malo zaboljelo,
i ja sam se vrlo ražljutio,
pa potegoh budak sa ramena
te udarih Ture na doratu.
Kako sam ga lako udario,
umah sam ga s konja oborio
i k njemu sam onda priletio,
udarih ga još dva i tri puta
dok sam njega s dušom rastavio;
vatih mu se rukom u džepove,                70
kod njeg’ nađoh do tri kese blaga,
pa ih puštih sebi u njedarca;
otpasah mu sablju od pojasa,
njem’ otpasah, a sebi pripasah;
ostavih mu budak više glave,
da čim će ga zakopati Turci;
pa posjedoh njegova dorata,
odoh pravo gori Romaniji.
To gledaju svi turski svatovi,
ne šćedoše mene ni ćerati,                        80
ja ne šćeše, ja li ne smjedoše.
Evo ima četr’est godina,
Romaniju goru obiknuo,
bolje, brate, nego moje dvore,
jer ja čuvam druma kroz planinu,
dočekujem Sarajlije mlade,
te otimam i srebro i zlato
i lijepu čohu i kadifu,
odijevam i sebe i društvo,
a kadar sam stići i uteći                            90
i na strašnu mjestu postajati,
ne bojim se nikoga do Boga!”

   Tešan Podrugović

                      

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                        Rakitica razgranjala

Rakitica razgranjala

Blizu dvora Radičeva,

Pod njom roblje počijeva,

I u roblju robinjica,

Jedna božja ljepotica.

Radič majci progovara:

- Pros’ mi, majko, robinjicu!

Majka prosi, ne isprosi,

Radič prosi, i isprosi.

Kad su bli na vjenčanje,

Vedro bješe pa s’ oblači,

Iz oblaka krvca kanu

Mlad-Radiču na maramu.

Svi popovi oslepiše,

Kaluđeri obnemiše,

Samo đače progovara:

- Da nijeste vi što svoji?

Progovara robinjica:

- Ja sam mala zarobljena,

Turci su me zarobili,

Preko mora odvodili,

Bule su me odnjivale,

One su mi govorile

Da ja imam devet brata,

Najmlađemu Radič ime!

Progovara Radič momče:

- Nas je bilo devet brata

I još seja jedinica,

Turci su je ugrabili,

Preko mora odvodili.

Nađoše se brat i sestra.

 

 

 

 

 

                     Grad gradila b’jela vila

Grad gradila b’jela vila

Ni na zemlju, ni na nebo,

Već na granu od oblaka.

Na grad meće troje vrata:

Prva vrata – suva zlata,

Druga vrata od skrleta,

Treća vrata od bisera.

Koja vrata od bisera,

Tun mi vila sina ženi;

Koja vrata od skrleta,

Tun mi vila kćer udava;

Koja vrata – suva zlata,

Tun mi vila sama sedi.

Ona gleda uz oblake

Đe se vila s munjom igra,

Đe se munja s gromom igra,

Munja groma nadjačala,

A Orašac Jabučicu,

Mlado momče đevojčicu.

 

            

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                  

 

 

                     Svaštoznanče, naš junače

Pusta glasa, a zla časa,

sestri tavnoj!

Što joj svanu na uranku,

brate rano!

Da si nama poginuo,

jaoh mene!

Rusu glavu izgubio,

lele brate!

Su tri lovca, tri sinovca,

kuku đeco!

Na prevaru i na vjeru,

vjerni pope!

Od dušmana Nikšićana,

za to znaće!

Koji jade take grade,

jad im u dom!

Naši momci sa uskoci

četovaće!

Osvetiće, pozlediće,

sestra rane!

Al’ te više dići neće,

aoh brate!

Kuku brate, puna usta,

uh mi jutros!

Moj bez mita prijatelju,

sestri lele!

Mudra glavo, s’jeda brado,

zv’jezdo brate!

Moje sunce  nad svijetom,

sunce pope!

Svecu  sliko, bracka diko,

dični brate!

Gusta kosa kao rosa,

žarko sunce!

Niz ramena raspletena,

sveta maglo!

Očešljana, rasćetana,

naš sjedino!

Tvoje oči, svete moći,

duovniče!

Tvoje grlo, no umrlo,

naš anđele!

Jezik divan, Bogu priman,

čuj, o Bože!

Divne ruke izvedene,

bracko krilo!

Strašne tvoje bogomolje,

apostole!

Divni grade na oltare,

bracka diko!

Naš javore na sabore,

mudra glavo!

Mirokove u kmetove,

oštra sabljo!

Uzdanice na granice,

naš sokole!

Svaštoznanče, naš junače,

aoh pope!…

Neidentifikovana tužilica za bratom

popom Markom Samardžićem

kojega su nikšićki Turci sa tri

njegova sinovca ubili 1848. godine,

odlomak.

      

               

 

 

 

 

                                      

               

                 Sultana Prezdana i Vlašić Mlađenj

Drobnu ružu berijaše Prezdana, lijepa sultana,

                                               Lijepa gospođa,

Ona ružu berijaše u carevu perivoju,

Š njome ružu berijaše Mlađenje, mladi

Vlašiću,

On mi ružu berijaše, grozdove u njedra mećaše.

Ter mi stade Prezdana Mlađenju besjediti,

                                             Lijepa gospođa:

„Ljubi mene, Mlađenje, u ovojzi drobnoj ruži!“

Al’ joj stade Mlađenje, sultani, odgovarati,

                                            Lijepoj gospođi:

„Ne smijem te ljubiti od roditelja od tvojega,

I ne smijem te ljubiti od carevijeh janičara,

                                        Lijepa gospođe,

Er ako me ugledaše ti carevi janičari,

Er ako me ugledaše ti carevi janičari

                                        Lijepa gospođe,

Tu je meni, Mlađenju, glavu moju izgubiti.“

Kako bješe začula sultana, lijepa gospođa,

Lijepa sultana,

Stade mi Mlađenju gospođa govoriti:

„Ako mene ne uzljubiš u ovojzi drobnoj ruži,

Moj mladi Mlađenje,

Ja ću tebe alpadi a prid carom Sulimanom,

Ere me si ćio ljubiti po sili a na sramotu,

Moj mladi Vlašiću!“

Kako bješe Mlađenje tej riječi razumio,

Stade ti mi u sebi misliti i razmisliti,

On mladi Vlašiću:

„A što mi ću, junak dobar, od života učiniti?“

U njemu mi, junaku, uzigralo živo srce,

Mladom Vlašiću,

Ter je stade ljubiti u onojzi drobnoj ruži.

A to ti ga ugledaše ti carevi janičari,

Mladoga Mlađenja,

Ter ga staše alpadati a prid carom Sulimanom.

Kako bješe car čestiti te riječi razumio,

On silni care,

Brzo bješe dozvao te dželate, sluge svoje,

Ter im bješe stanuo, dželatome, govoriti,

On silni care:

„Brzo meni ufatite Mlađenja, mlada Vlašića,

I njega mi objesite o javoru zelenomu,

Mladoga Mlađenja!“

Brže sluge ošetaše po bijelu Carigradu,

I ono mu ufatiše Mlađenja, mlada Vlašića,

Te careve sluge,

I njega mi objesiše o javoru zelenomu,

A to ti mi začula Prezdana, lijepa sultana,

                                       Lijepa gospođa,

U ruke mi dofatila svilena lijepa pasa,

Ter mi brže ošetala put javora zelenoga,

Prezdana gospođa.

Tu mi bješe ugledala Mlađenja, mlada Vlašića,

A đe mi on visi o javoru zelenomu,

Vlašić dobar junak.

Ona bješe obrezala sve svoje l’jepe ruse kose,

Ter ih bješe stavila Mlađenju na b’jelo lice,

Vlašiću junaku,

Da mu ne bi žarko sunce b’jelo lice pogrdilo.

Pak se bješe uspela na javoru zelenomu,

Prezdana gospođa,

Tu se bješe zamaknula uz Mlađenja, mlada

Vlašića,

Prezdana gospođa.

Tuj mlađahni visahu o javoru zelenomu.

                Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 

Molitva djevojčina

 

Lijepu šedbu šetaše jedna mala Vlahinjica,

Gizdava divojka.

Šedbu mi ti šetaše, višnjega boga moljaše:

„Nemoj mene, moj bože, živom željom umoriti,

Moj vidovni bože,

Živom željom umoriti, ljutom str’jelom

Ustr’jeliti,

Neka mi se ja naljubim jednog gizdava junaka,

Mlada Vlahinjica;

Na glavu mi nanosim zelen vijenac od masline,

Na ruci se nagledam zlatan prsten od ’iljade,

Ja l’jepa Vlahinja!

Ako hoć’, mili bože, mene živom željom

umoriti,

Satvori me, moj bože, vitom jelom u planini,

Moj vidovni bože!

Od mojijeh l’jepijeh kosah sitnu travu djetelinu,

Od mojijeh crnijeh očih dva hlađenca bistre vode,

Moj vidovni bože!

Kada bi mi došao moj gospodar u planini lov

loviti,

Da bi mi on počinuo pod zelenom vitom jelom,

Moj mio gospar,

Konje svoje napit’o sitnom travom đetelinom,

A napojit’ se dva hlađenca bistre vode,

Tej brze konje.“

Što  je bogu molila, toj mu je i umolila!

       Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 

 Smrt Nikca od Rovina

Knjigu Nikac od Rovina piše,

šilje knjigu gradu nikšićkome,

a na ruke Hamzi kapetanu:

„Slušaj, Hamza, turski kapetane!

Evo tebe sitnu knjigu pišem,

sve okupi tvoje buljubaše,

pa mi pošlji harač od Nikšićah;

sa tvojijeh sedam buljubašah

na mojijeh sedam arambašah,

tvoje sjajne toke sa ramenah,                  10

toke pošlji mene Nikcu starcu;

druge toke, Hadžimanić Dura,

na mojega Gavrilović Tura;

džeferdara Sukić-barjaktara

na sokola Baletića Rada;

sjajne toke Babića Jakšara

na viteza Radulović Sima;

sjajnu brešu Mrke Huseina

na mojega Žutka Lipljanina;

sjajne toke Derve Barjovića                    20

na hajduka Peja Markovića;

pa džeferdar Paripović Zuka

na mojega s Dobre Vode Vuka!

Ako li mi harač poslat nećeš,

hoću dići sedam harambašah,

a za njima mlade Crnogorce,

udariti na bijele ovce,

bijele ti ovce plijeniti

od Trepačah do dna Dubočakah,

od Trubjele do Spile kamene.“                30

Kada knjiga u Nikšiće dođe,

a na ruke Hamzi kapetanu,

- knjigu uči, od knjige se muči.

Pa je na har age okupio

i ostale gradske buljubaše

a sitnu im knjigu kazivaše

od sokola Nikca iz Rovinah.

Kad nikšićki Turci razumješe,

svi rekoše: „Da mu harač damo!

Bolje ni se s Nikcom pomiriti!“               40

Ma imaju nepogodna druga,

buljubašu Babića Jakšara,

ovako je Jakšar govorio:

„Ja mu nigda ništa dati neću,

no sam volî junak poginuti

nego Nikcu harač otpraviti.

Već tako mi vjere u koju sam,

oću skupit vojsku od Nikšićah,

vodiću je uz Rudine ravne,

a uvesti u Tisovac tvrdi,                            50

udariti na Izvore ravne,

na torinu Nikca od Rovina,

bijele mu ovce plijeniti

i pozvati Nikca na mejdanu –

kurva bio, ako prevario!“

Kako reče, tako učinio:

skoči Jakšar na noge junačke

pa on kupi po gradu građane,

Arbanase, krvave junake,

sve po pušci i krvavoj ruci;                       60

đe goj bješe boljega junaka,

povede ih Poljem Nikšićkijem.

Prijeđoše Ploču i Trubjelu

i Nenadu, zelenu planinu,

ulazio u Tisovac tvrdi;

tu Jakšara danak ostavio.

Noću svede u Izvore vojsku

te Nikčeve opkolio ovce.

Ma se čuva Nikac od Rovinah;

on sve stražu na glavicu čuva                  70

dok bijela zora ogranula

i Danica pomolila lice;

tada Nikcu sanak odolio,

- nije sanak, nego sudni danak! –

pa uljeze Nikac u plužinu

te mi leže malo na gunjinu.

Malo stade, ne bi nekoliko,

dok Nikčeve vaške zalajaše;

misli Nikac da nijesu Turci,

nego da su od planine vuci,                    80

i ugrabi sanjiv džeferdara.

Tader Turci njemu udariše

i bijele ovce opkoliše;

ema Jakšar trči na plužinu,

kako se je Turčin zahvalio,

pa povika iz grla bijela:

„Jesi l’, stari Nikče, u plužinu?“

Pozna Nikac Babića Jakšara,

pa povika grlom bijelijem:

„Evo Nikca, turska buljubašo,                 90

đe je bio, on se nije krio!“

Trče oni jedan put drugoga,

sretoše se u bijele ovce –

jedanak im pukli džeferdari,

oba mrtvi pali među ovce…

   

   Nepoznati pjesnik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ti su puti nedohodi

Evo danas treće jutro,

zlo mi jutro!

Da te zovem i prizivljem,

sine Vuko!

Ispred kuće zatrnjene,

uh mi vazda!

Ne bi li mi doletio,

moj sokole!

A ti mi se ne odzivlješ,

krilat sine!

Trag ti ne znam, jav ne čujem,

jad me čuo!

Ođedoh te, oružah te,

moj delijo!

I cvijećem naresih te,

moj cvijete!

Majci pođe, pak ne dođe,

majci kuku!

Brzo majku zaboravi!

Zašto, sinko?

Odozv’ mi se, kaži mi se,

vrijeme je!

Da razbereš majku tvoju,

majci lele!

–       kako si se naučio,

puni dome! –

samoranu bez ikoga,

kuku đeco!

Sva u crno bez biljega,

kuku sinko!

Al’ si poš’o u svatove?

Divni svate!

Za đevera uz đevojku?

Vilo sinko!

Al’ za svatskog starješinu? –

Pristoji ti!

Al’ u kolo međ’ đevojke?

Moj delijo!

Da ih biraš i vijeraš,

moj mladiću!

Sebe ljubu, majc’ izmjenu,

majci prazno!

Al’ rad mira u kmetove?

Šjajni kmete!

Al’ s gospodom u dosluku?

Granat bore!

Moja vilo nad vilama,

divna diko!

Moj sokole pod krilima,

majci lele!

Moj stečniče i donošče,

punan dome!

Ja jadujem, ti ne vidiš,

očni vide!

Ja jaučem, ti ne čuješ,

jad me čuo!

Smrt t’ ugrabi priđe roka,

bog je kleo!

Crna zemlja sad t’ uživa

njojzi blago!

Đe je tvoja kruta snaga?

Kruti sinko!

Rsom srzni, rukom vrzi,

ljudski rsu!

Otresi se od zemljice,

sinko Vuko!

Kao soko od rosice,

moj sokole!

Ne dotrči, no doleti,

kam da mi je!

Samoranu majk’ ućeši,

bila u jad!

Ali ti se mlogo bojim,

srce sinko!

Da se majci vratit nećeš,

kuku lele!

Ti su putu nedohodi,

to znam divno!

Nego kukam, u kukaću,

živa dok sam!

Jedna Rišnjanka za sinom jedinkom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

               Kad ispanu kukavice na grančice

O Mirašu – zelen bore,

zelen bore iz planine!

No se bore oborio,

crnoj zemlji položio,

duge grane polomio!…

O Mirašu – mio sine!

Mio sine svake majke,

a kamoli majke tvoje!

Na kuću ti gavran pao!

a u kući crna čavka!

a oko nje kukavice!

a to nije crna čavka,

o Mirašu!

no je majka samorana,

a oko nje tužne sestre,

bezbratnice!

Znaš, Mirašu – bogom sine!

Kada bude o proljeću,

kad ispanu kukavice

na grančice,

naići će sestre tvoje,

na glavice!

Biće njene drugarive

o Mirašu!

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Dika je vrlosti mazda

Lov lovio Ban-Sekule

i planinom i goricom.

Namjera ga namjerila

na junačko razbojište,

na vučije vijalište

i vilinje igralište.

Tu ufati Sekul vilu.

Bogom kumi bjela vila:

„Bogom brate, Ban-Sekula!

Ne vodi me ujku svome,

svome ujku Ugrin-Janku,

tri ću tebi kazat’ bilja:

da si častan u družini,

da ti ljuba rodi sina,

da ti sablja sječe Turke.“

Al’ joj veli Ban-Sekula:

„Muč’ ne luduj, bjela vilo!

Bio Sekul junak sobom –

biće častan u družinu;

bila zdravo glava moja

rodiće mi ljuba sina,

a i oštra sablja moja.

Zdravo moja desna ruka,

sjeći će mi sablja Turke.“

Pak odveve b’jelu vilu,

dariva je ujku svome,

a on njemu krilo zlatno,

krilo zlatno i perjatno.

 

 

 

 

 

 

   Umjet’, imjet’

Sablju paše star Novače

po Misiru bijelome,

Nisko sablju pripasao,

a srete ga tursko momče,

ter Novaku besjedilo:

„Okle tebi sablja moja,

sablja moja baba moga?“

A Novak mu besjeđaše:

„Nije ovo sblja tvoja,

neg’ je ovo sablja moja!

I oštra je i evo je,

a ja sam je sakovao

u Nikole kujundžije;

ako li mi ne vjeruješ,

izvešću ti tri svjedoka:

Radojicu i Grujicu,

i Nikolu kujundžiju

što je sablju sakovao.“

Svi Novaka Turci čuše,

pa budale vjerovali

i sablju mu ostavili.

Udri tko će, nesta veće…!

Skoči kolo da skočimo!

Ko li more, ko l’ ne more,

a ja znadem ko ne more,

tko se skoro oženio,

svakog dobra poželio,

l’jepe duše đevojačke…!

Kolovođo, diko naša

do tebe je  l’jepa snaša

što t’ je kolo zadrj’jemalo,

što skakalo posustalo?

Okom treni, kolom kreni,

nek’ je kolo sve veselo.

 

 

 

 

 

Nečuveni poslovi

Aj, đevojko, dušo moja!

Što si tako jadnolika

I u pasu tankovita?

Kanda s’ suncu kose plela,

A mjesecu dvore mela. –

Nisam suncu kose plela.

Nit’ mjesecu dvore mela,

Van stajala, te gledala,

Đe se munja s gromom igra:

Munja groma nadigrala:

Dvjema-trima jabukama

I četirma narandžama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      

 

 

 

 

                    

 

                

                    Ženidba Milića barjaktara

 

Mili bože, čuda velikoga!

Kad se ženi Milić barjaktare,

on obiđe zemlju i gradove

od istoka pake do zapada;

prema sebe ne nađe đevojke:

glavit junak svakoj manu nađe;

ženidbe se proći hotijaše,

No da vidiš čuda iznenada!

Jedno jutro u svetu neđelju

poranio Milić barjaktare                          10

na jutrenje Milješevci crkvi;

pred crkvom ga namjera namjeri

na junaka vojvodu Maletu

od bijela Kolašina grada,

pa govori vojvoda Maleta:

“Oj boga ti, Milić-barjaktare,

ti obiđe zemlju i gradove

od istoka pake do zapada,

a po ćudi ne nađe đevojke;

no ti hoću jedno čudo kazat:                   20

eno za te ljepote đevojke

u Zagorju ukraj mora sinja,

u onoga Vida Maričića.

Čudo ljudi za đevojku kažu:

tanka struka, a visoka stasa,

kosa joj je kita ibrišima,

oči su joj dva draga kamena,

obrvice s mora pijavice,

sred obraza rumena ružica,

zubi su joj dva niza bisera,                       30

usta su joj kutija šećera;

kad govori – kâ da golub guče,

kad se smije – kâ da biser sije,

kad pogleda – kako soko sivi,

kad se šeće – kao paunica;

pobratime, sva ti je gizdava,

daleko joj vele drúgē nije.

A Vide je krasan prijatelju,

preme tebe, prema doma tvoga;              40

sva je slika, mio pobratime!

A i Vidu nije za te krivo,

bez riječi daće ti đevojku;

nit’ je prosi, ni jabuke daji,

već ti kupi kićene svatove,

pak ti idi Vidu po đevojku.”

Tome Milić odmah kail bio,

pa iz crkve ode dvoru svome,

te on kupi kićene svatove

po svoj Bosni i Hercegovini,                   50

i po Župi i Kotaru ravnu,

sve junake mlade neženjene,

dobre konje prije nejahane.

Kuma kumi Janković Stojana,

starosvata Pivljanina Baja,

a đeveri Mandušića Vuka.

Kad je Milić svate sakupio,

diže svate ode po đevojku.

Kad su bili prem’ Vidovu dvoru,

na pendžer se Vide naslonio,                  60

pa kad viđe kićene svatove,

sam je sobom Vide govorio:

„Mili bože, lijepijeh svata!

Čiji li su, kud će po đevojku?”

U riječi koju besjedio,

pred dvore mu svati dojezdiše;

đuveglija riječ privatio:

„Mili taste, Vide Maričiću,

moji svati sa Hercegovine;

potegli smo na boga i sreću                     70

a po tvoju šćercu Ljeposavu.”

To je Vidu vrlo milo bilo,

pa podviknu svoje vjerne sluge:

„Sluge moje, otvarajte vrata!

Svatovima konje prihvatite,

vodite ih u podrume donje,

mile goste na bijelu kulu.”

Gospodara sluge poslušaše,

otvoriše na avliji vrata;

pod gostima konje privatiše;                 80

konje vode u podrume donje,

mile goste na bijelu kulu.

Poštu čini Vide Maričiću,

časti svate tri bijela dana,

dok navrši što je kome drago.

Kad četvrto jutro osvanulo,

dva su brata sestru izvodila.

Jà kakva je cura Ljeposva!

Kroz marame zasijalo lice,

svatovima oči zasjenile                         90

od gospodskog lica i ođela;

Svi svatovi nikom ponikoše

i u ornu zemlju pogledaše,

jà od čuda lijepe đevojke.

No govori curi đuveglija:

„Oj punice, đevojačka majko,

ili si je od zlata salila,

ili si je os srebra skovala,

ili si je od sunca otela,

ili ti je bog od srca dao?”                     100

Zaplaka se đevojačka majka,

a kroz suze tužno govorila:

„Mio zete, Milić-barjaktare,

niti sam je od zlata salila,

niti sam je od srebra skovala,

niti sam je od sunca otela,

veće mi je bog od srca dao.

Devet sam ih takijeh imala;

osam ih je udomila majka,

ni jedne ih nije pohodila,                     110

jer su jadne roda urokljiva

na putu ih ustrijeli str’jela.”

Kroz plač zeta punica dariva,

dariva ga zlaćenom košuljom.

Al’ da vdiš i čuda i fale,

kakva dara taste zetu daje!

Gizdava mu poklonio vranca,

vrana konja, brate, bez biljege,

a na vrancu čultan do koljena:

čisti skerlet zlatom izvezeni,                  120

zlatne kite biju po kopitam’;

bojno sedlo od šimšir-drveta,

šimšir-sedlo srebrom okovano,

na oblučju kamen sija dragi,

o oblučju gospodsko oružje:

s jedne strane sablja okovana,

s druge strane šestoper pozlaćen;

zauzdan je uzdom pozlaćenom;

njime zeta svoga darivaše.

Najbolji mu šure peškeš daju,                130

(najbolji je, najžešćijeh jada!);

svoju seku šure zetu daju,

baš sestricu curu Ljeposavu.

A kad Milić dara prihvatio,

konja jaše, konj mu poigrava,

a zvekeće sablja o bedrici,

a žubore puca na prsima,

na kalpaku trepeće mu perje.

Nije šala, onaka đevojka!

Nije šala onaki darovi!                            140

Podiže se kita i svatovi,

razviše se svileni barjaci,

zasviraše svirke svakojake,

udariše jasni talambasi,

začuše se svatske davorije,

stade bakat surih bedevija,

otidoše s bogom putovati.

Kad su bili gorom putujući,

stiže urok na konju đevojku,

pa govori do sebe đeveru:                       150

„O đevere, Mandušiću Vuče,

zazor mene u te pogledati,

akamoli s tobom govoriti;

al’ nagoni muka na nevolju:

kaži kumu, kaži starom svatu,

nek ustave sure bedevije,

nek ugase svirke i pop’jevke,

uz jelike prislone barjake,

nek me skinu sa dobra konjica,

nek me spuste na zelenu travu;            160

ljuto me je zaboljela glava,

jarko mi je omrznulo sunce,

a crna mi zemlja omiljela –

bog bi dao te bi dobro bilo!”

Cvili, pišti đever do đevojke:

„Stani, kume, stani, stari svate!

Stani pobro, Milić barjaktare!

Ustavite svirke svekolike,

ugasite svatske davorije,

uz jelike prislon’te barjake,                  170

da skinemo sa konja đevojku;

ljuto tuži moja mila snaša,

ljuto ju je zaboljela glava,

jarko joj je omrznulo sunce,

a crna joj zemlja omiljela –

bog bi dao da bi dobro bilo!”

Tad stadoše kićeni svatovi,

ustaviše svirke i pop’jevke,

đever skide sa konja đevojku,

pa je spusti na zelenu travu;                  180

on je spusti, ona dušu pusti.

Svi svatovi grozne suze liju,

a najviše Milić barjaktare;

đuveglija jadan naricao:

„Zaručnico, mlada Ljeposava,

tu li tebe suđen danak nađe!

Ni kod moga ni kod tvoga dvora,

ni kod moje ni kod tvoje majke,

već u gori pod jelom zelenom!”

Sastaše se kićeni svatovi,                     190

sabljama joj sanduk satesaše,

nadžacima raku iskopaše,

saraniše lijepu đevojku

otkuda se jarko sunce rađa.

Posuše je grošim’ i dukatim’;

čelo glave vodu izvedoše,

oko vode klupe pogradiše,

posadiše ružu s obje strane:

ko j’ umoran, neka se odmara;

ko je mlađan, nek se kiti cv’jećem;      200

ko je žedan, neka vodu pije

za dušicu lijepe đevojke.

Još nariče Milić barjaktare:

„Čarna goro, ne budi joj strašna!

Crna zemljo, ne budi joj teška!

Vita jelo, pusti širom grane,

načini mi zaručnici lada!

Kukavico, rano je ne bidi –

neka s mirom u zemlji počiva!”

Svatovima jošte riječ kaže:                  210

„Braćo moja, kićeni svatovi,

haj’te, bračo, da mi putujemo

hajde svaki kako koji može,

a ja idem kako konjic može

mojoj staroj na muštuluk majci.”

Digoše se s bogom putovati;

svaki ide kako koji može,

Milić ide kako konjic može.

Daleko ga ugledala majka,

malo bliže preda nj išetala;                   220

konja grli, a Milića ljubi:

„Čedo moje, Milić-barjaktare,

đe su svati, đe ti je đevojka?

Vodiš li mi zamjenicu, sine,

koja će me jutrom zam’jeniti,

dvor pomesti, vode donijeti,

poređati gospodske stolove?

Al’ besjedi Milić barkatare:

„O starice, moja mila majko,

idu svati, ne vode đevojke;                   230

ostala je tvoja zamjenica

ni kod moga ni kod svoga dvora,

ni kod moje ni kod svoje majke,

do u gori pod jelom zelenom!

No, starice, moja slatka majko,

brzo trči dvoru bijelome,

pa mi steri mekanu postelju,

ni dugačku ni vrlo široku,

jer ti dugo bolovati neću.”

Proli suze Milićeva majka,                    240

povrati se dvoru kukajući,

brže stere mekanu postelju,

ni dugačku ni vrlo široku.

Kako dođe Milić barjaktare,

on se spusti na meku postelju,

dok se spusti – on dušu ispusti.

Dok dođoše kićeni svatovi,

dotle s’ Milić mrtav naležao.

Kad to vid’li kićeni svatovi,

naopako koplja okrenuše,                     250

naopako kolo povedoše,

žalostivu pjesmu zapjevaše;

sabljama mu sanduk satesaše,

nadžacima raku iskopaše,

saraniše Milić-barjaktara

kuda jarko smiruje se sunce.

Osta jadna samorana majka;

ona kuka kako kukavica,

a prevrće kako lastvica;

ona ide svome vinogradu,                    260

kosu reže, pa vinograd veže,

suze lije, čokoće zal’jeva,

vinogradu tiho progovara:

„Vinograde, mili rikosade,

ko je tebe mene zasadio,

nikada te veće brati neće!”

Kada bude na zahodu sunce,

tad izlazi Mlićeva majka,

pa govori, a za suncem gleda:

„Blago mene i do boga moga!               270

Blago mene, eto sina moga!

Eto g’ majci đe iz lova ide,

nosi majci lova svakojaka!”

Ne bi sina, ni od sina glasa.

Kada bude na istoku sunce,

izilazi Mlićeva majka,

sunce gleda pake progovara:

„Blago mene, eto mi snašice!

Ide s vode, nosi vode ladne,

hoće mene staru zam’jeniti!”                 280

Ne bi snahe, ni od snahe glasa,

veće majka kuka od žalosti;

kuka tužna kako kukavica,

a prevrće kako lastavica,

i kukaće do suđena dana.

     Starac Milija

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ah da sam cvijet

O nevene, divno sjeme!

Ah jadi moj’,

Da j’ na meni ime tvoje,

Ah jadi moj’,

Ja bih znao, đe bih cvao,

Ah jadi moj’,

Junacima po brcima,

Ah jadi moj’,

Udovici na mišici,

Ah jadi moj’,

Đevojkama na dojkama,

Ah jadi moj’,

Nevjestama u kriocu,

Ah jadi moj’,

A babama u očima,

Ah jadi moj’,

Da ne vide našu igru,

Ah jadi moj’.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dava đevojke i trave

Đevojka je u travi zaspala,

Trava cűri uze rumenilo,

A đevojka travi zelenilo.

Đvojka je davom učinila,

Zelen’ travu na sudu pozvala:

„Daj mi, travo, moje rumenilo.“

A đevojci trava odgovara:

„Vratiću ti tvoje rumenilo

Kad mi vratiš moje zelenilo.“

Tu se staše te se povratiše,

Pred kadijom te se posestriše.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako kune đevojka

Sjajna zvjezda vedro nebo pređe,

A Vlašići troji preigraše,

Odigraše Vlahu na planinu,

Kad u Vlaha kolo potreskuje,

U tom kolu Jovan i Jovanka,

Na Jovanu toke pozlaćene,

Na Jovanci đerdan od dukata.

No se Jovan preko kola mahnu,

Iskida joj đerdan od dukata.

Ljuto kune Jovankina majka,

Govori joj Jovanka đevojka:

„Kuni, majko, i ja ću ga kleti:

Crn mu obraz kao jarko sunce,

A gr’oce kao mjesečina,

Tavnica mu moja njedra bila,

Tiput mu se ovce hiljadile,

Triput ovce, četiri jaganjci,

A čele mu nebo premrežile,

A koze mu goru salomile,

A krave mu selo preglušile,

Čobani se igre naigrali,

Planinke mu kolo zametnule.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Građa momka mlada

Grad gradilo mlado momče

Među oči u đevojke.

Odgovara đevojčica:

„Od’ otole mlado momče,

Tu ti gradu mjesta nije,

Ni konjicu poigrište;

No pomakni grad naniže,

Tu ćeš gradu mjesta naći.

I konjicu poigrište.

I junaku pristupište.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ništa se sakriti ne može

Dva se draga na livadi ljube,

Oni misle, niko ih ne vidi;

Al’ njih gleda zelena livada,

Pa kazuje stadu bijelome,

Stado kaza svojemu pastiru,

Pastir kaza na putu putniku,

Putnik kaza na vodi vozaru,

Vozar kaza orahovoj lađi,

Lađa kaza studenoj vodici,

A vodica đevojačkoj majci.

Ljuto kune lijepa đevojka:

„A livado, ne zelenila se!

B’jelo stado, poklali te vuci!

A pastiru, posjekli te Turci!

A putniče, noge t’ usanule!

A vozaru, voda t’ odnijela!

Laka lađo, vatra t’ izgorjela!

A vodice, ti ga usanula!“

 

                    Hajka Atlagića i Jovan bećar

 

Pohitala Hajka Atlagića.

Na Hajkuni divno odijelo:

jedna glava, sedam perišana;

jedne uši, a dvoje minđuše;

jedno grlo, tri drobna đerdana;

jedne pleći, tri kavada žuta;

jedne ruke, troje belenzuke;

jedno srce, tri zlatna pojasa;

na nogama gaće šarovite.

Kakve su joj klete iskićene!                    10

Do koljena vuci i bauci,

od koljena sitne veverice,

a pokraj njih sve junački brci;

na usperku pašin delibaša,

oko njega trideset delija;

na učkuru dvije kujundžije:

jedan kuje, drugi pozlaćuje.

Šeta mlada niz novu čaršiju

pred dućane Jovana bećara.

„Božja pomoć, Jovane bećare!“             20

„Zdravo bila, Hajko Atlagića!

Zdravo bila i gaće derala,

a i meni halvaluka dala.“

Veli njemu Hajkuna đevojka:

„O Jovane, Bog te ne ubio!

A šta ću ti dati halvaluka?

Da bih dala vezena jagluka,

u tom nema za te halvaluka;

da bih dala tanka boščaluka,

ni tu nema za te halvaluka;                      30

da bih tebe u ložnicu zvala,

nećeš, Jovo, ćeti mirovati,

veće hoćeš stati vragovati.“

Progovara dijete Jovane:

„Hod, Hajkuna, da se opkladimo,

u tvoj đerdan i u mog đogata,

đe rečemo da se sastanemo:

jal’ u mome, jal’ u tvome dvoru,

il’ u bašči bega Atlagića,

da zajedno noćcu prenoćimo;                  40

koje prije stane vragovati,

neka dade konja, il’ đerdana.“

Progovori Hajkuna đevojka:

„Čuješ li me, dijete Jovane!

Kad doveče tavna noćca dođe,

dođi, Jovo, u zelenu bašču,

pod nerandžu bega Atlagića,

čekaj mene pod žutom nerandžom.“

Pa đevojka ode u dvorove.

Misli Jovo na dućanu svome                    50

šta mu reče Turkinja đevojka.

Da l’ će doći, da l’ navesti Turke?

U to doba tavna noćca dođe.

Šeta Jovo u zelenu bašču

pod nerandžu bega Atlagića;

malo stade pod žutom nerandžom.

Stade jeka kroz zelenu bašču,

stoji zveka drobnijeh đerdana,

stoji škripa žutijeh kavada,

stade klepet mestva i papuča.                   60

Reče Jovo, navela je Turke,

pa pobježe kroz zelenu bašču.

Javi mu se Turkinja đevojka:

„Kud ćeš, Jovo? Nogu polomio!

Znaš li danas što si govorio?“

Stade Jovo u zelenoj bašči,

dođe k njemu Turkinja đevojka;

uze Jova za bijelu ruku,

vodi njega na gornje čardake,

pa legoše u meke dušeke.                         70

Zaspa Jovo kako jagnje ludo,

al’ đevojka spavati ne može;

okreće se po meku dušeku.

Udri Jova rukom u obraze:

„O Jovane, ne digao glave!

Zar ti žališ tvojega đogata?

Da bog da ga uzjahali Turci,

a moj đerdan popili hajduci!

Kad to viđe dijete Jovane,

on zagrli Turkinju đevojku,                      80

poljubi je tri-četiri puta.

Da tko broji i više bi bilo.

Pa zaspaše đece obadvoje.

Kad se prenu dijete Jovane,

tanku kulu ogrijalo sunce.

Reče riječ dijete Jovane:

„Oj đevojko, mrtvi san zaspala!

Na pendžere ogrijalo sunce,

hoće mene Turci pogubiti.“

Veli njemu Turkinja đevojka:                   90

„Ne boj mi se, dijete Jovane!

Ja bih tebe mogla ostaviti

i godinu dana bijelijeh

u našemu dvoru bijelome,

da ne znade ni otac ni majka.“

Pa se skoči na noge lagane,

pa Jovana u dušekluk sprema

i zatrpa njega dušecima.

Vazdan Jovo u dušeku spava,

doke njima tavna noćca dođe                   100

i namiri i oca i majku;

ide Jovu na gornje čardake

i Jovana vadi iz dušeka.

Donese mu gospodsku večeru

i nakupi žutijeh dukata.

Pa siđoše pred podrume b’jele,

opremiše dora Atlagića.

Ode Jovo do pod svoju kulu,

te opremi svojega đogata;

i on uze što imade blaga.                          110

Dobrijeh se dovatiše konja,

pa odoše u ravne Kotare.

Kad ujutru jutro osvanulo,

viđe ljuba bega Atlagića

đe na kuli ne ima đevojke;

pokupljeno iz riznice blago,

a ne ima konja u podrumu.

Brže gradi knjigu na koljenu.

Za kćeri je knjigu opravila:

„Zašto, kćeri, da od Boga nađeš!            120

Svome ocu ti zapali bradu?

Staroj majci obraze pocrni?“

A Hajkuna drugu šalje majci:

„Ne budali, moja stara majko!

Da ti znadeš, moja stara majko,

kako vlaše plahovito ljubi,

ti bi moga baba ostavila,

pa b’ otišla stara za kaura.“

     Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Ljubavni rastanak

Dva cvijeta u bostanu rasla:

Plavi zumbul i zelena kada.

Plavi zumbul ode na Doljane,

Osta kada u bostanu sama.

Poručuje zumbul sa Doljana:

„Dušo moja, u bostanu kado!

Kako ti je u bostanu samoj.“

Odgovara iz bostana kada:

„Što je nebo, da je list artije,

Što je gora da su kalemovi,

Što je more, da je crn murećep;

Pak da pišem tri godine dana,

Ne bih moji’ ispisala jada.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Kad putuju s đevojkom

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se prvijencu oko pojaca.

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se starom svatu oko strmena.

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se kum’ vjenčanu oko barjaka.

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se đeverima oko molitve.

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se delibaši oko dolije.

Izvila se zlatna žica vrhom iz mora,

Savila se sv’jem svatima oko poštenja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Ivanbeg kara vjernu ljubu

Ićindija, sunce prihađaše

Na svako se drvo naslanjaše.

Svaka grana žarkog sunca pita:

„Žarko sunce, što si odocnilo?“

„Odocnilo čuda gledajući,

Gdje Ivanbeg vjernu ljubu kara

Što je bosa preko dvora prešla,

Raspletenih kosa do pojasa,

I raspasa bez svilenog pasa,

U biseru i u dukatima,

Brez momkinje i brez izmećara.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   Sestre bez brata

Dvije seje brata ne imale,

Pa ga viju od bijele svile,

Od bijele i još od crvene:

Struk mu meću drvo šimširovo,

Crne oči dva draga kamena,

Obrvice morske pijavice,

Sitne zube dva niza bisera;

Zalažu ga medom i šećerom:

„To nam jedi, pa nam probesjedi.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Laž nad lažima

Zajedrila po kršu galija,

Konja igra na moru delija,

Poljem bježe dva pečena zeca,

Ćeraju ih dva rta odrta,

Čekaju ih dva slijepa lovca,

Vino piju dva mrtva junaka,

Služi vino bez ruka đevojka,

Čudne laži da je bog ubije!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše žura Vukašine,
u bijelu Skadru na Bojani,
te je šalje na Hercegovinu
bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
tajno piše, a tajno joj šalje.
U knjizi joj ovako besjedi:
„Vidosava, Momčilova ljubo!
Šta ćeš u tom ledu i snijegu?                 10
Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta, kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada,
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,
na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje;                     20
već ti otruj vojvodu Momčila,
il’ ga otruj, ili mi ga izdaj,
hodi k meni u primorje ravno,
bijelome Skadru na Bojanu,
uzeću te za vjernu ljubovcu,
pa ćeš biti gospođa kraljica,
presti svilu na zlatno vreteno,
svilu presti, na svili sjediti,
a nositi divu i kadivu
i još ono sve žeženo zlato.                     30
A kakav je Skadar na Bojani?
Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al’ uzrasla šenica bjelica,
a oko nje zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka,
kad gođ hoćeš, da je taze jedeš.“           40
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj.
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
onu gleda, drugu sitnu piše:
„Gospodine, kralju Vukašine!
Nije lasno izdati Momčila,
ni izdati, nita otrovati:
u Momčila sestra Jevrosima,
gotovi mu to gospodsko jelo,
prije njega jelo ogleduje;
u Momčila devet mile braće                  50
i dvanaest prvo-bratučeda,
oni njemu rujno vino služe,
prije njega svaku čašu piju;
Momčil’ ima konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga,
kud gođ hoće, prelećeti može;
u Momčila sablja sa očima,
ne boji se nikoga do Boga.
Već me ču li, kralju Vukašine!
Ti podigni mlogu silnu vojsku,                60
izvedi je na Jezera ravna,
pak zasjedni u gori zelenoj;
u Momčila čudan nauk ima,
svako jutro u svetu neđelju
rano rani u lov na Jezera,
s’ sobom vodi devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četr’est od grada levera.
Kada bude u oči neđelje,
ja ću spalit’ krila Jabučilu,                        70
britku ću mu sablju zatopiti,
zatopiti onom slanom krvlju,
da se ne da izvadit’ iz kora.
Tako ćeš ti pogubit’ Momčila.“
Kada kralju taka knjiga dođe,
te on viđe što mu knjiga kaže,
to je njemu vrlo milo bilo,
pa on diže mlogu silnu vojsku,
ode s vojskom na Hercegovinu,
izvede je na Jezera ravna,                         80
pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil’ ode u svoju ložnicu,
pa on leže u meke dušeke.
Malo prođe i ljuba mu dođe,
ali neće u meke dušeke,
već mu roni suze više glave,
a nju pita vojvoda Momčilo:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
kaka ti je golema nevolja,                        90
te mi roniš suze više glave?“
Al’ govori mlada Vidosava:
„Gospodaru, Momčilo vojvoda,
meni nije nikake nevolje,
već sam čula jedno čudno čudo -
čula jesam, al’ nisam viđela -
da ti imaš konja Jabučila,
Jabučila, konja krilatoga;
ja ne viđeh tvome konju krila,
te ne mogu mlada vjerovati,                    100
već se bojim, hoćeš poginuti.“
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
mudar bješe, al’ se prevario,
svojoj ljubi tako besjedio:
„Vidosava, vjerna moja ljubo,
za to ću te lasno utješiti,
ti ćeš lasno viđet’ čilu krila:
kada prvi zapjevaju p’jevci,
ti otidi u nove ahare,
tad’ će čile popuštiti krila,                        110
tad’ mu možeš krila sagledati.“
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil’ spava, ljuba mu ne spava,
veće sluša mlada u dušeku
kad će prvi p’jevci zapjevati;
a kad prvi p’jevci zapjevaše,
skoči mlada iz meka dušeka,
zapalila fenjer i svijeću,
pa uzima loja i katrana,
ode pravo u nove ahare.                          120
Al’ istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
popuštio krila do kopita.
Tada ona krila namazala,
namaza ih lojem i katranom,
pa svijećom krila zapalila,
te sapali krila Jabučilu;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo.
Onda mlada ode u riznicu,                      130
dovatila sablju Momčilovu,
te je slanom zatopila krvlju,
pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab’jelila,
poranio vojvoda Momčilo,
pa govori ljubi Vidosavi:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
ja sam noćas čudan san usnio:
đe se povi jedan pramen magle
od proklete zemlje Vasojeve,                  140
pak se savi oko Durmitora;
ja udarih kroz taj pramen magle
sa mojijeh devet mile braće
i s dvanaest prvobratučeda
i četr’est od grada levera;
u magli se, ljubo, rastadosmo,
rastadosmo, pak se ne sastasmo.
Neka bog zna, dobra biti neće.“
Veli njemu ljuba Vidosava:
„Ne boj mi se, mili gospodaru!               150
Dobar junak dobar san usnio;
san je laža, a bog je istina.“
Opremi se vojvoda Momčilo,
pa on siđe niz bijelu kulu,
dočeka ga devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četr’est od grada levera,
a ljuba mu izvede čilaša;
dobrijeh se konja dovatiše,
otidoše u lov na Jezera.                           160
Kad su bili nadomak Jezera,
opteče ih ona silna vojska;
kad Momčilo opazio vojsku,
on poteže sablju od bedrice,
al’ se pusta ne da izvaditi,
kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
„Čujete li, moja braćo draga!
Izdade me kuja Vidosava,
no dajte mi sablju ponajbolju.“               170
Hitro su ga braća poslušala,
dadoše mu sablju ponajbolju,
pa je Momčil’ braći besjedio:
„Čujete li, moja braćo draga!
Vi udrite vojsci po krajima,
ja ć’ udarit’ vojsci po srijedi.“
Mili bože čuda velikoga,
da je kome pogledati bilo,
kako s’ječe vojvoda Momčilo,
kako krči druma niz planinu!                  180
Više tlači konjic Jabučilo,
neg’ što Momčil’ britkom sabljom s’ječe.
Al’ ga loša sreća susretnula;
kad iziđe prema Pirlitoru,
susrete ga devet vranih konja,
a na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
u junaku srce prepuknulo
od žalosti za braćom rođenom;
bijele mu malaksaše ruke,                       190
te ne može više da siječe,
već udara konja Jabučila,
udara ga čizmom i mamuzom,
da poleti gradu Pirlitoru,
al’ mu konjic polećet’ ne može.
Kune njega vojvoda Momčilo:
„Jabučilo, izjeli te vuci!
Iz šale smo odavde lećeli,
bez nevolje, tek od obijesti,
a danas mi polećeti ne ćeš!”                      200
Al’ mu konjic njiskom odgovara:
„Gospodaru, vojvoda Momčilo,
nit’ me kuni, niti me nagoni,
danas tebi polećet’ ne mogu.
Bog ubio tvoju Vidosavu,
ona mi je sapalila krila;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo,
veće bježi kuda tebi drago.“
Kad to začu vojvoda Momčilo,               210
proli suze niz junačko lice,
pa odskoči od konja čilaša,
triput skoči, do grada doskoči,
ali gradu vrata zatvorena,
zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil’ viđe na nevolji,
on dozivlje sestru Jevrosimu:
„Jevrosima, moja mila sejo,
pušti meni jednu krpu platna,
ne bih li ti u grad utekao.“                        220
Seja bratu kroz plač odgovara:
”A moj brate, vojvoda Momčilo,
kako ću ti puštit’ krpu platna,
kad je meni snaha Vidosava,
moja snaha, tvoja nevjernica,
savezala kose za direke?“
Al’ je sestra srca žalostiva,
žao joj je brata rođenoga;
ona ciknu kako ljuta guja,
manu glavom i ostalom snagom,             230
iz glave je kose iščupala,
ostavila kose na direku,
pa dovati jednu krpu platna,
preturi je gradu niz bedene.
Momčil’ vati onu krpu platna,
pa se penje gradu uz bedene;
gotov’ bješe u grad uskočiti,
al’ doleće ljuba nevjernica,
oštru sablju nosi u rukama,
pres’ječe mu platno više ruku.                 240
Momčil’ pade gradu niz bedene,
kraljeve ga dočekaše sluge
na mačeve i na koplja bojna,
na nadžake i na buzdovane,
a dopade kralju Vukašine,
udari ga onim bojnim kopljem,
udari ga posred srca živa.
Al’ govori vojvoda Momčilo:
„Amanet ti, Vukašine kralju,
ti ne uzmi moju Vidosavu,                    250
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć’ i tvoju izgubiti glavu;
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga,
već ti uzmi moju milu seju,
seju moju, milu Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, k’o i ja, junaka.“
To govori vojvoda Momčilo,
to govori, a s dušom se bori,                  260
to izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
a gradu se otvoriše vrata,
pak iziđe kuja Vidosava,
te dočeka kralja Vukašina,
odvede ga na bijelu kulu,
posadi ga u stolove zlatne,
ugosti ga vinom i rakijom
i gospodskom svakom đakonijom;
pa otide u riznicu mlada,                         270
iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje.
Al’ da vidiš čuda velikoga:
što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
što Momčilu taman čizma bila.
tu Vukašin obje noge meće;
što Momčilu zlatan prsten bio,                280
tu Vukašin tri prsta zavlači;
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s’ aršin zemljom vuče;
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut’ ne može!
Tad’ govori kralje Vukašine:
„Avaj meni, do boga miloga!
Nuto kurve mlade Vidosave!
Kad izdade ovakog junaka,
koga danas u svijetu nema,                     290
to li mene sjutra izdat’ neće!“
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
uvatiše kuju Vidosavu,
svezaše je konjma za repove,
odbiše ih ispod Pirlitora,
te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
pa on uze sestru Momčilovu,
po imenu dilber-Jevrosimu,
odvede je Skadru na Bojanu,                  300
i vjenča je sebi za ljubovcu.
Š njom lijepi porod izrodio,
porodio Marka i Andriju,
a Marko se turi na ujaka,
na ujaka vojvodu Momčila.

         Stojan Lomović

 

 

 

 

 

 

 

 

Đevojci

Oj đevojko, zelena jabuko,

Umrijeću, ne pope se na te!

Junaku

Oj junače, moj zeleni lade,

Umrijeću, ne legoh poda te!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Spavaj đeco

Spavaj, đeco, rodila te majka,

Tebe mama u gori rodila,

U gorici među vukovima,

Vučica ti pupak otkinula,

A čelica medom zadojila,

Bjela vila zlatu baba bila,

U svilene pelene povila,

Muškijem te opasala pasom,

Dala zlatu kapu vučetinu,

Vučju kapu i od orla krilo,

I na kapi svakojaka bilja,

A najviše đevojačkog smilja,

Kad mi budeš momak na ženidbu,

Da te niko ne može ureći.

Spavaj, spavaj, san te prevario,

Prije tebe nego tvoju majku!

San u brešu, a nesan pod brešu,

Uroci ti pod nogama bili,

Mome zlatu ništa ne udili,

Naudili u gori hajduku!

Uroke ti voda odnijela,

Mome sinu zdravlje donijela,

Donijela zdravlje i veselje,

Da mi bude zdravo i napredan!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

       Majka i kći

„Jaoj, majko, kaluđer me budi,

On me budi, među oči ljubi!

Oću li ga poljubiti, majko?“

„Ljubi kćeri, ne bila prokleta!

Dok je majka tvoga doba bila,

Do zore je devet namirila

I desetog roditelja tvoga,

I otkala tropolu ponjavu!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poljem se vije, o zor-delije

Poljem se vije, o zor-delije,

Po ravnom polju, na vranom konju.

Gleda ga Ajka s tanka čardaka:

“Oj zor-delijo, i perje tvoje,

Tvoje me perje na čardak penje!”

- Oj zor-đevojko, i kose tvoje,

Tvoje me kose kroz selo nose!

O zor-đevojko, o dilber Ajko,

S čardaka sijaš k’o sunce jarko,

O siđi amo sa čardaka tvoga,

Da igraš sa mnom Gavrana moga!” –

“Oj zor-delijo, na konju vranu,

Što zorno igraš po polju ravnu!

Hodi ovamo, na moje dvore,

Lako se peti na čardak gore!”

- Eto me, Ajko, sunašce moje,

Da ljubim crne oči tvoje!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Porasla je u Novom narandža

Porasla je u Novom narandža

Gajila je Novkinja đevojka:

po ljetu je vinom poljevala,

a po zimi svilom pokrivala.

Kada ju je mlada odgojila,

narandža je rodom prerodila:

svaka grana tri narandže dala.

Tri narandže šalje na tri strane:

jednu šalje duždu mletačkome,

drugu šalje Kraljeviću Marku,

treću šalje caru čestitome.

Đevojci se sva tri odazvala.

Al’ govori lijepa đevojka:

“Malo ‘vala duždu mletačkome,

koji šalje od srebra galiju; -

n’jesam junak da plovim po moru,

već đevojka da ljubim junaka.

Malo ‘vala Kraljeviću Marku

što mi šalje od zlata jabuku; -

đevojka sam, jabuka sam sama.

Mnogo ‘vala caru čestitome

što mi šalje konja i junaka.”

 

 

 

 

 

            Marko Kraljević i kći kralja arapskoga

Pita majka Kraljevića Marka:
„Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
Što ti gradiš mloge zadužbine?
Il’ si teško Bogu zgriješio,
il’ si ludo blago zadobio?“
Veli njojzi od Prilipa Marko:
„Oj Boga mi, moja stara majko!
Jednom bijah u zemlji Arapskoj,
pa uranih na vodu čatrnju,
da napojim mojega Šarina;                     10
kad ja dođoh na vodu čatrnju,
al’ na vodi dvanaest Arapa.
Ja šćadijah, mati, preko reda
da napojim mojega Šarina,
ne dade mi dvanaest Arapa;
mati moja, izvadismo kavgu:
ja potegoh tešku topuzinu,
te udarih crna Arapina;
ja jednoga, mene jedanaest,
ja dvojicu, mene desetina,                       20
ja trojicu, mene devetina,
ja četiri, a mene osmina,
ja petinu, a mene sedmina,
ja šestinu, a mene šestina,
Šestina je mene nadvladala,
svezaše mi ruke naopako,
odvedoše kralju arapskome.
Kralj me baci na dno u tavnicu,
ja tavnovah za sedam godina,
nit’ ja znadoh, kad mi ljeto dođe,             30
nit’ ja znadoh, kad mi zima dođe,
osim jedno, moja stara majko:
zimi bi se grudale đevojke,
probace mi po grudu snijega,
po tom znadem, da je došla zima;
ljeti bace stručak bosioka,
po tom znadem, da je ljeto, majko.
A kad nasta osma godinica,
tavnica mi nije dodijala,
dodija mi Arapka đevojka,                      40
mila ćerca kralja arapskoga,

dolazeći jutrom i večerom.
Viče mene na tavnički pendžer:
„Ne trun’, jadan, u tavnici, Marko,
već daj mene tvoju vjeru tvrdu,
da ćeš mene uzet’ za ljubovcu,
da izbavim tebe iz tavnice,
dobra tvoga iz podruma Šarca,
pokupiću žutijeh dukata,
bolan Marko, koliko ti drago.“               50
Kad se, mati, viđeh na nevolji,
skinuh kapu, metnuh na koljeno,
pa se kunem kapi na koljenu:
Tvrda vjera! ostavit’ te neću,
tvrda vjera! prevarit’ te neću!
I sunce je vjerom prevrnulo,
te ne grije zimi k’o i ljeti,
a ja vjerom prevrnuti neću.
To promisli Arapka đevojka,
promislila, da se kunem njojzi.                60
Jedno veče bješe omrknulo,
otvori mi od tavnice vrata,
izvede me iz tavnice, majko,
dovede mi pomamna Šarina
i još sebe boljeg od Šarina,
na obadva bisage dukata,
donese mi sablju okovanu;
otale se dovatismo konja
i odosmo kroz zemlju Arapsku.
Kade jutro bješe osvanulo                       70
i ja sjedoh, mati, otpočivat,
a uza me Arapka đevojka
zagrli me crnijem rukama.
Kad pogledah, moja stara majko,
ona crna, a bijeli zubi;
to se mene mučno učinilo,
ja potegoh sablju okovanu,
udarih je po svilenu pasu,
kroz nju sablja, mati, prolećela.
Privatih se mojega Šarina,                       80
još Arapci glava progovara:
„Bogom brate, Kraljeviću Marko!
Nemoj, bolan, mene ostaviti!“
Tu sam, mati, Bogu zgriješio,
a veliko blago zadobio,
te ja gradim mloge zadužbine.“

      Tešan Podrugović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Ašikovanje

Ašikovah tri godine dana,

Nit’ imado fajde ni zijana,

Nit’ ja viđeh mojoj dragoj lice,

Već tri puta u tri godinice.

Jednom odoh dragoj pod pendžere,

Al’ mi draga s majkom večeraše;

Drugom odoh dragoj pod pendžere,

Al’ mi draga lice umivaše;

Trećom odoh dragoj pod pendžere,

Al’ mi draga postelju steraše.

Kad ja viđeh đe će sama leći,

Ja ne mogoh srcu odoljeti –

Kako jeknuh, vas čardak podzveknu,

Kako zuknuh, taht’od džama puknu,

Al’ govori moja ljepotica:

„Id’ odatle, jedan muhanate!

Da ti vidiš moje crne oči,

Oči crne ispod obrvica,

B’jelo lice ispod trepavica,

I podvoljak pod bijelim grlom,

U njedrima dva b’jela goluba,

I pod nima crna gora raste,

I u njojzi šadrvan vodica –

Sve mladiće pofata groznica!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Pop i popadija

Ali grmi, al’ se zemlja trese,

Al’ udara more u bregove,

Ali vjetar sa šenicom mlati,

Al’ pucaju na Skadar lubarde?

Niti grmi, nit’ se zemlja trese,

Ni udara more u bregove,

Niti vjetar sa šenicom mlati

Nit’ pucaju na Skadar lubarde,

No se popo s popadijom kara:

„Kažuj, pošo, kome si je dala;

Kažuj, pošo, što ti daše mita?“ -

„Dadoše mi svile i kadife,

I suviše groša i dukata.

Ja sam svilu na te pokrojila,

S grošima sam tebe zđakonila,

S dukatima tebe zapopila!“ -

„Ljubi, pošo, koga si ljubila,

Ne bi li me protom učinila!“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                    Trepni krilom, pod nebom sokole

Trepni krilom, pod nebom sokole,

ispod krila cv’jet bosiok baci,

ne bi l’ cvijet na mog dragog pao,

ne bi l’ mi ga dragi sjutra dao,

sjutra cvijet, a preksjutra prsten,

da se znade da se milujemo!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                      U Milice duge trepavice

U Milice duge trepavice,

prekrile joj rumen’ jagodice,

jagodice i bijelo lice.

Ja je gledah tri godine dana;

ne mogoh joj oči sagledati,

crne oči, ni bijelo lice,

već sakupih kolo đevojaka,

i u kolu Milicu đevojku

ne bih li joj oči sagledao.

Kada kolo na travi igraše,

bješe vedro, pa se naoblači,

po oblaku  zasjevaše munje.

Sve đevojke k nebu pogledaše,

al’ ne gleda Milica đevojka,

već preda se u zelenu travu.

Đevojke joj tiho govoriše:

“Oj Milice, naša drugarice!

Il’ si luda, il’ odviše mudra,

te sve gledaš u zelenu travu,

a ne gledaš s nama u oblake,

đe se munje viju po oblaku?”

Al’ govori Milica đevojka:

“Nit’ sam luda, nit’ odviše mudra,

nit’ sam vila – da zbijam oblake,

već đevojka – da gledam preda se.”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Snaha i zaova

Pod onom gorom zelenom

Malo se selo viđaše,

Vranci se konji igrahu,

Srebrna sedla lomjahu,

Zlaćane uzde trgahu.

To bjehu Niku stvatovi,

Jere se na put spravljahu

Po Vase ljepe đevojke.

Vase ih gleda s prozora,

Niz lice suze proljeva.

Ćešila Vasu snašica:

„Ne plači, Vase, zaovo,

Kada su mene prosili,

Putem su višnje sadili;

Kada su po me odili,

Onda su višnje cvjetale;

A kad su sa mnom odili,

Višnje mi zrele bijahu.

Meni ih đever beraše

I meni mladoj davaše.

A ja ih zobat ne smijah,

Nego ih mlada prosipah

Alatu konju niz grive.

A sad se mlada ne kajem:

Od tri sam grada gospođa,

Trema sam snaha, svekrva

I tgroma zetam punica.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NAPOMENE

 

PJESNICI-PJEVAČI

KORIŠĆENE ZBIRKE I ANTOLOGIJE

OSNOVNA LITERATURA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PJESNICI-PJEVAČI

STARAC MILIJA

O  Starcu Miliji zna se samo ono što je Vuk Karadžić rekao o njemu u predgovoru za četvrtu knjigu lajpciškog izdanja Srpskih narodnih pjesama.

Milija je rođen u kolašinskom kraju Crne Gore, pretpostavlja se u Rovcima. Poslije nekakvoga obračuna s lokalnijem silnicima turske vlasti, pobjegao je u Srbiju i živio u Požeškoj nahiji. Vuk Karadžić bio je čuo za njega kao znalca usmenijeh pjesama, posebno Ženidbe Maksima Crnojevića i Strahinića Bana, pa došavši u Kragujevac 1820. godine, umolio je knjaza Miloša Obrenovića da mu se taj pjesnik-pjevač dobavi u tadašnju srbijansku prijestonicu. Dvorjani knjaza Miloša dobavili su Miliju, ali tek 1822. godine, kad se Vuk ponovo obrio u Kragujevcu. Tokom petnaestak dana Vuk će od Milije zapisati četiri pjesme, a petu će naknadno od njega dobaviti. Po Vukovu dokazu Milija je znao “još mlogo“ pjesama, a evo zašto se zapisivaču nije dalo da ih sve pribilježi.

Kad se Vuk sastao sa Starcom Milijom na dvoru knjaza Miloša, sakupljaču narodnijeh pjesama radost se okrenula „na novu tegobu i muku“. Ne samo što Milija, „kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevali) nije znao kazivati pjesme redom, do samo pjevati“, nego Starac Milija nije bez rakije htio da pjeva uz gusle. „A kako malo srkne rakije“, veli Vuk, Milija se „koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se s nekim Turcima iz Kolašina), tako zbuni da nije svagda redom znao ni pjevati.“

Onda Vuku nije ostalo ništa drugo do da podstiče rakijski raspoloženog guslara da mu „svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta“. Tako je zapisivač „mogao poznati“ kad Milija nešto preskoči tokom kazivanja date pjesme. Onda je Miliju molio Vuk da mu pjeva polako „rastežući riječi“, te je Starac tako pjevao, a zapisivač je hvatao stihove što je „brže mogao“. Onda Vuk ovako zaključuje opis svakog zapisivanja pjesama od Starca Milije: „A kad sam koju pjesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pjevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano.“

Vuk navodi i jedan interesantan detalj o Milijinom pijenju rakije. Starac nije imao običaj da pije rakiju iz onoga suda u kome mu se piće donosi, nego on ponuđenu rakiju „saspe u čuturu koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija svaki čas pomalo. Ko se god desi kod njega on mu nazdravi, ne pružajući je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna, ne more grđa biti, ne dao ti je bog piti.“

Poslije takvog vukovsko-milijinskog natezanja tokom petnaestak dana Miliji se „već bilo malo dosadilo onđe besposlenu sjeđeti“. Uz to su ga dvorski besposljenjaci nagovarali da ostavi Vuka „kojemu je samo do pjesama i do besposlica kojekakvih“ stalo. „I tako ga podgovore jedno jutro“, te on primivši od knjaza Miloša „pristojni poklon za dojakošnju dangubu, otide iz Kragujevca“, ne javivši se Vuku.

Kad je „prošavši godina“, Vuk opet došao u Kragujevac i pitao za Starca Miliju, kazali su mu da je umro. Ne zna se je li od Milije ostalo potomstva. A ne zna mu se ni groba ni mramora.

I sljedeća Vukova napomena približava nam ličnost Starca Milije, jednog od najvećijeh pjesnika koji su stvarali na jeziku kojijem govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Vuk veli: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima da im pročitam pjesmu, i koliko su se radovali, slušajući je onako kao što je oni znadu, toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“

Od pet pjesama Starca Milije četiri su ušle u Antologiju usmene poezije Crne Gore.

TEŠAN PODRUGOVIĆ

Vuk Karadžić je o Tešanu Podrugoviću davao podatke dva puta: u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama (Lajpcig 1824) i u predgovoru četvrte knjige iste zbirke (Beč 1833).

Tešan je rođen u selu Gornji Kazanci, to je teritorija današnje opštine Nikšić. Ocu mi je bilo ime Gavrilo, a Tešana su prozvali Podrugović zato što je bio visok koliko jedan čovjek i pola drugoga. Kad se zamomčio, Tešan je bio kiridžija, saobraćajući s natovarenijem konjem na relaciji Kazanci – Konavli. Sa svoga seoskoga imanja prodavao je stočne proizvode, a iz Konavala dogonio je vino i rakiju. I poneku pomorandžu koja se od jestivog voća s primorja pretvarala u darje i uzdarje u šnjegopadnim Kazancima.

Pošto je u jednom sukobu s nekakvom lokalnom turskom divanijom, koja mu je nasrnula na čast sestre, ubio napasnika, otišao je jedinijem putem koji mu je obezbjeđivao život. A to je gori u hajduke! A tokom Prvog srpskog ustanka Tešan je napustio planinske pećine po Bosni i Hercegovini i drumska pljenidbena sačekališta svatova i trgovaca, pa prešao u ustaničku Srbiju. Nije ga tamo odvela nikakva ideološko-politička smjernica, no čovjekova potreba da obitava u ljudskom društvu.

Kad su Karađorđevu ustaničku Srbiju opet preplavili turski tabori, Tešan je pobjegao u Srijem zemlju ravnu. Vuk Karadžić ga je našao 1815. godine u Sremskijem Karlovcima kao ljutog siromaha. Dvometraški hajdučki dugajlija sjekao je trsku po vonjavijem ritovima oko Dunava, donosio je, kako Vuk kaže, na leđima u varoš karlovačku i od takve prodaje se hranio. Nije teško zamisliti kako je sremsko-karlovačka gospoda gledala na toga dobjegaoca koji je s mokrijem snopljem trske okapao na karlovačkijem raskršćima.

Kada je dočuo Vuk da Tešan zna dosta pjesama, „davao mu je na dan koliko da može živjeti i prepisivao od njega pjesme“. A onda je Karadžić poveo Podrugovića u manastir Šišatovac, đe je Vuk imao kod arhimandrita Lukijana Mušickog „gospodski kvartir“ i svaku drugu zgodu i potrebu, pa je u takvoj atmosferi zapisivač nastavio da hvata u pero pjesme iz recitativa bivšeg hajduka. Tešan je lijepo znao udarati uz gusle, ali pjesme nije kazivao guslajući, nego ih je „samo kazivao“, kako Vuk naglašava.

Evo kako Tešana, saopštavača usmenijeh pjesama, Vuk opisuje: „Kad sam ja od njega pjesme prepisivao, ne znam je li bio što stariji od četrdeset godina. Bio je pametan i, kao ajduk, pošten čovjek. Vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao, ali se pri tom nigda nije smijao, nego je sve bio malo kao namršten. On je znao još najmanje sto junačkih pjesama, sve ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od kojekakvi primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša. Nikoga ja do sada nijesam našao da onako pjesme zna kao on što je znao. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pjevao nego samo kazivao) pjesme razumijevao i osjećao, i mislio je šta govori.“ Onda Vuk daje sljedeću napomenu: „I sad imam na jednoj artiji napisano rukom moga bratučeda, pokojnoga Obrada Tomića, koji je Podrugovića još otprije poznavao i sa mnom ga u Karlovcima upoznao, da Podrugović zna petnaest pjesama od samog Mijata arambaše.“

Vuk ovako zaključuje svoje viđenje pjesnika Tešana Podrugovića: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje.“

Vuku se nije dalo da od Tešana Podrugovića zapiše sve pjesme koje je taj, po mišljenju Vukovom, nenadmašni kazivač, znao. Kad se ispred Vaskrsenija“ 1815. godine podigne Drugi srpski ustanak, Tešanu, pristojno opskrbljenom u bogatome manastiru Šišatovcu, „kao da uđe sto šiljaka pod kožu“. Hajduka je Vuk jedva zadržao u Šišatovcu još nekoliko dana da od njega zapisuje pjesme. A onda je Tešan preko Mitrovice otišao u Srbiju „da se ponovo bije s Turcima“.

Poslije prelaska u Srbiju 1815. godine, Tešan tamo nije dugo ostao zato što se knez Miloš ustanički primirio, pa je hajduk ostao bez zajedničkoga kazana pobunjenika. Onda je Tešan otišao tamo odakle je u Srbiju i došao, u Bosnu po kojoj je počeo hajdukovati. I prije i tada Podrugović se odlikovao junaštvom i skromnošću, pa nikad nije pristao da bude hajdučkoj četi harambaša. A kad su mu godine već otežale hajdukovanje, Tešan se povratio svome prvobitnom zanimanju – kiridžiluku. Po kazivanju Vukovom, Podrugović u Bosni „sastavi nekoliko konja i namljesti se neđe u Nahiji Srebreničkoj da živi kao kiridžija. Ali, uskoro potom isprebijaju ga nekakvi Turci, pa umre od uboja.“

Tešanovu biografiju znatno je dopunio Vladan Nedić u svojoj studiji Tešan Podrugović (Vukovi pevači, Novi Sad 1981). Na osnovu podataka koje je pribavio, Nedić kaže da je Tešan po dolasku, odnosno povratku, u Bosnu dopro čak u Bosansku Krajinu i tamo se neko vrijeme zadržao. Ali pošto je u nekakvom sukobu hajdučki eliminisao bega Omerovića, otišao je hajduk opet u goru zelenu da „presrijeće Turke i trgovce“. Ali u nekakvome novom obračunu Tešan bude ranjen, pa tako ljuto iskrvavljen pobjegne u planinu. A onda se „s dvije teške rane“ povratio iz planine u jedno pravoslavno selo đe je poslije nekoliko dana umro. To je bilo 1820. godine, ne zna se ni njemu groba ni mramora.

Radosav Medenica u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje 1975) s pravom konstatuje: „Metod Tešanova pesnikovanja ima nesumnjivo i svoj posebni značaj u pogledu karaktera i stila njegovih pesama, odnosno njegova lična udela u stilizovanju odnosno reprodukovanju njegovu. Kad se još ima na umu da je Vuk kod Tešana otkrio, pored ostalih, i čitav majdan pesama o Marku Kraljeviću, i da mu je on oživeo, bezmalo, tako reći celokupnog Marka, onda možemo još bolje da razumemo i Vukovo oduševljenje Tešanom kao znalcem i kazivačem pesama.“

Vuk Karadžić je od Tešana Podrugovića zapisao dvadeset i četiri pjesme i svaku objavio u lajpciškom izdanju zbirke Srpske narodne pjesme

Za Antologiju usmene poezije Crne Gore odabrano je osam pjesama Tešana Gavrilovića – Podrugovića, kojemu je, po svoj prilici, prezime bilo Papović.

STOJAN LOMOVIĆ

Stojan Lomović, poznatiji mnogo po nazivu Stojan Hajduk, rođen je i sazrio neđe u durmitorskoj oblasti Crne Gore. Ne zna se ni koje godine, ni u kome selu. Kako bi rekao Radosav Medenica, Lomović je iz zone najrazličitije patrijarhalne kulture i usmene epike kao najpregnantnijeg izraza njezina. Visina snježnoga Durmitora, imena jezera – Crno i Vražije, krilati konji iz tijeh voda izlijeću, i Tara valovita koja ne da na se brodu ni ćupriji, istorijsko-mitska je atmosfera iz koje je izronio hajduk Stojan Lomović.

Stojan Lomović obreo se u Srbiji tokom Prvog srpskog ustanka. Vuk Karadžić je Stojana zatekao 1820. godine u Brusnici kod „njijovog sijateljstva gospodara Jovana Obrenovića“, đe je bio zatvoren što je, „došavši iz ajduka, ubio nekakvu babu za koju je mislio da je, kao vještica dijete izjela.“ Tada je Karadžić od njega zapisao tri pjesme koje će objaviti u lajpciškoj zbirci, i još nekoliko tekstova koji će kanije biti objavljeni. Kad se Vuk kasnije interesovao za Stojana, rečeno mu je da se „opet poajdučio i utekao u Ercegovinu“. Radosav Medenica se opravdano čudi što Vuk Karadžić nije saopštio više detalja o Stojanu Hajduku od koga je, pored ostalijeh pjesama, zapisao i Ženidbu kralja Vukašina koja „spada stvarno u prave bisere naše književnosti“. A još je začudnije što genijalni Vuk nije doveo u vezu jako izražen mizoginski motiv, što je ostvaren u liku Vidosave, ljube Momčilove, u Lomovićevoj pjesmi, s postupkom uobličitelja te pjesme koji je jednu ženu lišio života.

Vladan Nedić je pribavio podatke koji nam približavaju Stojanovu biografiju. Jedno pismo Miloša Obrenovića iz 1833. godine kazuje kako je Knjaz javljao buljubaši Lazaru Limljaninu na Mokroj Gori da će sa turske strane uskoro doći „Stojan Lomović, ahduk i starešina“ koga treba lijepo predusresti i ne ispitivati ga ništa. Pa nastavlja: „On ako ima odgovarati za djela prije počinjena, to vaše nije nego moje i Narodnog suda, a ni vi ni ko drugi da ga nemate ništa pitati za ono što je bilo.“ Onda naređuje knjaz Miloš buljubaši Gavriloviću da Stojana Lomovića s „pouzdanijem čovjekom što prije otprati u Kragujevac“. Kontekst toga naređenja pokazuje da je bila u pitanju neka povjerljiva misija, radi koje se prešlo preko Stojanovih hajdučkijeh postupaka. Rečeno pismo Miloša Obrenovića otkriva prezime Stojana Hajduka – Lomović, koje Vuk nije spomenuo.

Od osam Stojanovijeh pjesama preuzeta je jedna za Antologiju usmene poezije Crne Gore.

 

 

 

 

 

 

 

STARAC RAŠKO

O Starcu Rašku zna se samo ono što je Vuk Karadžić napomenuo u predgovoru četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama (Beč 1833).

Raško je bio iz Kolašina, pa je „još u početku srpske bune na daije dobježao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Jagodinskoj, u selu Sabanti.“

Vuk je od Starca Raška zabilježio jedanaest pjesama. Kako naglašava Radosav Medenica, u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje 1975), veoma iznanađuje činjenica što Vuk Karadžić o tako znatnom pjesniku nije dao nikakve bliže podatke. Ni o njegovom životu, ni o njegovoj prepoznatljivosti među usmenijem pjesnicima-pjevačima. Posebno je značajno to što se Vuk nije ponio za svojijem vrlo značajnim prijateljem, i velikijem književnim autoritetom, Jakobom Grimom koji je Raškovu pjesmu Zidanje Skadra smatrao najljepšom pjesmom u Vukovom zborniku. Za bar relativno približavanje ličnosti Starca Raška uputna je sljedeća izjava Radosava Medenice. Naime, Medenica veli da Raško spada „u onu plejadu velikih pevača koji su, ponešeni oslobodilačkim zanosom Karađorđeva ustanka, prebegli u Srbju da svoje fizičke i duhovne snage ulože u temelje nove otadžbine koja je vaskrsavala u slobodi.“ I pored ugodne romantičke izjave cijenjenoga znalca usmene književnosti Radosava Medenice, treba naglasiti logičnu činjenicu da je teško zamisliti čovjeka durmitorskog kraja koji sa svoga sređenoga imanja i iz porodične atmosfere rodne kuće, odlazi slobodarskom trasom u ustaničku Srbiju. Kako su to pokazali Filip Višnjić svojom pjesmom Početak bune protiv dahija i Vuk Karadžić, koji je taj naslov dao pjesmi, ustanici s Karađorđem na čelu nijesu krenuli na cara u Stambolu i njegov devlet, nego na janičarske glavare, odmetnike od turske vlasti koji su 1801. godine, ubivši vezira Hadži-Mustafu u Beogradu, zavladali Beogradskijem Pašalukom ne prezajući od najbrutalnijih zločina. Karađorđev ustanak na dahije inicirala je zvanična turska vlast pomažući ustanike novcem i oružjem. Prema tome, vjerovatnija je pretpostavka da je neka lična nevolja odvela Raška iz Kolašina u Srbiju, kao što su životne neprilike opredijelile istom trasom Starca Miliju, Stojana Hajduka i Tešana Podrugovića. I pored romantičarskog pogleda na Raškov odlazak u Srbiju, vrlo je osmišljena ova Medeničina izjava: „Starac Raško je predstavnik one mirne, realističkom težnjom i uverljivošću nastrojene epike koja nastoji da bude objektivna i prema neprijatelju.“

Od Raškovijeh pjesama dvije su ušle u Antologiju usmene poezije Crne Gore.

TODOR IKOV PIPER

Godine 1835. Petar II Petrović – Njegoš piše, iz manastira Maine, Vuku Karadžiću, u Beč, da je na Cetinje pribavio guslara Todora Ikova iz Pipera koji „znade 120 pjesanah dosta dobrijeh“. Onda Vladika Rade  sugerira svome prijatelju Vuku da bi bilo dobro ako bi se prepisane pjesme od Todora štampale u Beču. Veli Njegoš da bi to štampanje bilo „za udivljenje ljudima“ kako jedan prosti čovjek može upamtiti toliko pjesama u „svoju prostu glavu“. Nažalost, to što je Njegoš rekao Vuku sve je što se zna o pjesniku-pjevaču iz Pipera Todoru Ikovu. Ne znamo mu ni prezime ni selo iz koga je ponikao.

Vuk nije smatrao vrijednim poslom da o Todoru Ikovu pribavi najosnovnije podatke, nego on jednostavno saopštava da su te i te pjesme zabilježene „od nekog Todora Ikova iz Pipera“. Vuk je već bio postigao slavu svojijem zbirkama, odnosno vrhunskom književnom umjetnošću ne malog broja pjesama iz te zbirke, pa nije imao potrebe da promoviše ni sebe ni usmenu poeziju, koju sakuplja i objavljuje, biografskijem podacima o čovjeku koji je u svoju „prostu glavu“ smjestio stotinu i dvadeset epskih pjesama. Inače, Vuk je cijenio Todorove pjesme što pokazuje činjenica da je zapažen broj njegovih tekstova uveo u zbirku Srpske narodne pjesme.

U Antologiju usmene poezije Crne Gore unijeta je jedna pjesma Todora Ikova iz treće knjige Vukove zbirke. To je Čovjek-paša i Mihat čobanin. Za nju Ljubomir Zuković, u svojoj knjizi Vukovi pevači iz Crne Gore (Beograd 1988) kaže: „Ovoj pesmi sigurno pripadaju zasluge što je u Vukovoj štampanoj zbirci epskih narodnih pesama ostala istaknuta jedna značajna odlika našeg epskog pesništva: sposobnost da se ljudi i život sagledaju i prikažu kompleksnije, da se u tom prikazu preskoče verske i nacionalne barijere u traganju za ljudskim i plemenitim u životu.“

Bilo bi interesantno znati ko je Njegošu preporučio Todora Ikova da mu dođe na Cetinje đe bi se od njega junačke pjesme prepisivale. Vladika Rade cijenio je Pipere koji su vodili česte borbe protiv Turaka, naročito spuškijeh, podgoričkih i nikšićkijeh, ali se znao i krvavo obračunati s piperskijem plemenicima koji su se opredjeljivali za Skadar a ne za Cetinje.

ĐURO MILUTINOV KOVAČEVIĆ

Đuro, čijemu prezimenu Milutinović Vuk Karadžić dodaje odrednicu Crnogorac, upravo je prezimenom Kovačević, a rođen je i odrastao u Grahovskom plemenu. Izgleda da je rođen 1770, a umro je u Beogradu 1844. godine.

Već kao sedamnaestogodišnjak Đuro je ostao slijep poslije nailaska velikijeh boginja. U kratkoj bilješci o Đuru, koji je oprezimljen kao Milutinović, Vuk naglašava da je slijepi Đuro „negdje oko 1809. godine donio Karađorđu pismo od crnogorskoga vladike Petra I, pa potom i zaostao u Srbiji“. Kako kaže Ljubomir Zuković, „izvesno je, u svakom slučaju, da priču o slepom pismonoši između Cetinja i pobunjene Srbije Karadžić nije izmislio“. A ostalo je da se priča u narodu kako je Đurov štap prerezan po sredini, onda u njemu izdubljena šupljina da se u nju smjesti Vladičino pismo Voždu. Onda su dva dijela bijeloga štapa vješto slijepljena da bi s njime slijepac prošao carske drumove od Cetinja do Topole.

Interesantna je činjenica koju Vuk ističe da je slijepi Đuro Milutinović–Crnogorac „za Karađorđijina vremena“ polazio u Beogradu Veliku školu. Veli i da je „sila puta znao lekciju bolje nego ijedan od đaka“. A da se Đuro bio opismenio prije svoga oslijepljenja indirektno potvrđuje Vukovo saopštenje u Srpskom rječniku da su se u Veliku školu u Beogradu tada „primala samo momčad koja su već znala čitati i pomalo pisati“.

Poslije prestanka Karađorđeva ustanka Đuro Milutinović je prebjegao u Besarabiju, a onda se 1817. godine vratio u Miloševu Srbiju. Od tada je Đuro stalno bio u dvorskoj milosti knjaza Miloša Obrenovića. I, kako Vuk napominje, Đuro je „postao najbolji skupitelj prenumeranata na sve knjige koje su se tada štampale na našem jeziku“. Kad je Vuk odustao od namjere da knjigu Crna Gora i Crnogorci, koju je bio objavio na njemačkom jeziku, izda na svom jeziku, i to u trenutku kad je imao zapažen broj pretplatnika i pribavljeni novac za štamparske troškove, slijepi prenumerant Đuro se rasrdio i poručio Vuku da se ne skita koje-kuda, već da sjedi na jednome mjestu i ispunjava ono što javno obeća. Koliko je prenumerant Đuro bio cijenjen pokazuje odluka izdavača knjige Kazivanje starih Trebješana, koju su pripremili Dimitrije Tirol i Ivan Dragićević, da je posvete „blagorodnomu gospodinu Georgiju Milutinoviću–Crnogorcu“. Knjiga je s tom posvetom objavljena u Beogradu 1842. godine.

Đuro Milutinović, odnosno Kovačević, nije bio samo najbolji sakupljač pretplatnika za knjige, nego i prvi „torbar-knjigoprodavac u Beogradu“.

 

KORIŠĆENE ZBIRKE I ANTOLOGIJE

Banjević Branko, Polje jadikovo, Titograd 1871.

Bašić Husein, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Podgorica

2002.

Bašić Husein, Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Podgorica

2002.

Bogišić Valtazar, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa,

Beograd 1878.

Dragović-Đuričković Đorđije, Crnogorske junačke pjesme, Cetinje 1910.

Đurić Vojislav, Antologija narodne poezije, Beograd 1960.

Đurić Vojislav, Antologija narodnih junačkih pesama, Beograd 1983.

Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd 1925.

Herman Kosta, Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I i II,

Sarajevo 1888-1889.

Jovanović Vojislav, Antologija srpskih narodnih pesama, Beograd 1922.

Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pjesme I – IX, Beograd 1891-1902.

Latković Vido i Čađenović Jovan, Epska narodna poezija Crne Gore,

Titograd 1964.

Luburić Andrija, Rukopisna zbirka narodnih pjesama, Arhiv Srbije,

Beograd.

Milutinović-Sarajlija Simo, Pjevanija crnogorska i hercegovačka, Lajpcig

1837.

Narodne pesme u zapisima XV – XVII veka, priredio Miroslav Pantić,

Beograd 1964.

Nedić Vladan, Antologija jugoslovenske narodne lirike, Beograd 1962.

Pavićević Mićun, Ženske narodne pjesme iz Crne Gore, Beograd 1938.

Petrović Mirko, Junački spomenik, Cetinje 1864.

Petrović Petar II – Njegoš, Ogledalo srpsko, Beograd 1846.

Popa Vasko, Od zlata jabuka, rukovet narodnih umotvorina, Beograd 1979.

Radičević Filip, Gusle crnogorske, Beograd 1872.

Šaranović Branko-Banjo, Novije crnogorske narodne pjesme, Titograd 1964.

Šaulić Jelena, Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd 1965.

Šaulić Novica, Srpske narodne tužbalice, Beograd 1929.

Uhlik Rade, Ciganska poezija, Beograd 1982.

Vasiljević A. Miodrag, Narodne melodije iz Crne Gore, Beograd 1965.

Zogović Radovan, Crnogorske epske pjesme, Titograd 1970.

KORIŠĆENE STUDIJE I RASPRAVE

Buturović Đenana, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo 1995.

Đurđev Branislav, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih

         plemena, Titograd 1984.

Đukić Trifun, Pregled književnog rada Crne Gore, Cetinje 1951.

Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, Beograd 1926.

Fortis Alberto, Put po Dalmaciji, Zagreb 1984.

Gezeman Gerhard, Crnogorski čovjek, Podgorica 2003.

Jovanović Jagoš, Istorija Crne Gore, Podgorica 1998.

Karadžić St. Vuk, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd 1923.

Koljević Svetozar, Naš junački ep, Beograd 1974.

Kovijanić Risto i Stjepčević Ilija, Kulturni život staroga Kotora (XV-XVIII

vijeka), Perast 2003.

Lalević S. Miodrag, Epska i lirska narodna poezija Vasojevića, Andrijevica

2000.

Latković Vido, Narodna književnost I, Beograd 1983.

Lord B. Albert, The singer of Tales, New York, 1964.

Ljubinković Nenad, Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sima

         Milutinovića – Sarajlije, Beograd 2000.

Maretić Tomo, Naša narodna epika, Beograd 1971.

Medenica Radosav, Naša narodna epika i njeni tvorci, Cetinje 1975.

Medenica Radosav, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema  o nevernoj

        ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965.

Milošević-Đorđević Nada i Pešić Radmila, Narodna književnost, Beograd

1996.

Minjović Dušica, Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije,

Podgorica 2002.

Murko Matija, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, I i II, Zagreb 1951.

Nedić Vladan, Vukovi pevači, Novi Sad 1981.

Путилов Н. Борис, Героический эпос Черногорцев, Ленинград 1982.

Radojević Radoje, Tokovima crnogorske književnosti, Titograd 1979.

Rastoder Šerbo i drugi autori, Istorijski leksikon Crne Gore, 1,2,3,4,5,

Podgorica 2006.

Rotković Radoslav, Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda,

Podgorica, 2005.

Rovinski A. Pavel, Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004.

Samardžić Radovan, Usmena narodna hronika, Novi Sad 1978.

Samardžija Snežana, Uvod u usmenu književnost, Beograd 2007.

Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955.

Suvajdžić Boško, Ilarion Ruvarac i narodna književnost, Beograd 2007.

Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Vojislavljevića, Cetinje 2007.

Šobajić Simo, Crnogorci, Beograd 1928.

Zuković Ljubomir, O našem usmenom pesništvu, Sarajevo 1985.

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RJEČNIK

manje poznatih riječi, istorijskih ličnosti i geografskih pojmova

 

 

abajlija – aša, konjski pokrovac

adamsko koljeno – čestita, vjerna žena (tako čestita kao prvi čovjek Adam prije nego što je zgriješio)

Aćolija –  možda Grčka (Etolija)                                  adet – običaj, red, pravilo, zakon

adžamija – neiskusan, nevješt, početnik, pitomac dvorske škole za paževe, dječak uzet dankom u krvi, osposobljavan za janičarsku vojsku

adžija, hadžija – poklonik svetom mjestu; kod muslimana onaj koji je izvršio hadž, tj. koji je pośetio Ćabu u Meki; kod hrišćana onaj koji je išao na poklonjenje Hristovom grobu u Jerusalim

aferim – bravo, vrlo dobro

aga – starješina, zapovijednik, počasni naziv za pojedine turske dostojansvenike, upravne činovnike i zapovijednike plaćene vojske, gospodin (seljaci koji su živjeli na njegovoj zemlji morali su da mu daju razne dažbine)

agaluk – agino dostojanstvo, gospodstvo, vlast i imanje što pripada agi; Danas bih ti dao agaluke

ahar, ar - konjušnica

aja – uzvik kojim se poriče nešto, ne

 

 

 

 

 

 

Akovo – stari naziv Bijelog Polja;U Akovu moje zlato

akreb, akrep – škorpija

akšam – četvrta muslimanska molitva, poslije sunčeva zalaska; prvi mrak, veče; Akšam mrače, moj pobogu brate

ala – aždaja

alaj – mnoštvo ljudi, parada prilikom vojnih i građanskih svečanosti; odjeljenje vojske koju su sačinjavale spahije jednoga sandžaka, s alaj-begom na čelu

alaj-barjak – svečana, paradna vojnička  zastava

alaj-beg – zapovijednik nad odjeljenjem pješaka ili konjanika; zapovijednik nad plemićima

alamanka – njemačka sablja

alat – konj crvenkaste, lisičije boje, riđan

alem – dragi kamen koji svijetli u noći

ali… ali – ili… ili

aman – uzvik preklinjanja i vapaja  kojim se traži milost, pošteda, pomoć (pobodu, zaboga, oprosti, akobogda…)

amanet – ostava, zaštita što se kome da na vjeru da čuva

amidža – stric

Anadolija – Mala Azija

Andrija (Andrijaš) jedan od tri brata Marka Kraljevića, živio (po Jiričeku) do 1403.

anđeli – po hebrejsko-hrišćanskom vjerovanju, zamišljena bestjelesna bića s božanskim osobinama koja spašavaju ljude; Ti nijesi posjekao Marka, /već posječe božjega anđela

anterija, hanterija – kratka ženska dolama povrh svih haljina

apostol – poslanik, vjerovjesnik, glasnik, propovijednik

arah, ar, har – gostinska soba, odvojena prostorija u kući ili avliji za primanje gostiju

Arapin – (u narodnom jeziku) crnac (crnaca je bilo u turskoj vojsci pošto su u XVI vijeku osvojili sjevernu Afriku)

aratost te bilo – đavo te odnio

arač – trošak

argatluk, argatovati – raditi pod slabu nadnicu

arzovan, arzohan – pisana molba

aršin – lakat (stara mjera za dužinu)

astal – sto

ašik – ljubavnik, dragan, momak koji ašikuje

ašluk – trošak

at – arapski konj

Atlagića Zlata – neidentifikovano lice

atlija – konjanik

avaz – glas

avlija – dvorište, ulica

avlija-marama, havli-marama – vrsta pamučnog rupca

azdija – dugačka gornja haljina na junaku

azurati – spremiti, opremiti; Azurala, kito i svatovi

baba, babo, babajko – poglavar, otac; ovim imenom se ponekad nazivaju starješine raznih derviških redova

Babić Jakšar  – junak turskog Nikšića iz druge polovine XVIII vijeka. Porijeklom iz Bijelopavlića. Zvao se Staniša. Sin je hrabrog četobaše Marka. Zbog svađe i krvne osvete islamizovali su se i Marko (Safet) i Staniša. Prema predanju Jakšar je pośekao više od trideset crnogorskih glava za pedeset godina svoga četovanja. Mehmed-aga Mušović odredio ga je za buljubašu svih nikšićkih odreda koji su se borili protiv Crnogoraca. Poginuo je u okršaju s najglasovitijim crnogorskim junakom Nikcom od Rovina oko 1755. godine

bačiti – baciti

bakarlija, bakračlija – stremen u kome jahač drži noge

bakat, bahat – topot

bakšiš – napojnica, dar, mito

balčak – držak od sablje ili mača

Baletić Rade – junak s Čeva, Katunska nahija

baljemez – top velikog kalibra

ban – državni poglavar, gospodar, gospodin

Bandžovo brdo – kod Rožaja, na desnoj obali Ibra

Banović Strahinja – Vuk Karadžić je Milijinoj pjesmi o Strahiniću Banu dao naslov Banović Strahinja, iako se u tekstu pjesme taj junak ne imenuje tako, nego samo Strahinić Ban, odnosno Strahinj-Ban. Prema tome, naslov te Milijine pjesme treba da glasi Strahinić Ban. Istorija ne zna ni za Strahinića Bana ni za Banović Strahinju. Ima pretpostavka da se iza toga imena krije Đurađ Stratimirović Balšić , gospodar Zete od 1386. do 1494. i zet kneza Lazara, s kojijem se završava kneževska kuća Balšića 1421. godine. Udovstvo i preudaja Jelene, majke Đurđa Balšića, možda je narodna tradicija prihvatila za svoje prepričavanje, koje će Starac Milija pretvoriti u epsku legendu. Ali ta se pretpostavka ne osnažuje konkretnim dokazima. U svakom slučaju, Starac Milija je imao neki istorijski refleks na osnovu koga je pjesmu ispjevao, a njemu nešto više od refleksa nije trebalo. Ima i bugarštica u kojoj se taj junak imenuje kao Banović Strahinja.

Banjani – predio i pleme u crnogorskoj Hercegovini, zapadno od Nikšića. Do 1878. pripadali su Turskom Carstvu

Banjska – oblast na Kosovu oko rijeke Banjske, lijeve pritoke Ibra niže Kosovske Mitrovice

Barjović Derva – porijeklom iz Hercegovine. Barjovići, kao nikšićki Turci, nijesu držali do zadate riječi, pa se u pjesmama nazivaju „nevjerna kuća“

basamaci – skalini, stepenice

baša – titula janičara

bazerđan – trgovac, kupac

be – (uzvik) odlazi; Be ne luduj, kaurine Marko!

be aferim – (uzvik) pohvala, odobravanje, hajde, de; katkad podsmijeh

bećar – neženja, momak samac, bez porodice

beden – bedem

bedevija – kobila dobre pasmine

bedra – bedro

beg, bego – gospodin; počasni naziv za vojne funkcionere u Turskoj, vladar, gospodar nad jednom oblasti, knez

begenisah – dopade mi se

bekrija – pijanica, kafanski tip, boem

belega – obilježje, određeno mjesto ( za megdan)

belenzuke – narukvice izrađene od više upletenih srebrnih ili zlatnih lanaca, okov na rukama

belći – zacijelo, sigurno; No je nama, belći, zemlja žedna

bember – borbeni

berićet – dobra ljetina

beša, bešika – kolijevka

beškot – dvopek, vrsta hljeba za gospodu, jer je narod jeo kukuruzni hljeb; I beškota ljeba bijeloga

bešlija – pripadnik plaćene konjice

bezistan – pokrivena tržnica u turskim varošima đe se prodavala skupocjena roba, trg

bida – bijeda

bide, bidu – bude, budu

bijegati – bježati

biljeg, biljega – obilježje, određeno mjesto (za megdan)

biljur – krisralno staklo

binjektaš – veliki kamen sa koga se uzjahuje konj

binjiš – ogrtač sa dugim rukavima i obično sa ogrlicom od samura

Biograci – Beograđani

birdem – odmah

biti do koljena – biti prvi uz nekoga

Bišće – Bihać

Bjelopavlići – pleme  u Crnoj Gori, jedno od sedmoro Crnogorskih Brda, u dolini rijeke Zete

blago bez hesapa – nebrojeno blago

blagosoviti – blagosloviti

bogaz, bogaza – klanac, tijesan planinski prolaz

Bogosav knez – neindentifikovano lice

bolozan – lađa

boni – bolesni

bora tebi – boga ti

borije – truba

bostan – bašta, vrt, lubenice, dinje

boščaluk – dar koji se sastoji od košulje, gaća, čarapa, zamotanih u bošču

božiti – nazivati boga

božji ugodnici – sveci

Božur – Božurovo brdo u nikšićkom kraju

Branković Đurađ – feudalni despot početkom XV vijeka u Srbiji, nasljednik Stefana Lazarevića; Ugasrkoj prepustio Beograd, ratovao s Turcima

Branković Vuk – feudalni gospodar na Kosovu krajem XIV vijeka, neko vrijeme držao Skoplje i Prizren. Učestvovao u Kosovskom boju; u epskoj poeziji naznačen kao izdajnik, mada to istorija ne potvrđuje

brašnjenik – spremljena hrana za putovanje

brati – skupljati, posebno voće

bratiti – nazvati nekoga bogom brate

Bratonožići – pleme u Crnogorskim Brdima, između Morače, Male rijeke i Crne planine

bratučed – brat od strica, stričević

bravi – ovce i koze

Brda, Brdska zemlja – oblast na istoku Crne Gore

brdo – (znači i:) dio razboja, natre za tkanje, nalik na češalj kroz koji se provlači osnova i kojim se sabija potka

brez – bez

Brđanija – Sedmoro Brda: Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Morača, Rovca i Vasojevići

bre – eh, ah

breška – puška pravljena u italijanskom gradu Brescia

brijeme – breme

brijetkinja sablja – britka sablja

brki – brci

brod – mjesto na kome se prelazi preko rijeke (gaz, plićak) ili se prevozi skelom

budak – trnokop, kramp, alat za kopanje

bugar-kabanica – čobanska kabanica

bukagije – okov na nogama, njegve

buklija (prosačka)– sud za rakiju, neka vrsta flaše

bula – muslimanska žena

bulbul – slavuj

buljubaša – zapovijednik nad odjeljenjem vojske, buljukom

buljuk – odjeljenje vojske, čopor, gomila, krdo

burma – prsten bez kamena, daje se isprošenoj, vjerenoj đevojci

buruntija – vezirsko pismo

busija – zaśeda, zasjeda

butun – cio, sav; Podgorici, butin porodici

buzdovan, buzdohan – vrsta oružja, topuz, malj

carev drum – carski (državni) drum, glavni put

carevi – carev, pripada caru

carevina blago – carsko blago

Carigrad – prvo Konstantinopol, danas Istanbul, najveći grad u Turskoj na obalama Bosfora, između evropskog i azijskog kopna, Stambol

cekin – mletački dukat

Cetinjanema rijeke Cetinje u Crnoj Gori, niti kakve druge vode s takvijem imenom. Treba imati na umu da je nekada kroz Cetinje tekla rijeka, koja je presahla

cigli – jedini

cjelivati – ljubiti

Crvene stijene – lokalitet u blizini Zadra, u Hrvatskoj

crvenika vino – crveno vino

crljen – crven

Cuckinja – žena iz crnogorskog plemna Cuca

cura – đevojka.

čador – šator

čair – livada

čakarast – plavook

čakšire – muške gaće

čalma – komad platna koji muslimani obavijaju oko kape, saruk

čardak – gornji sprat zgrade, zgrada na ćetiri stuba, kuća uopšte

čarni – crni

čaršija – trg, pijaca, poslovni dio grada, trgovačka četvrt

čaša molitvena – čaša iz koje piju nevjesta i mladoženja na vjenčanju i koju nevjesta čuva kao najdražu uspomenu

čatali-jular – račvasti ular

čatiti – čitati

čatrnja – cistijerna, betonirani prostor za čuvanje vode

čauš – stražar, dvorski vratar, pandur, starješina nad nekolicinom vojnika, pješački narednik, šaljivčina u svatovima, svat koji prenosi naredbe staroga svata, glasnik

čavao – gvozdeni klin

Čečane – selo s desne strane Sitnice, na Kosovu

Čekmek-ćuprija – most koji se podiže i spušta, u pjesmi ćuprija kod Beograda

čekrk-čelenka, čekrkli-čelenka – srebrno ili zlatno pero na kapi koje se okreće prema vjetru

čelebija – gospodin, gospodar

čelebi-pazar – gospodski, gazdinski trg

čelenka – nakit za junaštvo, srebrno ili zlatno pero kao vojničko odlikovanje za pobijene neprijatelje, nosilo se za kapom, a i na barjaku

čemeran – gorak

čengele, čengel – gvozdena kuka pričvršćena za zid na koju su Turci nabijali živa ćovjeka da tu viseći umre

čerek – četvrtak, četvrti dio

čestit – srećan, bogat; Čestita ću tebe učniti

čestit (car, knez i sl.) – srećan

čestito koljeno – od plemenita roda

četobaša – četovođa

čibuk –  cijev za lulu, lula

čilaš – konj bijelac

činiti izmeta (nekome) – služiti, izmećariti

čitluk – poljsko imanje, majur

čobanin - pastir, čuvar stada

čoek – čovjek

čošin – čohani

čultan – abaija, odnosno konjski pokrivač koji se prostirao po sedlu, često skupocjeno nakićen

ćaba – muslimanska svetinja u Meki (hrišćanska u Jerusalimu)

ćar – korist, dobit, trgovina, zarada

ćardžija – trgovac

ćeif, ćeiv – zadovoljstvo, dobro raspoloženje, radost

ćemer – zlatni pojas u kome se drži ušiven novac; niska zlatnog ili srebrnog novca

ćemerli  (londža) – dvorana na svod ćemer-ćuprija – most na svod

ćenar – periferija, kraj; Neka imaš kulu na ćenaru

ćerca – kći, šćer, ćerka

ćesa – kesa

ćesar – bečki, austrijski car

ćeti – htjeti, šćeti

ćifta – trgovčić, škrtac

ćorda – sablja

Ćorovići – muslimansko bratstvo u Hercegovini. U Gornjim Banjanima  sačuvan je kamen („mramor“) na mjestu đe su Perovići pośekli Osmana Ćorovića

ćoše – ugao

ćuk - ćuvik, planinska hrid, vis

ćuprija – most

Ćuprilići – prezime trojice velikih vezira u XVII vijeku: Muhameda, Ahmeda i Mustafe

ćurak – kožuh, bunda, krzneni kaput

ćustek – gvožđe, uže kojim se vezuju, sapinju konjske noge

ćuze-jemerlije – papuče

dažd – kiša

dahija – odmetnik

daidža, daja, dajko – ujak

dalbulana – veliki bubanj

danaske - danas

Danica (zvijezda) – Venera, najbliža planeta Zemlji u Sunčevom sistemu

danickinja, daviša – mala puška izrađena u Gdansku (Dancigu)

darma – vrlina, zasluga, pravda

darovnica ćorda – sablja dobijena kao dar

dava, davija – tužba, parnica

davori – uzvik koji najobičnije pokazuje žalost, često i prijekor, rjeđe prijetnju, radost, pa i čuđenje

davorije – svirka, pjesma

Dečani – manastir u Metohiji na Kosovu koji je izgradio Stefan Dečanski 1330.

dečin – đečji, dječji

delija, deli – najbolji junak, lud, mahnit, silovit, pomaman čovjek; pripadnik odreda tjelohranitelja pojedinih turskih velmoža ili udarnih četa na granici: No da vidiš deli-Radivoja

delibaša – prvak među delijama, najbolji junak, zapovijednik nad lakom konjicom

delinski perčin – perčin kakav su nosili vojnici

demir – gvozdene šipke na prozorima muslimanskih kuća

Demir-kapija – predio u klisuri Vardara, naški željezna vrata

dertan – žalostan, mučan

derviš– siromah, muslimanski kaluđer, mistik

despot – gospodar, tako su nazivani neki srpski vladari poslije  Kosovske bitke, 1389. godine

devetak (ovan) – od devet godina

Devič – manastir na Kosovu, po tradiciji zadužbina despota Đurđa

devlet – carstvo

devojki – đevojci, djevojci

diba – skupa svilene tkanina u koju je utkano zlato

dići se –  (znači i:) poći na put; Digoše se do dva pobratima

dica – đeca, djeca

dilber – dragan, ljepotan

diljka – dugačka puška

dimije – ženske široke šalvare koje se nose preko gaća umjesto suknje, a nogavice se vežu ispod konjena

dimišćija – sablja napravljena u Damasku

din – vjera

Dinara – planina na granici Dalmacije i Bosne

dišer – (naređenje)napolje, izlazi!

diva, diba – skupa svilena tkanina u koju je utkano zlato

divan – Carsko vijeće; vijeće velikog vezira, centralni organ osmanske vlade, skupština, razgovor, kuća ili odaja u kojoj se divani, vodi razgovor

divaniti – govoriti, razgovarati se

divan-kabanica – ukrašena gornja haljina u kojoj se ide na vijeće

divčik, dilčik – drška na preslici

divit – pisaći pribor, mastionica, obično od tuća, rjeđe od srebra i zlata

dizdar – gradski zapovijednik, vratar kod tvrđave, kule

dizgen, dizgin, dizđen – vođice

Dmitrovica - Sremska Mitrovica

dnevi – danju: Dnevi leže a noći putuju

Dobre Vode Vuka – Vuk Marković iz Dobre Vode

Dobočak – vjerovatno Duboki do u Rudinama, kod Nikšića

dohakati – haka glave doći, doći kome glave

doititi – dohvatiti

dojde – dođe

doke, doklen  – dokle

dolama – duga, gornja haljina od ljubičaste, zelene ili crvene čohe s dugim rukavima; janičarska odjeća

dolija – trpeza oko koje redna čaša kruži, čaša kojom se podižu zdravice;  Savila se delibaši oko dolije

dorat, doro – konj mrke boje

dori do – čak do; Udariti dori do koljena

dosle – dosad

doslužiti (čašu) – ne prepuniti

dosluk – prijateljstvo

dostojanje – imanje, očevina

do sunca – do izigrijavanja sunca; od sunca – nakon zalaska

dotirati – doćerati, dotjerati

dora do – čak do (udariti dori do koljena)

dovatiti se gore – doći u goru

dovatiti se konja – pojahati, uzjahati

dragokup – skupo plaćen iz ljubavi

drâgō ljeto – čitavo, sve ljeto

dram – 2,5 grama

Drekalovići – kučko bratstvo u Crnoj Gori koje se razgranalo na više prezimena

država – držanje, svojina, dati, pokloniti nekome nešto u državu

droban – sitan

drugom – drugi put

družbinica – družinica

državina – imanje, dobro; Što j’ u cara vojske državine (što je vojske koju ima car)

Dubočke – selo u Gornjim Banjanima

dugovanje  – otkup

Dukađin – (po Vuku) Metohija, inače śeverna Albanija

duljiti – dužiti

dumen – krma

dumendžija – krmaroš

durbin od biljura– dogled od kristalnog stakla; udoba Marka Kraljevića dogled još nije bio pronađen. Starac Milija, kao tipični usmeni pjesnik, udružuje lica iz raznijeh vremena i prenosi ljudske pronalaske iz jedne epohe u drugu

Durmitor – planina na śeveru Crne Gore, imeđu rijeka Pive i Tare

durnovit – mahnit, durljiv, tvrdoglav, ćudljiv

dušman, dušmanin – neprijatelj

dužd (od Mletaka) – mletački vladar

duvar – zid

dvor – kuća, kula

dvoriti – služiti

dvori upravljati – dvorima upravljati

đakonija – raznovrsne ponude jela i pića

đaur – nevjernik, onaj koji nije musliman, hrišćanin

đe – gdje

đečerma – jelek, vrsta odjeće bez rukava

Đečevića (čardak) na Draču, u staroj Podgorici

đegođ, đegođi (u životu) – imalo, iole;  Jesi l’ đegođ u životu Mrako?

đelo – pleme, koljeno – bratstvo

đem – žvale, gvožđe na uzdi što stoji konju u zubima i oko usta

đemija – lađa

đeno – đe, gdje; Đeno su se braća sastanula

đerdan – ogrlica

đerdek – soba u kojoj mladenci provedu prvu bračnu noć

đerđef, đerđev – drvena sprava u koju se, kao u okvir, stvalja platno na kome se veze

Đerđelez, Gergelez (Alija) legendarni junak bosanskihmuslimana u narodnim pjesmama i predanju

đetić – junak

đever (uz đevojku) – neko od mladoženjina roda (najčešće brat) koji prati đevojku na dan svadbe

đidija – lopov, ugursuz, kurva

đipiti – skočiti

đogat, đogo – bijelac konj

đogatast – bijele boje

đugum – veliki bakarni sud za vodu

đorda – sablja

đul – ruža

Đulizara – muslimansko žensko ime

đul, đule – kugla

đuvegija, đuveglija – momak koji traži đevojku za ženidbu, mladoženja

đuzel – divan, lijep

 

 

džaba – besplatno, poklonjeno, dato na dar; uzalud

džam – staklo; Kako zuknuh, taht’ od džama puknu

džamajlije kovče – staklene kopče

džamija – muslimanska bogomolja

džas – strah

džeba – nekakav oklop, ploče na đečermi

džebana – minicija, naoružanje

dželat – krvnik, izvršilac smrtne presude nad osuđenicima

dželep – stado, krdo stoke

dženeral – general

dževedan, dževerdar – vrsta duge puške

dževap – odgovor;

dževap dati kavzi – smiriti kavgu

džida – tanko i dugačko koplje

džilit – kratko koplje

džumaj – petak, podne

egbe – bisage

efendija – gospodin sudija

el’ – jer

elčibaša – glavni poklisar, poslanik

endezit – aršin (0,666 m)

endžije – biser

ergela – krdo konja

ere – jer

 

fajda – korist, dobit

fale – slave

faliti – hvaliti

fatiti – uhvatiti

fatiti bakračlijom – obosti konja uzengijom

ferman – pisana naredba, zapovijest, diploma turskog sultana

fes, fesić  – muslimanska kupasta kapa bez oboda

fildiš – slonova kost

fišek – naboj za pušku, kutija za naboj, metak

frenđija  (kula)– kuća načinjena na evropski  (francuski) način

fulati se – šunjati se

furuna – peć

gajtan – pamučna ili svilena upletena vrpca koja služi za ukrašavanje odjeće

galija – lađa

ganret – svečanost, plemenitost

Gavrilović Turo – neidentifikovano lice

gdi – đe, gdje

gdo – ko (samo kod čakavaca)

gizdav  – lijep, nakićen, raskošan, otmen, ponosit

glajte – gledajte

Glasinac – polje u Bosni, raskršće puteva za Sarajevo, Vlasenicu i Rogaticu

glasovita puška – puška čiji se pucanj daleko čuje

glava četi – četovođa

glavan – uzoran, viđen, prvak među junacima

glavat, glavit – zoran, ugledan, lijep, prikladan, glavan

globa – novčana kazna, nezakonit porez

gnjizdo – gnijezdo

gođ, gođe – god

Goleč planina – južni ogranak planine Čičevice, između Lipljana i Uroševca, na Kosovu

golijemno – golemo

golovran – gavran

Goluban – stajaći naziv za slugu, pjesničko ime

gospodar – vlasnik, gazda

gospostvo – gospodstvo

gotovina novci – gotovi novci, keš

graditi knjigu – pisati pismo

gresti – ići

grijota – grehota

grohotom, grotom – glasno; Grohotom se Marko nasmijao

grozan – pun grožđa vinograd

grozne – u usmenoj epici stalni epitet za suze. Ta odrednica podrazumijeva veliku tugu koju prate suze krupne kao zrnevlje grožđa. U usmenijem pjesmama rodni vinograd je grozni

Grujica (dijete)– hajduk nepoznat istoriji

Gusinje – stara varošica kog Plava u Crnoj Gori. Prvi put se pominje u XIV vijeku. Čuvene su narodne pjesme i igre iz ovog kraja

 

haber – glas, vijest, obavješetenje

habernik puška – puška koja objavljuje neki događaj

Hadžimanić Duro – Od nikšićkih junaka  poslije Babića Jakšara najviše se isticao Duro Hadžimanić. Porijeklom je iz Pipera

hain, hainin – nevjeran čovjek, izdajica, odmetnik, svaštočinja

hairli – srećno

hajati – mariti

hajvan – brav, životinja

haka glave doći kome – doći mu glave, uništiti ga

halaliti – darovati s blagoslovom, blagosloviti, oprostiti

halka – beočug, zvekir, gvozden okrug

halvaluk – dar, nagrada, čast; A i meni halvaluka dala

Hamza kapetan (Mušović) – turski beg koji je držao kapetaniju u Nikšiću u drugoj polovini XVIII vijeka, opjevan  u Gorskom vijencu. Mušovići su došli u Nikšić iz Kolašina. Vjerovali su da vode porijeklo  od Mahmutbegovića iz Peći. Po kolašinskom kapetanu Mušu nazvani su Mušovići

han – istočnjački tip konačišta po gradovima i putevima, gostionica

handžar, andžar –  orijentalni dugi dvośekli nož  koji se nosi za pojasom, jatagan

harambaša, arambaša – hajdučki poglavica,  vođa razbojničke družine, zapovijednik odreda haramija, starješina pandura

hanuma – supruga, žena; počasni naziv udate muslimanke

haramija – razbojnik, hajduk, lupež, ubica

harati – pljačkati

harač – lični porez koji se ubirao od muškaraca nemuslimana, podanika u Turskoj Carevini; plaćali ga muškarci počev od sedam godina pa do smrti

haračlinski (aga) – onaj koji skuplja harač, porez

harčiti – trošiti

harem – dio muslimanske kuće određen za boravak žena u koji je stranim muškarcima zabranjen pristup

haremluk - zajednički naziv za žene u muslimanskoj kući;  ograđeno dvorište džamije (dijelom groblje)

hat – arapski konj

hatar, hater – dopadanje, volja

hatlija – konjanik

haz bašča, hazbašča – posebno lijepo uređena bašta

hećim, ećim – ljekar

hendek – jendek, rov, jarak

hesap – račun

hesapiti – računati, smatrati

hintovi, intovi – fijaker, laka i brza kola, karuce; Vataj, sine, konje u intove

hladenac, hlađenac – studenac, izvor

hodža – islamski svještenik

hoj – ej, hej

horjatin, horjatkinja – proste osobe, neotesane, prostaci

hrabren – hrabar

hrt – pas

hrt  KaramanSvetozar Miletić pretpostavlja da je to pas od rase koja je potekla iz Karamanske u Maloj Aziji

hudan – zao, rđav

 

 

ibrišim – svileni konac

ićindija – treća po redu svakodnevna muslimanska molitva, koja se obavlja između podneva i zalaska sunca

iđe, iđem – ide, idem

iguman – starješina manastira

ihtijar – starac

ijed – gnjev, ljutnja

iju – jedu

indat – pomoć

indžijeli – svete eknjige (Koran, Biblija)

inokosan – usamljen

ise – dio

istom – nego, samo

istirati – išćerati, istjerati

ištetiti – pogriješiti

izgubiti (koga na megdanu) – pogubiti, ubiti

izdobila – izobilja, obilno

izdvoriti – zaslužiti, zaraditi

izisti (izidem) – izići

izmašiti – izbaciti

izmećar – sluga

izmijeniti – zamijeniti; Da ti staru izmijeni majku

izubaha – iznenada

izvaditi  (agaluke) – izmoliti

Izvori – selo i pojilo u Veljecucama

ižljeći – izići

 

ja…ja – ili…ili, ali, tako

– a

jabana – tuđina, tuđa zemlja; tuđi ljudi, stranci; Brže vraćaj sa jabane blago

jabandžija – stranac, tuđinac, neznanac

jabuke – jabučasta zaobljenja na naslonima od stolica na kojim śede uzmožne ličnosti

jacija – noćna molitva muslimana, peta po redu u toku jednog dana, koja se klanja okodva sata poslije zalaska sunca

jagluk – maramica, rubac od tankog platna s vezom

jagra – vranac

jako – sada

Jakšići (braća) – Stefan i Dmitar, sinovi Đurđevog vojvode Jakše. Stefan (u pjesmi Šćepan) „rijetko je učestvovao u borbama, nego je upravljao i unapređivao porodični imetak“, koji su on i mlađi mu brat Dmitar dobili od ugarskog kralja Matije (pošto su poslije pada Smedereva napustili svoj zavičaj Jagodinu i prešli u Ugarsku). Dmitar je učestvovao u mnogim bojevima i istakao se kao veliki junak. Stefan je živio  do1489, a Dmitar je umro 1486. od rane koju mu je zadao „u blizini Smedereva, na mostu rječice Jezave, njegov neprijatelj Gazi Mustafa“

jala (jalah) – o bože

jalaknuti – viknuti; navaliti

jali – ili

jalija – obala

jandal – na stranu, na strani

jangin (momče) – bekrija, boem, pijanica, lola

janičar, janjičar – vojnik nove vojske (osnovao ju je Orhan, otac Murata I, 1326, a ukinuo Muhamed II 1826).Osnovana je od islamizovanih hrišćanskih mladića, a u koju su kasnije primani i pravi Turci; janičari su primali platu iz državne blagajne i stalno su bili uz sultana kao njegova najodanija vojska

jankesa – torba koja se nosi s strane

Janković Stojan – uskočki junak u mletačkoj službi, vođa kotarskih uskoka, poznat po borbenosti; u jednoj borbi sa Turcima, kod Obrovca 1666. godine, pao je u tursko ropstvo i u Carigradu proveo četrnaest mjeseci. Poginuo je u napadu na Duvno 1687. godine

Janja crkva – neidentifikovana crkva

Janjina planina – izmišljena planina

japundže – kabanica

jaran – prijatelj, drug

jasak – naredba, zabrana

jasmin – biljka iz porodice maslina s bijelim  ili žutim mirisnim cvjetovima

jatagan – dug, zakrivljeni orijentalni nož, nosi se za pojasom

jatak – osoba koja od vlasti čuva  odmetnike i prekršioce zakona, onaj koji skriva hajduke, mjesto đe se hajduk skriva

Javor – mjesto na Kosovu

jazidžija, jazindžija - pisar

jazija – slova na hartiji, pismo

jazuk – šteta

ječerma – dio muške nošnje; prsluk s rukavima ukrašen gajtanima

jedek – konj u povodu, uže

jedinak – jedinac

jednak – (znači i:) namah, odmah, istovremeno

Jedrenegrad u istoimenoj pokrajini evropske Turske, na utoku Tundže u Maricu. U vrijeme dolaska sultana Murata na Kosovo 1389. godine, na koje se odnosi Milijina pjesma, Jedrene je bila turska prijestolnica, varoš u Turskoj Jeđupak, Jeđupkinja – jedan od mnogih naziva za  Cigane (Rome) nekad i za Egipćane, jer se smatralo da Cigani potiču iz Egipta

jeglen - razgovor, zabava

jeglenisati – razgovarati

jel – jer

jeleče – mala jela

jelek – prsluk, dio narodne nošnje  (muške i ženske) u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Albaniji

jelika – jela

jemenije – plitka obuća

Jenji Pazar – turski naziv Novoga Pazara, u Srbiji

jer – zašto: Jer ga sinoć objesio nisi?

jera – jer (jera je zbog stiha)

Jerina (prokleta)  – žena despota Đurđa Brankovića, u pjesmama se naziva „prokletom“, ali istorija ne poznaje nikakva njena djela po kojima bi zasluživala taj naziv.  Možda je narod nazvao tako jer je bila strankinja, Grkinja iz porodice morejskih despota, potomaka vizantinskog cara i pisca Jovana Kantakuzina

jetrva, jetrve – đeverova žena, supruga, žene za braćom

Jevrosima – u usmenoj poeziji majka Marka Kraljevića čije ime ne zna istorija

jezan – poziv mujezinov sa munare da se muslimani mole bogu

Jezdimir starac – nije začudo što Milija daje Italijanu ime Jezdimir, jer mu to ime odgovara da naznači čovjeka koji je projezdio svoj život mijenjajući sedam žena, „a od sreca ne imo poroda“

jezditi – jahati

jezer – jezero

Jezera – zaravan  između Tare, Durmitora i Sinjajevine, zove se tako jer na njoj ima dosta jezera, najveće je Crno jezero kod Žabljaka

joldaš –  saputnik

jošt, jošte – još

Jovan kapetan – nepoznat crnogorskoj istoriji

Jug Bogdan – Jugovići, odnosno Jug-Bogdan i njegovih u usmenoj epici nabrojanih devet sinova, nepoznati su istoriji

jugnja – oka i po

jutrenje – rana crkvena služba

kabanica – plašt, ogrtač

Kačanik – varošica kraj rijeke Nerodimlje, na Kosovu

Kačanička klisura – vodi pored rijeke Nerodimlje, između kosovske i skopske oblasti

kada, kaduna – gospođa, ugledna žena, dobra domaćica, supruga

kadiflija kapa – kapa od kadife (somota)

kadija – sudija, upravnik kadiluka

kade – kad

kadiva, kadifa – somot

kadno – kad

kaftan – vrsta gornje odjeće, obično od čohe, često ukrašena krznom; ogrtala se strancu ili gostu u znak odlikovanja, počasti i priznanja

kail, kano – rad, voljan, sporazuman, spreman; Tome Rade vrlo kail bio

kaišli-opanci – opanci od kaiša

kajas – kaiš, remen

kako – (znači i:) kao

kakogodi – kako god (kakogodi je zbog stiha)

kakvino – kakvi

kalajli-legenj – lavor od kalaja

kalauz – putovođa

kalčine  – vrsta suknenih čarapa, dokoljenice

kaldrma – površina puta, ulice, trga, dvorišta,  popločana kamenom

kalem – zašiljena trska kojom se nekad pisalo; drveni valjak za namotavanje pređe

kalpak – vrsta visoke vojničke kape, naokolo pokrivene krznom, a u sredini suknom, svilom ili kadivom

kalpak svile bele – kapa od bijele svile

kamdžija, kandžija – bič

kami (majci) – jaoh majci

kamilavka – kaluđerska kapa

kamilovi (klobuk) – od kamilje dlake

kamze – u noža ono što se drži rukom, drška

kanat – krilo od dvokrilin vrata ili prozora

kano – kao

kanon – crkveni zakon

kara – crn

Karabogdanska – Moldavija

karanfil, karamfil – vrsta cvijeta

Karanovac – Kraljevo

Kara-Okan – grad u Karamaniji u Maloj Aziji

karaula – stražara

Karavlah – Rumun

Karavlaška – Vlaška

kardaš – prijatelj, drug

kasaba – varošica

kastil – namjerno, naročito

kašket – kačket

katana – vojnik konjanik

kauk – čojana okrugla kapa, gore pljosnata, puna pamuka, oko koje Turci obavijaju čalmu

kaur, kaurin, kaurkinja – nejvejrnik (tako Turci u pjesmama zovu hriščane)

kaurski – nevjernički, tj. hrišćanski

kava (kavana) – mjesto gdje se pije

kavad, kavadić – ženska gornja haljina od svile ili kadve, ponekad izvezena zlatom ili srebrom

kavga – svađa

kavgadžija – svađalica

kavez, kafez – u usmenoj crnogorskoj epici soba s rešetkama na prozorima. Takvo gledanje na đevojačku sobu prispjelo je iz muslimanskog miljea u kome su sobe imale prozore s demirlucima, gvozdenijem šipkama

komar – komarac

keče, kečeta – bijela kapa od valjane vune

kesa blaga – 500 groša, oko 18 zlatnih dukata

kesedžija – drumski razbojnik, nasilnik, silovit junak, neustrašiv borac; u Turaka hajduk na konju

kićeni darovi – vezom ukrašeni darovi od platna ili svile

kićeni svatovi – okićeni, nakićeni svatovi

kiridžija – onaj koji na konjima ili na kolima prenosi robu za novac

kita i svatovi – kićeni svatovi

Kladuša – mjesto u Bosni

kleče – mala kleka

klobuk bele svile – kapa od bijele svile

kmet – (u Srbiji) znatniji seljak koji upravlja seoskim poslovima; (u Crnoj Gori) sudija; (u Bosni) seljak koji śedi na tuđoj zemlji i u tuđoj kući

kmetovati – kazivati svoje mišljenje s ciljem da se ono prihvati, odlučivati, ocjenjivati

knez – vladar, upravitelj kneževine, sreza; seoski knez koji je u dogovoru s kmetovima upravljao seoskim poslovima

Knez Ivan Crnojević - (1465 – 1490) u narodu češće pominjan kao Ivan-beg, imao je tri sina koji su se smjenjivali na vlasti u Crnoj Gori: Đurađ (1490 – 1496), Stefan (1496 – 1499) i Staniša. Najmlađi, Staniša, primio je islam i pod imenom Skender-beg bio na čelu Crnogorskog sandžakata od 1513 – 1528. godine. Epsko ime Maksim dala je Staniši narodna tradicija vjerovatno zato što se znalo da je postojalo monaško ime Maksim u kneževskoj kući Crnojevića na početku njezina istorijskoga djelovanja u obnovljenoj državi Zeti alijas Crnoj Gori. Refleks istorijske istine o porodičnim vezama Crnojevića sa mletačkim duždima je Maksimova ženidba iz Mletaka. Naime, najstariji sin Ivan-begov, knez Đurađ, bio je oženjen od plemićke porodice Erico iz Venecije.

U Ženidbi Maksima Crnojevića, kao i u ostalim pjesmama Starca Milije, istorijska događanja su samo povod za pjesnikov psihoanalitički pristup ljudskoj problematici najuniverzalnijeg značenja. Miliji istorija služi za pjesmu kao vajaru mermer za skulpturu

knjiga – pismo; Knjigu piše žura Vukašine.

knjiga bez jazije – čista hartija

knjigonoša – pismonoša

kob, kobak – susret

Kovačević (Kovačina) Ramo – turski junak za koga ne zna istorija; možda Ibrahim-aga Kovačević, poznat kao uskočki neprijatelj u drugoj polovini XVII vijeka

Kovači (ravni) – mjesto za koje se u pjesmama vezuje Kovačina Ramo; više bosanskih sela ima ovo ime

kogodi – kogod (kogodi je zbog stiha)

kojeno, kojino – koje, koji

kolajna – ogrlica, odlikovanje, medalja

kolan – pojas kojim se sedlo utvrđuje za konja

kolast – šaren na kola, krugove

Kolašin – gradić u dolini Tare, Crna Gora

Kolašin – selo na Kosovu

koleno – porijeklo, rod, narod

kolijer – jaka, ogrlica

kolo – vrsta igre; točak, krug

koljence (na durbinu) – članak

komar - komarac

komat – komad

komendat – komandant

Komnen barjaktar – ličnost nepoznata istoriji

konak – noćište, prenoćište; svratište za putnike; rastojanje između putnih stajališta; dvor visokog upravnog ili vojnog zapovijednika

kondir, kondijer – bokal, pehar, vrč, sud u kome se služi piće

konofit – crni koral

konjado – šurak

kopanja – drveni sud

kopije – koplje

koprena – marama

Korita – oblast u Hercegovini, śeverno od Bileće

Kosančić Ivan – ličnost nepoznata istoriji

kosijer – mala kriva śekira za kresanje grana

Kostadin beg – Konstantin Dejanović

kostolovka  – koplje koje lomi kosti

košuta – ženka jelena

kotar – oblast, zemlja oko kakvog grada

Kotarac Jovan – istorijski neodređena ličnost

Kotari (ravni ili kameni) – kraj u śeverozapadnoj Dalmaciji, blizu Zadra, u Hrvatskoj

kovčali (čakšire) – s kopčama

kovče – kopče

kovče i čakšire – dokoljenice sa srebrnim ili zlatnim kopčama

kovrdin – nekakav mač

krajina – oblast, zemlja, granica

Krajina – oblast u Bosni

krajišnik – graničar

Kraljević Marko – poslije Maričke bitke 1371. godine, Marko Kraljević, sin kralja Vukašina Mrnjavčevića, zavladao je malom oblašču u Makedoniji sa sjedištem u Prilepu. Postao je turski vazal, a susjedni vladari preoteli su mu znatne djelove teritorije. Tako su mu zetski Balšići zauzeli Prizren, a Vuk Branković Skoplje. Vazalnom kralju Marku ostala je samo zapadna Makedonija. Marko Kraljević je poginuo pomažući Turcima protiv vlaškog vojvode Mirče u Bici na Rovinama 1395. godine. Istorija zna za nezgode koje je Marko doživljavao u svome braku, pa se zato može pretpostaviti da njegov zločinački postupak prema đevojci, sestri Leke kapetana, u Milijinoj pjesmi, znači pjesničko uobličenje istorijskog detalja. Starca Miliju ne interesuje epski oklop Marka Kraljevića, nego vrtlozi intimnog života Markova koji ključaju ispod ekspliciteta njegove epske slave

kraste velje – velike boginje

krdisati – uništiti, razbiti

krepost – snaga, jačina

Krilatica ReljaSvetozar Matić pretpostavlja da se iza epskog Relje Krilatice krije vojvoda Hrelja koji se odmetnuo od srpskog cara Dušana i prišao Vizantincima. Takođe se pretpostavlja da prezime epskoga Relje treba tražiti u junačkoj opremi s krilima kao ukrasom koji su nosili vitezovi srednjeg vijeka. Po nekima, ličnost čija se nadgrobna ploča sačuvala u ckvi Nikoljači kod Novog Pazara

krisnu – skoči

krizli – crven (koral)

Krnjo i Zelenko(topovi) -ime topu Krnjo susrijeće se u usmenoj epici, a Milija je Zelenka uveo u svoju pjesmu

krstat, krstaš (barjak) – zastava na kojoj je izvezen krst

kršno odijelo – bogato, dobro odijelo

kteti, kćeti – šćeti, htjeti

kubure – korice za pištolje

kuburlija, puška iz kubura – pištolj (mala puška koja se nosila u kuburama, kožnim kesama na prednjem dijelu sedla)

Kuči – veliko crnogorsko pleme oko planina Žijeva i Koma, pa ga zovu „lomno“

kuga – opasna bolest od koje je u Evropi u XIV vijeku umrlo dvadeset pet miliona ljudi

kuđelja,  kudjelja – preslica, povjesmo, vuna iz koje se ispreda pređa

Kujundžić Đuro – istoriji nepoznat, ali su glasovi harmonično složeni u tom imenu i prezimenu, na šta je Starac Milija skretao svoju pjesničku pažnju

kujundžija – zlatar

kujundžika – kujundžijina žena

kuka i motika – seljaci, narod

kula – kuća od kamena

kulaš – konj mišje boje

kuma kumi (nekoga) – uzima za kuma

Kunar (planina) – iznad Like i Kotara

Kuna Hasan-aga – zapovijednik u Kninu, poginuo kod Knina 1653

kundure – cipele

kurtalisati – osloboditi, spasiti

Lab – rijeka na Kosovu

labud (konj) – bijelac

lagan – lak

lagum – duži prokop ispod zemlje koji se ispunjava barutom radi miniranja

lagune (noge) – lagane

lakrdija – riječ, govor

lale – učitelji vladalačke đece, doglavnici, dvorani

lasno – lako

Latinin – Italijan; Vuk: „U Crnoj Gori i onuda po okolini zove se Latinin svaki čovjek zakona rimskog.“

latinski - talijanski, katolički

lavra – glavni manastir

Leka kapetan –  istorijski Leka Dukađin, albanski vlastelin iz druge polovine XIV vijeka koji je stolovao u Lješu, a ne u Prizrenu, kako pjesma kaže. Poznati su Kanuni Leke Dukađina. Stariji naziv za Metohiju je Dukađin. Istorijski Leka Dukađin nije imao položaj kapetana, to zvanje je kasnijeg datuma. U vrijeme Starca Milije još su trajale turske kapetanije koje će Porta ukiniti 1835. godine

leturđija – liturgija, najglavnija služba u crkvi

Levant – Mala Azija

lever – vojnik koga car, gazda plaća

lihce – lice

Lijevno – Livno, varoš u Bosni, za vrijeme turskog gospodstva važno središte vlasti

Liković Ilija vojvoda – nepoznat je crnogorskoj istoriji, a možda je u sluhu pjesnika Milije treperio Ilija Iliković, kučki glavar iz XVIII vijeka. Tokom poetske gradnje Starca Miliju je zadovoljavao samo refleks jednog vremena ili prostora

Limun trgovac, Limo barjaktar –  saučesnik hajdučke družine koju predvodi Bajo Pivljanin. Vuk Karadžić kaže da je Limo istovjetan sa Limunom koji se pominje u drugim deseteračkim pjesmama; Pa Limunu Bajo govoraše

Lipljanin Žutko – istorijski neindentifikovano lice

list knjige bijele – pismo

litra  – ¼ oke, 320 grama

lobud – kratko koplje, buzdovan

Lomnu Kuču i Bratonožiću – radi deseteračkoga stiha nije Milija rekao Kuči i Bratonožići, iako je on, Rovčanin, znao kako se ta brdska plemena imenuju

lovak – lov

ložnica – mjesto za spavanje, postelja

loman – kršan, stjenovit, vrletan

londža – skup, zbor, dvorana za primanje

lubarda, lumbarda – starinski top, topovsko đule, bomba; Al’ pucaju na Skadar lubarde?

lud, ludo - (znači i:) mali, nejak; dvoje đece ludo

lula od tumbaka – mala čašica, poveliki napristak od mesinga

lulu pije – puši

ljeljen – jelen

ljeto – (znači i:) godina, ljetina

ljevika – lijeva ruka

ljevše, ljevši – ljepše, ljepši

ljuba, ljubovca – žena, supruga

ljubimni – ljubljeni, voljeni, dragi

Ljubovići – poznata stara hercegovačka begovska porodica iz Nevesinja

ljuđi – ljudi

ljute zmije od krajine – opasni za neprijatelja

Ljutica Bogdan – istorijski neodređena ličnost, po nekima rođak despota Olivera koji je vladao u jugositočnoj Makedoniji

ljucki – ljudski

Maćedonija – (u pjesmi:) Srbija ili država Nemanjina

maći (vojsku) – krenuti

magaza – magacin, dućan

mahala – dio grada ili sela, gradska četvrt, zaselak

mahana – mana

mal – domaća stoka, živo

Maleta vojvoda – epsko ime hajduka Markete Bečića, odnosno Markete Rafaelija, kako se on dvostruko pominje u arhivskim dokumentima. Marketa je bio aktivni hajduk iz doba Kandijskog rata. Potiče iz sela Bečića u Paštrovićima, bio je prezimenom Rafailović. Jedni ga zapisi određuju po njegovom imenu, drugi po prezimenu. Čak ni najpoznatijemu hajduku XVII vijeka, Baju Pivljaninu, ne srijeće se u zapisima stalno isto prezime, čak ni isto ime

malvasija – vrsta vina

malin – ime konju

Malisori – albansko pleme koje živi u Malesiji okolo Skadra, dijelom i u Crnoj Gori

Mandušić Vuk - uskočki harambaša. Predvodeći četu uskoka iz šibenskog kraja, tokom Kandijskog rata, poginuo je 1648. godine kod tvrđave Zečeva, između Skradina i Knina. Njegošev Vuk Mandušić u Gorskom vijencu odnosi se na crnogorskoga junaka, savremenika vladike Danila, koji je poginuo 1714. godine kad je vezir Ćuprilić vojštio na Crnu Goru. Taj crnogorski junak dobio je prezime po svojoj majci Mandi (Mandušić). Poslije smrti svoga muža rodila je muško dijete i dala mu ime Vuk

manit – mahnit

manovski – jezik nekog plemena u turskoj vojsci

marva – blago

Marica – rijeka koja izvire ispod planine Rila, teče kroz južnu Bugarsku i uliva se u Egejsko more

Maričić Vido – nijesu pronađeni podaci o istorijskom Vidu Maričiću, ali njegovo stalno „drugovanje” u usmenoj epici s hajducima iz Kandijskoga rata nudi pretpostavku da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. Pominje se on kao savremenik tih junaka u 131. pjesmi Erlagenskog zbornika, u 109. pjesmi Bogišićeva zbornika i u više pjesama Vukove zbirke Srpskih narodnih pjesama. Vide Maričić susreće se dva puta kao martoloz u službi Muja Jelečkovića. Svi ti podaci potkrepljuju pretpostavku da se epski Vide Maričić oslanja na istoimeno istorijsko lice.

Marković  Pejo – neidentifikovano lice

martoloz – pripadnik posebnog roda turske vojske koji su mahom sačinjavali hriščani, služeći kao posada po tvrđavama, kao graničari, šajkaši na rijekama, čuvari klanaca i puteva

maskara – smiješna stvar

matara – vrsta čuture, vinskog suda

maven – vrsta plave boje

mavluga – nekakav turski ogrtač

Mazgit – polje u Kosovu, između Laba i Sitnice

megdan – dvoboj, razbojište

meana, mehana – gostionica

mëd – među

međedina – krzno od međeda

melem – lijek za rane

mezil – pošta

mezil-knjiga – pismo koje dolazi poštom

mejdan – mjesto za borbu,

megdan dijeliti – oprobati se u junaštvu

mejdandžija – megdandžija, borac

melem – lijek, mast za mazanje rana

Memed veziristorijinepoznati turski vezir

meneka – mene

mermer-avlija – dvorište popločano kamenom

merdžan – koral

mestve –čarape od meke kože

metati se (kamena s ramena) – bacati

metati strijele – strijeljati

meteriz – šanac, zaklon

mešte – umjesto

mešćima – sud, sudnica

Milić barjaktar – epski lik Milića Vujadinovića, hajduka iz Banjana koji se istakao u Kandijskom ratu (1645 – 1669). Kako ističe Vuk Vinaver, četa harambaše i barjaktara Milića Vujadinovića prelazila je više puta preko dubrovačke teritorije, pa se dubrovački knez morao pred Turcima pravdati da nije u vezi s hajducima Milićeve družine. Istorijski se izvori ne slažu kad se govori o njegovom kraju. Jedni vele da se harambaša Milić preselio na Hvar kad je napustio hajdučiju, a drugi kažu da je on poginuo kao mlad čovjek

Milić Šeremetović – istoriji nepoznata ličnost, ali to ime u Milijinoj poetskoj retorici ima zvučno značenje. Kao da se u tome imenu krije nešto ujedno milo i šeremetno, nježno i junačko

milost – (znači i:) ljubav

Miloš od Pocerja – neidentifikovano lice

Miloš vojvodaMiloš Obilić, čije prezime Starac Milija ne pominje, je nepoznat istoriji; vjerovatno feudalac, vlastelin kneza Lazara. Prvi podaci o imenovanom atentatoru na sultana Murata na Kosovu 1389. godine datiraju s kraja XV vijeka. Prvo se atentator imenovao kao Miloš Kobilić ili Kobilović, a tek od sredine XVIII vijeka pominje se Obilić

Milješevka crkva – manastir Mileševa, zadužbina kralja Vladislava u blizini Prijepolja, u Srbiji

mintan – haljetak od čoje, sukna ili pamuka s dugim uskim rukavima

Misir – Egipat

misirsko povjesmo – egipatski pamuk

mizdrak – koplje

mjeden – bakaran

Mlav – planina izmđu Skoplja i Kačanika

mlečanin – mletački dukat

Mletačko polje – sigurno je da Starac Miija nikada nije bio u Veneciji, a zamišljao je da grad u kome dužd mletački stoluje mora imati širinu polja uokolo

mlogo – mnogo

mljeznica – mezimica

mniti – misliti

Moćevčić – gradski dio starih Pljevalja, kvart; Moćevčiću, stari Carigrade

Momčilo vojvoda –  hajdučki harambaša u rodopskim planinama. Imao je kuću u Ksantiji. Poginuo je 7. juna 1345. pod gradom Periterijom. U pjesmi on ne živi u rodopskom već u durmitorkom kraju u gradu Pirlitoru

Mramor – selo s desne strane Sitnice, na Kosovu

mramorje – kamenje

mreža od bisera – ženski nakit

Mrka Husein – junak osmanskog Nikšića iz prve polovine XVIII vijeka; kršteno ime Dobrilo,sin Stevana Zekova iz Mrka, sela u Piperima po kojem je uzeo prezime. Islamizovao se zbog krvne osvete. Huseina je posjekao 1754. godine poznati junak Turo Gavrilov

Mrnjavčevići, Mrljavčevići Vukašin, Uroš i Gojko – vlastelinska srpska porodica, zatim dinastija u Makedoniji. Istoriji su poznati Vukašin i Uglješa, koji su poginuli u Maričkoj bici, 1371. godine, protiv Turaka; Gojka ne poznaje istorija

mučati, mûče – ćutati, ćute

muhanat, muanat – osjetljiv, strašivica

mujezin – onaj koji s munare poziva muslimane na molitvu

muk – ćutanje

mukadem – gospodski, starješinski

mukom – ćutke

mula – gospodin, veliki sudija

murećep – vrsta crnog mastila; Što je more da je crn murećep

Musa Arbanasa Kesedžija – neidentifikovano lice

Mustav’-aga – izmišljena ličnost

Mustaj-beg Lički – Hurakalović, veliki turski junak iz XVII vijeka, zet Jusuf-bega Filipovića, stolovao u Udbini i upravljao Likom

mušebak – drvene rešetke na prozorima starih muslimanskih kuća, koje služe da se u sobi ne bi s vana viđela ženska lica

muštuluk – dobar glas, nagrada za radosnu vijest, nekad i tužna vijest; Česti paši muštuluci gredu

nabrekivati – vikati bre nekome, natresati se

nabreknuti – dozvati nekog riječju bre

nadb – čelik

nadvor – napolje

nadžak – ubojna śekira, sjekira

nahija – okrug, oblast, kraj

na ino – drukčije

najpotlje – naposlije

nakaliti – usijati gvožđe

nakiti knjigu – napisati pismo

nakititi se (vina) – dobro se napiti

na koljenu pisati knjigu – pisati pismo držeći lijevom rukom papir na koljenu a desnom pero

nakrpati – natucati, govoriti kojekako datijem jezikom

nalbantin – potkivač

naljeći (naljesti) – naići

namastir – manastir

nami – nama

namjera – (znači i:) slučaj, sreća udes

namolovati – naslikati

nanule – drvene papuče

naoditi se – nahoditi se, nalaziti se

na pero me ćurkom pokrivaše – Svetozar Matić tumači taj stih: „na pero – popreko, tako da peševi dođu jedan na glavu, drugi na noge“

na pohodu – na polasku

napokonje – naposljetku

napokonji – posljednji

naprijeda – naprijed (naprijeda je zbog stiha)

narediti – urediti

naruče – naručje

na selam dočekati – dočekati pozdravom

nastati (govoriti) – početi govoriti

nauka – navika

našarati knjigu – napisati knjigu

navalija – odlična sablja

navriško – odmah

nazorice – izdaleka pratiti nekoga da se ne gubi iz vida

nebog – ubog, jadan

Nebojša – kula na Dunavu u donjem beogradskom gradu

nebreknu – strogo i glasno viknu

Neđeljko starac – stajaće ime za starca u usmenoj epskoj poeziji. Milija je deseteračkoga stiha radi rekao Nedijeljko

nego – (znači i:) samo

ne dodadoh – nijesam dao, ne vratih

neđe – negdje

neimar – graditelj, majstor koji gradi kuće, crkve, gradove, mostove

nejak – dijete, mlad, nedorastao, maloljetan

nejačak – slabe snage, nedorastao

nejmati – nemati

Nenada – planina na tromeđi Grahova, Cuca i Rudina

nerazuman – neuk, neiskusan

ne svjerovah – ne održah zadatu riječ, ne ispunih obavezu

nevjera – izdajstvo, prevara, znači i neposlušan, nepouzdan čovjek, izdajnik

Nevesinje – gradić u Hercegovini, za vrijeme turskog gospodstva važno śedište vlasti (kadiluka)

nete – nemojte

netijak – nećak, sestrin sin

netko – neobičan čovjek, drugačiji junak; Netko bješe Strahiniću Bane

nijet – namjera

nije trebe – nije potrebno

Nikac od Rovina (Tomanović) – najglasovitijicrnogorski junak iz plemena Cuca. Rodio se u Rovinama. Njegoš u uvodu Ogledala srpskog kaže da je Nikac sin harambaše Vuka Tomanovića, ali ima pretpostavka da je Vukov sinovac. Ako je bio Vukov sinovac, otac mu se zvao Đukan, majka od Kaluđerovića iz Ćeklića. Predanje kaže da je Nikac bio malog rasta, tanak u pojasu, širok u ramenima, velike glave, krupnih crnih očiju i dugih brkova. Bio je mudar, nenadmašan da brzo smisli i odgovori. Rano je počeo četovati po Hercegovini. U bici na Čevu (1756) u kojoj je poginuo Osman-paša, Nikac je bio ranjen. Poginuo je u Rudinama u sukobu s nikšićkim Osmanlijama oko 1755. godine. Glava mu se osušila na bedemu Nikšića

nikom poniknuti – sagnuti glavu i pogledati preda se

ništ – siromašan, bijedan

noći - (znači i:) noću

nojca – noćca, noć

nuto (uzvik) – gle

Novaković Grujica – ličnost nepoznata istoriji, u pjesmi sin Starine Novaka (neki misle da je to Grujica harambaša iz poznijeg vremena, iz XVII vijeka)

Novi – mnoga se mjesta tako zovu (u Boki  (Herceg Novi), Dalmaciji, Liki

nož plamenit – nož od kaljenog gvožđa

obeznaniti se – izgbiti svijest, pasti u nesvijest

obiknuti – navići se; Romaniju goru obiknuo

obisiti – objesiti

obisnuti se – uhvatiti se nekome za skut

oblada – ovlada;Što je zemlje te oblada care

oblaziti se – ogledati se, mjeriti se

oblakomiti se – polakomiti se

oblučje – prednji, viši dio sedla

obor – ograđeno mjesto za zatvaranje stoke

oboci – minđuše

obraniti – raniti

Obrenbegović Miloš –  istoriji nepoznata ličnost

obritviti – obrijati, ošišati

obrnuti (umom) – poluđeti, poludjeti

Obrov – brdo kod Bijelog Polja

od čuda – čudesna; Ja od čuda lijepe đevojke

od koljena – naslijeđeno; Đetetu je od koljena carstvo

od mejdana – za megdan, koji je junačan, borben

odvrći se – odmetnuti se

od zlata jabuka – jabuka u koju su zabodeni dukati i koja se davala kao dar

odžak – kuća, dom, porodica, korijeni, rod, kućni dimnjak

ogar – vrsta lovačkog psa

ogledanje – borba

ognjeni čauš – hitar glasnik

oklad – opklada, tvrda riječ

oltar – žrtvenik, mjesto đe se žrtvuje, vrši bogosluženje

opraviti – poslati, spremiti

opravljati se - spremati se

Orahovac – selo na Kosovu

ordija – vojska

orma – konjska oprema

osobnica – sopstvena, vlastita

ostruga – mamuza

pala – veliki nož koji se nosi za pojasom

palanka – varošica

pancijer – oklop

parip – konj

Paripović Zuko – iz bratstva Paripovića koje se naselilo u Nikšiću prilikom osnivanja turskog grada krajem XVII vijeka. Pobjegli su iz Herceg-Novog kad su ga Mleci osvojili 1687. godine. Paripovići su porijeklom iz Pive, islamizovani sredinom XVI vijeka

pâs – pojas

pastir – čobanin

paša – titula najviših vojnih i upravnih funkcionera u Turskoj, zapovijednik jednog grada, jedne nahije ili cijelog pašaluka

pašaluk – oblast kojom rukovodi paša

pašenog – muž ženine sestre

pazar – trg, pijaca; pijačni dan; trgovanje; novac od trgovačkog prometa

peksijanski – nečist, neznabožački

pelerina – ogrtač bez rukava

pehlivan, pelivan – akrobata, atleta, rvač

pendžer – prozor

perčin – pramen duge kose pušten niz leđa

perišan – srebrni nakit

perivoj – njegovana šumica, park

perni buzdovan – buzdovak koji ima pera

Perović Batrić – sin kneza Pera Vučićeva iz sela Zaljuti (Katunska nahija). U dokumentima s kraja XVII vijeka kaže se da su hercegovački Turci prevarom ubili jednoga od sinova kneza sela Zaljuti

peškeš – dar, poklon

Pešter –  kraška visoravan u jugozapadnoj Srbiji, sa gradićem Sjenicom

pinjal – bodež, oštar nož s obje strane

Pivljanin Bajo - prvo hajduk a onda uskočki harambaša, bio je  prezimenom Nikolić, potiče iz Pive. Poslije svršetka Kandijskog rata, mletačke su vlasti harambaši Baju i negovoj hajdučkoj družini odredile za stanište okolinu Perasta. Onda su preseljeni u Istru, a kasnije su nastanjeni u okolini Zadra. Tu je Bajo živio kao mletački plaćenik do početka Morejskog rata, kad je vraćen u Boku da bi odatle djelovao na svom prvobitno pljenidbenom terenu. Poginuo je kao mletački ratnik 1685. godine na Vrtijeljci, braneći Cetinje od Turaka koji su nadirali kroz Crnu Goru tokom sukoba sa Mlecima. Glava Baja Pivljanina stigla je u Istanbul kao trofej turske pobjede protiv Mletaka na Vrtijeljci

Pirlitor – zidine starog bedema nad kanjonom Tare u blizini Žabljaka

Ploča – počivalo (počivalište) više sela Kusida, zapadno od Nikšića

plužina – čobanska kolibica

pobaci ga – ostavi ga, manu ga se

pobratim, posestrima -  zakleti se na bratsku, sesrinsku rodbinu vezu vezu

poćera – potjera

počinuti – odmoriti se, umrijeti

po danas – od danas

podbiti – zgrabiti, ščepati; No ti podbi jedan komat sablje

podići se – krenuti, poći

podvoriti – poslužiti, odati počast

poharčiti – potrošiti, uništiti

pojati – pjevati

pokajati – osvetiti

polaziti – pohoditi

polju – na polju, u polju

pomjeriti (pamet)– skrenuti s uma, poluđeti

ponačiniti se – oporaviti se, ojačati

ponesao – ponio, uznio

porodice (ljuta Crnogorca) – rod, soj pot – znoj

potaja – skrivenost, tajna

potvoriti (na nekoga) – obijediti (nekoga)

poprašiti (pušku) – podsuti, napuniti pušku barutom

poturati – odbacivati, zapostaviti

pošta – čast, doček

prah – barut

pravda – (znači i:) istina; pravo govoreći (česta uzrečica)

prebivati – stanovati

pređa – upredeni vuneni, pamučni ili laneni konci

prelja - (znači i:) preslica

prestaviti se – umrijeti

preša – hitnja; na prešu – žurno

pridvorica – uslužnik cara turskoga, nije se Starac Milija „prebacio”, kako kaže Svetozar Matić, kad je Marka naglasio kao „tursku pridvoricu” u radnji koja se događa u vrijeme Cara Dušana. Marko Kraljević u usmenoj epici na jugoslovenskim prostorima čak je posinak cara turskoga. On je zaštitnik raje od lokalnijeh zulumćara protiv kojih je bila i zvanična turska vlast. U Milijinom poimanju istorije Marko drukčije nije mogao figurirati nego kao uslužnik cara turskoga. Što je upravo i bio u istoriji

prijevjes – veo, u Crnoj Gori prijevjes je bio od skupe tkanine, a žene su ga nosile u svečanim prilikama. Bio je običaj da ga žena čuva od vjenčanja do smrti

Prijepolje – varoš u staroj Hercegovini, na rijeci Limu, sada u Srbiji

Prilip, Prilep – varošica u Makedoniji u kojoj je stolovao Marko Kraljević

prinos – poklon, dar

pripravljati – pripremati

prisojkinja (guja, zmija) – koja živi u prisoju, prema suncu

Prizren – grad na Kosovu, nekad prijestonica cara Dušana

prostiti – oprostiti

protopop – prota

pružina – čobanska kolibica

prvičje – prvi pohod odive svome rodu, nakon udaje

prvobratučed – brat od strica

przni – svadljiv, džandrljiv, spreman na tuču

puce – dugme

puli (risovina)– ima pjegice, šare; Povrh svega puli risovina

punac i punica – tast i tašta

pustahija – besposličar, skitnica, hajduk

pusto blago – blago koje nema vlasnika, veliko blago

putalj – konj putonogast

puške, crne kruške – vatrenoga oružja bilo je u doba Crnojevića, a Milija ga zamišlja kao puške iz svoga vremena

puška iz kubura – pištolj

 

 

Radivoje (deli) – ličnost nepoznata istoriji, u pjesmi pobratim Starine Novaka

Rade Neimar – graditelj mnogih manastira u XIV vijeku, u doba srpskog kneza Lazara

Rade tamničar – ime Rade u desetercu zgodno se pjeva

Radulović Simo – iz plemena Bjelica. Prezime Radulović izvedeno mu je iz očevog imena. Pretpostavlja se da se prezivao Avdalović

raja – nemuslimanski podanici sultanovi koji su bili podložni plaćanju harača, potlačen narod

rakita – vrba, vrsta drveta; Pade listak rakite usred čaše mahnite

raki-sapun, rakli-sapun – vrsta mirišljavog, blagog, mekanog sapuna, neki ga zovu iraki, iz Iraka

ramazan – muslimanski post, praznik

rana kleta – zaklinjanje odgajanjem i majčinom brigom; Ne bila ti moja rana kleta

rašćerati – rastjerati

Raška (rijeka)– ime dato po mjestu Raška

razboj – razbojište

razbojnik – junak, borac

razgovarati (koga) – hrabriti, tješiti

razma – osim; Razma jednog boga istinoga

raždene – razagna; Da raždene ovu maglu kletu

Ribnik – turska tvrđava u Lici, čuven po čestim borbama Turaka i uskoka u XVII vijeku

risovina – krzno od risa

rišnjanski – iz Risna

riznica – odaja u kojoj se čuva novac, nakit, odijela i oružje

rob – sužanj

ročište – ugovoren sastanak

Roksanda, Rosa – stajaće ime za žene visokog roda

Romanija – visoravan u Bosni, velikim dijelom pošumljena, poznata kao hajdučko prebivalište

Rovca – crnogorsko pleme oko rijeke Morače, vodi porijeklo od Gojaka koji se ovđe doselio iz Nikšića krajem XIV vijeka

Rovine – selo u Malim Cucama, Katunska nahija

Rožaje – staro naselje na obalama Ibra uCrnoj Gori iz VII vijeka. Najstarije sačuvane građevine (džamije, kule, čardaci, turbeta) potiču iz XVIII i XIX vijeka

ručni đever (djever)– muževljev brat koji vodi mladu na vjenčanje

rudina – utrina, zemlja obrasla sitnom travom

Rudine – predio śeverno od Cuca u pravcu planine Njegoš

ruho – odijelo

rujno vino – crno (crveno) vino

rusa glava – u narodnim pjesmama se tako često govori za svaku glavu

rusa kosa – crvenkasta kosa

ruvo, ruo – odijelo, ruho

ružica – ruža, dem.

sablja okovana – sablja čije su korice i rukohvat ukrašeni zlatnim ili srebrnijem detaljima

sablja sa očima – sablja na kojoj su nacrtane oči; U Momčila sablja sa čima

sag – ćilim

saja – vrsta delje čohe; Al’ je saja među terzijama

salite toke – toke koje su salivene u kalupu

samokres – pištolj, puška

samur  – krzno od samura, vrsta kune

saraj – dvor

Sazlija – rječica na Kosovu, selo u kome je izvor rijeke Sitnice

sedef – unutrašnja strana ljušture školjke od bijelih sjajnih slojeva, služi za ukrašavanje predmeta

sehir – radoznalost

sehir gledati – radoznalo razgledati

seir, seiriti – posmatrati nešto kroz šalu;  Da učine seir od svatova

selam alejk – pozdravljam te

Senić Živko – poznati junak iz plemena Bjelica

Senovac – selo na Kosovu

Senjanin (Senković) Ivo – je istorijski Ivan Vlatković, poglavica senjskih Uskoka. Ratnik bez predaha. Godine 1612. osuđen je od austrijskog vojnog suda na smrt i pogubljen, zbog bespravnog uzimanja hrane iz carskih lađa i stovarišta

Senjain Tadija – Tadija Petrović, savremenik Senjanina Iva, a postoji i pretpostavka da to može biti i neki kotarski junak – Mandušićev sestrić Tadija ili koji drugi. Turci su nazivali Senjanima ne samo ljude iz Senja nego „sve hajduke i zločince bez razloga.“

Senje – Senj, istorijski gradić u Hrvatskoj

sepet – vrsta kotarice

seratlija – krajinšik, graničar, konjanik

serašćep – glavni zapovijedniknad vojskom

serbes – bez brige, sigurno

serdar – nahijski starješina, vojnički starješina

serdžada – ćilim na kome s ebosih nogu śedi i klanja za vrijeme molitve

Servina – je izmišljena rijeka

sevdah – ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos

Sibinj – grad u u Rumuniji

Sibinjanin Janko – Janoš Hinjadi (1387-1456). Proslavio se u borbama protiv Turaka

sihir – čarolija, mađija, čini

sije – sija; Kad se smije ko da biser sije

silaj, silav – pojas za oružje

silembe, silembet – pojas na grudima

sinija – nizak sto za jelo, veliki drveni sud

sindžir – lanac

sinji – plav, modrikast

sitna knjiga – pismo pisano sitnim slovima

Sitnica – desna pritoka Ibra, izvire na Kosovu

sivi soko – golub pismonoša

sjetno i veselo – tužno i veselo; Jaše konja sjetno i veselo

sjetovati – savjetovati

Skadar – grad u Albaniji, na Skadarskom jezeru

skerlet – crvena tkanina

sluge i sluškinje -Svetozar Matić, koji je savjesno komentarisao II knjigu Vukove zbirke Srpske narodne pjesme, nije u pravu kad kaže da izkazi sluge i sluškinje u Milijinoj pjesmi upućuju na podređene položaje u patrijarhalnom društvu. Izrazi sluge i sluškinje značili su zanimanje koje nije uvredjivo. Ti su se izrazi čak upotrebljavali kao znaci odanosti i poštovanja prema ličnosti koja ima visoki rang. Posvećujući IV knjigu Srpskih narodnih pjesama ruskome senatoru Dimitriju P. Tatištevu, Vuk se Karadžić svojijem potpisom naglašavao kao „pokorni sluga“. Tako se Vuk potpisivao i kad se obraća knjazu Milošu Obrenoviću. Pisma koja je upućivao u Dubrovnik, ruskom vicekonzulu Jeremiju Gagiću, Patar II Petrović – Njegoš  potpisuje: „Vašega Visokoblagorodija, milostivi gospodine, pokornjejši sluga vladika crnogorski P. Petrović – Njegoš.“

Smederevo – grad na Dunavu koji je gradio Đurađ Branković sa svojom ženom Jerinom, nekada prijestonica srpske države

sokak – varoška ulica

soli sutorine – Vuk Karadžić pokušao je  da objasni kakva je to so sutorina u Milijinoj pjesmi i logično je pretpostavio da se taj izraz izvodi od naziva mjesta Sutorina. A pjesniku Miliji sijevnula je asocijacija da su Crnojevići imali bogate solane na bokeškom primorju. I spreg dviju riječi – so i sutorina nekako se zvukovno dopunjavaju

solufi – uvojak, zalisak kose pružen niz lice pokraj uva

sovra, sofra – trpeza

spahija – gospodar zemlje koju izdaje pod zakup, dobijao destak

spahiluk – spahijino imanje

srida – sredina

Spila – selo u grahovskom kraju, četrdesetak kilometara zapadno od Nikšića

srčali (pendžeri) – stakleni

sretaoština – sretanje

srića – sreća

srma – srebro

srmajli – od srme (srebra)

Stambol – Carigrad, Istanbul

Starina Novak –  istorijska ličnost, poznati hajdučki harambaša iz druge polovine XVI vijeka. U izvorima se pominje i kao  Baba Novak

stariš – stari, starac

staroslavne (starostavne) knjige – stari spisi u kojima je opisivana opšta istorija, narod je mislio da se u njima govori i o budućnosti

stasati – stići, prispjeti

Stari Vujadin – i njegovi sinovu su istorijski neodređene ličnosti

stojni (stolni) – prijestoni grad

Stolac – grad između Mostara i Trebinja, u Bosni i Hercegovini

stolovi – stolice. Sto, ili astal, naziva se u usmenoj epici sofra

Stožer (krvavi) – neidentifikovano mjesto

struka – vrsta ogrtača

sträšna – ne znači uplašena, nego da je u opasnosti. Milija je tu riječ upotrijebio i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara, u stihu 203. Vuk Karadžić je taj stih protumačio: „Tj. krvi žedna (želi nam zlo)“. Međutim, nekih puta veliki pjesnik Milija, pritisnut godinama, stegnut ranama po glavi i stopljen s rakijom eglenlijom, više je slijedio pjesničke magle no precizne logične trase. Vuk je doslovno naglasio da takav Milija nije kao drugi pjevači „koji su samo pjevači.“

Studenica – rijeka između Kraljeva i Raške

subaša – niži policijski činovnik

sudni časak – smrt

suđen dan – dan smrti

suđen đuvegija – mladoženja koga je sudbina dodijelila đevojci

Suhara planina – Suha planina na jugozapadu od Kosovske Mitrovice, na Kosovu

Sukić barjaktar – tri najpoznatija barjaktara među opjevanim nikšićkim junacima su Šabo barjaktar, Sukić barjaktar i Hodo barjaktar

sultan – suveren Osmanskog Carstva; naziv za princa nasljednika

sužanj – rob

šajka – rječni brod  na vesla

šalvare – široke gaće, ženske dimije

Šam – Sirija

Šara – planina jugositočno od Prizrena, na Kosovu

šara – puška

šarka tica – šarena ptica

šenica – pšenica

šeftelija – breskva

šešteli-sokak – sokak s puno bresaka

šenluk – veselje, svetkovina

šer, šeher –  veći grad u Turskoj naseljen pretežno muslimanskim stanovništvom s više džamija i drugih javnih zgrada, varoš

šeherče – varoško momče

šestoper – buzdovan od šest pera

šićar – plijen, dobit

šićardžija – pljačkaš

šikajli (odaja) – soba uređena i dotjerana zlatnim detaljima

šišan, šišana – vrsta duge puške

Šišman– bugarski kralj koga je zarobio i ubio turski sultan Bajazit I prilikom osvajačkog pohoda na Ugarsku, Bugarsku i Vlašku

šimšir – vrsta drveta

šurkulija – šala

tabor – logor, vojska

talagan – seljačka muška kabanica, dugi gunj; Na vratu im tanki talagani

talambas – vrsta vojnog doboša po kome je bubnjao čauš

Talija –Italija

talir – krupan srebrni novac

tambura – muzički intrument sa žicama; tamburaš, svirač uz tamburu

Tara – rijeka koja s Pivom pravi Drinu kod Šćepan Polja

Taslidžanka – žena iz Taslidže, stari naziv Pljevalja

tatar, tatarin – glasonoša, glasnik

tavan  (znači i:) sprat

tâvni – tužni, crni; Pusta glasa, a zla časa,  sestri tavnoj!

tavnica – tamnica

taze – svjež

tebe zdravlje – bila zdrava, bog ti dao zdravlje

teferič – ljetnjikovac, poljska kuća, izlet u prirodu

telal – izvršilac javnih licitacija, posredniik u privatnim prodajama; glasnik koji je objavljivao proglase vlasti po trgovima

ter – te; Ter se vješa bratu oko vrata

terzija – krojač čohe, abadžija kroji i šije sukno

testir, testijer – dozvola, odobrenje

težiti na pravdu –   biti pravičan, govoriti istinu; Kol’ko Marko težio na pravdu

timar – spahiluk koji je donosio godošnji prihod; njegovanje i uredno hranjenje konja

Tisovac – planina u Cucama, Katunska nahija

toke – vrsta srebrnog (i mesinganog) oklopa na prsima

topuz, topuzina – buzdovan

tovar – 1000 oka, teret koji nosi konj

Trepča – predio u Rudinama u pravcu planine Njegoša

trepetljika – tanak metalni listić

tri polovine – razbiti, polomiti na tri dijela

Trubjela – selo u Rudinama na crnogorsko-hercegovačkoj granici. Tu je u tursko vrijeme bio smješten manji odred vojnika, koji je čuvao granicu od upada Crnogoraca

tuder – tuda

Tuka i Mandžuka – vjerovatno Tunguzi i Mandžurci

tulumina (vina) – mješina

tumbak, tombak – zlatnožuta legura bakra i cinka od koje se izrađuju novci za ukras;Tri su na njoj lule od tumbaka

Tupan – selo u Banjanima, u Crnoj Gori, Panto iz Tupana

Turjak, Turijak – planina u Crnoj Gori između Rožaja i Berana

učiti knjigu – čitati

učkur – uzica, svitnjak, gatnjak kojim se u pasu vežu gaće, šalvare ili dimije

udariti pod mač – pośeći, posjeći

Udbina – sela pri kraju Krbavskog polja u Hrvatskoj, za vrijeme turskog gospodstva glavno mjesto ličkog sandžaka, tvrđava i varoš

udesiti se – sresti se

udomiti – udati se, ući u brak

udovičko (srce)– kukavičko, plašljivo srce, male kuraži; Ne budite srca udovička

Ugrin-Janko – Janjoš Hunjadi (1387-1456)

ukovati (konja) – povrijediti konja prilikom potkivanja

Ulćin – Ulcinj

u Mletku – u Mlecima (Venecija)

unkaš –  prednji, uzvišeniji dio sedla

urmetin – kukuruz

urok – pogled ili čin koji, prema narodnom vjerovanju, nekome može da donese nesreću (urokljive oči), mađija ili prokleststvo; Jer su jadne roda urokljiva

Urumenlija –– obično Rumelija

ustovati (svadbu) – ugovoriti

utva – divlja patka

uzaptiti – zadržati; I u njenom rodu uzaptiti

uzengija – dio sedla u kome jahač drži noge

 

v – u

vakat – vrijeme, doba

varosati – pozlatiti; Stare kule varosala da se bijele

Vasojeva zemlja – Vasojevići  – veliko pleme u istočnom dijelu Crne Gore, u Brdima

vaška – pseto

vehne – vene

Velimlje – varošica u Banjanima

velji – veliki

vezir – sultanov doglavnik, ministar u Turskom Carstvu

vidovan – onaj koji sve vidi i zna

viđi – vidi

vila – u mitologiji nekih naroda,  lijepe i mlade đevojke natprirodne moći, koje određuju sudbinu i štite junake; Vuk St. Karadžić: „Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena , i dugačke , niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom neće zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi…“ One u pjesmma imaju i krila, a junacima su posetrime, pa čak i ljube

vilajet – provincija; područje nadležnosti jednog valije, zavičaj, ljudi, narod

Višnji, Višnji – Bože, Bože…(pomozi)

vjera - (znači i:) vjeran, pouzdan čovjek

vjera tvrda (ostavit te neću) – tvrda riječ

vjerenica ljuba – vjerna ljuba

Vlah-Alija – Starac Milija nije to ime izmislio jer se i u bugarštici Banović Strahinja koju je, u prvoj polovini XVIII vijeka, zapisao Jozo Betondić u Dubrovniku, pominje Den-Ali Vlahović. Ostaje otvoreno pitanje ko je bio lice koje se sličnijem imenom naziva u bugarštici i Milijinoj pjesmi

Vlah, vlah, vlaše – čovjek vlaške narodnosti, osoba pravoslavne vjere, seljak

všenica, šenica – dijalekatski oblici riječi pšenica

Vučitrn – varošica na desnoj obali Sitnice, rijeke na Kosovu

Vućićević Pero – krajem XVII vijeka knez u selu Zaljuti, śeverozapadno od Cetinja

 

za – oko, do, I iziđe jedna četa mala, za trdeset i četiri druga

zabušili – snašli, zaokupili

začamati – odocniti, zakasniti

zadužbina – manastrir, crkva, most, koje je gradio neki vladar

zakon – vjera, običaj

zakon savršiti – postupiti po zakonu; Dok u crkvi zakon savršimo

Zaljut – predio u Cucana, Katunska nahija

zapali se – zacrvenje se, zastiđe se

zape - usprotivi se, ne pristade; Zape Marko, neće na čardake

zapinjaše – zatezaše mu uvis bradu da mu se zubima dohvati grla

zaptija – redar, policajac

zaprta (vrata) – zaključana, zamandaljena

zaručnica – vjerenica

zaručnik – vjerenik

zateći se – zareći se

zatočnik – zastupnik, zamjenik, onaj koji umjesto drugoga izlazi na megdan

zatomiti – skratiti, upropastiti; Đevojačku mladost zatomiti

zazor – stid

zgubiti – pogubiti

zeman – vrijeme

Zemljić Stjepan – neindentifikovano lice

zijamet – zapovjedništvo, vojnički feud sa određenim godišnjim dohotkom; Izdvoriše devet zijameta

zijan – šteta, kvar, gubitak

zijaniti – izgubiti, štetovati, biti na gubitku

zile – metalni tanjiri za muziku

zelen mač – sjajni mač

zlatali – zlatan

zlatna kupa – u starijem pisanim spomenicima pominju se velike zlatne i srebrne kupe kojima se pije vino

zmaj – ala, aždaja

zobnica – vreća za zob kojom se hrani konj

zogar – lovački pas

zulum – nasilje, bezakonje, teror, nepravda

zulumćar – nasilnik, tiranin, terorista

zumbul, sumbul – vrsta cvijeta; Zumbul cvjeta pa procvjeta

zurle – vrsta svirale jakog piskavog zvuka

Zvečan – nekadašnji grad u zidinama, više Kosovske Mitrovice, na Kosovu

zvekir – metalna alka na vratima

Žabljak – bedemima utvrđeni grad na Skadarskom jezeru bio je prijestonica Crnogorske kneževine u prvom dijelu vladavine Ivana Crnojevića. Knez Ivan je kasnije prenio svoje sjedište na Riječki grad (Obod) a zatim na Cetinje đe je podigao kneževski dvor i Cetinjski manastir

žeženo zlato – topljeno zlato

žura – sitan, žgoljav, zakržljao u rastu; Knjigu piše žura Vukašine

Žutko Lipljanin – junak iz porodice Popovića iz Lipa Cuckih

Prati

Dobijte svaki novi članak dostavljen u vaše poštansko sanduče.