Novak Kilibarda – lik i djelo

Kolumna

Predstavljamo vam kolumnu prof. dr Novaka Kilibarde koja je izlazila u Pobjedi tokom 2011. godine (članci nijesu dati hronološki).

Moji Banjani

Piše: Novak Kilibarda

Moji Banjani su granični kraj. Kroz njih se prožimala Crna Gora i Turska, preko Banjana su išle crnogorske čete da plijene Turke, a Turci su ih smatrali crnogorskijem povjerenicima. Kad kažem Turci odužujem se banjskoj leksici, a mislim na osmansku vlast i muslimanski živalj koji ne pripada ni turskom etnosu ni turskom jeziku. To su naši Muslimani, odnosno Bošnjaci.

Banjani kao bezvodni i krševiti kraj nijesu privlačili Turke da se naseljavaju, niti je, pak, banjsko stanovništvo bilo u prilici da se prevjerava. To što su Turci pokušali da na Velimlju zasnuju porodično stanište nije ostavilo značajnijega traga u tradiciji zato što je ta naseobina kratko trajala.

Od davnina

Sama periferija Banjana, bolje reći njihov jugozapadni dio, oblast manastira Kosijerevo, đe ima vode i bolje ziratne zemlje, nudila je trajnji opstanak islamskijem porodičnim naseljima koja su se održala sve do vremena knjaza Danila. Ostavilo je to traga u priči i tradiciji.

Banjsko stanovništvo, koje su činili samo pravoslavci, danas bi se to reklo, je etnički i vjerski čisto. Banjani su imali su prastari dio stanovništva, stari, srednji i novi. Legenda neke porodice veže za preslovensko pleme Mataruge. Smatra se da su neka bratstva starija od Kosova. I srednji doseljenici svakako su bliži starijoj feli stanovništva nego najmlađoj doseljenoj populaciji, kojoj upravo pripadam ja i moji preci.

Stigoše Kilibarde

Neđe krajem vladavine vladike Petra I Petrovića, ili Svetoga Petra Cetinjskoga, moji su se doselili iz samoga srca Katunske nahije, s Velestova, i naselili se na Tupanu. To je granično selo prema Grahovskom plemenu, južna strana banjskog plemenskog pravougaonika. Kako je Petar I ocjenjivao da se turska vlast na graničnijem porubinama prema Crnoj Gori ne kontroliše iz Stambola, tako je s njom uspostavljao interesne veze. Konkretno travničkom, a kasnije mostarskome veziru trebalo je raje koja plaća daciju, ne pitajući se šta doseljenici nose sa sobom kad ih vezir pušta na prigranične opušćele prostore. Cetinjski politički mudrac, Petar I, ubacivao je osmanskoj vlasti infiltrate svježega življa iz Crne Gore, ubacivao je na tursku teritoriju one Crnogorce koji su imali više đece no koza. Tako su banjski nenaseljeni prostori, kakav je bio moj Tupan, naseljeni Crnogorcima koji su sredili tapijske stvari s turskijem vlastima. Plaćali ono što se od njih tražilo, a polako se pretvarali u opasnu guju koja će upečiti onoga ko ih je primio na svoj atar. Ostala je legenda da je mostarski vezir od novog naseljenika, bolje reći od predvodnika doseljene bratstveničke grupe, tražio mrtvu glavu kao dokaz njegova moranja da bježi iz Crne Gore, i kao garanciju za svoju lojalnost turskijem vlastima. Ostala je, dakle, priča o takvijem glavama, a refleksi te priče koji su se tajno pričali možda su i jedini istiniti. Naime, znao je takav doseljenik donijeti glavu „božjeg čovjeka“ za čijim životom niko ne žali, ili pak donijeti nečiju glavu iz groba.

Utapanje u banjski mentalitet

I tako je krenulo utapanje mojijeh predaka u banjski mentalitet. Oštri katunski akcent dugo se kod Tupanjana održavao, tek od generacije moga oca nije se po govoru razlikovao doseljeni Velestovac od Banjanina koji je odavno tu. Interesantno je to da se otpor protiv turskijeh vlasti nije dogodio kod najnovijih doseljenika, ni kod najstarijih i starijih, nego kod srednjaka. Moji preci, velestovski doseljenici na Tupan, ponašali su se, kako bi se to izrekom reklo – zecu bježi, hrtu drži! S Turcima su bili ulijepo, a s Crnogorcima uiskreno. Kako je Crna Gora snažila, posebno poslije Grahovačke bitke 1858. godine, moji Tupanjani, bolje reći bratstva Kilibarde i Erakovići, sve su više zaznačivali u samopouzdanju. Kao što rekoh, vladika Petar I nije raseljavao koljenoviće i odžakoviće, nego siromašni, zdravi i frekventni živalj. Tako mu nekako dođe da su kompleks maloga, s kojijem su došli iz Katunske nahije, pretvarali u drčnost velikoga, pa su se tako i ponašali. Upravo prepotentni mentalitet koji nijesu agonalno ispoljili u katunskoj Crnoj Gori razbuktali su u prilikama kad grupice Crnogoraca, koji idu u plijen kroz Banjane, zamjenjuje prestiž Crne Gore nad Banjanima. Knjaževi Danilo i Nikola, razumije se, davali su više povjerenja nama doseljenicima nego bratstvima s istaknutijem pedigreom vlasti i prošlosti u Banjanima. Bolje reći, dobijali smo mnogo više povjerenja nego što smo ga bili objektivno zaslužili. Prvi crnogorski oficir u Banjanima bio je Velestovac. Za našeg mladića udaje se Njegoševa sestrična, kasnije će i izvanja svastika knjaza Nikole poći za Velestovca u Banjane. Tako forsirani doseljenici nijesu izazvali kakvu zavist kod starih i zrelijeh bratstava u Banjanima, jer je autoritet Crne Gore bio obavio Banjsko pleme kao svoju teritoriju bez ostanka. Sve te diskrepance između starijih naseljenika i najnovijeh kretale su se u prosedeu humora s rijetkijem detaljima cinizma.

Kuća uz drum

Moja kuća je na glavnom drumu kojim se iz Crne Gore pristiže u Banjane. Nije to bio nikakav značajniji put, samo je malo poboljšan kad je knjaz Nikola poveo vojsku na Vučji Do 1876. godine. Ali, kakav je da je, taj put je za mene mnogo značio. Njim su prolazili, i otuda i odovuda putnici namjernici koji su svraćali u našu kuću da piju vodu. Banjani su apsolutno bezvodni kraj, niđe izvora ni potoka, najbliža je mome Tupanu rijeka Trebišnjica, udaljena nekolika sata i ljudskoga i konjskoga hoda. Tijem putem su prolazili i svatovi i prosjaci, jedni i drugi bili su mi neobični, dok su kiridžije i drugi prolaznici nekako svi nalikovali jedni na druge. Da sam rođen na Velestovu, odnosno u Katunskoj nahiji, bolje reći u staroj Crnoj Gori, koja rađa velike pjesnike i slikare, ne bih kao prozni pisac imao materijala za priču o prošlosti. Tamo se jednoznačno živjelo u romantičnijem oblacima junaštva i pljenidbe. Ali, moji Banjani, stvorili su od mene proznoga pisca. Za mene kao proznog pisca značajno je i to što je moja porodica bila i seljačka i zanatlijska. Otac je imao manufakturu za proizvodnju stvari od kože – crevalja, čizama, sedala, uzda i oglavi. Ja pamtim šegrte, kalfe i majstore koji su se ponašali drukčije od čobana. Śećam se da jedan pjevaše nekako drukčije no što sam čujao da se pjeva na svadbama. Prvu kravatu, odnosno mašnu, sam vidio na jednome od kalfi. Išli su oni, recimo, do Risna, Trebinja i Dubrovnika i poprimali detalje ponašanja i oblačenje koji su za mene bili neobični. To su moji utisci iz najranijeg đetinjstva. To je bilo uoči Drugog svjetskog rata. Otac mi je umro 1940. godine, što jedva pamtim, a njegova manufaktura ostala je još jednu godinu, dok se nije zaratilo.

Šamar

Pamtim jedan šamar, bolje reći, brljošku, od majke. Dobio sam je stoga što sam krivio lice rugajući se jednome starcu koji je došao u manufakturu za neku potrebu. Kao da ga i sada gledam: bio je pogrbljen i mršav, bijeli mu brci s krajeva, a uglavnom čađavi od duvana. Nokti mu žuti, kažiprst i prva dva, od istog duvana. Śećam se, pričao je s radnicima uzdignutijem tonom, kao da nazdravlja. Jedan kalfa mu je iza leđa pravio grimase rugajući se epskom tonu toga siromašnoga starca. Meni se dopao kalfa, kad je starac izašao ja sam stao na vrata i pravio grimase, krivio lice, kako je to kalfa maločas radio. Majka je to sve odnekud viđela, prišla mi je, potegnula me za uvo, opalila jedan šamarčić i rekla: „Ne valja se sprdati starome čovjeku!“ Moj humorni odnos prema epskom iskazivanju prošlosti u prilikama đe nema prostora za epiku, možda se začeo u grimasi onoga kalfe. A možda je moj humani odnos prema ljudima koje obuhvatam humorom začet u onom majčinom šamaru da se ne rugam starome čovjeku.

***

Razoran udarac Crnoj Gori

Kada je prošlog decembra predśednik Crne Gore, gospodin Filip Vujanovi,ć razgovarao s predśednicima parlamentarnijeh stranaka o nominaciji novoga premijera, čuo se prijedlog da nova Vlada Crne Gore ukloni s planine Rumije gvozdenu crkvu koja je nezakonito postavljena. Da bi crnogorski građani, koji se profesionalno ne bave istorijom Crne Gore, ocijenili pomenuti prijedlog kao korisnu izjavu za multietničku Crnu Goru, treba im skrenuti pažnju na slijedeće činjenice.

Krajem X vijeka vladao je Dukljom, prethodnicom države Zete, odnosno Crne Gore, knez Vladimir koji je svojom politikom balansirao između tada moćnijeh carstava – Vizantije i Makedonije.

Stradanje kneza Vladimira

Makedonski car Samuilo vojno je napao Duklju 997. godine, izvojevao pobjedu i zarobio dukljanskoga kneza Vladimira. Knez je jedno vrijeme ostao zatočen u carskome gradu Prespi, a onda je vraćen u Duklju kao namjesnik cara Samuila. Da bi imao stabilan nadgled prostranijeh dukljanskih teritorija, na koje je sijevala svojijem opasnim pogledom moćna Vizantija, car Samuilo je namjesničku vladavinu dukljanskoga kneza Vladimira učvrstio udajom svoje šćeri Kosare za njega. U vezi sa tom carskom odlukom je i proširenje Vladimirove vlasti na Dračku oblast. Od učvršćivanja Vladimirove kneževske vlasti na zavidnom prostranstvu njegove države pa do Samuilove smrti 1014. godine, a ta je smrt nastupila poslije teškog poraza Makedonije u ratnom sukobu s Vizantijom, knez Vladimir je bio harmonično lojalan makedonskom caru, svome tastu. On će tu lojalnost nastaviti i prema Samuilovom našljedniku, caru Radomiru, koga će ubrzo smrću eliminisati i śesti na njegov prijesto, sinovac mu Vladislav.

Car Vladislav nije imao povjerenja u namjesničku odanost dukljanskog kneza Vladimira, pa je preduzimao mjere da mu priredi pośetu u Prespi, da bi mu radio o glavi onako kako je postupio sa svojijem stricem carom Radomirom. Knez Vladimir je zazirao od dobijenog poziva iz svoje carske tazbine, pa je od cara Vladislava zatražio da mu pošalje drveni krst kao garanciju da ga hrišćanski i prijateljski poziva u pośetu. I Vladislav mu je poslao krst, Vladimir je sa tijem krstom došao u Prespu, ali ga je taj odlazak koštao glave. Knez Vladimir ubijen je mučki 1016. godine. Nešto kasnije, mošti njegove prenešene su u Duklju i sahranjene u crkvi Svete Marije u Krajini. Ubrzo poslije počinuća u Prečistoj Krajinskoj knez Vladimir biće posvećen za Svetoga Vladimira. Drveni krst o kojem je riječ i danas se čuva kao sveti detalj crnogorske prošlosti u barsko-ulcinjskom kraju.

Vladimir i Kosara

U Ljetopisu popa Dukljanina, koji je napisan slovenskijem jezikom, bolje reći pretkom današnjega crnogorskog jezika -a Ljetopis je nastao, po svoj prilici, sredinim XII vijeka u Baru – književno najelitniji dio spisa je Legenda o Vladimiru i Kosari. Kad bi se sačinila estetski najstrožije formirana antologija crnogorske proze, rečena Legenda imala bi istaknuto mjesto u toj antologiji. Od Vladimirovog tragičnog nestanka do književno-usmenijem putem formiranja Legende prošao je najmanje vijek i po, pa je pažnja u njoj posvećena hrišćanskoj cjelovitosti Vladimira i liku Kosare, šćeri cara Samuila, koja je jednako ulila u Vladimirovu dušu svoj hrišćansko-samilosni odnos prema utamničenom knezu i ljubavnu odanost prema svojemu suprugu kojeg je oslobodila iz prespanske tamnice i povratila na njegov knjaževski tron u Duklji.

Legenda o Svetome Vladimiru i Kosari imala je hrišćansko-kohezionu moć da jednom godišnje okuplja na vrhu planine Rumije hrišćane barsko-ulcinjskog kraja, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. A to je normalna činjenica stoga što je knez Vladimir ubijen na 38 godina prije nego što se Hrišćanstvo raskolilo na pravoslavlje i katoličanstvo, odnosno prije Velike Šizme koja se dogodila 1054. godine. Najkonkretnije kazano, Sveti Vladimir Dukljanski, koji nije ni pravoslavac ni katolik, nego hrišćanin u opštem značenju. Jednako pravo imaju da ga svojijem svecem smatraju i pravoslavni i katolici i protestanti. Onoga dana koji je posvećen knezu Vladimiru išli su na Rumiju i Muslimani barsko-ulcinjskoga kraja. Njihovi hrišćanski preci više vjekova su se napajali svetačkom legendom o Vladimiru i Kosari. Više od pet vjekova proteklo je od Vladimirove smrti do učvršćivanja islama na barsko-ulcinjskijem prostorima.

Bez odgovora na pismo

Poslije ovijeh šturo nabrojanih činjenica, otvara se pitanje kako je Vlada Crne Gore mogla dozvoliti srpskom mitropolitu Amfilohiju da gvozdenom crkvom uputi razorni udarac u harmoničnost življenja multietničke sredine i viševjerske stabilnosti barsko-ulcinjskog kraja. Da imam pravo da postavim to pitanje pokazaće slijedeće činjenice.

Zbog nezakonitog podizanja željezne građevine na Rumiji, sam podnio sam ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu manjinskih naroda i etničkijeh grupa kojom je predśedavao predśednik Crne Gore, a čiji je član bio i g. Amfilohije Radović. Evo cjelovitog teksta pisma koje sam uputio predśedniku Savjeta 2. jula 2005. Evo tog pisma.

Uz izraze osobitog poštovanja, javno Vam saopštavam, gospodine predsjedniče, svoju odluku da podnesem neopozivu ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu prava nacionalnih manjina i etničkih grupa u Crnoj Gori, kojim Vi predsjedavate kao predsjednik države. Evo zašto sam se odlučio da napustim značajno državno tijelo čiji sam član od dana njegovog osnivanja.

Član našeg savjeta, g. Amfilohije Radović, sa svojom zvučnom intitulacijom – „mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski, skenderijski i Svetoga pećkoga trona egzarh“, instaliranjem željezne crkve na Rumiji, planini koja tokom mnogih vjekova, jednom godišnje, na svome vrhu okuplja sve vjere sa svojih padina (pravoslavni Crnogorci i Srbi, katolici Hrvati i Albanci, muslimani Bošnjaci alijas Muslimani), zadao je razoran udarac multnietničkom i viševjerskom organizmu Crne Gore. Ćutanje našeg Savjeta o tom političko-klerikalskom ekscesu jednoga od svojih članova upravo znači poništavanje funkcije Savjeta koja je sadržana u njegovom nazivu.

Podnoseći ostavku pozivam i ostale uvažene članove Savjeta da i oni podnesu ostavke, jer smatram da bi takav naš zajednički postupak pomogao Crnoj Gori da stabilizuje svoju demokratsku fizionomiju i ustavnu poziciju, koje su nagrižene isplaniranim udarcem Srpske pravoslavne crkve, unitarističke politike nekih političkih krugova Srbije i vojske Srbije i Crne Gore, koje oličava mitropolit Amfilohije. Naša zajednička ostavka mogla bi da opomene izvršnu vlast Crne Gore da se doslovno drži ustavnih ovlašćenja u svim prilikama kada se udara na Crnu Goru. Bez obzira sa koje strane ti udari dolazili. Drage kolege, poštovani članovi Savjeta, ako ne prihvatite moj prijedlog, neka vam je sa srećom nastavak druženja s g. Amfilohijem u Savjetu koji brine o ljudskim i građanskim pravima manjinskih naroda i etničkih grupa u Crnoj Gori.

S najdubljim poštovanjem, Novak Kilibarda

Predśednik Savjeta mi nije odgovorio na pismo, śednica Savjeta nikad više nije održana. Mitropolit Amfilohije nije se oglašavao na javno pismo. Njegov glasnogovornik, protojerej Velibor Džomić javno je rekao da Novaku Kilibardi „ništa ne treba zamerati zato što je on mentalno obolela osoba“.

Da završim. Nadam se da će nova Vlada Crne Gore poništiti nezakonitu gradnju koju je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori izvršio na Rumiji, visokoj planini.

***

Igra se kolo šareno

Istorijski značaj izgubljene Kosovske bitke 1389. godine dijametralno se razilazi s mitomanskijem obimom koji tome porazu pridaje narodna tradicija

Piše: Novak Kilibarda

Surogat klasične usmene epike, tzv. guslarska narodna pjesma, pretvorila je izgubljenu bitku u kolektivni lelek za izgubljenijem cartvom na Kosovu.

Kosovo i Marica

Međutim, srpski kosovski poraz samo je jedna od hrišćanskijeh izgubljenih bitaka sa Osmanlijama koji su nekoliko vjekova plavili Evropu, ni nježnije ni drskije no što je, recimo, car Dušan osvajao grčke zemlje, Napoleon katoličke i Aleksandar Makedonski prostore do dalekoga istoka. Uostalom, na Kosovu je Bajazit ostvario Pirovu pobjedu, trebalo mu je nesigurni prijesto učvrstiti, a Tamerlan je narastao. Zahvaljujući državničkoj sposobnosti knjeginje Milice, Bajazitove punice, i despota Stevana, Srbija je, kao vazalna država, punijeh sedamdeset godina poslije Kosova razvijala svoju ekonomiju i kulturu. Tada vazalni položaj nije imao pežorativno značenje i knez Lazar je bio ugarski vazal. Za tijeh sedamdeset godina nije se ni izbliza lelekalo za Kosovom koliko se danas leleče. Mnogo tragičnije posljedice imala je Marička bitka 1371. godine koje je otvorila brešu za ulazak Turaka u Evropu.

Klerikalna konstrukcija

Prema tome, naknadni vapaj za uzgubljenom bitkom na Kosovu je klerikalna konstrukcija koja se razilazi s istorijom. Da su Srbi dobili Turke na Kosovu, ne bi lazareva nevelika Srbija imala snage da preraste u vodeću hrišćansku silu koja bi ozidala bedem kojega osmanlijski talas ne bi preplavio. Balkanski hrišćanski feudalizam bio je istrošen, katolička Evropa nije mogla da usaglasi ni međusobne interese ni svoje odnose prema Balkanu, nastupalo je vrijeme Osmanskog carstva. Kakvo je bilo jedinstvo hrišćanskijeh država na Balkanu jasno pokazuje Zeta alijas Crna Gora koja nije učestvovala na Kosovu.

Nijedan evropski narod koji je na bojnome polju poražen od Osmanlija ne leleče za svojijem „kosovom“, to je samo srpska privilegija. Pao je Konstantinopolj i nestala je Vizantija koja je nasljednica helenske Grčke, ali nijesu Grci lelekom proslavili poraz, no su nastojali da ga zaborave. Izdržali su vjekove osmanske vladavine, a kad je došlo vrijeme ustali i oslobodili se. Bugarska je nekada bila moćno carstvo, pa je i ona pala pod Osmanlije. I ona je izdržala je vjekove turske vladavine, pa ustala i oslobodila se. Kraljevina Mađarska bila je jedna od velikijeh sila u to vrijeme, ali su joj se Turci na bojnome polju domogli Budima i Pešte i držali ih mnogo godina.Tako su prošli i vlaško-moldavski prostori. Cvijet hrvatskoga plemstva ginuo je godinama kao snoplje na Krbavskom polju, na Mohaču i pod Sigetom, ali Hrvati nijesu uoblili glas da pjesmom proslavljaju poraz kao duhovnu pobjedu.

Miloš i Marko

Kosovskijem ciklusom usmene poezije, osim Lazara i Milice, defiluju samo neistorijski likovi, više je tamo našao mjesta život povodom Kosova no kosovska ratnička povjesnica. Tako se klasična usmena epika o Kosovu, koja broji nešto oko hiljadu desetaraca, bezmalo slaže s Konstantinom Filozofom koji, na četrdesetak godina poslije Kosova, u svome znamenitom djelu „Život despota Stefana Lazarevića“ ne spominje nikakvoga Miloša Obilića poimenično. Prema tome, istorijski i socijalni realiteti srpskoga naroda u Turskome carstvu nijesu ostvarili prostore za književno uobličavanje obilićkog martirskog podviga kao centralne teme barem jedne pjesme, nego taj podvig ne prelazi mjeru uzgrednosti. Uostalom, najrealnije pretpostavka o smrti cara Murata je ona koja smatra da je Muratov sin Bajazit, kad je vidio nastupa turska pobjeda, eliminisao i oca i svoga brata Jakuba Čelebiju koji je bio prijestolni nasljednik svojega oca. Odista, takav je događaj u istoriji svjetskijeh dinastija bezmalo rutinerska činjenica.

Sve do razmaha Prvoga srpskog ustanka, kad će epska junačko-istorijska pjesma dobiti svoju umjetničku završnicu u pjesmama obdarenog pjesnika-pjevača Filipa Višnjića, nije srpski rajetin imao inicijativu da se oduševljava legendom o podvigu Miloša Obilića, no su podvizi Kraljevića Marka¸ epskog posinka cara turskoga, bili mjera njegovijeh interesa. Musa Kesedžija se odmetnuo od cara i devleta, pa Marko Kraljević ide da mu dođe glave.

Nije prvi Vidovdan nanio Srbima nenadoknadivu štetu, to će i učiniti drugi i treći praznik Svetoga Vida. Principov vidovdanski pucanj u sarajevu 1914. bio je uvodni ton za srpsku golgotu u Prvome svjetskom ratu, a slijetanje Slobodana Miloševića s neba na Gazimestan 1989. godine, među milion vidovdanski stopljenijeh Srba, pretpostavilo je i njegovu legitimaciju s kojom je otputovao u Hag. Srpski poraz o prvome Vidovdanu bio je istorijska neminovnost, a drugi i treći Vidovdan su posljedica martirske mitomanije koju su popovi i guslari utuvili u narodnu svijest.

Dušan i Murat

Koja su realna a koja imaginarna izvorišta unitarno-svetosavskog uvjerenja koje reprezentuje Srebrenica i miješanje Srpske pravoslavne crkve u državne i političke poslove Crne Gore? Imaju li ista izvorišta Koštuničino izbjegavanje obaveza prema Međunarodnom sudu u Hagu i beatifikacija Nikolaja Velimirovića koji je Hitlerovu privrženost njemačkoj naciji smatrao svetosavskom duhovno-političkom vrlinom? Kakva je razlika između Firerovog anšlusiranja Austrije i stava SANU da Crnogorci ne mogu jezik kojim govore naivati svojijem nacionalnim imenom? Da li Srbin, poslanik u Skuštini Crne Gore, koji javno priželjkuje obnovu Dušanova carstva, zna da su Vizantijsko carstvo, od koga su Srbi primili i pismenost i pravoslavlje, dokrajčili Srbi s evropske i Turci s azijske strane? Zna li taj velikosrpski veselnik da je car Dušan, osvajajući ognjem i mačem grčke pravoslavne zemlje i gradove, bio pripremio svoj pobjedonosni put za Carigrad? Nije Silnoga bilo ni briga što je vaseljenski patrijarh bacio anatemu i na njegovu Patrijaršiju i na njegovo Carstvo. Razlika između cara Dušana Silnog i sultana Murata el Fatiha, kao ašiklija na Konstantinpolj, je u tome što je Turčin na bijelome hatu ujašao u crkvu Sveta Sofija, a što bi Srbin, car silni, da ju je osvojio, u nju ušao i prekrstio se kao car Srba i Grka. Odista, kroz svu istoriju igra se kolo šareno.

***

Nikada sve nije bilo tako jasno

Srbiju ne treba bestimavati što nastavlja svoj garašaninovski odnos prema Crnoj Gori, no se treba čuditi što međunarodno priznata crnogorska država ne zauzme adekvatan odbranbeni stav prema toj odavno uzreloj srbijansko-unitarnoj pošasti.

Piše: Novak Kilibarda

Kada pristalice jedne religije misle da zastupaju neporecivu istinu, to prouzrokuje nečije stradanje. Takvi apsolutni vjernici postaju nasilni prema onima koji nemaju njihova uvjerenja.

Što dikla navikla…

 Dobro je poznata inkvizicija kao institucija katoličke crkve koja je, u ime Boga, osuđivala na smrt sve one koje je proglasila jereticima. Lomača se dimila katoličkom Evropom kao vatreno poštovanje Božjih zapovijesti. Dobro je poznat španski inkvizitor Torkvemada iz XV vijeka koji je progonio, mučio i spaljivao Jevreje i muslimane. U Avganistanu su muslimanski integristi bez milosti ubijali svakoga ko im je smetao, a žene su smatrali svojijem ropkinjama. Ni Stevan Nemanja nije bio nježniji prema bogumilima. Veliki župan srpski je naredio da se glavnom bogumilskom svešteniku „ureže jezik u grlu njegovu.“ No, nijesu zloupotrebe vjere bile samo u prošlosti, i nedavno ih je bilo, ima ih i danas.

Vehabije po parkovima napadaju ljubavne parove i prebijaju ih motkama kao zagovornici predbračnog celibata. Ziloti svojom apom s neokupanijeh tijela izazivaju kod prolaznika povraćanje. Ante Pavelić njie mogao činiti od Jevreja, Cigana i Srba ono što je zločinački činio da je hrvatski kardinal pozvao vjernike na neposlušnost ustaškoj politici. Ni Hitleru ne bi bilo s ruke da je crkva javno iskazala svoj negativni stav prema Fireru. Diktatori bi se vjerovatno obračunali s crkvom, ali to bi kod vjerničke mase izazvalo potištenje. Možda bi i mnogo manje žena doživljavalo orgazam kad Hitler drži govore po trgovima! Da se Srpska pravoslavna crkva javno odredila prema genocidu nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, ne bi došlo do srebreničkog pokolja. Evo jednog mog doživljaja zloupotrebe vjere.

Vehabije i ziloti

Bijah u Sarajevu kao ministar-savjetnik za politička pitanja u Ambasadi Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Dok sam bio šef Misije Vlade Crne Gore, takođe u Sarajevu, češće sam se susretao sa studentima muslimanima iz Crne Gore. Dolazili su u Misiju radi ove ili one potrebe, a susretao sam ih na raznijem prigodama u Sarajevu. Tada sam uočio jednog uglednog momka, iz jednoga crnogorskog mjesta, studirao je neke društvene nauke. Rasan momak, inteligentnog izraza, znam da je bio iz sitne činovničke porodice, što znači da se nije mogao razbacivati studentsko-momačkijem troškovima. Pokušao sam da mu se obezbijedi stipendija, ali nijesam uspio. Prošle su onda nekolike godine, i kao što rekoh, bio sam u Ambasadi SiCG. I susretoh onoga momka o kome pričam. Imao je izgled vehabije. Brada mu šiljasto nišani nadolje. Bjeluškasto-mrežasta kapa stegnuto navučena na glavu, nogavice od crnijeh pantalona visoko mu odskočile od cipela i bijelijeh čarapa. To je oblik vehabijske odjeće za muškarca. A šta se desilo? Kao što rekoh, ugledni momak imao je skromna novčana primanja, pa su ga vehabije uvukle lukrativnijem putem u svoju sektu. Tako je vehabijska jeres zloupotrijebila jednu uzornu momačku ljepotu i kandidata za pristojno građanski položaj. Tako se ziloti znojnom apom, a vehabije ođevnom neobičnošću razlikuju od normalnog građanskog ponašanja. Govorim samo o onome što sam vidio, a analizu duhovnog stanja tijeh lica prepuštam kompetentnijem licima.

Prema svecu i tropar!

A evo kako je Srpska pravoslavna crkva prije nekoliko godina zloupotrijebila kulturno-istorijsku uzvišenost Miroslavljeva jevanđelja i izmanipulisala građane Beograda, i ne samo Beograda, koji su došli da cjelivaju taj ujedno sveti i glasoviti spomenik ćirilske kulture.

Crkva je izdala saopštenje da će se povodom dana evropske kulturne baštine izložiti Miroslavljevo jevanđelje u ośeni Svetosavskoga hrama na Vračaru. Vjernici i poštovaoci vračarske ravni, na kojoj komšiju Hram Svetoga Save, Narodna biblioteka Srbije i spomenik Voždu Karađorđu, pohrlili su na svečanu liturgiju koju je sa brojnijem saslužiteljima izvodio visokodostojnik Svetoga Sinoda – srpski mitropolit, doktor Amfilohije Radović. Vjernici su bili oduševljeni što se značaj Miroslavljeva jevanđelja naglašava činjenicom da u njegovu slavu liturđiju poje mitropolit i arhiepiskop srpski koji śedi na mitropolitskoj stolici Svetoga Petra Cetinjskoga! Prema svecu i tropar!

Ništa im nije sveto

Da bi oduševljenje srpskijeh vjernika bilo dovedeno do egzaltacije, aranžirano je obezbjeđenje i Jevanđelja i Svetosavskoga hrama kakvo stojni Beograd nije zapamtio u svojoj burnoj istoriji. Zapažen odred policijskih specijalaca bio je tako raspoređen da ni sa neba ni sa zemlje nije mogla zaprijetiti nikakva opasnost Hramu i Jevanđelju. Zaista, jednako vjerni i oduhovljeni srpski rodoljubi bili su zahvalni i ckrvi i državi što se tako staraju o zaštiti svetinja, posebno Miroslavljeva jevanđelja koje je izdržalo sve istorijske potrese i tektonske zemljotrese, a koje je eto sad počinulo na svetome mjestu Vračara s kojega je Sveti Sava kroz ognjeni plamen uzletio na nebesa! A posebno su građani bili zahvalni usaglašenosti crkvenijeh i državnih vlasti da se plate, tako je objavljeno, dva svjetski poznata stručnjaka iz Njemačke da dođu u Beograd i postaraju se o mikroflori i fauni u komori u kojoj je izložen na Vračaru sveti rukopis od neprocjenjive istorijske suštine, nemanjićke svetosti i grafičko-umjetničkog obličja.

Prvo su vjeri odani i rodoljubivi građani odstojali svetu liturgiju koju dr Amfilohije izvodi, a onda se formirala kolona koja je neprekidno 72 sata proticala pored komore sa svetijem spisom iz dalekoga XII stoljeća. Nije, bezbeli, teško pretpostaviti koliko je u toj neprekidnoj koloni bilo ljudskijeh želja, molbi, nadanja i svekolikog poštovanja! Tu su se duša i srce izlijevali u stišanoj koloni koja se danonoćno nogama kreće a duhovno hodi!

A onda će se osvjedočiti internacionalno poznata sentenca – Zaklela se Zemlja Raju da se tajne sve doznaju! Naime, obnarodovala se istina da nije u Svetosavskome hramu na Vračaru izloženo originalno Miroslavljevo jevanđelje nego njegova fotokopija, jedna od nekoliko stotina primjeraka koje su tehnički savršeno izvedene. Ti primjerci nalaze se u mnogijem bibliotekama, akademijama nauka, muzejima i sl. Prema tome, i specijalni stručnjaci iz Njemačke, koji su spomenuti, i violentni policajci koji su bili vidljivi, i sva druga propratna sredstva za zaštitu velikoga kulturnog i svetog spomenika, poslužila su kao obmana naroda. Daj narodu fotokopiju da joj se klanja, cjeliva i pred njom se moli Bogu i Svetome Savi, obmani ga neka bude srećan i veseo. Odista, majstorstvo amfilohijevske hipokrizno-klerikalske režije laži nadmaša našega Stefana Zanovića i ruskoga Ostapa Bendera! S takvijem potcjenjivanjem nedužnog naroda najzadovoljniji bio bi Selim-vezir iz Njegoševa Gorskoga vijenca koji veli: „Pučina je stoka jednog grdna, / dobre duše kad joj rebra puču!“

Sve o jednome trošku

Pustahijski odnos g. Amfilohija prema crnogorskoj crkvi i državi ne ispoljava se samo u krupnijem potezima, kakvi su razaranje Rumije, devastiranje ostrvlja na Skadarskome jezeru i pretvaranje okolišta Ostroga u erotsku oazu i trgovačko vašarište. G. Amfilohije svakodnevno ponižava i uobičajene oblike vjerskoga ponašanja, kakvo je krštenje na primjer. Evo samo jednoga detalja o takvijem činovima.

Prije petnaestak godina, pred crkvom u Njegovuđi, krstio sam u istom vremenskom intervalu petoricu odraslijeh momaka i jedno dijete. Ja kumovao, a g. Amfilohije činodejstvovao. Sve o jednome trošku! Vjerujte, samo sam jednome od tijeh šestoro kumčadi zapamtio ime, i to onome što je nekad ranije bio moj student. A sad se vi, stariji građani, priśetite šta je značilo pravo krštenje đeteta za svaku crnogorsku kuću, jednako za siromašnu i imućnu, glavarsku i nadničarsku. Toga dana svi prisutni bili su obuzeti ljepotom svečanosti koja fizičko biće krstom i svetom vodicom prevodi u duhovni poredak života. E tako je nekada bilo, a sada g. Amfilohije uvede u potok grupu bosonogijeh tinejdžera i sve ih o jednome trošku krsti. Dok mitropolit pjeva kanonski predviđeni tekst, mlađarija se pljacka po vodi. U Crnoj Gori je bilo vertikalno pravoslavlje, a sad se od vjernika traži da se bacaju na laktove i koljena i ljube crnu zemlju. Njegoš se nije śetio da u Gorskome vijencu spomene Svetoga Savu Nemanjića, a u Amfilohijevo vrijeme njegov lik zablistao je sa zidova crnogorskijeh hramova. Crnogorske crkve imale su svoj uobičajeni ahitektonski oblik, a sada novopodignute bogomolje imaju moravsko-srbijansku dimenziju.

Kad se sve to, i mnogo štošta drugoga što liči na to, uzme u obzir, odista se ne treba čuditi otkud se obrijetao isposni Filaret na granici Crne Gore u pljevaljskoj oblasti, otkud je s te iste granice jedan srbijanski ministar obećao da će Srbija stiskati i pritiskati Crnu Goru, otkud Koštuničanin zakon o dvojnom državljanstvu i otkud nedavni potez Vlade Srbije koji ide trasom Koštuničina zakona. No, Srbiju ne treba bestimavati što nastavlja svoj garašaninovski odnos prema Crnoj Gori, no se treba čuditi što međunarodno priznata crnogorska država ne zauzme adekvatan odbranbeni stav prema toj odavno uzreloj srbijansko-unitarnoj pošasti.

***

Đetić sa senzibilitetom budućeg pisca

Mnogo štošta se moglo viđeti i čuti, kako uz kućno ognjište tako i na utrini đe se za trgovinu pretila stoka nalazila. Tu sam ja postajao prozni pisac, a ne pak na studijama literature u Beogradu

Piše: Novak Kilibarda

Moje opredjeljenje da se bavim naukom o usmenoj, odnosno narodnoj književnosti, nije bitnije podstaknuto svijem onim što je od mene stvorilo proznog pisca. Ja sam s doživljavanjem slušao tužbalice, ne zbog teksta koji se izgovara, nego zbog glasa, odnosno ritmike i boje glasa koje su imale tužbalice, među njima i moja majka.

Nesravnjena ljepota

Vokalna strana tužilice meni je emitovala jednu tužnu ugodnost, ali to nije imalo nekog posebnog značenja za moje kasnije opredjeljenje da izučavam usmenu kniževnost. Isto tako volio sam da slušam svadbarsko pjevanje, ali opet više zbog svadbe kao događaja koji je nešto svečano u odnosu na dosadni svakodnevni život seoskoga đeteta, đetića koji je imao senzibilitet budućeg pisca. Sprži južno sunce svu travu, šarke i poskoci čekaju na svakoj međi, ima ih bilo đe. Stoka se goni na vodopoje, seljaci se dozivaju dosta surovijem glasovima, nema tu prostora za bilo kakvu nježnost. A na svadbi se pjeva, ljudi su obukli čiste košulje, što se nikad na njima ne vidi običnijem danima. Eto, u takvome ambijentu nije me oduševljavao tekst pjesme nego neobičnost događaja, što je nesravnjena ljepota u odnosu na dosadno svakodnevno trajanje.

Guslari su često pjevali u našoj kući, ili pak poneđe u komšiluku đe sam bivao, a najčešće su se pjevale pjesme Radovana Bećirovića, i poneka druga narodska, obavezno rimovana pjesma. Nijesam ja kao seosko dijete čuo od banjskijeh guslara ama baš ni jednu klasičnu, vukovsku, nerimovanu usmenu pjesmu. Ja ću poneku od tijeh pjesama sresti u čitankama osnovne i srednje škole, a cjelovitu zbirku klasičnijeh epsko-deseteračkih, nerimovanijeh, pjesama imao sam u rukama tek kao student Beogradskog univerziteta. Prema tome, moje opredjeljenje da se bavim naukom o usmenoj književnosti prilično je slučajno. Da mi je umjesto Vida Latkovića predavao Narodnu književnost kakav dosadni ili pakosni profesor, kakvijeh je bilo kao i svuda po svijetu, ja se vjerovatno ne bih opredijelio za usmenu književnost prilikom prijavljivanja magistarskog i doktorskog rada.

Gladan vuk uz veliki mraz

Međutim, složene osobine mojijeh plemensko-bratstveničkih Banjana dojmile su se mene kao budućeg proznog pisca, iako sam bio nesvjestan njihova značenja u tome smjeru. Recimo, bio mi je neobičan i smiješan govor đedova porijeklom s Velestova i baba koje su rodom odnekle iz Katunske nahije, najčešće iz Cuca. Oni su govorili: kaba, doša, ožica, zanago, a ja sam već banjski govorio: kabo, došo, kašika i odista. Ili, u Banjanina nije bilo muškoga leleka na sahranama, a ženska tužbalica je prosto ćetala. Kad bi bile sahrane, ili ukopi kako se u Banjanima zborilo, dolazili su rođaci i prijatelji iz krajeva đe se leleče za pokojnikom, odnosno đe muškarci leleču. To je za mene bilo smiješno kao pozorišna predstava, iako se običaj lelekanja odvija samo na tužnome događaju. Lelekač bi stao, odložio štap, ili lumbrelo, pobadajući ih u snijeg, ili vješajući ih o priručno drvo, skinuo kapu s glave i držeći je u ruci, a uzdignute glave u nebesa, zalelekao tankijem glasom kao vučjim avazom. Vazda lelekaču vratne žile nabreknu. Obično su krnjavi stari ljudi, a bio on ćelav ili s kosom na glavi nije ličio na sebe dok je bio pod kapom i sa štapom, ili lubrelom u ruci. Lelekač bi izgovarao samo pohvale umrloga koje, razumije se, ja nijesam ocjenjivao, čak ni pratio sadržinu njihova teksta, jer mi je bio smiješan lelakač, bolje reći nova, iznenadna, čudna i neobična poza koja se razlikuje od smjernoga hoda i pognute glave lelekača dok je bio s kapom na glavi, prije nego što je odložio štap, digao glavu i uoblio glas natanko kao gladan vuk uz veliki mraz. A još mi je bio neuporedivo smješniji poneki od starijeh Tupanjana koji je nosio u svome sluhu običaj lelekanja s kojijem su naši preci došli s Velestova. Nije to često bivalo, ali zapamtio sam kako jedan moj dalji stric odlelakava lelekaču iz Cuca koji je došao porodičnom prijatelju na ukop. I poza toga mojega strica bila je neobična, glas njegov nije bio onaj koji sam poznavao. To su zaista bili moji pozorišni događaji. Kao što su gusle i diple bila jedina muzika koju sam slušao dok sam završio osnovnu školu. A prvu živu ribu vidio sam, u rijeci Zeti, kad sam kao petnaestogodišnjak došao u Nikšić da učim srednju školu.

Nadgornjavanje

 U đetinstvu sam slušao i pošalice na račun Hercegovaca, kojijem su Banjani, najstariji, stariji i srednji dosljednici, mnogo sličniji po svijem pravcima mentaliteta nego što su slični Crnogorcima, pa i nama Velestovcima koji smo prihvatili govor Banjana, četvoroakcentski s dvije dužine, ali zadržali u priličnoj mjeri montenjarsko, plemensko – bratstveničko nadgornjavanje s kojijem smo došli s Velestova. Možda se opis hercegovačkoga mentaliteta, koji je čest u mojoj prozi, oslanja na doživljaje tijeh pošalica koje su se uskladištile u mome pamćenju.

U okvirima samoga bratstva Kilibarde jako se ośećalo nadgornjavanje. Ogranci bratstva koji su imali oficirske činove, ili neka druga priznanja, poslije doseljenja na Tupan, davali su i u šali i u zbilji dokaze da su oni prvi i najbolji u svemu. Druge kuće koje nijesu imale ta priznanja iz prošlosti javno su im priznavale prednost bratstveničku. A lovili su trenutke njihova nesojluka u prepotentnosti i, razumije se, operisali s tijem na različite načine. Za mene će biti značajno to što se ta polemika često odvijala na prostoru humora. Izvorište humora u mojoj prozi, na koji je skrenula pažnju književna kritika, svakako je u mom dječačkom doživljavanju tijeh bratstveničkih nadgornjavanja na Tupanu. Prema tome, u mome moralnom stavu prema ljudima uopšte, kao i u stavu mene kao pisca prema temi koju obrađujem, integrisali su se bitni znaci Banjana kao krajiško-graničnog prostora u vrijeme osmanske vladavine, odnosno crnogorske slobodarske i pljenidbene borbenosti tokom vladavine dinastije Petrovića. Možda i više nego što sam svjestan toga, i više nego što to primjećuju kritičari i ocjenjivači moje proze. Pozitivni izuzetak na tom pravcu je profesor Božidar Ilijin Milačić.

Uz kućno ognjište

Stočari obilato pričaju. Moja rodna kuća je na samom putu koji vodi od Banjana do poznatoga stočnoga trgovišta koje je bilo u Grahovu. Banjani su na Grahovo dogonili pretilu stoku da je prodaju, a s Mora trgovci na Grahovo izlazili da je kupuju. Ti banjski goniči ajvana našu stoku nijesu zaobilazili, no u prvomračje do nje dolazili i tu se sa stokom odmarali dok se ne razbije noć. A onda bi za Grahovo kretali i na predviđeno vrijeme stizali. Goniči prodajnog ajvana bili su najčešće sredovječni snažni ljudi, a i poneka žena u zdravoj kondiciji. Śeđelo bi se u našoj kući, pričalo, pjevalo uz gusle, kuvalo bi se kotlić mesa i nazdravljalo se čašama konavaoske rakije. I sad bih se mogao śetiti nekijeh priča koje sam slušao kao dječak iz prikrajka. Tu je bila šala u predstavljanjima i doskočicama, a bogami sam i prva seksualna događanja, kao „voajer“, tu doživio. Rekoh da su tu stoku za prodaju, pretili ajvan, gonili zdravi muškarci i žene, moja kuća imala je dosta čeljadi, a i naše komšije śeđeli bi uz to nazdravljanje dok se ne razbije noć. Mnogo štošta se moglo viđeti bi uz to nazdravljanje dok se ne razbije noć. Mnogo štošta se moglo viđeti i čuti, kako uz kućno ognjište tako i na utrini đe se za trgovinu pretila stoka nalazila. Moja majka je bila vrlo stroga i oštra žena, malo i preponosna zato što je rodom od vojvodske kuće Vukalovića, stoga i oštra kao što su bile i ostale udovice njezinoga položaja. Pamtim britki prut u njezinoj ruci i oštre riječi kada je ne bih poslušao da odem na spavanje, „kao dobra đeca što idu“, kako je zborila. Šćela je, razumije se, moja majka da ne slušam, a i ne gledam ono što nije za nedoraslo dijete. Moja majka, iako je bila nepismena, ne bi me ćerala u krevet da je znala da su to moji književni afiniteti. Tu sam ja postajao prozni pisac, a ne pak na studijama literature u Beogradu.

***

Mora li se čekat Strašni sud

Pojam intelektualac, koji je ušao u svakodnevnu konverzaciju označavajući obrazovana lica, ima bezmalo isprazan sadržaj. Intelektualniji su bili Stevan Perkov s Čeva i Sula Radov iz Komana od ponekijeh akademika i emeritusa!

Piše: Novak Kilibarda

Navodim jedan detalj iz „Memoara vojvode Sima Popovića“, za svoje vrijeme evropski obrazovanog čovjeka, koji je životnu karijeru ostvario u Crnoj Gori dobivši od knjaza Nikole titulu vojvode i povjerenje da upravlja barsko-ulcinjskim krajem poslije Berlinskog kongresa 1878. godine.

Stevan Perkov i vojvoda Petar

Evo tog detalja: „Bjesmo jednom (vojvoda Simo i vojvoda Petar Vukotić – N.K.), u ljeto g. 1898, s Knjazom na Kruševcu u dvorcu Knjaževu, više Podgorice. Svako veče provođasmo u razgovoru do duboko u noć. Jedne večeri došlo knjazu raspoloženje, pa je sve pričâ, a to je često činio, o vladici Danilu, uznoseći ga mnogo, i o „Badnjoj večeri“. „Gorski vijenac“ znao je napamet, pa bi uz pričanje zgodne stihove iz njega navodio s oduševljenjem. V. Petar tek bi po koju progovorio. U neke pođe Knjaz da spava, a mi ostadosmo sami. Neko vrijeme potezaše V. Petar iz svoga čibuka, a vazda mu je bio u ruku, i gledaše pred sobom, pa će, kao za sebe reći: „Hvala Bogu, koliko sam ga puta slušâ ovo, kâ noćas, i koliko ću još, ako uzživjeh!“.

Vojvoda Petar bio je živa knjiga predanja crnogorskih. Njegov otac, Stevan Perkov bio je veliki prijatelj vladike Rada i vladika je starca jako poštovâ, i slušâ njegove savjete. A bio je zapažljiv i rječit. Svaki događaj crnogorski, od najstarijih vremena, znavâ je i pričâ o njemu, kao da se sve ovo pri njemu dešavalo. V. Petar zapazio je sva ta pričanja.

Poslije onijeh riječi V. Petra, upitah ga, šta on upravo zna i misli o „badnjoj večeri“. On me pogleda, poćuta malo, obrnu se put vrati, oslušnu, čuje li se ko u kuću, pa onda će mi tiho reći:

„Nije od toga ništa bilo. Turci su se crnogorski sami istražili. Došâ vakat pa ih nestalo. Nesrećni Crnogorac bio ti je vijek vječiti krvoprolitnik. Bratstva se krvila iz dana u dan, a četovahu vazda, jer su o tome živjeli. Turci domaći i Crnogorci zajedno su četovali. Čuja si za Ramadana iz Ćeklića. On nije davno poginuo pod Bajicama, na povratku s pljačke iz Boke. Ubiše ga Crnogorci, družina mu. Gini danas, gini sjutra, otančali Turci i kad su im kuće ostale već ređe i nejake, koje se nijesu iskopale sasvijem, izdizale su malo po malo preko granice u Tursku. A bio je nekijeh, koji nijesu bili ni za tamo od vajde, a ni ovamo nikome od smetnje, pa ostali u Crnu Goru i prihvatili opet staru vjeru. Tako ti je to bilo, a ono za badnju veče, to je priča vladike Rada, i taj zbor o tome uljegâ je u Crnu Goru odkad je on ispjevâ „Gorski vijenac“. Do tada nije o tome nikada ni pomena bilo. A Knjaz da to još bolje utvrdi, ustanovi, da se ide svake godine treći dan Božića u Bajice, da se slave pet brata Martinovića, što se u vijenac spominju. A on lijepo zna, da onoga nije bilo. Tu sam bio, kada mu je Stevan, otac mi, govorio, da je to sve vladičina rabota, a da se do vijenca vladičina nije znavalo u Crnu Goru za onu istragu Turaka“.

Nepismeni a intelektualci

Razumije se, Stevan Perkov Vukotić s Čeva i njegov sin vojvoda Petar, tast knjaza Nikole, bili su nepismeni, u grafičkom smislu, a intelektualnije su procjenjivali istorijsku prošlost Crne Gore, konkretno tzv. Istragu poturica i gašenja islamizovanog življa u nahijskoj Crnoj Gori, nego svi istoriografi i njegošolozi, upravo svi istraživači uslova u kojima je vladika Danilo Petrović stupio na vladičansko-gospodarski položaj nahijske Crne Gore, i istraživači istorijske tematike Gorskoga vijenca. Postoji čitav niz knjiga o Njegoševom geniju koji je u poeziju uveo crnogorsku antiislamsku revoluciju, a Stevan Perkov prenio je na sina istinu da je tzv. Istraga poturica i slavno Badnje veče plod pjesničke fantazije Njegoševe. Da je vojvoda Petar znao za Homera, vjerovatno bi rekao Simu Popoviću, dok su eglenisali u Knjaževom dvoru na Kruševcu, da se Vladika Rade odnosio prema istorijskoj tematici, koju je obradio u Gorskome vijencu, isto onako kao se pjesnik Ilijade odnosio prema tzv. Trojanskom ratu kojega je pjesnički obradio u svome spjevu.

Prema tome, pojam intelektualac, koji je ušao u svakodnevnu konverzaciju označavajući obrazovana lica, ima bezmalo isprazan sadržaj. Intelektualniji su bili Stevan Perkov s Čeva i Sula Radov iz Komana od ponekijeh akademika i emeritusa koji su okićeni diplomama i počastima. Uostalom, Njegoš u Gorskome vijencu ne rangira ličnosti prema njihovoj školskoj spremi nego prema njihovoj pameti. A neprevaziđeni pjesnik u čovječanstvu, Homer, bio je nepismen.

Kakvi smo – takvi smo

No, agonalizam brđansko-čobanski i plemensko-bratstvenički uplivisao je u neke formalno najistaknutije intelektualce crnogorske, a kod pojedinaca se ispoljava na komično specifičan način. Śećam se izjave američkoga književnika Vilijama Foknera da mu ne pada na pamet odluka da prevali, sad ne znam koliko stotina ili hiljada kilometara, da bi ručao s predśednikom SAD! To je bio uobičajeni poziv novoizabranog predśednika SAD koji se upućuje najistaknutijim ličnostima nauke, umjetnosti, sporta, ekonomije i politike iz SAD. Sad zamislimo nekoga crnogorskog intelektualca da odbije takvom izjavom kakav poziv. Ja nijesam toliko maštovit da to zamislim. Nažalost, nijesam Žil Vern da bih mogao tako nešto dofantazirati. No, kakvi smo – takvi smo. Na komandu „Na parove razbroj se“ Crnogorac s rednoga broja drugi odgovara „Do prvoga!“ Ali nije to samo u Crnoj Gori, i nije od juče. I Herostrat je zaždio Artemidin hram da bismo ga mi danas spominjali.

Abolicija Kaina

Klerikalska propedevtika uči nas da je Isus Hristos, spasitelj ljudskoga roda, od svoga pada pod Pilatovo krstoliko zvjerstvo pa do danas, jednako zauzet brigom za čovjekovu sreću na zemlji, i za pripremu čovjekova doličnog trajanja na drugom svijetu. Zaista plemenito podučavanje vjernika, ali je nevolja u tome što se ne vidi učinak plemenite zauzetosti Sina Božjega. Dok ovo pričam, pop Džomić će reći da bulaznim kao mentalno oboljela osoba kojoj ne treba zamjerati, a milioni Adamovijeh potomaka na planeti Zemlji smišljaju zlo jedan drugome. Jednako ga smišljaju i ekspliciraju u bezbrojnim oblicima ispoljavanja. Stalno se zlo smišlja i izvršava. Bože moj, nadajmo se, ipak, u Strašni sud koji će sve dovesti na svoje mjesto. Samo ne znam hoće li biti aboliran Kain što je otpočeo bratoubistvo, odnosno promovisao svaki oblik ubistva koje čovjek izvodi s nesmanjenom strašću, kao u doba Poncija Pilata tako i danas.

Što ga brani…

Nema te cifre kojom bi se mogla označiti ubistva običnijeh ljudi, a bogami pozamašan je broj i onijeh Adamovih potomaka čiji su likovi uklesani u spomenike na trgovima. Bilo bi zaista zanimljivo pročitati brojku, ako bi se aritmetički mogla napisati, koliko je tjelohranitelja i policajaca do sada produkovalo čovječanstovo, a koliko im je puta izmakla sposobnost da zaštite život za koji su spremljeni da ga čuvaju. Dosta bi se hartije potrošilo da se spomene svaki iz grupe ubijenih kojoj pripadaju Julije Cezar, Osman II, knjaz Danilo, Džon Kenedi, Zoran Đinđić i Benazir Buto.

Obezbjeđivanje koje obavljaju tjelohranitelji i policajci nije preventiva od mogućijeh gromova s neba, cunamija s okeana i zemljotresa iz majčice nam Zemlje koju nam je Gospod namijenio za živovanje, nego spremnost da se stane na put ljudima, potomcima Adamovoga sina Kaina i njegovijeh rođaka koji su osposobljeni da lažu, ruše i pljačkaju. Želio bih da mi klerikalci odgovore na pitanje ko je ubice, lažove i pljačkaše osposobio za takve poslove.

Zbilja, svemogući Bože i tvoj sine Isuse Hriste, zašto sve ostavljate za Strašni sud, daj bar nešto sredite dok mi, smrtni svakodnevnici, i sitni mravi gamižemo svojijem kratkim ovozemaljskim životom. Na kraju moram priznati da bih radije čuo mišljenje Sule Radova i Stevana Perova o pitanjima koje sam spomenuo u ovom tekstu, nego mišljenje mnogijeh akademika i klerikalskih velikodostojnika.

***

Kako se prilazi pojmu inteligencija

Otkuda ovoliko nesreće u ovozemaljskom ljudskom životu? Zašto se nadmeću zemljotresi, poplave, protuberance sa Sunca i ljudska mržnja koja se ispoljava u ratovima, silovanju, pljački i beskrajno razgranatom kriminalu

Piše: Novak Kilibarda

Čovjek neškolovan i neinteligentan kudikamo je snošljiviji no školovana budala. Jedini pravedan pristup čovjekovoj inteligenciji je psihološki test koji ne ispituje čovjekov obrazovni nego razumski nivo. Sula Radov – primjer ljudske mudrosti, nesamo što nije bio doktor nauka, profesor emeritus i akademik, nego je bio – nepismen! No, „bez budalah tupoga pogleda / bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli!“ Najrazličitija dvojica ljudskijeh pratilaca su mudrost i glupost. Neko je mudar u jednom ili drugom pravcu, trećem i četvrtom, i tako ćeraj do unedogled. Ne znam čovjeka, ni iz knjiga ni iz života, koji je ama baš u svemu mudar. Isto su tako beskrajno raznovrsne budale. Ostavljajući psihičke poremećaje po strani, pa kad govorimo o totalnoj budali, ipak je nemoguće definisati odrednicu – totalna! Ali ako čovjek nalazi zadovoljstvo u kolopletu svojijeh budalaština, zar on ne liči na mudroga čovjeka koji se gledajući u pozorištu izvrsno izvođenje Hamleta potpuno uklopio u iluziju koja mu priušćuje zadovoljstvo. No, budala je ipak, u prednosti. Pred njom se stalno odigrava pozorište budalaština, a mudrac se poslije dvosatne iluzije u pozorištu vraća životnoj istina koja nije pokleknula u svojoj surovosti dok je on gledao Hamleta kao umjetnički uobičajenu istinu o životu.

Smrtni li su besmrtnici

Stvaralaštvo, kako umjetničko tako i naučno, nije rezultat ambicije nego ostvarenje pretpostavke s kojom je rođen umjetnik odnosno naučnik. Homer i Starac Milija nijesu imali ni primisli od ambicije da nešto stvaraju što će trajati poslije njihove smrti. Nikola Tesla nije se zaljubiuo u elektricitet da bi postigao akademsku karijeru. Slavuj ne pjeva na grani zato što zna da će ga pjesma proslaviti. A ruža pojma nema zašto joj miriše duša niti zna da joj miriše. Talenat može da napaja ambiciju, ali ambicija bez talenta je što i nadignut falus bez testisa. Čuo sam da na nekom pariskom groblju ima nadgrobni spomenik na kojemu piše da umrli koji tu počiva nije u životu ništa postigao, čak ni da bude član Francuske akademije nauka i umjetnosti. Zbilja, davno li je osnovana Francuska akademija, čini mi se 1635.godine, a želio bih znati koliko je njezinijeh oficilnih besmrtnika stvarno preraslo u besmrtnike. Takođe bih volio znati koliko je francuskih neakademika upisano u besmrtnike. Međutim, stručnost datoga čovjeka obavezuje na poštovanje, upravo stručnost je osnov društvenog života. Učiteljica koja ima ambiciju da joj odjeljenje učenika bude najbolje i u uspjehu i u vladanju zaslužuje visoko poštovanje. Isto tako je za poštovanje slastičar koji pravi najbolje baklave, zidar koji najbolje sliva kamenu među i ljekar koji je stručno i savjesno uzoran na poslu. Riječju, svaki djelatnik koji stručno i pošteno obavlja svoj posao zaslužuje priznanja i poštovanje, a intelektualci koji se rastežu i natežu u ambiciji da bi postali emeritusi i akademici, ne zaslužuju ni glasan smijeh kakav odjekuje na predstavi dobre komedije, oni zavređuju samo podsmijeh.

Sile i svetinje

Interesantno je pitanje kakav je bio odnos crnogorskog plemenskog bratstvenika prema božjoj sili i svetiteljima. Umjesto uopštavanja odgovora na to pitanje, odgovoriću nekijem činjenicama koje pamtim iz svojega đetinstva. Nijedan ozbiljan banjski domaćin, seljak – zemljoradnik, nije s popom, mjesnijem parohom, nikad progovorio ni jednu riječ o Bogu i svecima. Pop u crkvi otpjevava i priča ono što mu je dužnost, a niti se ko od slušalaca stara da razumije popovu pjevnu propedevtiku, niti se pop stara da ga pastva razumije. Vjenčanje supružnika, krštenje đeteta i opijelo umrloga bila su tri uobičajena događaja u životu svake kuće. Niko ta događanja nije ni u snu zaobilazio, to su bile propratne potrebe života, kao što su hrana, san, oblačenje i bračni seks. Poštovali su se i praznici isto tako uobičajeno, Božić i krsna slava na prvom mjestu, i postilo se određenih dana u godini, kao na Veliki petak na primjer. A da si upitao banjskoga domaćina što se sve to radi, sav bi se njegov odgovor sažeo u značenje – Valja se! Tipični razboriti čovjek, jednako nepismeni i onaj koji se znao potpisati i pismo sina iz vojske, ili brata iz Amerike pročitati, jednako je vjerovao i nevjerovao u popovsku priču da se na pričestu prima Isusova krv i tijelo. Čak takav čovjek nije baš redovno ni išao na pričešće u dotičnu crkvu. To je mnogo više bila obaveza žene i nekog sporednog muškarca u kući nego domaćina kuće.

Iz svoga ranoga đetinjstva śećam se jednoga Jovice i jednoga Vojislava koji su vazda trčali na pričest, koji su uživali da se vide u društvu s popom, koji su u crkvi otpjevavali na popov glas i bili seljaci najnižeg ugleda u svojoj okolini. Nije im se javno zamjeralo da čine to što čine, ali formirano je javno mnjenje da njima nema mjesta tamo đe śede ozbiljni domaćini. Na śednicima i na kakvijem javnim skupovima,tužnijem i veselim, oni su se kretali periferijom, više su činili društvo ženama nego muškarcima. Ako nije bilo dovoljno stolica tamo đe se śedi, njima je nedostajala stolica. Razumije se, oni nijesu imali moralnoga ponta da se bore protiv takvoga svojega statusa, oni su ga prihvatili kao realnost svojega ugleda i društvenog položaja.

Bog i Sveti Vasilije

Mogu slobodno reći da ovi banjski domaćini koje pamtim suštinom svojega odnosa prema božjoj sili imaju isti odnos kao što ga imaju deisti koje predstavljaju Volter i Lesing. Ispunjavanje dužnosti koje od rečenijeh domaćina zahtijevaju teisti, odnosno popovi, išlo je smjerom ispunjavanja običaja, a ne strahom od Boga koji to zahtijeva. Razumije se, Volter i Lesing bili su prevazišli ispunjavanje tijeh obaveza, ali, kažem, tipični seoski domaćin iz mojijeh Banjana može se primjeriti deizmu.

Doduše, po jednoj svojoj osobini razlikuju se od tipičnoga deiste, a to je vjerovanje u Svetoga Vasilija Ostroškoga. Banjanski domaćin, a takvi su bili i domaćini svijeh crnogorskijeh plemena, slavio je krsnu slavu, neki Aranđelov dan, neki Svetoga Nikolu, Đorđiju, Jovana i druge pravoslavne svetitelje, ali se nije u svojijem teškim nevoljama obraćao njima, nego samo i isključivo Svetome Vasiliju Ostroškome. Sveti Vasilije nedefinisano je smatran kao posrednik između čovjeka i božje sile kojoj se ne zna oblika ni karara. Nikad ne čuh u svojoj mladosti, a majka mi je bila tipična patrijarhalna nepismena žena i ugledna domaćica, da se pomolila Isusu Hristu ili Svetome Arhangelu koji nam je bio krsna slava. Ma ne śećam se da je i jednoga od njih pomenula. U njezinom zakletvenom i molidbenom rječniku figurirali su samo Bog i Sveti Vasilije Ostroški.

Razboriti čovjek i Bog

Prema tome na konstataciju Intelektualac i Bog, uvjeren sam da bi bilo prikladnije reći Razboriti čovjek i Bog. Ostavljam sasvijem po strani klerikalske intelektualce, svijeh provenijencija, jer oni flertovanje s kanonskijem postavkama izvode primjereno interesima vjere kojoj pripadaju i politike koju usaglašavaju, odnosno koja se usaglašava s tom vjerom. Uslužna i vrlo potrebna, literatura za razumskog građanina, kome prijeti opasnost od popovske propedevtike, koju na konkretnom prostoru nacionalistički-klerikalno reperzentuje g. Amfilohije Radović, preporučujem Bokačovog Dekamerona i Život i priključenija Dositeja Obradovića. A nije naodmet znati ponešto i o Epikuru, Pitagoru i Karlu Marksu. Jednako su u prežalosnom ljudskom rodu izvjesni staljinski Gulag, hitlerovski Aušvic, papinske lomače, alkaidske kamikaze i faraonska postojanost vladara u arapskijem zemljama protiv kojijeh se digao njihov narod u ovome vremenu.

Na tvrdnje klerikalaca svijeh vjera, posebno judaističke, hrišćanske i islamske, da svemogući gospod Bog želi samo ćivotnu harmoniju i dobro ljudima, treba postaviti pitanje: Otkuda ovoliko nesreće u ovozemaljskom ljudskom životu? Zašto se nadmeću zemljotresi, poplave, protuberance sa Sunca i ljudska mržnja koja se ispoljava u ratovima, silovanju, pljački i beskrajno razgranatom kriminalu? Kad će već jednom Talmud, Biblija i Kuran početi da pozitivno djeluju na ljudski rod? Uostalom, kako svemogući gospod Bog može tolerisati da postoji toliko vjera koje jedna drugoj vade oči, a svaka vjeruje u zajedničkoga Tvorca!?

***

Mitologija nas prati kao smrt

Ako povjerujemo u kanon da je Bog stvorio čovjeka, zaključio bih da je on, Svemogući, čovjeka stvarao u svojijem trenucima dosade, ili kad je bio ružno raspoložen

Piše: Novak Kilibarda

U najtežim danima Velike Britanije, kad su Hitlerovi avioni bombardovali London danonoćno, Čerčil naredi svojijem najbližim saradnicima da mu se nabavi jedan astrolog, bolje reći – vračar ili prorok. Britanski ministar inostranijeh poslova Entoni Idn se začudi toj želji svoga premijera, znajući koliko je Čerčil daleko od vjerovanja u vradžbine. Čerčil ga je pogledao i rekao: Uvaženi ministre, kad Hitler može imati zamašnu grupu astrologa, valjda mogu i ja – barem jednoga!

Nostradamus i Mato Glušac

Mit je opsjena ljudske svijesti, ali su nezamislive neke ljudske djelatnosti bez mita, prvjenstveno najuzvišenija književnost starijih vremena. Otac evropske književnosti, Homer, izronio je iz mitologije. A šta bi književni stvaralac, uvjereni hrišćanin, musliman ili judaista, radio da mu je bilo zabranjeno da pravi likove vjernijeh hrišćana, odnosno neke druge monoteističke religije. Dakle, prihvatali mitologiju, u njezinome najopštijem značenju, ili je odbacivali, ona nas prati kao smrt. Dok smo mladi i zdravi mi smrt ne primjećujemo, ali nas ona nečujno u stopu prati. Od svijeh pratilaca koje možemo imati ili zamišljati samo je smrt nama krajnje odana. Za mene su i Nostradamus i Mato Glušac samo beskrajno maštoviti ljudi koji imaju, vjerovatno, neki nauci nepoznati poremećaj u mozgu, pa sve viđeće i neviđeće pretvaraju u priču i sliku. A kasnije, oni koji vjeruju u proroke spajaju nastale događaje s nekom slikom Nostradamusa ili Mata Glušca i dokazuju objekte njihova prorokovanja.

Banjani i krpe šarene

Krajem Drugoga svjetskog rata, Englezi i Amerikanci počeli su da pomažu partizane hranom, odjećom i drugijem životnijem potrebama. I onda se u mojijem Banjanima dogodilo čudo! U plemenu Banjani, ispod varošice Velimlje, partizani su na više mjesta noću ložili vatre koje su trebale da posluže kao svjetlosni znaci savezničkim pilotima koju su iz aviona ispuštali padobrane sa materijalom koji je bio pomoć antifašistima. Padobrani su bili u jarkijem bojama, da bi ih, kad zora osvane, partizani mogli lakše pronaći. Ja sam tada bio dijete i śećam se i tijeh vatri i tijeh padobrana. Mislio sam ujutro, kad sam gledao padobransko šarenilo, da je izniklo neko cvijeće koje je ljepše od onoga koje raste s proljeća po livadama. I onda je nikla priča o Matu Glušcu. Naime, śetio se pričom osposobljen iksan da mu je pokojni đed pričao kako je Mato Glušac rekao da će se jednoga dana iznad banjana razbucati nebesa i da će sve po Velimlju i okolo njega šarene krpe sa neba padati. Eto, neko maštovit vješto je slagao da je čuo kako se priča o tome Matovom proročanstvu, ali tako ti je to. Pa zar nije Šeherezada održala lekciju kako se od svačega može stvarati priča. Mato je nesumnjivo volio da priča i fantazira, a poslije se njegove izmišljotine sravnjuju s događajima koji na njih nalikuju, i tako mu se pripisuje proročanstvo.

Mrzovoljni Bog

Ogroman broj svijeta na svijem prostorima zemaljskoga šara vjeruje u nešto što se može dokazati da postoji ili ne postoji. U Americi je bila jedna sekta, ne znam ima li je sada, koja je sve vjernike oba pola obavezivala na seksualni odnos sa vrhunskijem sveštenikom te sekte. Onda su svi, blagosloveni tjelesnijem dodirom sa svojim vođom izvršili kolektivo samoubistvo. Doduše, i vođa je sa njima umro. Ali, što bi rekao J. J. Zmaj „sad gori’l mu duša – barem znade zašto“.

Postojala je i sveta, hramovska prostitucija. Zaista, kad se uzmu u obzir sve ljudske gluposti, koje kao smrt prate čovječanstvo, pa ako povjerujemo u kanon da je Bog stvorio čovjeka, i recimo da Savaot kakvog preporučuje Biblije postoji, zaključio bih da je on, svemogući, čovjeka stvarao u svojijem trenucima dosade, ili kad je bio ružno raspoložen. Kao da ga je istovremeno spopala žgaravca, proradili mu šuljevi i izgubio erekciju. Da je bio šarmantnog raspoloženja kad nam je pretke stvarao, mi bismo danas bili drukčiji.

Zamislimo samo ovo. Taman kad čovjek bude na vrhuncu ljepote i zdravlja, počinje sve da mu se osipa. Pa koja bi se to muška budala, kad joj pasa pedeset godina, služila ogledalom da ne mora da se brije! Zašto Bog bi toliki egoist pa samo sebi odredi vječitu nepromjenjivost, a ljudski rod nagrdi bolešću u starošću, a onda ga u zemlju pretvori? Zaista je naš Tvorac bio egoista! Evo još jednoga dokaza beskrajne ljudske gluposti. Śetimo se helenske civilizacije. Samo na osnovu detalja koji su nam dostupni lako možemo zaključiti da Periklov vijek civilizacija nikada više neće dostići. A, kažem, znamo samo za ostatke Periklova vremena. Sokrat, Platon, Aristotel, Eshil, Sofokle, Euripid, Fidija! Da ne idemo dalje. I sad, kada se pogledaju ruševine atinskog Panteona, čovjek dođe do zaključka da je to i danas najljepša građevina na svijetu. A tek kakav je bio u svom punom sjaju! Iznad helenske civilizacije uzdigao se Olimpski Panteon. Pomenimo samo Zevsa kao ljubavnika i Apolona, boga ljepote. Jednoga dana, ne samo što se Heleni odrekoše svoga Zevsa i njegova Panteona, nego primaju hrišćanstvo, tada neostvarenu religiju u bilo čemu. Ajde da se već pojavio Toma Akvinski, da su znali za ono što su uradili Leonardo da Vinči i Betoven. Ne, ništa se ne bješe ostvarilo, samo je dobro zvučala propagandna parola da će prije kamila proći kroz iglene uši nego bogataš u carstvo Božje. Zaboga, kako se Heleni ne pobojaše da će ih uništiti gromovnik Zevs! Ne samo što su ostavili zevsovski politeizam, nego je car Teodosije naredio da se sruše Delfi i Olimpija. Doduše, i Hristos je na isti način bio „neosvetoljubljiv”. I Marks i Staljin i Tito umriješe u svojim starim danima, ugodnije nego mnogi vjernici. Bože moj, možda gore u Paklu živijem ognjem! Zbilja, šta sve otrpljuju Hristos i Zevs. A i Muhamed se vjerovatno śekira u dženehetu zbog međusobne nesloge sunita i šiita. Da vehabije ne spominjemo na ovome grešnome dunjaluku.

Bog pa Miloš

Kao što nema uspjelijeh književnih djela o Bogu, tako nema ni o Lazarevom privoljenju Carstvu nebeskome i o Miloševome podvigu na Kosovu. Samo je Njegoš uspio da kosovsko martirstvo i Milošev mit ostvari kao hrišćansko-slobodarsku ideju Gorskog vijenca. Dakle, nijesu u Gorskom vijencu Miloš i Lazar djelatni likovi, oni su samo ideja, kao što je bog ideja. Nikolaj Velimirović je primijetio da se u Gorskom vijencu samo Bog češće spominje od Miloša Obilića. Nije Njegošu bilo važno što Crnogorci, odnosno Zećani, nijesu ni učestvovali u Kosovskome boju 1389. godine.

Crkvena propaganda proglasila je kosovsko martirstvo, i to ubrzo poslije bitke na Kosovu. Lazareva udovica, vrlo obrazovana i književno darovita knjeginja Milica, rodom od Nemanjića, i njezin politički prominentni sin despot Stevan, aranžiraju kolaborantsku politiku sa sultanom Bajazitom. I šćer Lazareva Olivera ide u Bajazitov harem na položaj žene koja može da rađa nasljednike. E, takva politika Lazarevijeh nasljednika, u dogovoru s crkvenijem klerom, proglašava za srpskog izdajnika Vuka Brankovića koji je nastavio nepomirljivu borbu s Turcima!

Krvave mrve s pjesnikovog stola

Dakle, državni i crkveni vrh, kao dva profila kolaboracione politike postkosovske Srbije, zasnivaju kosovsku martirsku legendu i uobličavaju Vuka Brakovića u prokleto srpsko koljeno. Ali, sve je to bio čalabrčak dok prispije ručak. Veliku gozbu kosovskog martirstva i Miloševa genija koji „presto sruši a tartar uzdrma“ Njegoš je priredio u Gorskom vijencu. Desio se fenomen nepoznat u svjetskoj književnosti. Idejno-politički usmjereno književno djelo, koje stvara autokrata čija je riječ zakon, ulazi u kolektivnu svijest etnosa, bolje reći patrijahalnog svijeta kojim upravlja taj vladar. Pjensička genijalnost Njegoševa bila je propusnica za takvu popularnost djela.

Kaže se da su grčki tragičari Eshil, Sofkle i Euripid uzimali za svoju tematiku mrvice s bogate Homerove trpeze. A mrvicom s Njegoševa stola niko se od književnika dostojnih pominjanja nije poslužio.

Onjegošena kosovska mitologija vladala je slobodarskom mišlju Crnogoraca dok su vodili bitke za slobodu. Ali, nažalost, ta mitologija podsticala je i duh zločinaca koji su se zvjerski odnosili prema muslimanskom življu, nekad u Plavu i Gusinju, nekad u Šahovićima, nekad pod komandom Pavla Đurišića, nekad u Arkanovim legijama smrti. Riječju, mitologija uvijek traje, nekad uspavana a nekad probuđena.

***

Dobra volja savlađuje svaku smetnju

Piše: Novak Kilibadra

Kulturno-istorijski spomenici jedne države imaju za nju dvostruku vrijednost – ekonomsku i obrazovnu. Ekonomska se ispoljava u turističkoj zaradi od pośete tijeh objekata. A za sve generacije u državi oni jesu i konkretno izvorište znanja o istorijskoj i kulturnoj prošlosti naroda kojima te generacije pripadaju. Kada je jedna država multietnička i viševjerska, kakva je Crna Gora, onda se posebno naglašava činjenica da spomenici te istorije i kulture najnepristrasnije obavještavaju mlade generacije o prošlosti svojega etnosa i vjere.

Vrlo često kulturno-istorijski spomenici koriguju neke predrasude koje su, shodno istorijskijem prilikama, odnosno političkoj mutljavini i klerikalskoj hipokriziji, podgrijavale netrpeljivost jedne etničke i vjerske zajednice prema drugoj. No, prikladno je na tu problematiku ukazati konkretnijem primjerima.

Žabljak Crnojevića

Poslije dukljansko-zetske istorijske usloženosti, prvi put se pod knezom Ivanom Crnojevićem uspostavlja državna statika Crne Gore, kao temelj budućega uobličenja crnogorske nacionalne svijesti. Ta statika se prvo ispoljila u Žabljaku Crnojevića, da bi onda preko Oboda prešla na Cetinje. Zato bi današnja divlja zapuštenost zidina grada Žabljaka, toga crnogorskoga Koloseuma odnosno Akropolisa, bila nezamisliva pojava u kulturno razvijenim državama. Ivanbegov Žabljak odstojava na obali Skadarskoga jezera koje se rijekom Bojanom vezuje za mora i okeane, što znači da je za najmodernije turističke brodove svijeta put otvoren do prve crnogorske prijestonice. Onako osramoćeni Žabljak Crnojevića jednako ukazuje na ekonomsko neznanje i pomanjkanje kulture onijeh u čijoj su nadležnosti bili kulturno-istorijski spomenici Crne Gore.

Kula Đurišića

Tunel Sozina je fizičko otjelotvorenje državničke zamisli vladike Petra I da se kontinentalni i primorski dio Crne Gore spoje u jedno državno tkivo. Nedaleko od tunela Sozina je selo Besac, temeljište istorijske Kule Đurišića. A kakvo je značenje ta kula imala za Crnu Goru najbolje je pokazao Njegoš svojom deseteračkom pjesmom Kula Đurišića koja je objavljena u Beču 1850. godine. Njome je Njegoš htio da u kolektivnu svijest Crnogoraca ulije poštovanje prema grupi crmničkijeh junaka koji su se iz te kule oduprli jakijem osmanskim snagama, potpomognutim odmetnicima iz Crne Gore i njezine zvanične politike. Zato se zapitajmo: ima li što normalnije nego da je Kula Đurišića u Bescu crmničkome opremljena kao muzej u kome su izloženi detalji oružja i drugih stvari koje su ostale od epskijeh junaka koji su iz Kule Đurišića branili i državni interes i čast Crne Gore? Uz malo evropski normirane reklame, Kula bi kao kulturno-istorijski spomenik privlačila putnike i namjernike koji kroz Sozinu prolaze. Pobogu, od Hamletova dvorca u Helsingeru zgrću se turističke zarade, mada je Hamlet plod legendarne mašte koju je Šekspir doveo do književnog vrha.

Husein-pašina džamija

Jedan od najelitnijih primjera islamske kulture na Balkanu je Husein-pašina džamija u Pljevljima, podignuta u drugoj polovini XVI vijeka. Minaret joj je viskok 42 metra. Rukopis Kurana koji ona čuva i likovni detalji džamijskog enterijera, imaju elitno mjesto u kulturi Crne Gore. Nijesam obaviješten da je odgovarajući ured u Crnoj Gori upriličio turističko reklamiranje za afirmaciju te džamije kao turističkog objekta.

Pivski manastir

Manastir Piva podignut je u vrijema najvećega uspona Osmanskog carstva, sredinom XIV vijeka, u vrijeme vezira Mehmed-paše Sokolovića. Zidove manastirske crkve ukrasili su ikonopisci iz čuvene bokokotorske škole. Vrata na oltaru bila su vrhunac zanatsko-umjetničke virtuoznosti, a freska sa likom osmanskog velikodostojnika, kao i sam manastir kao cjelina, govore o snošljivijim vremenima na našim prostorima nego što su uobičajeno okarakterisani u narodnoj svijesti. Takav Pivski manastir ima isti turistički status kao i Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Katedrala Svetoga Tripuna

Katedrala Svetoga Tripuna u Kotoru, čiji počeci datiraju iz X vijeka, danas zauzima dostojno mjesto među katoličkijem hramovima na Mediteranu. Takva crkva je bila kao u bajci smišljeno mjesto da se u njoj postavi Bogorodica Filermosa koja se sticajem okolnosti obrela na Cetinju. Da se više misli na opšteljudsku solidarnost, tu čuvenu ikonu trebalo je predati Malteškome redu u Rimu, potomcima čuvenijeh Malteškijeh vitezova, jer to nije ikona koja je ušla u kolektivnu svijest Crne Gore. Kad to nije urađeno, onda je trebalo Filermosu smjestiti u katedralu Svetog Tripuna u Kotoru. Zaista nije teško zamisliti koliko bi ona bila privlačna za turiste-bogataše koji iz katoličkog svijeta plove morima i okeanima na moćnim jahtama i brodovima-gradovima. Kotor bi postao ušće bez premca za novčane dotoke.

Klanac Duga

Klanac Duga, na pravcu Nikšić-Gacko, možemo u komotnom značenju nazivati crnogorskijem Termopilskim klancem. U narodu se zborilo „da je druga na krajini bila / ne bi majka odranila sina“. Boračko-krajiški grad Nikšić, tokom otomanske vladavine, uvrtao je u sebe tri druma kojim su se kretale turske vojne snage i trgovački karavani. Iz utvrđenog grada pod Trebjesom, čiji temelji pamte rimsku imperiju, ta su se tri druma objedinjavala u jedan koji produžava za Spuž, Podgoricu i Skadar. Za tursku silu najopasnije mjesto na tijem putevima bio je ljuti klanac Duga krvava. Elitnost poginulog Crnogorca, borca i pljenidbenika, narastala je činjenicom da je u Dugi život izgubio. Pa bi li bilo išta normalnije no da već postoji turistički ukaz na Dugi i spomeničko obilježje u klancu koje dolaznike i prolaznike opominje na spartansku prošlost Duge. Zapostavljanje Duge je ogrešenje i prema junacima, epskijem ličnostima koje su naselile crnogorsko kolektivno pamćenje, o čemu svjedoče usmeno-deseteračke pjesme. Pomenimo samo trojicu koji su istog dana na tom mjestu poginuli: Šćepan Radojev, Ilija Đukanov i Đoko Banjanin.

Utvrditi zakonsku obavezu

U crnogorskom školstvu nema zakonske obaveze da učenici svijeh srednjijeh škola u Crnoj Gori ekskurzivno obilaze kulturno-istorijske spomenike koji reprezentuju duhovnu prošlost Crne Gore. A trebalo bi da, predvođeni nastavnicima koji su osposobljeni da tumače objekte koji se pośećuju, đaci obilaze Pivski manastir, Katedrale Svetog Tripuna u Kotoru i Husein-pašinu džamiju u Pljevljima. Mlade generacije teba da čuju i vide kako je svaka vjera u Crnoj Gori doprinijela današnjoj opštoj kulturi međunarodno priznate Crne Gore. Da se sistematski sagledaju kulturno-istorijski detalji iz prošlosti Crne Gore, ne bi dolazilo do blasfemičnijeh izgreda kakav se nedavno iskazao u islamskom objektu u Tivtu. Da se tako sagledava prošlost Crne Gore manje bi imali mogućnosti poneki klerikalci da joj viševjersku vodu zamućuju.

***

Živjeli su od junaštva koje je blještalo samo fizičkim sjajem

Piše: Novak Kilibadra

Usmeno predanje Crne Gore, u priči i pjesmi, iskazalo je zapažen interes za hajduke, ili ajduke kako se češće u narodu izgovaralo. Hajduk je arapska riječ koje je do nas došla preko Turaka, a izvorno označava odmetnika od vlasti, drumskoga razbojnika i lupeža. Razumije se, zbog hajdučkoga prkosa turskijem vlastima, naziv hajduk postepeno je prerastao u oznaku za borca za slobodu. Mada nikada nije poprimio taj afirmativni sadržaj.

Najuvjerljivija i najvjerodostojnija saopštenja o hajducima dao je Vuk Karadžić. Čovjek oštroga oka i vrhunske inteligencije, a savremenik i turske vladavine i hajdučije, Vuk je imao sve uslove da o hajducima saopšti istine bez pristrastnijeh primjesa. U napisima o hajducima i hajdučkijem pjesmama Karadžić je istakao činjenice na osnovu kojijeh se može zaključiti da su epsko-apoteoznu sliku o hajducima oformili, prevashodno, hajduci odmetnici od vlasti i uobičajenog ponašanja sredine, koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv osmanske vlasti. Evo nekoliko Vukovih opservacija o hajdučiji. Napominjem da je Vuk u početku pisao ajduci i da je tak kasnije tu riječ otpočinjao slovom h.

Istorija beščašća

Vuk je hajdučku pjesmu „O Novaku, Radivoju i Grujici“ u zbirci „Pjesnarica“, koju je objavio u Beču 1915. godine, propratio napomenom: „Novak, Radivoj i Grujica bili su (po pripovijedanju narodnom) razbojnici u Bosni u gori Romaniji (blizu Sarajeva).“

Evo još nekoliko Vukovih zapažanja o hajdučiji: „Ajduci zimi na jataku leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i to najviše pjesme od ajduka“… „Naš narod misli i pjeva da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da đekoji otide u hajduke i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji, ili kome da se osveti, ali je i to cijela istina da što je gođ vlada turska bolja i čovječnija to je hajduka u zemlji manje, a što je god gora i nepravednija, to ih je više“… „Istina da mlogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo, ali kada se čovjek (osobito prost) jednom otpadi od ljudskoga društva i oprosti od svake vlasti, on počne osobito jedan uz drugoga i zlo činiti“… „U stara su vremena hajduci, kao što se u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke koji nose novac od dacije, ali je to u naše vrijeme slabije bivalo, nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću kome, za koga misle da u kući ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga poharaju. Kad kome udare na kuću, pa ne nađu novaca a misle da ih ima, oni ga ucijene, pa mu povedu sina ili brata i vode ga sa sobom sve dokle im gođ on ucjenu ne donese“… „Pravi hajduk neće nikada ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini, već ako ga nagovori kakav prijetelj ili jatak“…

Stari Vujadin

Da hajduke ne možemo smatrati borcima za oslobođenje od turske vlasti svjedoče brojne činjenice. Čin odmetanja, ako i stabilnost hajdučkog amaneta, u našoj usmenoj epici nijesu motivisani koncepcijom oslobođenja i hrišćanske obaveze. Po psihološkoj ravni naše usmene epike, kult junačke opreme – ruha i oružja nadomješta obeskućenom čovjeku koji se prepuštio odmetničkom zanimanju, izgubljeni društveni život i razrušeni porodični milje. U vrhunski umjetničkoj pjesmi „Stari Vujadin“, u tome amanetniku hajdučkog junaštva i sintezi hajdučkog morala, nema prizvuka društvenog stanja i odnosa hajduka prema okolnostima u koje se uklapa njihovo odmetništvo. Uzdah đevojke što je propuštila priliku da vidi „Vujadina sa obadva sina“, kad su ih kao zarobljenike proveli Turci, nema druge motivacije osim znatiželje da se oseiri ono što se ne viđa svakodnevno. A to je junačko obličje, prvoklasno oružje i sjajna nošnja. Đevojka se ne pita ni kako su se hajduci upuštili da ih Turci pohvataju, ni šta ih ojađele čeka u Lijevnu đe su povedeni! Zna đevojka hajdučku sudbinu, propuštila je samo priliku da vidi čudo o kojemu pjesme pjevaju i priče zbore. Dakle, pjesma „Stari Vujadin“ nudi istinu o moralu koji su slijedili samo protagonisti te istine.

S druge strane, pjesma je nudila nepohajdučenom rajetinu metaforu junaštva koje mu imponuje, ali koje on ne može da slijedi. Mnogi komentatori pjesme „Stari Vujadin“ koju je Vuk objavio u III knjizi „Srpskijeh narodnih pjesama“, udaljeni od turskoga vakta i hajduštva, češće su tumačili scene povodom junačke pjesme i hajduka, nego konkretni književni tekst kao hajdučku sliku hajduštva. Dakle, najtemeljnije istine o hajducima, odmetnicima od vlasti i uobičajenog ponašanja, čije odmetanje nije bilo motivisano koncepcijom oslobođenja i vjerske netrpeljivosti prema islamu, pružile su nepatvorene deseteračko-guslarske, odnosno narodne pjesme. Śetimo se da Vuk kaže da hajduci najviše pjevaju pjesme o hajducima. Ništa u tome nema neobično. Pa iz Homerovijeh epova „Ilijade“ i „Odiseje“ saznajemo više istine o kritsko-mikenskoj civilizaciji nego iz Herodotove „Istorije“,

Rašta Novak ode u hajduke

 U vrhunski umjetnički uobličenoj pjesmi „Starina Novak i knez Bogosav“ koju je Vuk zapisao od pohajdučenog dvometraša iz Golije Tešana Podrugovića, usklađeni su svi profili hajdučke tematike: uzrok odmetanja, način odlaska u „goru zelenu“, karakter hajdukovanja, ideološki nivo i psihološki profil datoga hajduka. Tako ta pjesma postiže umjetničku sintezu tematskijeh detalja koji su razasuti po mnogobrojnijem pjesmama hajdučkoga ciklusa, bolje reći – u viđenjima raznijeh pjesnika-pjevača koji su se bavili hajduštvom. A prirodna je stvar to što je hajdučka raspuštenost bila izazovna za pjesničku boemiju. Vuk Karadžić je više cijenio Tešana Podrugovića nego ijednog drugog pjesnika-pjevača od kojijeh je pjesme zapisivao. A Tešan je bio hajduk!

Tešan Podrugović je saopštio nepobitnu istinu koju romantičarski istoričari i svetosavsko-unitarni političari prenebregavaju. A to je da ekonomsko stanje sebra u predturskom periodu u balkanskijem državama nije bilo snošljivije nego što će biti stanje rajetina u osmanskoj vladavini na Balkanu. Konkretno, Podrugovićev Starina Novak nije se odmetnuo u hajduke zbog turskog zuluma, nego zbog ekonomske torture u despotovini Đurđa Brankovića. Nije se Novak odmetnuo u hajduke zato što je uvidio gospodarsku nepravdu jedne vladavine, nego stoga što nije ekonomski mogao da podnese namet koji je udaren na vilajet. I kasnije ideologija Novakova hajdučkog junaštva, u sintezi hajdučkog morala, nema prizvuka društvenog stanja i odnosa hajduka prema okolnostima u koje se uklapa njihovo odmetništvo. Moto njegovog hajduštva je „stići i uteći“. Valja stići tamo đe treba, oteti ono što valja i uteći s plijenom na vrijeme. „Na strašnom mjestu postojati“ može samo ko usavrši stizanje i bježanje. Hajduk je živio od junaštva koje je blještalo samo fizičkim sjajem. Moralnu profilaciju toga sjaja doživljavaju čitaoci deseteračko-usmenijeh pjesama o hajducima koji su romantičarski a ne kritički usmjereni prema istorijskoj prošlosti svojega naroda. Riječju, nekritički čitalac usmene epike u legendi o hajducima pronalazi ono čega u njoj nema.

Na malu cijenu hajdučke slobodarske borbe ukazuje jedan detalj iz Gorskoga vijenca. Kad Iguman Stefan čini „spomen dušama“ značajnijih istorijskijeh ličnosti iz prošlosti, hajduka Starinu Novaka pominje „poradi halaka!“. Tijem detaljem vladika Rade istakao je činjenicu da treba precizno razlikovati hajdučiju od istorijskijeh i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe, bilo oslobodilačke ili osvajačke. Iskaze Igumana Stefana u Gorskome vijencu možemo smatrati i kao lično Njegoševo uvjerenje. Taj književni lik je pjesnikov alter ego.

***

Crnogorske mane i vrline i danas se bore za prvljenstvo

Piše: prof. dr Novak Kilibarda

Crna Gora je država složene istorije. Tu su usponi i padovi, ropstvo i sloboda, nestajanje i vaskrsavanje. Njezina multietničnost i viševjernost odslikane su, kao mentalitetske kategorije, u svijem oblastima umjetničkog uobličavanja ljudskoga života i date društveno-istorijske strukture. A najmnogobrojnije istine o toj istorijsko-duhovnoj složenosti Crne Gore nudi usmena književnost, poezija i proza. To je upravo slika svijeh različitosti koje nudi Crna Gora, kao zajedničkijeh refleksa društvene stvarnosti koja je književno iskazana istijem jezikom, usmeno mnogo češće nego pisano.

Nahijski i brdski prostori crnogorski glasili su se na junačkijem podvizima koji su obuhvatali i pljenidbenu aktivnost. Muslimanski šeheri čujali su se sevdalinkom, što zrači merakom i rahatlukom. Bokeško-primorska oblast ponosila se katedralama i pomorskim podvizima, boračkim i osobito trgovačkijem. Tako bi, ukratko kazano, moglo da se okarakteriše društveno-istorijsko živovanje na teritorijama koje danas pripadaju međunarodno priznatoj Crnoj Gori.

Jedan društveni organizam

Svaka od tijeh teritorija, koje su imale različitu istorijsku prošlost, gajila je i humor koji je značio duhovnu posvećenost onijem dimenzijama datoga mentaliteta koje nijesu obuhvaćene apoteoznim pristupom u epskim hvalospjevima i lirskoj fluidnosti.

Dotaći ću se nekih specifičnosti koje su opstajale u plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori koju su sačinjavala nahijska plemena, brdska plemena i plemena sa hercegovačkijem predznakom. Iako se društveno-političko stanje nahijske Crne Gore počelo razlikovati od drugijeh crnogorskijeh plemena otkazivanjem poslušnosti Osmanskom imperiji, krajem XVII vijeka, uobičajene norme plemensko-bratstveničkog života imale su zajednički nervni sistem koji objedinjuje sva ta plemena kao jedan društveni organizam. Kičma tog duhovnog zajedništva bila je vjera pravoslavna, a u toj njihovoj religioznosti Sveti Vasilije Ostroški bio je jedini svetitelj koji se doživljavao kao stalni posrednik između tekućega života te plemensko bratstveničke strukture i Boga kao vrhunskoga tvorca svega što postoji.

Humor i nadgornjavanje

U takvoj plemensko-bratstveničkoj atmosferi naporedo su trajali humor i nadgornjavanje. Humor je značio duhovite opaske jednoga plemena, odnosno bratstva, na račun drugoga, a nadgornjavanje je značilo napor za postizanje lične i porodične glasovitosti. Razumije se, pametne i duhovite osobe znale su kad je prikladna prigoda i koje je mjesto adekvatno da se humorno izriču karakteristike datoga plemena, odnosno bratstva, dok su osobe kratke pameti pretvarale humor u uvredu, bilo iz pozicije napada ili odbrane.

Danas postoji veliki broj viceva, a česta su i periodična glasila i knjige u kojima se ti vicevi objavljuju. Najčešće su ti vicevi o Crnogorcu, Lali, Piroćancu, Bosancu i Plavuši. Ali nijedan od tijeh viceva ne smatra se uvredom, no Plavuša priča vic o Plavuši, Cetinjanin o Crnogorcu, Sarajlija o Muju i Hasu, Srijemac o Lali i Srbijanac o Piroćancu. Lice koje je spremno da se na takvoj relaciji pričanja viceva ljuti i buni pretvara se u očigledan dokaz rariteta koji je uslovio humor koji to lice doživljava kao uvredu mentaliteta kojemu pripada.

Teško je zamisliti državnika koji je svestranije poznavao narod kojim vlada nego što je to bio knjaz/kralj Nikola I Petrović. Oslonac te sposobnosti dugovladajućega crnogorskog gospodara nije bila samo nevelika, odnosno lako pregledna teritorija kojom upravlja, nego i njegova sposobnost da još od svoga đetinjstva sluša usmene priče i humorističke opaske od narodnih pričalaca. Od narodskijeh naratorskih mudraca kakavijeh je bilo u svakome plemenu, pa nerijetko i u bratstvu. Danas nam te crnogorske mudrace-pričaoce približavaju zapisi o Stevanu Perkovu i Suli Radovu.

Vrline u kolo – mane u zdravicu

Nikola I dvostruko se iskazao u karakterizaciji crnogorskijeh plemena i bratstava. Jednom u apologetici junačkijeh i moralnijeh vrlina, a drugom u humoru koji obuhvata uobičajeno definisane mane pojedinijeh plemena. Slavopojku je iskazao u „Novijem kolima“, a humornu kritiku u zdravici „Sačuvo te Bog“. Nikada on nije javno rekao da je sastavio tu zdravicu, a ona se pripisivala nekad jednom nekad nekom drugom viđenom Crnogorcu. Odista, najviše istine ima u vjerovanju da je tu zdravicu sastavio baš kralja Nikola. U Kolima se govori prvjenstveno o junaštvu, a onda o čojstvu i drugijem vrlinama. U zdravici su nabrojane pojedinačne mane svijeh plemena. Tu su pizma, ila, lukavstvo, ljubomora, pomanjkanje viteštva, izostanak gospodstva, zorenje… Ipak, ni crnogorski gospodar Nikola I nije mogao da u Novijem kolima izbjegne lično plemensko nadgornjavanje. Evo jednoga primjera. U Cuckome kolu ne pominje Nikca od Rovina, najuzvišenijega junaka iz guslarske boračko-deseteračke epike Crnogoraca. U Njeguškom i Cetinjskom kolu ne pominje nikoga poimenično, no veli: Što bismo ih rijeđali / svaki nam je dobar bio!

Vrhunski primjer plemenskoga nadgornjavanja pripisuje se velikome vojvodi Petru Vukotiću, tastu kralja Nikole. Priča se da je nagovorio cuckoga junaka Đoka, koji je pośekao Selim pašu na Vučjem dolu, da se čobanski ponaša kada je došao na prijem u dvoru knjaza Nikole koji je bio organizovan u čast vučedolske pobjede, što je elitno predstavljaju Đoko Cuca i Luka Piper koji je uhvatio Osman-pašu. Dakle, čuveni čevski vojvoda bio je ocijenio da Cucama treba malo sniziti vitešku slavu koju im je junak Đoko bio prigotovio u Vučedolskoj bitci.

Nadgornjavanja

Kako je bratstveničko nadgornjavanje izgledalo u Crnoj Gori pokazaće sljedeći primjer. Ostala je priča da je glasoviti junak iz Nikšića Ahmet Bauk, jašući hata niz Pješivce abatio jednoga pješivačkog plemenika. Uhvatio Bauk pješivca, ali prije nego što je manuo sabljom da mu odsiječe glavu upitao ga je preziva li se Nikčević, Mijušković ili Kontić. Kada je pješivac rekao da nijedno od tih prezimena nije njegovo, Turčin je vratio sablju u korice i produžio svojim putem. Odista, suvišno je naglašavati da je ta priča produkovana u jednom od tri istaknuta bratstva pješivačka koja je Bauk pomenuo. Istom trasom nadgornjavanja kretala se i ova priča. Poslije međunarodnog priznanja Crne Gore, śedio gospodar Nikola I sa svojom glavarskom svitom u hladovini brijesta ispred dvorca na Cetinju. Bile su o svačem zamentute šaljive priče, pa su se naposlije takmičili u majstorskom sačinjavanju laži. Pa će onda jedan od glavara reći: „Braćo Turci, gospodo Pješivci i Zećani sivi sokolovi!“ Gospodar je kazao da se više ne trebaju šale pričati, jer se rečena laž ne može prevazići.

Petko Uskoković

Takve su se šale pričale o Pješivcima, a evo kakav je moralni podvig učinio jedan pješivački plemenik koji nije bio iz bratstva dostojnog sablje Ahmeta Bauka. Kada su u Prvom svjetskom ratu u porobljenoj Crnoj Gori Austrijanci vodili nekoliko Pješivaca da ih strijeljaju, kao odmazdu za komitski ubilački napad na soldate u Pješivcima, među tijem osuđenicima bio je i jedan nedorasli mladić. Kad je egzekucija počela, pojavio se stric tog mladića i zamolio sprovodnike osuđenika da on stane na mjesto svoga sinovca, naglašavajući da je mladić jedinac u svojijeh roditelja. Austrijski soldati prihvataju njegov prijedlog. Mladić ide svojoj kući. Srijeljan je Petko Uskoković, njegov stric. Bio je iz Dola Pješivačkog. Eno mu groba ispred crkve na Bogetićima. Nije Crna Gota, na žalost, odala zasluženo poštovanje tom veličanstvenom moralnom činu pješivačkog plemenika. Crnogorske mane i vrline i danas se jedna s drugom bore za prvljenstvo.

***

Riječi koje su nastanile naše duše i jezik

Za čitaoca koji od pjesme traži samo estetiku i ugodnost, orijentalne jezičke pozajmljenice ponašaju se po zakonima jezika kojijem govori i po zakonima pjesme koju čita

Piše: Novak Kilibarda

Pojam turcizam upotrebljavamo za sve riječi turske, arapske i persijske koje su u naš jezik prispjele posredstvom Turske. Lako su uočljivi tri puta kojima su turcizmi uljegli u leksiku naše klasične usmene poezije.

Tri puta od izvora

Pjesnici-pjevači i prenosioci pjesama služili su se turcizmima bez alternativne službe domaćijeh riječi. Izvjesne predstave i pojmovi egzistirali su u svijesti tijeh ljudi samo sa imenima koji su turcizmi, pa su poslenici u razvitku naše usmene poezije upotrebljavali turcizme kao riječi sa najadekvatnijim značenjem za pojave koje se uziđuju u umjetnički organizovanu cjelinu pjesme.

Stvaraoci i prenosioci narodnijeh pjesama koji su poticali iz muslimanske sredine upotrebljavali su ponekad turcizme kao izraze koje su i jedino mogli upotrebljavati za imenovanje pojedinijeh pojmova. Na primjer, nazivi orijentalnijeh jela, djelova odjeće junačke i konjske i pojedinijeh oruđa, koji nijesu bili poznati u našijeh naroda prije dolaska Turaka.

Tvorci i prenosioci usmenijeh pjesama namjerno su unosili turcizme u svoja poetska saopštavanja da bi dočarali govor pojedinijeh likova o kojima se pjeva. Radili su, dakle, isti posao koji češće obavljaju i pisci pisane literature kad u svoja djela uvode lokalne govore.

Tipičan i najpoznatiji primjer takve upotrebe turcizma u deseteračkoj usmenoj epici je uzdah dahija kod pjesnika-pjevača iz bosanskoga podrinja, Filipa Višnjića. U njegovoj pjesmi Početak bune protiv dahija odzvanjaju stihovi:

Ala, kardaš! Čudnijeh prilika!

Ono, joldaš, po nas dobro nije!

Ukratko, tri načina ulaska turcizama u jezik usmene poezije koja je ostvarena na jeziku kojijem se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani jasno su vidljiva, a svaki od ta tri procesa još čeka detaljno naučno rasvjetljavanje, kao i drugi mogući načini dolaska turcizama u leksiku naše usmene pjesme.

Bez opterećenja, molim

Današnji čitalac našijeh klasičnih usmenijeh pjesama, koji ne poznaje turski, arapski i persijski jezik, nema osobitoga interesovanja za probleme kako se turcizmi, koje susrijeće u tekstu date pjesme, odnose prema svome izvornom obliku. Za čitaoca koji od pjesme traži samo estetiku i ugodnost, orijentalne jezičke pozajmljenice ponašaju se po zakonima jezika kojijem govori i po zakonima pjesme koju čita.

Ni sljedeće pitanje ne mora da zanima današnjeg čitaoca usmenijeh pjesama, koji ne poznaje turski, arapski i persijski jezik i nema osobitoga interesovanja za probleme kako se turcizmi, koje susrijeće u tekstu date pjesme, odnose prema svome izvornom obliku. Naime, ne interesuje ga kakvu su poetsku funkciju imali turcizmi za slušaoce koji su se kretali po istoj estetičkoj i idejnoj ravni kojom su hodali i pjesnik-pjevač i prenosilac, dok je usmena poezija trajala kao narodna umjetnička potreba. Niti da ga zanima to kako su slušaoci iz monolitne muslimanske sredine doživljavali estetsku funkciju turcizma u pjesmi koju slušaju.

Treba naglasiti da su ta pitanja jednako kompleksna i nerasvijetljena.

Ne bismo mogli tvrditi da danas istorijsko-etničke i vjerske asocijacije nemaju ama baš nikakvoga značaja za odnos pojedinijeh naših čitalaca prema turcizmima, ali to pitanje zahtijeva dublja sociološka i psihološka rasvjetljavanja. Smatramo da naš savremeni čitalac usmene poezije iz prvijeh četiriju knjiga klasične zbirke Vuka Karadžića, ne bi trebalo da ima idejnijeh i vjerskih opterećenja koja bi mutila njegov estetski doživljaj pjesme – pa, zaboga, Vuk je jednako prihvatio pjesme Kosovka đevojka i Omer i Merima. Bilo bi sasvijem prirodno da smo se odmakli u poimanju života i literature od ratničko-oslobodilačkijeh vremena za koje je Njegošev Gorski vijenac imao biblijsku uvjerljivost. Zato, kad govorimo o estetskoj funkciji turcizama u usmenoj poeziji, mislimo na čitaoce koji nijesu opterećeni teškijem slojevima prošlosti.

Ptica i đevojka

Uzimamo dva primjera odbrana sasvijem slučajno, i bez namjere da pomoću njih dajemo sintetičan sud o turcizmima kao kategoriji riječi stranog porijekla koje su se uklopile u leksiku naše usmene književnosti. U poznatoj lirskoj usmenoj pjesmi koja je, nesumnjivo, nastala u muslimanskijem šeherli varošima, govori se o dvopjevu ptica i đevojaka.

Zapjevala bulbul ptica

misli zora je,

i đevojka na pendžeru

misli sama je.

Riječji bulbul (tur. bulbul, arap. bulbul) i pendžer (tur. pencere, per. pengere) uljegle su u pjesmu putem o kojemu je bilo riječi. Ova dva turcizma akumulirali su oko sebe fluidne poetske sadržaje, dopadljive izmaglice ljepote. Njihovi zvukovi i poruke izmiču nauci o jeziku, oni se doživljavaju kao i muzika. Te riječi poetski su zazvučale svijetu koji se izvjesnijem asocijacijama prima za ambijent u kojemu je pjesma nastala, kao i svijetu koji proizilazi iz sredine sa suprotne strane, tek onda kad se shvatilo na obije strane da je sve u opjevanome ambijentu bilo drukčije nego što je uistinu i bilo. Savremeni čitalac kada naiđe na riječi bulbul i pendžer ośeti bašču sa cvijećem, pendžer i noć sa šedrvanom, uščuje strasnu i čežnjivu pjesmu i doživi sredinu koja nudi sevdah i akšam, odnosno bajno-čulnu orijentalnu ljepotu. Te riječi nose sobom boje jednoga vremena i glasove jednog doba, odnosno one sugeriraju da vjerujemo u te bajne boje onako kako nas one svojijem poetskim namjerama usmjeravaju. To je, nesumnjivo, preduslov da ti turcizmi i pobude u nama neke naše skrivene sadržaje i naše odnose prema samima sebi, više nego prema bojama i sadržajima vremena i prilika koji su stvorili pjesmu o zori sa budnom đevojkom i raspjevanijem slavujem. Naši današnji prozori nijesu pendžeri, slavuji izdvojeni od nas pjevaju.

Omer i Merima

Ako bismo pjesmu Omer i Merima oslobodili od turcizama, povrijedili bismo njezinu ljepotu. Ona bi mnogo više izgubila za naše čitaoce nego što gubi svaka pjesma kad se prevede na bilo koji strani jezik. Zar nam i mnogi latinski aforizmi i sentence prvjenstveno ne izgledaju lijepi baš zato što ih latinski izgovaramo. Možda nije smjelo da kažemo da nam ljepše zvuči nego što su glasile starijem Rimljanima. To nikako ne znači da smo stalno i trajno zaljubljeni u Rimsko carstvo. Mi sada imamo sasvijem drukčiji odnos prema latinskome jeziku nego što su ga imali ljudi s jugoslovenskijeh prostora iz doba humanizma i renesanse, i prema turcizmima nego što su ga imali Crnogorci prije Berlinskoga kongresa.

Naše duhovne vode

Ako su turcizmi tokom vjekova izvršili preko poezije misiju u našoj duši i jeziku, zar nijesu stekli pravo života da stoje i bez znaka navoda u našemu pisanom jeziku? Da je naš crnogorski jezik i dalje izložen opasnosti od najezde turskijeh, arapskih i persijskijeh riječi, ovo pitanje ne bismo postavljali, ali pošto su se naši turcizmi otklonili od svoje jezičke matice i poetskijem jedrima uplovili u naše duhovne vode, to su onda postale i naše riječi. One tako u nama žive i zadovoljavaju naše potrebe.

 ***

Vidljive slike pjesničkih šetnji

U kritici, odnosno mijenjanju već nastaloga, kvarenju ili popravljanju, dodavanju i oduzimanju, manifestuju se pjesničke individualnosti. Treba tražiti pojedinca koji je bio oplođen mišlju i ośećanjem da sve ne usvaja, da se ne slaže.

Piše: Novak Kilibarda

U neprekidnom nizu pjesničkijeh svjetova narodne poezije onaj koji je umjetnik, ipak, samo se sposobnošću stvaranja razlikuje od kolektiva kome svestrano pripada. Njegova znanja o životu (obrazovanje kao kolektivno iskustvo, ono što ga prisajedinjuje savremenoj mu kulturi) ne uzdižu ga iz društvenoga miljea kome pripada. Samo ličnijem poimanjem stvarnosti, predstavama o sudbini čovjeka i svijeta, zagledanošću u život i obdarenošću za dublje doživljavanje izdvajao se usmeni pjesnik-pjevač od svijeta koji nema pjesničkoga talenta.

Opet to, ali drukčije

Narodnoga literarnog umjetnika nije podsticala svjesnost potrebe stvaranja, nije on ni znao da obavlja važan posao, pjevao je po nagonu, vokacija nadahnuća okretala ga je maticom pjesme, śetom je došao u poeziju. Vuk Karadžić je preciznom definicijom varijanata – „opet to, ali drukčije“ kazao mnogo više od upućivanja na razliku između dviju pjesama, istakao je specifikum individualnog pjesnika, ono što ga čini stvaraocem i odvaja od pjevača reproduktivca. Vuk je naglasio tvorca varijante i kao kritičara koji nema drugijeh mogućnosti da saopšti svoja neslaganja sa prethodnikom sem da pokaže kako bi sam uradio isti posao. Tako je istaknut jedan vid kritike koji je živio stalno u razvitku usmene književnosti, a koja se u genezi pisane literature nije mogao pojaviti ni zamisliti.

U kritici, odnosno mijenjanju već nastaloga, kvarenju ili popravljanju, dodavanju i oduzimanju, manifestuju se pjesničke individualnosti. U tijem momentima treba tražiti pojedinca koji je bio oplođen mišlju i ośećanjem da sve ne usvaja, da se ne slaže. Treba tražiti stvaraoca naćeranog moranjem saopštavanja doživljenoga da stvara, mijenjajući tuđa rješenja u tekstu koji je čuo. Ta pojava lako se uočava u epskoj usmenoj poeziji, nešto teže u lirskoj usmenoj pjesmi.

Lirska narodna, odnosno usmena pjesma je kratka, lako se u cjelini pamti, često je konzervirana rimom (mnogo češće nego epska pjesma), i uvijek je prati melodija. Dok je epska pjesma postala i živjela da se priča uz guslarski pjev, lirska je imala svrhu da se pjeva uz jednu određenu melodiju. Ali, pored svega toga, i na kratkijem tekstovima lirske usmene pjesme mogu se sagledati i kompletne pjesničke fizionomije.

Uzmimo jednu pjesmu u dvije varijante, prvu je zapisao Vuk Karadžić, drugu je našao Veljko Marović preko sto godina kasnije. Obadvije su iz Grblja. Evo ih.

I

Mare čuva pauniće

I bijele golubiće

U rudini pelinovoj.

Kod njih cvijeće berijaše,

Pa ga u kitu ukićaše,

U vijenac uvijaše,

Pak u Mletke pošiljaše,

Pak ga zlatom zlatijaše,

Pa ga kumu darivaše.

II

Mare čuva paunove

I bijele golubove

Uz rudine pelinove.

Na dan pero sabirala,

U Mletke ga pošiljala,

Da se pero zlatom zlati,

Da daruje dva đevera

I sve svate.

Ove varijante iste pjesme predstavljaju dvojicu različitijeh pjesnika. Prvi je slikar stvarne, obične svakidašnjice i ne odmiče se od opisa događaja o kome se pjeva. Đevojka iz prve pjesme bere cvijeće za svoje svatove, kao i svaka druga udavača sreda, ona vrši posao svijeh isprošenih đevojaka, jer je na to obavezuje običaj i dužnost. Drugi pjesnik, međutim, nije tako doživio i đevojku koja sprema darove za svoju svadbu. Mare iz njegove pjesme ide ko zna kamo, slijedeći lepršavu ljepotu uz nepregledne rudine pelinove. Njezino kretanje samo je vidljiva slika duhovne šetnje, đevojačka mašta se materijalizovala, to je oblačak misli zalebdio za trenutak, i uhvaćen u kairoskom prolazu kroz pelinove zemlje. Sva je pjesma u kretanju, sve u njoj ide kao i misli đevojačke, a tečni glas “v” u tri prve riječi (paunove, golubove, pelinove) to posebno i naglašava.

Mare, vila đevojačka

Ali moć inspiracije drugoga pjesnika još nije u zenitu, tek nadolazi njegova snaga za jelenski skok preko ambisa koji premošćavaju samo čelnici među pjesnicima. Mare, sad već vila đevojačka, ne zadržava se kao u prvoj pjesmi berući cvijeće, pjesnik je vidi u hodu za krilima kao čuvaricu misli i gospodstvene zapaljenosti duše, ona samo to čuva do neizguba. Prva Mare u rudini pelinovoj obavlja jedan posao, bere cvijeće, slaže u kite, plete vijence i šalje ih u Mletke. A Mare iz druge pjesme ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero otpalo u ljubavnoj igri. Kao da se njezina obuzetost ljubavnijem mislima odslikava u ljubavi razigranog jata, a nađeno pero, svatovski dar, rodilo se iz svadbe ptica. Đevojačka misao ide uz rudine želja kao, eto, i ona što ide pelinovijem rudinama.

Drugi pjesnik je imao jako estetsko opravdanje da cvijeće zamijeni labudovijem perjem, jer postanak pera i način na koji Mare do njega dolazi naglašava ga kao svatovski dar prvoga reda. Drugi pjesnik ispravlja prvoga i ta ispravka zadivljuje logikom estetskoga ośećanja, skladnošću poetske meditacije. Vukov pjesnik-pjevač sprema cvijeće u Mletke da se pozlati, zaboravljajući da ono ne trpi ukrašavanje, jer je svako kićenje cvijeće u stvari njegovo kuđenje. Cvijeće ima dovoljno svoje ljepote kao što zlato ima svoga sjaja i voda svoje bistrine. Prvi pjesnik bio je odviše praktičar, licem okrenut stvarnosti svakidašnjice i nije se, u opservaciji života, ozdigao od prośečnoga svijeta. Treba mu priznati samo to da je umio da pravi stihove, ali bez umjetničkog sjaja kojijem raspolažu stihovi drugoga pjesnika.

Opšti smisao istine

Ova dva pjesnika potpuno se razlikuju i u načinu prenošenja stvarnosti u umjetničku sliku. Prvi kroz shvatanje ljudi svojega vremena i svoga dana gleda svijet i prenosi ga u slike pjesme. Drugi pjesnik nadlijeće sve efemernosti, sve zahtjeve praktičnog tekućeg i neminovnog rezona kolektivne psihe društva čiji je dio i on sam. Kod njega je istina u opštem, u konačnom smislu i nepovrijeđena je vremenski ograničenom i prostorno lociranom logikom. On platno pojava koje se glase vječitom logikom realnog bitisanja pretkiva u umjetničke slike ne odmičući se ni za lijek od naturalne istine, nego je samo magijom umjetnosti naglašava dajući joj poetski život. Njegova aromatična vina nemaju u sebi ništa osim sokova grožđa. Taj pjesnik nas uvodi u luku istinite iluzije pa moramo povjerovati da labudova pera odista u Mletke putuju. Pjesnik je otvorio sve pore duha, pa su talasi njegove usijane imaginacije odjedrili onamo đe pjesnički izabranici stižu.

***

Niđe traga na zemlji crnogorskoj

Naša lirika ima dva bogata mlaza. Prvi je sevdalinka koja se razvila u muslimanskim šeherima. Ne u gradovima na krajini kakav je bio Kolašin, nego u unutrašnjosti, u Podgorici, Plavu, Pljevljima. Drugi je poetski mlaz na našem primorju

Piše: Novak Kilibarda

Ovih dana iz štampe je izašla moja antologija usmene poezije multietničke Crne Gore. Dijelom crnogorske usmenosti može se smatrati svako štivo koje je saopštilo lice koje je naučilo svoj govor na području današnje Crne Gore, bilo da su u pitanju Rožaje, Tivat ili Herceg Novi. Ne može se usmena književnost naroda koji jednim jezikom govore geometrijski dijeliti. Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Muslimani, u dubljem, lingvističkom smislu koriste jedan jezik, a svaki narod ima pravo da jezik sa njegovim izražajnim specifičnostima nazove svojim nacionalnim imenom.

Vuk Karadžić, nenadmašna ličnost u kulturi i crnogorskog i srpskog naroda, najveličanstvenije tekstove usmene književnosti ostvarene na našem jeziku zapisao je od ljudi koji su sa današnjih crnogorskijeh terena. Njih su putevi života raznijeli, pa Vuk u Crnoj Gori nije našao ni Stojana hajduka, ni Starca Raška, ni Tešana Podrugovića, ni Starca Miliju…

Naša lirika ima dva bogata mlaza. Prvi je sevdalinka koja se razvila u muslimanskim šeherima. Ne u gradovima na krajini kakav je bio Kolašin, nego u unutrašnjosti, u Podgorici, Plavu, Pljevljima. Drugi je poetski mlaz na našem primorju. Pogledajte samo prvu i petu knjigu narodnih pjesama Vuka Stefanovića Karadžića. Shvatićete da je veličanstveni lirski uspon Njegošev sinteza te velike usmenosti koju je Vuk zapisao. Imao je veliku sreću Njegoš da u rukama ima svu usmenu književnost prošlosti crnogorske. Njegoš se prema usmenosti odnosi kao Homer. Homer je ispjevao Ilijadu o Trojanskom ratu kojeg nije bilo. Njegoš piše Gorski vijenac o istrazi poturica koje nije bilo. Ali, sva duhovnost kritsko mikenske kulture sintetizovana je u Homerovoj Ilijadi, kao što je sva duhovnost naše književne prošlosti sintetizovana u Gorskome vijencu.

Sva u zanosu razvijenog romantizma Evropa je južnoslovenske prostore upoznala preko knjiga usmene poezije koju su Vuku pjesnici-pjevači saopštili. Vuku je put kojim će stići do jednog Getea prokrčila „Hasanaginica“ koju je Albeto Fortis zapisao i objavio 1774. godine. „Hasanaginica“ nije zapisana na našim prostorima nego neđe u Mostarskom pašaluku, ali se u mojoj antologiji nalazi na počasnom mjestu, samostalna, a za njom slijede dvadeset epskijeh i stotinu lirskijeh pjesama sa crnogorskijeh prostora. Jakov Grim je bio dosta suzdržan prema ideji da Vuk Karadžić pośeti Getea. Razumijem ga. U to se doba govorilo da je veća čast caru kada razgovara sa Getom, od časti koja se čini Geteu kada razgovora sa suverenom. Grim je Vuka savjetovao da Geteu ne pruža ruku jer nije bio siguran da će ga Gete udostojiti pozdrava. Tako Vuk odlazi u tu istorijsku pośetu sa strijepnjom. Gete ga prihvata srdačno, radostan što se sreta sa čovjekom koji pripada velikom jeziku na kom je nastala „Hasanaginica“! Gete tu baladu prevodi a Herder je objavljuje u knjizi „Glasovi naroda“ đe svojim estetskim rezonom smješta najznačajnije pjesme čovječanstva.

Vrhovna crnogorska duhovnost razvijena je u usmenoj književnosti. Kad bi me neko zadužio da analizom red po red javno biram najveću pjesmu nastalu na našem crnogorskom jeziku, izabrao bih „Ženidbu Maksima Crnojevića“ koju je Vuku saopštio Starac Milija. Tugu i stid ośećam pri pomisli da za veličanstvene stvaraoce Starca Miliju, Starca Raška, Stojana Hajduka, Tešana Podrugovića, ne zna niko ko nije studirao književnost. Svi su iz Crne Gore. Nema grada u Srbiji u kojemu nema ulica sa imenom Filipa Višnjića, a veličanstvenim pjesnicima koji su produkovali Njegoša niđe traga na zemlji crnogorskoj.

***

Hladna je to riječ – moje i tvoje

Piše: Novak Kilibarda

Poslije državnosti Crne Gore povraćene na Referendumu od 21. maja 2006, odnosno poslije izglasavanja Ustava Crne Gore, nju su počele priznavati jednako velike sile, srednje i obimom male države. Prvo priznanje ostvarila je država Island, što je obavezalo Crnu Goru na zahvalnost i poštovanje te male države s velikoga ostrva. Bio je zaista umjestan gest da se na Cetinju, kao prijestonici i slobodarskoj matici Crne Gore, jednoj ulici podari ime Islanda. To je Island zaslužio a Crna Gora bila je obavezna da to uradi. Ali, nažalost, taj postupak ima jednu jednako ružnu i neshvatljivu posljedicu koja se ostvarila u odluci da se ukine ime ulici Vuka Karadžića i da joj se nađene naziv Islandska.

Vuk i Njegoš

Kad je nasljednik Petra I, dvadesetogodišni Rade Tomov, putovao u Petrovgrad na vladičansku hirotonizaciju, upoznao se sa Vukom Karadžićem u Beču 1833. godine. I onda je Vuk u jednom pismu Lukijanu Mušickom izgovorio najljepše riječi o novom crnogorskom gospodaru. Veli da je mladi arhimandrit „veći i ljepši nego ikakav granatir u Beču”. Onda nastavlja Vuk da Njegoš ne zna samo čitati i pisati, nego i sam piše stihove i vjeruje da „na svijetu nema ljepšega jezika” od onoga kojime on piše i govori.

Na Njegošev poziv Vuk će doći na Cetinje 1834. godine. To je početak Vukovijeh dolazaka na Cetinje koji će biti veoma značajni za Crnu Goru. Tokom svojijeh boravaka u Crnoj Gori i austrijskoj Boki Kotorskoj, Vuk će pribrati raznovrsnu građu za svoju knjigu o Crnoj Gori i Crnogorcima koju će objaviti na njemačkome jeziku. To se može smatrati prvim upoznavanjem najelitnijih Evropljana, koje reprezentuje J. V. Gete, sa duhovnošću Crne Gore. Kada je Jernej Kopitar pročitao Vukove tekstove o Crnoj Gori, rekao je taj učeni Slovenac da će čitav svijet preko njih upoznati Crnu Goru i da se ne čudi kraljevima i carevima ako je budu pośećivali.

Crna Gora i Boka

Ipak, najinstruktivniju karakteristiku Vukove knjige „Crna Gora i Boka Kotorska“ dao je Ljubomir Stojanović koji je preveo s njemačkog Vukovu monografiju, objavljenu u Beču 1837:

„O Crnoj Gori i Crnogorcima mnogi su pisali, ali, ako su bili stranci, nisu mogli sve kako valja videti i razumeti; a ako su bili naši, nisu bili uvek bespristrastni. Ni jedni ni drugi pak nisu imali Vukova oka da sve vidi, da opazi ono što je karakteristično i da to jasno i precizno predstavi, i da kaže sve, bilo dobro i pohvalno, bilo rđavo i za osudu. Zato se ova knjižica može smatrati kao vjerno ogledalo svega crnogorskog i privatnog i javnog života i celog društvenog i porodičnog stanja njihova na početku vlade vladike Petra II, koji je počeo uvoditi civilizaciju i državni poredak u Crnoj Gori. Sve što je ovde rečeno (osim odeljka o istoriji, koji je pisan po narodnim pesmama i po crnogorskim predanjima) od prvoklasne je vrednosti“ – zapisao je Stojanović.

Majstorija pustoga Vuka

Interesantni su sljedeći detalji iz Vukovijeh dolazaka u Crnu Goru i Boku, a dolazio je šest puta tokom vladavine Njegoša i knjaževa Danila i Nikole. Vuk je na Cetinju prisustvovao presahrani moštiju Petra I i proglašenju bivšega vladike za svetitelja. Kako javlja Jerneju Kopitaru, Vuk kaže da je tada vidio „gotovo sve znatnije ljude od sve Crnogorske države“. Iz svijeh krajeva Crne Gore i Boke plemenski i bratstvenički prvaci bili su povrvljeli na Cetinje da cjelivaju mošti svoga novoga svetitelja. Proglašenje crnogorskoga vladike za sveca nije išlo u račun vrhu Srpske pravoslavne crkve, pa je javno rekla da je to posvećenje „majstorija pustoga Vuka koji je zato i išao u Crnu Goru“.

Ostavljajući po strani poznate izrečene ocjene Vuka Karadžića kao političkoga uslužnika nekad Rusije, nekad Austrije, nekad Srbije, pominjemo sljedeće detalje iz njegove djelatnosti koji mogu biti interesantni za čitaoce. Vuk je u cetinjskoj štampariji objavio 1836. godine svoju zbirku „Poslovice“. Godine 1841. Njegoš je darovao Vuku 100 funti kao pomoć za objavljivanje usmenijeh pjesama koje je Vuk sakupljao. Godine 1847. održan je u Beču Slovenski bal na kome su prisustvovali Vuk, Njegoš, Miloš Obrenović i drugi uzvišnici. Godine 1852. došao je vuk na Cetinje sa budućim knjazom Danilom. Bilo je to onda kada je Danilo, uz pobunu brata Njegoševog Pera, śedao na vladarsku stolicu. Tada se Vuk zadržao na Cetinju šest dana. U ime kneza Mihaila Obrenovića išao je u povjerljivu misiju na Cetinje, 1860. godine, radi usklađivanja nekih političkih interesa Srbije s Crnom Gorom. Mladi knjaz Nikola odlikovaće ga godinu dana kasnije Ordenom za nezavisnost Crne Gore. Već stari i onemoćali Vuk, godinu dana pred smrt, stići će na zahtjev kneza Mihaila u Kotor i na Cetinje.

Vuk dlaku mijenja…

Dakle, kao što je Vuk mijenjao odnos prema svom maternjem jeziku, krećući se od ijekavice ka ekavštini, tako se prilagođavao i srbijanskoj politici. Vuk je svoju slavu stekao na ijekavici, a kasnije će, shodno interesima Srbije, prijeći na ekavštinu. Divljenje prema slobodarskoj borbi Crnogoraca opredijelilo je matoroga Vuka da pripremi za objavljivanje petu knjigu usmenijeh deseteračkih pjesama koje veličaju junaštvo što se iskazalo u bojevima protiv Turaka pod gospodarima Danilom i tek ustoličenim Nikolom. Umro je Vuk 1864. godine tokom pripremanja te zbirke crnogorskijeh usmenih pjesama.

No, sve ove opšte poznate činjenice koje smo istakli ne mogu ni dozvati jedno drugo značenje Vuka Stefanovića Karadžiča za Crnu Goru.

Petar I odabrao je za nasljednika svog sinovca, đetića s Njeguša Rada Tomova. Rade će u Cetinjskom manastiru naučiti pismenost, a njegovo znanje s kojijem je došao na Cetinje bilo je kao i svakoga bistroga đeteta s Njeguša. Slušao je Rade narodnu pjesmu i priču, ali ne treba zaboraviti da nijedna veličanstvena usmena pjesma koju je Vuk objavio nije zapisana u Crnoj Gori. Krševita, bezvodna, često plemensko-bratstveniči zavađena Crna Gora, nije bila privlačna za slijepe guslare i hajduke odmetnike, glavne tvorce i prenosioce narodne pjesme. Nije nahijska Crna Gora imala ni fruškogorske ni kosovske manastire đe su se okupljali pjesnici-pjevači. Čak ni zbirka crnogorskijeh pjesama „Pjevanija“ Sime Milutinovića, kao ni Njegoševo „Ogledalo“ nemaju ama baš nijednu vrhunsku usmenu pjesmu kakve se nalaze u Vukovome zborniku. Svi veliki pjesnici-pjevači s današnjijeh prostora Crne Gore nijesu od Vukove strane nađeni u Crnoj Gori. Sama činjenica što su to veliki pjesnici značila je da su oni skloni onijem izgredima koje kod pisanijeh pjesnika nazivamo boemijom. Posvećenici velikoj poeziji često nijesu prikladni za mirni građanski i tihi rajetinski život. Pa su takvi pjesnici-pjevači bježali iz Crne Gore nahijske i brdske. Ukratko, veliku, homersku usmenu poeziju Njegoš će naći u Vukovijem zbirkama „Srpske narodne pjesme“ koje su objavljene u Beču.

Njegoš i Homer

Možemo zamisliti Njegoševe noći, ne samo u Biljardi nego i u Beču, Trstu, Rimu i Petrovgradu u kojima nije bio udaljen ni od ljubavnijeh doživljaja. U dugijem noćima pred njim su Vukove zbirke usmene poezije. E, onda je Njegoš tu veličanstvenu prethodnost svojega naroda doživljavao kao more iz kojega treba da ispliva. Onako kako je Homer svojom Ilijadom isplivao iz prethodne kritsko-mikenske duhovnosti. Tako je Njegoš kao i svaki veliki pjesnik sinteza prethodne duhovnosti na njegovome jeziku. A tu je duhovnost Njegoš našao u zbirkama Vuka Karadžića.

Homer je apsolutni vrhunac svjetske književne usmenosti, a najuzvišeniji Homerov nasljednik je usmena poezija koju je zapisao i objavio Vuk Karadžić. Tako danas imamo velike pjesnike u crnogorskoj književnosti koje ne bismo imali da Vuk Karadžić od njih nije zapisao poeziju. Iz crnogorskijeh pjesama koje je Vuk spasio, homerski je isplovio Njegošev Gorski vijenac.

***

Laktom vjere glupost čojka mjeri

Iz osnova treba mijenjati odnos crnogorskijeh pravoslavnih građana prema istorijskoj prošlosti koja je klerikalno tabuisana. Država treba da poštuje vjere i njihove hramove na svojoj teritoriji, ali klerikalcima ne treba dozvoliti da zabobrljuju svoje noseve tamo đe klerikaliski parfem ne miriše.

Piše: Novak Kilibarda

Pročitao sam neđe da je u Francuskoj napisan zamašiti broj knjiga o Napoleonu Bonaparti koje se kreću od apoteoznog pristupa oboženom caru, dvojniku Aleksandra Makedonskoga, do paškvilskog prikaza niskoguzog oficirčića s Korzike kojega je kompleks zbog kratkog penisa dogurao do carskoga prijestolja. A shodno propozicijama Evropske unije Francuska i Njemačka formirale su zajedničku komisiju kojoj je povjereno pisanje tekstova o francusko-njemačkijem odnosima, tekstova za udžbenike istorije za srednje škole. Za udžbenike koji neće emitovati germansko-romansku mržnju koja je trajala vjekovima.

Ko to bješe Obilić

Jednako su bili Germani onesrećeni što ih Napolen osvaja i Francuzi što ih Hitler pritiska. Na samoj na Marni, u Prvom svjetskom ratu, bila je velika ljudska kasapnica u bitki Francuza i Germana. E, takve udžbenike istorije za srednje škole danas pišu narodi koji su imali i Francusku revoluciju i Josifa II, a što radimo mi? Opet da istaknem neke detalje, bolje njih nego da natežem uopštavanja.

Prije dvije godine, na jednoj promociji moga romana Epilog crnogorske hronike ja sam, uz svoju uzgrednu riječ, koju sam izgovorio na kraju promocije, rekao kako nema nijednoga istorijskoga dokaza da je postojao Miloš Obilić. Kasnije, kad sam bio na večeri koja je upriličena za izabrane goste povodom rečene promocije, pa onda kad je uz dobro piće krenuo razgovor o svemu i svačemu, jedan gospodin koji je pozvan na večeru upitao me s velikom nevjericom, pa i čuđenjem, može li biti da se ništa ne zna o Milošu Obiliću, kosovskome podvižniku koji je turskoga cara Murata rasporio od učkura do bijela grla! Taj je gospodin fakultetski obrazovan čovjek, stalno pokriva bolje položaje u društvu, bivao je i ministar, slovi kao inteligentan čovjek. I zaista nije iznenađujuće njegovo začuđeno pitanje – izuzetno je veliki broj Crnogoraca koji su obaviješteni o Milošu Obiliću onako kako je obaviješten taj intelektualac. Usmena književnost, takoreći, samo je spomenula Miloša šakom stihova, a Njegoš je uspostavio obilićevsku religiju u Crnoj Gori. „O Miloše ko ti ne zavidi, / ti si žertva blagorodnog čuvstva!“ Miloš je cara agarjanskog srušio, a mračni Tatar uzdrmao! Pao je za srpsku čast, pravoslavnu vjeru i slobodu kao „čudo vitezovah“. On je gordo ležao na Kosovu „pod ključev’ma krvi blagorodne“. Isto onako kako je gordo išao „k svetom grobu besmrtnog života, / prezirući ljudsko ništavilo / i pletenje bezumne skupštine“.

Malo je gusala načinjeno u Crnoj Gori da u njih nije urezbaren Miloš Obilić. Samo ga je s toga mjesta skrajnuo u jedno vrijeme kralj Aleksandar Karađorđević, a u drugo Josip Broz Tito. A onda kad su nastupila Slobodanova i Amfilohijeva vremena, Miloš je zbrisao Tita i vratio se na svoje od njega uzurpirano mjesto.

Đe bi vode bi i carevine

U sve školske udžbenike otkad su škole otvorene u Crnoj Gori, a to je suštinski otpočelo baš u doba Njegoša, nikad se nije reklo ni napisalo osmanska, odnosno turska vladavina, nego samo i isključivo – tursko ropstvo. E sad čujmo ovo. Kako se to u istoriografiji precizira, Rimska imperija ovladala je Balkanom 9. g.n.e. i njime vladala do svoje propasti. A ako uzmemo pad Konstantinopolja (Carigrada) kao lomljenje kičme hrišćanskome Balkanu, i pomenemo 1913. godinu kad su se, poslije II balkanskog rata definitivno balkanske zemlje, izuzev baš vizantijskoga, odnosno grčkoga Carigrada, oslobodile od turske uprave, vidimo da su Rimljani i Turci proveli kao vladari Balkana po četiri kalendarska vijeka. Što ističem ove srednjoškolski poznate detalje? Evo zašto. Počevši od bukvara, kad sam učio slova, pa do knjiga koje sam morao čitati da bih položio ispite na Filozofskom fakultetu u Beogradu, nikad ne pročitah da je bilo rimsko ropstvo na Balkanu, nego samo vladavina ili uprava Rimljana. Isto tako u tijem istim knjigama nikad ne pročitah da je bila turska vladavina ili uprava na Balkanu, nego samo ropstvo! A već o živom govoru koji sam naučio u patrijarhalnoj rodnoj kući u Banjanima i o guslarskom pjevu i zapjevu, jedinoj muzici koju sam kao đetić slušao, da i ne govorimo! Ježio sam se od turskoga ropstva i nabijanjana kolac, čudio sam se kako je iko od Srba to viševjekovno ropstvo preživio! Ja sam kao nepismeno dijete naučio od guslara i svakodnevnijeh pričalica ove stihove: „No lomite munar i džamiju, / pa badnjake srpske nalagajte / i šarajte uskrsova jaja“ A domišljao se kako to „smrde poturice“, jer su moji Banjani etno-vjerski monotoni. Islam se nije primio u bezvodnijem krševima, nego samo tamo đe teče rijeka, ili barem potok, i đe ima ravnice za kozbašu i za potrk azgina jajećaka. Zato su Cuce i Banjani bili herojska plemena kojih se polumjesec turski nikad nije dohvatio!

Vladavina a ne ropstvo

Koliko je meni trebalo ne godina nego decenija da oformim ovo svoje gledanje na istorijske činjenice koje sada iznosim. A pomalo me je i stid kako nekad, barem od mature do doktorata, ne uočih doslovnu glupost nominacije – petovjekovno ropstvo pod Turcima! Pa, za ime boga, ropstvo traje godinu, dvije, tri, jedva četiri, a vladavina, bila dobra ili loša može da traje vjekovima, kakve su bile rimska i osmanska. Dakle, može se slobodno reći da je Gorski vijenac crnogorska Biblija koju neuporedivo više znaju napamet svjetovni građani Crne Gore, nego što je Bibliju napamet znaju klerikalci crnogorski. Samo zahvaljujući obilićevskoj religiji, odnosno kosovskoj mitologiji, kojom je Njegoš nadojio Crnogorce, mogao je g. Amfilohije Radović početi da okreće Crnu Goru oko svojega maloga prsta onako kako je, ne samo neprestano, nego ubrzano okreće! Kao što sam već rekao, prośečni građanin crnogorski, oficijelno pravoslavac, vjeruje u Boga i Svetoga Vasilija Ostroškoga, ali ni Bog ni Sveti Vasilije nijesu ga opredjeljivali da pali i žari Foču i Konavle. Obilićevska ideologija vodila ih je tijem genocidnim putem. Njegoš je rekao da „laktom vjere glupost čojka mjeri“, ali njegov Gorski vijenac danas podgrijava amfilohijevski velikosrpski fanatizam. Gorski vijenac imao je podsticajnu slobodarsku snagu dok se ratovalo protiv Turaka, ali kad je prestala svaka opasnost od Osmanlija, nije se formirala u Crnoj Gori svijest da na Turke treba gledati kao na prošlost, nego se mržnja prema Osmanlijama i islamu, koju je Njegoš biblijski zaamalgamisao u Gorskom vijencu, s nesmanjenom žestinom prenijela na islamizovani živalj Crne Gore koji je, poslije odlaska Turaka, ostao na svojoj zemlji, u svojemu jeziku i etnosu.

Državna vlast ostaje nijema

Njemci i Francuzi imaju zajedničke udžbenike, samo jezički različite, iz istorije za srednje škole, a kod nas Amfilohijeva politika ugrožava i školstvo. Kad su 2004.godine bili oni rušilački događaji na Kosovu, kad su Albanci spaljivali i srpske crkve, Amfilohijeva politika izvela je učenike iz osnovnijeh škola u Podgorici, izvela ih je na ulice da protestuju protiv kosovskih Albanaca. I kad su ta nedužna đeca uvedena u Hram svetoga vaznesenja, Amfilohijev pop-portparol g. Džomić, dobavljen iz Srbije i namješten da službu božju obavlja u rečenom hramu, blagoslovio je đecu rekavši da su došli na pravi srpski čas. No, nije začudo što takvu politiku g Amfilohije vodi, no se teško dočuditi što državna vlast ostaje nijema na te događaje. I u Francuskoj je bila odvojena crkva od države, ali to nije smetalo De Golu da njegova demokratska vlast smijeni kardinala koji je tokom rata sarađivao s Hitlerovijem nacistima. I srpski kralj Milan, kako je to u jednom intervjuu naglasio gospodin Mirko Đorđević, uhapsio je sprkog mitropolita Mihaila kad je ocijenio da je taj visoki klerikalac nanosio štetu narodu i državi. A kad je mitropolit Amfilohije gvozdenom skalamerijom narušio i multietničko stanje barsko-ulcinjskoga kraja, kao što je tim istijem činom narušio prirodnu sredinu, Vladu Crne Gore zabolio je mali đokica što se odvija to klerikalsko divljanje na prostorima istorije i prirode Crne Gore.

Dakle, iz osnova treba mijenjati odnos crnogorskijeh pravoslavnih građana prema istorijskoj pršlosti koja je klerikalno tabuisana. Država treba da poštuje vjere i njihove hramove na svojoj teritoriji, ali klerikalcima ne treba dozvoliti da zabobrljuju svoje noseve tamo đe klerikaliski parfem ne miriše. Kao što država ne smije rušiti crkveni autoritet, tako ni crkva ne smije ružiti državni. Narodno-stočarska gnoma glasi: Poliži me, voko, da te poližem!

***

Nije dovoljno narodom samo upravljati

Piše: Novak Kilibarda

Uzima se renesansni čovjek kao svestrano obrazovana osoba. Ali, samo je tanak sloj društva na prostorima zahvaćenim pokretom Renesanse činio tu svestrano obrazovanu elitu a široke narodne mase trajale su shodno društvenim prilikama u kojima žive. Kroz istoriju čovječanstva trajno sjaju svojijem ugledom samo oni državnici i njihova vlast koji su brinuli o kulturnom uzdizanju ljudske mase kojom upravljaju.

Sveti Petar i Josif II

Pomenimo samo dvojicu takvijeh državnika. Crnogorski vladika i gospodar Petar I Petrović Njegoš jednako je bio talentovan za vrhunsku politiku i za brigu o duhovnom poboljšavanju crnogorskog naroda na čijem je čelu stajao. Svaka njegova poslanica ima i duhovno vaspitnu dimenziju, a uzimao je u obzir čak i običajnu i mentalitetnu prepoznatljivost crnogorskijeh plemena kada im se obraća svojim poslanicama. Austrijski car Josif II sprovodio je reforme u duhu prosvijećenog apsolutizma, što se pozitivno odražavalo na narodnu masu koju su, do tada, papske bule držale u duhovnom zarobljeništvu. Josif II otvarao je škole za građane svake vjere u svojoj zamašitoj carevini. Naravno, njegov germanski apsolutizam ne treba miješati sa njegovijem naprednim potezima koje pomenusmo.

Nažalost, ne možemo reći da se u današnjoj Crnoj Gori vodi dovoljno brige da se crnogorsko stanovništvo svijeh vjera i nacija upoznaje sa tekućom problematikom koja nekijem svojim dimenzijama pomaže Crnoj Gori da se uključuje u evroameričke integracije a drugijem svojim dimenzijama sapliće joj noge na tom putu. Na državnoj Televiziji Crne Gore nije ni otvoren a kamoli utemeljen prostor za panel-diskusije koje bi građaninu, bez obzira na njegovo zanimanje i akademski nivo, rasvjetljavale tematiku koju klerikalci i politikanti tumače sa stanovišta svojijeh interesa.

Da učen čita i neuk sluša

Kao što je poznato, panel-diskusija znači organizovani razgovor stručnjaka o nekom predmetu ili pitanju koji će biti potpuno razumljiv i nestručnjacima. Odista, sa poštovanjem treba pomenuti savjet Vuka Karadžića da treba pisati, a ja dodajem i govoriti, tako da „učen može čitati a neuk slušati“.

U vezi s ovim do sada rečenijem, postavljam sljedeća pitanja. Prvo, zašto na državnoj televiziji u Crnoj Gori nema panel-diskusija o pravopsu i kodifikaciji crnogorskog književnog jezika? Kao što meni, profesoru književnosti, treba objašnjavati pitanja iz oblasti medicine, tehnike i astronomije, tako isto treba inženjeru, ljekaru i rataru objašnjavati lingvističko-klerikalistički kompleks koji se oglašava iz Crne Gore tokom ovog vremena. Drugo, zašto na državnoj televiziji nema panel-diskusija o eksploataciji imovine Crne Gore od strane Srpske patrijaršije iz Beograda? Zašto se crnogorski građanin ne upozna sa činjenicama koje su dovele do tog delikta? Treće, zašto Crnogorsko narodno pozorište ne priprema predstave koje će se obavezno prikazivati u svakom gradu Crne Gore? Zašto se na državnoj televiziji ne povede panel-diksusija o pozorištu čija elitna praksa služi samo društvenom kremu u Podgorici i od skoro na Cetinju? Četvrto, bez zadovoljenja prava svih etničkijeh i seksualnih manjina ne može se ući u Evropsku uniju a klerikalci su u Srbiji podstakli homofobiju koja se ispoljila u razornijem demonstracijama u Beogradu. Zašto se na Televiziji Crne Gore ne povede panel-diskusija o homoseksulnosti kao antropološkoj pojavi koju je još Platon opisao u svojim djelima, u IV vijeku prije nove ere. Kroz panel-diskusije crnogorsko društvo treba upoznati sa tom opšte ljudskom pojavom, da ne bi Amfilohijevi klerikalci izazvali krvomutnju na crnogorskim ulicama, zagovarajući homofobiju kao „svetu borbu protiv satanskoga sjemena u ljudskom rodu“.

U crnogorskom patrijarhalnom društvu mudri pričaoci koje uzvišeno predstavljaju Stevan Perkov i Sula Radov bili su učitelji širokijem narodnim masama. Na sijelima i raznijem skupnim prigodama mudri pričaoci su razgovarali a slušaoce je njihovo pričanje i moralno i obrazovno uzdizalo. Nije dovoljno narodom samo upravljati nego ga treba i duhovno pomagati.

***

Svetac muške ljepote između mita i stvarnosti

Izgleda da Njegoš nije imao noć skuplju od vijeka samo u Perastu nego i u Petrogradu. A bogami ni Beč, Trst, Rim i Venecija nijesu oskudijevali damama koje su crnogorskoga nedostižnog ljepotana činile dremovnijem i pošto svane!

Piše: Novak Kilibarda

Kad sam kao srednjoškolac čitao knjigu Isidore Sekulić o Njegošu, onu knjigu duboke odanosti na koju će se Đilas okomiti, dopala mi se izuzetno, zato što mi je približila Njegoša kao živoga čovjeka. Ona sakralnost njegova lika i života, koja je opstojavala u svakom pričanju koje sam o njemu slušao, i koja mi je zračila s njegove slike na zidu, iako je on na njoj bio u crnogorskoj a ne crkvenoj nošnji, izvjesno me pritiskivala, pa me knjiga Isidore Sekulić od te sakralnosti oslobodila.

Tajna Njegoševa ožiljka

Insinuira Isidora da je Njegoš dublji ožiljak u svojoj obrvici mogao zaraditi u kakvoj mladalačkoj zgodovštini, što je za mene bilo nekako vrlo privlačno. Zapitao sam se tada kako ili je Njegoš mogao dobiti onako duboku brazgotinu u svojoj lijevoj arkadi. A slušao sam priče o Njegošu kao svecu muške ljepote, o njegovoj pameti što je dublja no sinje more i duža no beskrajni vjekovi. Čuo sam i namudravanje da bi i svemogući gospod Bog bio ljubomoran na Njegoševu ljepotu da nije onoga ožiljka u Vladičinoj obrvi. Naslušao sam se ja takvoga blanjanja ne samo od nepismenijeh ljudi koji gorskovijencaju iako nijesu čitali Gorski vijenac, nego i od svojih srednjoškolskijeh nastavnka koji su bombardovali đecu ispraznijem frazama, umjesto da ih uče kako se prilazi sličnostima i razlikama između pisca i njegova književna djela.

Noći skuplje vijeka

Pod dejstvom Isidorine knjige započinjao sam, u raznijem prigodama, diskusiju o Njegošu, davao svoje mišljenje i prepirao se. Tako jednom čujem da je Njegoša ofraštila toljagom po glavi jedna nevjesta prema kojoj je on bio momački indiskretan. S tom pričom mi se skladno povezala priča Isidore Sekulić da je Njegoš bio ljubavno nestašan dok je gostovao na dvoru ruskoga cara u Petrogradu. Naime, Vladika Rade piše pismo, sad se ne śećam kome, ali eto neka to bude brat mu Pero, onaj senator koji se ženio dva-tri puta, „da ko broji i više bi bilo”. Veli Vladika da bi mu još pisao da nije „dremovan”. Iz pisma se vidi da je ujutro pisano pismo, pa se otvara pitanje šta li je to Njegoš protekle noći činio te je ujutro neispavan. Valjda smjerni kaluđer treba poslije večernje molitve i bdijenja da ide na počinak. S tijem pitanjem skladno se povezuje i činjenica da je prva dama s ruskoga dvora, iz porodice Orlova, poslala Crnoj Gori značajan dar, u vidu zlatnijeh rubalja, „a na ruke Vladici Radu“. Tako izgleda da Njegoš nije imao noć skuplju od vijeka samo u Perastu nego i u Petrogradu. A bogami ni Njegoševa bivališta – Beč, Trst, Rim i Venecija nijesu oskudijevale damama koje su crnogorskoga nedostižnog ljepotana činile dremovnijem i pošto svane.

Zašto umrije Njegoš

Idem jednom Trgom Republike u Beogradu, tada sam bio profesor Pedagoške akademije u Nikšiću. Idem kad mi neko uzviknu ime. Ja zastanem, kad ono stari i popularni književnik Dušan Baranin, rodom s Durmitora, śedi s jednijem starijem gospodinom, šeširlijom, za stolom ispred Gradske kafane na Trgu Republike. Priđi ja stolu, Dule kao Dule, srdačno se rukuje sa mnom i upoznaje me s Desimirom Blagojevićem, pjesnikom koji je rođen početkom XX vijeka, a posebno poznat po zbirci pjesama „Rodoslov“ u kojoj je dao viziju Prvog srpskog ustanka od 1804. godine. Dušan Baranin, pričljiv i dobronamjeran čovjek, koji bijaše u rječniku održao detalje govora svoga rodnoga kraja, reče Blagojeviću da sam ja i doktor nauka i profesor književnosti, da sam rječit i prepametan. Na Dušanov prijedlog śeo sam za njihov tavulin i odmah ośetio da Desimir Blagojević, pjesnik, nema bogzna kakve simpatije prema montenjerskijem tiradama Crnogoraca i njihovoj ijekavštini.

Ja proturih pregršt riječi s Baraninom što je Desimira Blagojevića još više uvjerilo da smo, mi Crnogorci, onakvi kakve nas on nosi u svome sluhu i duhu. Pita me Dule o svemu i svačemu, od politike do vremena, a onda počesmo da jednoga obostranoga poznanika ogovaramo.Viđelo se da je ogovaranje i za mene i za Dušana bilo duši poslastica. Nastavljamo ja i Baranin tu priču dok utoliko Blagojević me zapita koji predmet predajem. Ja malo oštrije odgovorih: „Predajem književnost, kao što Vam je to drug Dušan rekao!“

Blagojević se ne zadovolji mojime odgovorom, no me pita predajem li o Njegošu. Kažem da predajem, a on me onda pita kako tumačim Njegoševu smrt. Ja se malo poremetih, rastegao sam ruke, zaškripala je stolica ispod mene i kažem da ne znam na šta misli kad me to pita. On mi podsmješljivo odgovori da nema tu šta da se misli, nego, veli, da li studentima kazujem da je Njegoš umro od sifilisa, a ne od tuberkuloze kako se to tendenciozno priča i piše. Ja onda, već sasvijem naljućen, kažem da se nijesam bavio medicinskim istraživanjem Njegoševe bolesti, jer nije to predmet ni moje struke ni mojega interesovanja.

A onda ja prelazim u napad i pitam Blagojevića otkud on to zna, to da je Njegoš umro od sifilisa. Blagojević mi, i potcjenjivački i prepotentno, odgovara da bi trebalo da znam, i kao profesor književnosti i kao Crnogorac, da je u Njegoševim intimnom neseseru nađen lijek koji se u to vrijeme upotrebljava za liječenje sifilisa. Onda sam ja prešao na drugi stepen odbrane rekavši da je to odista smiješan dokaz. Velim, da ako nema drugijeh dokaza o Njegošu sifilističaru osim toga lijeka iz nesesera, ta tvrdnja hoda na staklenijem nogama, a usmjerena je ljubornom zlonamjerom. Uostalom, rekao sam, da je Njegoš mogao imati kao preventivu taj famozni lijek.

Da sam dalje ostao za kafanskijem stolom na Trgu Republike, vjerovatno bi to druženje utroje bilo još neugodnije. Poslije apoteozne karakteristike koju mi je pružio kad me upoznao s Blagojevićem, i uz stav poštovanja koji je imao prema istaknutom gospodinu – pjesniku Desimiru Blagojeviću, folklorno narativnom Dušanu ostalo je bilo samo da sliježe ramenima i da ne progovora. Razumije se, nijesam ja htio da se ponašam kao Njegošev advokat. Ustao sam, pozdravio se s Dušanom, Desimiru sam malo klimnuo glavom i otišao.

Tragom zavodnika

Kad sam pisao, prvo pripovijetku „Ožiljak Vladike Rada“, a onda roman „Crnogorska hronika“ kojoj sam istorijske likove svijeh vladara Petrovića-Njegoša prenio u književne likove svoje proze, opisao sam ljubavnu scenu u vodenici, u Cetinjskome polju, u kojoj mladi Rade Tomov zarađuje udarac i ožiljak po lijevoj obrvici. Dakle, ožiljak je tu, to je realna činjenica, a sve što se čulo povodom ožiljka, bilo iz glave moga srednjoškolskog profesora, bilo iz genijalnijeh poniranja Isidore Sekulić u njegovu ličnost i njegovo vrijeme, bilo u zlonamjernoj, anticrnogorskoj, opaski Desimira Blagojevića, vodi upravo u zaključak da je Njegoš mogao zaraditi na licu trajni znak svoje mladosti i erotske bujnosti. Uz sve to, i uz njegovu ljubavnu poeziju – Noć skuplja vijeka i likove snahe Milonjića Bana, Suljove Fatime i Kasanove odbjeglice u Gorskome vijencu, pristalo je i moje nesumnjivo uvjerenje da se može nastanak ožiljka opisati kao rezultat neke Njegoševe ljubavne scene. Pokupio sam dakle, sve realije, kao što se durbinom od biljura, sa sedam koljenica, može s jele zelene pokupiti Ribničko polje. Pribrao sve realije, oformio armaturu, od istorijske realnosti, i onda oko te armature naslonio priču o mladom Radu Tomovu koji je pokušao da zavede jednu nevjestu u rečenoj vodenici. Cetinjski manastir imao je svoju vodenicu u Cetinjskome polju, tada je još tekla cetinjska rijeka, nje više nema, kao što nema ni lovćenskijeh šuma koje su joj bile krvotok.

Zar nije normalno da Rade Tomov, dok je bio đak kod svoga strica, vladike Petra I, ide u tu vodenicu. Zar nije prirodno da mlade žene donose žito da ga melju u toj vodenici. A zar nije još prirodnije da budući pjesnik „Noći skuplje vijeka“ i „Sna Vuka Mandušića“ potraži malo ljubavnoga doživljaja u sumaglici vodenice đe sve šumove preuzma glas vodeničnijeh kamenih žrvnjeva. Sve je to normalno, a ja sam htio ovijem detaljem da pokažem kako sam se držao realija i kako sam te realije unio u tkivo Njegoševog lika u mojoj prozi.

***

Krupna pitanja može rješavati samo Đukanović

Piše: Novak Kilibarda

Starogrčka riječ haris doslovno znači ljubav. Onda je uslijedio složen hrišćanski pristup tome pojmu. U jednom smislu riječi harizma označavan je posebni oblik božje milosti kojom se daruju pojedini vjernici u interesu crkve i vjere. A onda je, u istom hrišćanstvu, zavladala polemika oko izvorišta te ljudske darovitosti. Jedni su propagirali uvjerenje da je harizmu mogao dodijeliti samo sveti duh, drugi misle da taj čin priliči jedino Bogu Ocu, a treći su dokazivali da tim darom čovjeka može obdariti i božji sin – Isus Hristos. Dakle, različito su hrišćani mislili o izvorištu ljudske harizme, ali su, uopšteno gledano, pod njom jednako podrazumijevali naročiti dar ljudskog stvora za neko zvanje ili službu u životnome bitisanju. To se može izražavati u mudrosti, beśedništvu, ljubavi i drugijem najvišim vrlinama uma, ośećanja i morala. Tako se, dakle, u ranijem vjekovima hrišćanstva tumačila harizma, da bi se kasnije tom riječju označavala sposobnost date ličnosti da se nameće širokijem narodnim masama što se ne pitaju đe su izvorišta vrline koju popularnost harizmatske ličnosti ucjepljuje u njihovi svijest. Sličan odnos prema izvorištu i osobinama harizme iskazan je i u drugijem vjerama.

Današnje najjednostavnije značenje harizme odnosi se prvjenstveno na političare koji imaju sposobnost da svojom nevidljivom aurom, koja okružuje njihovu ličnost, nameću društvenoj masi uvjerenja kako oni svojijem ličnostima čine čast položajima koje pokrivaju i odlukama koje sprovode. A kad se desi da su ispod tog nevidljivog oreola, koji okružuje datu ličnost, utemeljene i sposobnosti za rješavanje krupnijeh događaja, onda harizma prerasta u genijalnost. Navedimo neke primjere iz istorije.

Šarl de Gol

Šarl de Gol bio je nezgrapan pogledati: krakat, nosat, dugorukat, nenasmijan! Dakle, estetska složenost njegove pojave nije postojala. Ali, iz njega je izbijala neka snaga koja je plijenila, ne samo francuski narod, nego je njegova harizma imala odjeka u cijelome svijetu. Snagom svoje ličnosti De Gol je od u Drugom svjetskom ratu pobijeđene Francuske načinio jednu od četiri sile pobjednice nad fašističkom koalicijom Rim-Berlin-Tokio. Onda je snagom svoje harizme stao na put političkoj svemoći Amerike tako što je francusku vojsku povukao iz Atlantskog pakta. Šarl de Gol je snagom svoje harizmatske ličnosti održao lekciju izvještačenim ceremonijama moćnika, a to je učinio svojijem testamentom kojim je obavezao Francusku da ga sahrani u njegovom mjestu bez bilo kakvog svečanog ispraćaja. I to da se on, general i predśednik Francuske, položi u grob njegove šćeri Ane koja je bila mentalno nerazvijena osoba. Svaki potez De Gola imao je odjeka u čovječanstvu kao veličanstveni potez genija koji zrači poštovanjem kratkovječne ljudske mase koju stalno prate tragični refleksi života.

Sveti Petar i Rade Tomov

U crnogorskoj istoriji niko nije dostigao harizmu vladike Petra I Petrovića Njegoša. Njegov sinovac i nasljednik Rade Tomov bio je nenadmašan u muškoj ljepoti i u pjesničkoj genijalnosti, ali nije ga obasjavao onaj harizmatski oreol koji je pratio njegovog strica. Svaki veliki potez Petra I, bilo da su to Krusi, dogovor sa Bokeljima u Dobroti ili Zakonik opšti crnogorski i brdski, nije plod samo njegove državničko-političke mudrosti, nego i harizmatske moći da te njegove velike poteze prihvate svojeglavi Crnogorci. Nije vladika Petar I još za života nazvan svecem zato što je njegovo isposništvo oduševljavalo preduboko religiozne Crnogorce, nego stoga što je crnogorski patrijahat, o čijoj hrišćansko-religioznoj čvrstoći ne može biti ni govora, svemogućnost harizme vladike i gospodara obilježavao najpoštovanijom riječju – sveti. Nije Petar I imao ni tjelesnu ljepotu ni književni talenat Njegošev, ali Njegoš nije učinio nijedan državničko-politički potez koji bi mogao dozvati državno-političke domete Petra I ili, recimo, jednoga Ivanbega Crnojevića.

Iskoristiti Đukanovićevu harizmu

 Kada se govori o harizmi državnika i političara, treba ukazati na jednu specifičnost Crne Gore. Shodno istorijskijem prilikama kroz koje je prošla, Crna Gora je razvila svoj takmičarski (agonalni) mentalitet. A, bogami, i plemensko-bratstveničko nadgornjavanje koje još nije iz njezine svijesti iščezlo. Uz to, taj crnogorski mentalitet navikao se na harizmatske ličnosti kroz svoju istoriju, što pretpostavlja činjenicu da i danas neka nezaobilazno krupna pitanja Crna Gora može riješiti samo ako na njezinome čelu stoji harizmatska ličnost.

Da napravimo jedno poređenje. Politička stranka Vinstona Čerčila, jedne od krupnijih ličnosti u istoriji čovječanstva, nije prošla na izborima 1945. godine, što može izgledati čudno kada se uzme u obzir obim Čerčilove uloge u borbi protiv fašističkijeh sila. Međutim, tome se ne treba čuditi ako se uzme u obzir istorija Engleza. Engleska Magna carta iz 1215. godine zasnovala je demokratsku svijest engleskih građana! Prema tome, ako se odmjeravamo prema kriterijumima država koje su uzrele u demokratiji, moramo zaključiti da je dvadesetogodišnja vladavina Mila Đukanovića prevršila sve demokratske mjere. Ali, kad uzmemo u obzir istoriju crnogorske demokratije i osobine crnogorskog mentaliteta, nameće nam se logičan zaključak da Crna Gora mora iskoristiti Đukanovićevu harizmu da da bi riješila neka krupna pitanja, kao što su poštovanje državnijeh simbola, položaj Crnogorske pravoslavne crkve i nezakonito vlasništvo Srpske pravoslavne crkve nad crnogorskijem zemljištem i crkvenijem objektima.

Milo nije učio strane jezike od guvernanti, njegova Sorbona i Kembridž bili su u Momišićima. Nije on zaslužan što ga je harizmatičnog majka rodila. Dakle, uz harizmatsku pomoć Mila Đukanovića crnogorski agonalni mentalitet treba da riješi pomenuta krupna pitanja.

Da harizma ne pita za akademski novo najbolji je dokaz mašinbravar iz Kumrovca, Josip Broz Tito, koji se ostvario kao jedna od najznačajnijih ličnosti balkanske istorije.

***

U okvirima diplomatskog rutinerstva

Kada bi američki ambasador razgovarao sa mnom u Podgorici, ubrzo bi veliki broj ambasadora najavio pośetu Narodnoj stranci. Mijenjali su se ko na macu, što bi se narodski reklo.

Piše: Novak Kilibarda

Izabran sam za predśednika Narodne stranke 1990. godine, a poćerali su me s toga položaja 2000. godine. Tokom te decenije rijetki su bili ambasadori koji su akreditovani u Beogradu s kojijem nijesam razgovarao. Jedan od tijeh rijetkih bio je ruski ambasador. Razumije se, češće sam s ambasadorima razgovarao u Podgorici nego u Beogradu, a bilo je tijeh sastanaka i na drugijem mjestima. Kada bi američki ambasador razgovarao sa mnom u Podgorici, ubrzo bi veliki broj ambasadora najavio pośetu Narodnoj stranci. Mijenjali su se ko na macu, što bi se narocki reklo.

Zimerman i AVNOJ

Kad je formirana koalicija Narodna sloga 1996. godine, učestale su joj pośete mnogijeh ambasadora, izuzev ruskoga. Primili smo ih zajedno g. Slavko Perović i ja.

Američkoga ambasadora Vorena Zimermana upoznao sam u rezidenciji američke ambasade u Beogradu kao pozvani gost na Dan američkog državnog praznika, 4. jula. Tokom njegove prve pośete predśedniku Narodne stranke u Podgorici interesovali su ga moji stavovi o granicama jugoslovenskih republika, o tzv. avnojevskim granicama. Tada se, a to je bilo uoči rata na jugoslovenskijem prostorima, mnogo pisalo i govorilo, s raznijeh političkih stanovišta, o reviziji tijeh granica. Ja sam g. Zimermanu saopštio svoje stavove koje sam bio već javno saopštio kao političko načelo Narodne stranke. Riječju, rekao sam mu da treba nanovo definisati granice Crne Gore, ako dođe do rasparčavanja Jugoslavije. Naglasio sam da je u Veljem ratu 1876. godine crnogorska vojska oslobodila od turskijeh vlasti dio Hercegovine koji će Berlinskom kongresu 1878. godine biti oduzet Crnoj Gori. Isto tako, u prvom balkanskom ratu crnogorska vojska je oslobodila Metohiju od Turaka, ali ta je oblast pripala Srbiji. Dakle, naglasio sam da te i druge nepravde koje su nanijete Crnoj Gori treba ispraviti ako dođe do dekompozicije avnojevske Jugoslavije. Razumije se, naglasio sam da ja ne želim raspad Jugoslavije, ali da ga pretpostavljam.

Kad me ambasador Zimerman poslije mjesec-dva pozvao da ga pośetim u Beogradu, nakon održanog razgovora u ambasadi pošli smo na ručak u odgovarajući restoran na Dedinju đe se takvi ručkovi obavljaju. Bijaše on vrlo obrazovan i prijatan čovjek. Pričali smo o svemu i svačemu, a najposlije im je rekao da sam u zabludi kad tako mislim o korekciji avnojevskijeh granica. Jugoslavija će se rastrojiti, ali njezine avnojevske granice koje su definisale autonomnu posebnost jugoslovenskijeh republika neće se korigovati. Onda mi je doslovce rekao: „Vašom logikom trebalo bi Istanbul vratiti Grčkoj, jer je bio njezina viševjekovna prijestonica!“

Tako mi je iz razgovora s američkijem ambasadorom bilo jasno da od korekcije avnojevskijeh granica nema ništa zato što iza te korekcije ne bi stale Sjedinjene Američke Države.

Loza za Zimermana

Onda me je još jednom Zimerman protokolarno pośetio u Podgorici. U tome našem razgovoru o korekciji avnojevskijeh granica nije bilo ni riječi jer sam ja tu svoju političku zabludu bio izbacio iz svoje glave, odnosno iz svoga poličkoga vokabulara. Kad je zbog politike Slobodana Miloševića došlo do svođenja američke ambasade u Beogradu na nivo otpravništva poslova, Voren Zimerman došao je u oproštajnu pośetu Crnoj Gori. U mome kabinetu srdačno smo razgovarali, a kad smo se pozdravljali uručio sam mu, kao znak pažnje i poštovanje, tipični crnogorski poklon, a to je nezamotana boca lozove rakije. Kad smo bivali zajedno volio je da mu se služi to piće. Zahvalio je srdačno i rekao da je jednom ranije dobio na poklon flašu crnogorske lozovače od Milovana Đilasa. A ja se tada iz svoga đetinjstva priśetih pjesama: „Partija se zatalasa oko Tita i Đilasa“ i „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, / pa će onda zemlja cjela bit u ruke proletera“. Ali, tempora mutantur!

Voren Zimerman prvo je objavljivao u Americi feljton o svom ambasadorskom poslu u Beogradu. Kasnije je taj feljton pretvorio u knigu. Jedan moj prijatelj iz Čikaga poslao mi je stranicu novina na kojoj se čita Zimermanova simpatična opaska o meni. Inače, ima interesantnih detalja u toj knjizi Zimermanovoj. Opisan je Franjo Tuđman kao nespretan igrač tenisa, a za jednog predśednika Predśedništva Jugoslavije, ponosnog Crnogorca, kaže da je jednostavno a stupid politician. Śetite se, dragi čitaoci Pobjede, onijeh šaljivih stihova o dopisivanju toga predśednika sa Butros Butros Galijem.

Bob Norman

 Imao sam prijatne razgovore sa g. Bobom Normanom, savjetnikom u Američkoj ambasadi u Beogradu koji je bio zadužen za Crnu Goru. Više puta smo se sretali u Podgorici i Beogradu. Ambasada ga je poslala kao gosta na vanrednu skupštinu Narodne stranke koja je uslijedila poslije puča u Narodnoj stranci koji su isplanirali Vojisilav Koštunica i njegov imenjak Šešelj uz blagoslov vladajućeg režima u Crnoj Gori. Norman mi je, dok smo śeđeli u hotelu „Crna Gora” u Podgorici, i pili vino Vranac, rekao da je bio u Podgorici one večeri kad je Miloševićev uslužnik Momir Bulatović pokušao da se pučem održi na vlasti. Nasmijao se Bob i rekao da je unaprijed znao da od toga puča neće biti ništa.

Petričeva preporuka

Tokom moga četvorogodišnjeg boravka u Sarajevu na položaju šefa crnogorske trgovinsko-informativne misije, bio sam protokolarno pozivan u sve ambasade prilikom kakvijeh svečarskih povoda. Nijesam imao rang ambsadora, ali sam pozivan kao da jesam. Mislim da je toj pažnji meni najviše doprino visoki predstavnik za dejtonsku Bosnu i Hercegovinu, g. Volfgang Petrič. Evo zašto. Dok sam ja bio predśednik Narodne stranke Crne Gore, a on ambasador Austrije u Beogradu, sastajali smo se više puta. Kad smo se jednom sreli u Budvi pozvao sam ga na zajednički ručak. Kad sam ja prispio u Sarajevo početkom 2000.godine, g. Petrič tada bijaše visoki predstavnik u Sarajevu. I na svečanosti u hotelu Holiday in, koju je Ministarstvo inostranijeh poslova Crne Gore priredilo povodom otvaranja svoje misije u BiH, došao je g. Volfgan Petrič. To su prenijele sve sarajevske novine i televizije. Javnost je bila prilično iznenađena činjenicom da ličnost od najvećeg povjerenja za pitanja države Bosne i Hercegovine dođe na svečanost crnogoske diplomatske kancelarije koja nema nivo konzulata. Taj dolazak g. Petriča uprikladio je sve ambasade u Sarajevu, čak i rusku, da me pozivaju na svečanosti kao da sam ambasador Crna Gore. Nijesu svi, razumije se – ni ruski, ali zapažen broj ambasadora učinio je pośetu šefu Crnogorske misije u Sarajevu. S pojedinijem ambasadorima postigao sam građansko druženje, a s bugarskijem ambasadorom Aleksandrom Jurikovim i slovačkijem ambasadorom Mirosalvom Mojžitom uspostavio sam drugarske i prijateljske odnose. Sa svijem ostalim ambasadorima održavao sam zvanične odnose.

Izuzev prijatnih razgovora i s njemačkijem ambasadorom dr Ajfom, pasioniranijem poznavaocem Balkana, svi moji drugi višegodišnji razgovori s ambasadorima akreditovanim u Beogradu i Sarajevu nijesu probijali okvire diplomatskog rutinerstva da bi ih posebno pominjao. Ućeha mi je u tome što vjerujem da i oni isto tako misle o razgovorima sa mnom.

***

Što vidiš u svijetu nadaj se u vijeku

Velika ekonomsko-turistička budućnost Crne Gore upućuje na njezinu obavezu da se prema prostituciji odnosi onako kako se prema najstarijem zanatu odnosi Njemačka

Piše: Novak Kilibarda

U bilo kom vidu svoga bivstvovanja čovjek je uvijek objekat. Kad je izmislio neku nevidljivu silu, zvala se ona Zevs ili Bog Savaot, postao je njezin objekat. Apsolutni vladari, zvali se oni Luj XIV, Sulejman Veličanstveni, Ramzes ili Staljin, kao neograničeni vladaoci svijeh stanovnika svoje imperije, opet nijesu izbjegli poziciju nečijeg objekta. Ako je Sulejman Veličanstveni vjerovao u Alaha, samim tim vjerovanjem bio je Alahov objekat. Staljin nije vjerovao u Boga, dakle izbjegao je objekatsku poziciju diktatora koji vjeruje u Boga. Ali, taj Staljin, kao vrhunski subjekat u neograničenoj vladavini nad milionima ljudskih objekata, postao je objektom svoje nemoći da komunistički sistem nabaci čitavom čovječanstvu. Bio je inferioran prema toj svojoj nemogućnosti više nego što je dvorska luda inferiorna prema kralju koga uveseljava. Ali ostavimo ljude čija imena bilježe sve enciklopedije svijeta, no da vidimo kako stvar stoji s ljudskom masom koju skupom svojijeh pojedinosti sačinjavamo.

Pravila postoje

Otkad postoji vlast a osobito otkada je formirana država kao organizacja društva čiji nervni sistem čini vlast, čovjek je objekat regula. Kao što je rečeno, demkratija je samo snošljiva diktatura, da bi se održao, čovjek je izmislio pravila ponašanja koja su ga istovremeno pretvorila u objekat tijeh pravila. Zamislimo vrući ljetnji dan u jednome gradu, bio to Šangaj, Filadelfija ili Podgorica. Zamislimo onda ženu-ljepoticu kojom bi se oduševio i Fidija, jednako kao ljubavnik i skulptor. Onda zamislimo da ljepotica svuče odjeću sa sebe onako graciozno lijepa, krene najprometijom gradskom ulicom. Mnogi koji bi je takvu viđeli ne bi primijetili njenu božanstvenu ljepotu, nego samo njeno neobično ponašanje, odnosno njeno kršenje ustaljenijeh pravila koja propisuju da odrastao čovjek ne može, ne smije, nagoćom svoga tijela sablažnjavati okolinu. Može samo na nudističkoj plaži đe su svi goli. I siguran sam da ta ljepotica ne bi stigla do kraja te ulice a da ne pretrpi prisilu. Policajac koji bi je takvu vidio primijenio bi pravila kojijem služi, pa bi nagu ljepoticu priveo u policijsku stanicu. A ako bi i tamo ljepotica insistirala na svoje pravo da upravlja svojijem tijelom onako kako ona misli da treba upravljati, i ako bi se čak pozvala na pramateru Evu Adamovu koja je gola golcijata bivstvovala u Edenu, i to onda kada je prije Zmijine jabuke, bila najsrećnija ljepotica, tako govoreću damu bi policija prebacila na psihijatrijsko odjeljenje. Ako bio ona postojanao insistirala na pravu da oponaša pramateru Evu, ljepoticu bi psihijatrijsko pregledno odjeljenje prebacilo u duševnu ludnicu.

Na evropskom putu

Ostavljajući po strani istoriju prostitucije kao najstarijeg ljudskog zanata – od hramovske prostitucije, preko javnijeh kuća kao zakonom zaštićenih ustanova, do „picinih parkova” u današnjijem, da ne idemo dalje, crnogorskijem objektima koje drže tajkuni makroi – može se reći da je najokrutniji vid zakidanja ljudske slobode to da osoba po svojoj volji ne upravlja svojijem tijelom. Razumije se, da upravlja svojijem tijelom ne čineći time nikome drugome nikakvu štetu. Odista, ako je osoba, jednako muška i ženska, godinama dorasla i mentalno zdrava, a upravlja svojim tijelom onako kako želi da upravlja, zločin je, i to licemjerni, takvoj osobi zakidati pravo da upravlja njime.

Ovo je bilo 2005. godine: bijah na diplomatskoj službi u Sarajevu, a ujedno i poslanik u Skupštini Državne zajednice Srbije i Crne Gore. To je bila posljednja godina bivstvovanja i te Države i njezine Skupštine u Beogradu. Bijah član odbora za evropske integracije. Po vokaciji te službene dužnosti pošao sam, s kolegama poslanicima iz tog Odbora, u Brisel na jedan dvodnevni seminar koji je orgaizovala Evropska unija. Predavanja su bila namijenjena za zemlje Balkana koje sanjaju o ulasku u evroatlantske organizacije.

Dvostruki aršini

Slušamo mi Balkanci predavanja o kriminalu i prostituciji. Akademska strana tijeh predavanja odista je bez zamjerke. Informativnost je čaravajuća. Do detalja raspolažu podacma o prostituciji i kriminalu u zemljama iz kojijeh su slušaoci toga seminara. Jednako poznaju stanje u Podgorici, Tirani, Skoplju, Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Predavanja su se završila optimističkom nadom ujedinjene Evrope da će se društvena zla o kojijem je riječ smanjiti na najmanju mjeru kako bi se vrata ujedinjene Evrope otvorila za ulazak tih zemalja u u njezine društvene tokove.

Učestvovao sam u diskusiji i kretao se ovijem smjerom. Rekao sam da sam impresioniran sređenošću činjenica u saopštenju o prostituciji u balkanskijem zemljama i da zahvaljujem na prijateljskoj nadi ujedinjene Evrope da će balkanske zemlje pobijediti tu kriminalno-prostitutsku bijedu koja nas pritiska. Onda sam dodao da sam takođe impresioniran noćnom ljepotom Brisela. Sve čisto, svijetlo, sređeno. Tako doživljavajući Brisel, zažalio sam što nijesam u svojim mlađijem godinama. Kad sam naišao pored jedne javne kuće, mojijem maternjim jezikom kazalo bi se – kupleraja, ali je otmjenije kazati bordela, ta zgrada se odista svojijem reklamnijem izazovima uklapala u raskošni urbanizam Brisela. Eh, da sam bio mlađi! Možda ih se tek u zoru vratio u hotel u koji smo bili smješteni mi Balkanci koji smo došli na seminar. No, J. J. Zmaj bi rekao – „sad u snegu od obrva žeravke se ugasile”.

Zapitao sam uvažene organizatore seminara da mi se odgovori na pitanje da li u balkanskijem zemljama, koje imaju divlju prostituciju, preporučuju ozakonjenje najstarijega zanata, ali nijesam dobio odgovor. Zaboravih, rekao sam i da pozdravljam Njemačku koja je za Svjetski šampionat u fudbalu, kada je organizovan na njenoj teritoriji, organizovala seminar stranijeh jezika za noćne dame u registrovanim bordelima, da bi imale olakšanu korenspondentnost s erotskijem mušterijama kojih je u okvirima Šampionata bilo u izobilju. Između redova te moje izjave podrazumijevalo se pitanje zašto države iz EU nijesu jedinstvene u stavu prema ozakonjenoj prostutuciji kao zanimanju. Jedne od tijeh država imaju ozakonjenu prostituciju a druge nemaju. I onda, s kojijem pravom EU drži lekcije balkanskijem zemljama o toj problematici?

Činjenice

U doba genijalnoga Meterniha grad Beč imao je 400.000 stanovnika, kao prijestolnica moćne države. Od toga 20.000 su bile prostitutke. Priśetih se i grčkijeh hetera iz Periklovog doba koje su pohađale tečajeve na filozofskim školama i vodile ljubav i razgovore s najpoznatijim ličnostima toga vremena. Pa i carica Teodora došla je iz noćnoga ženskog kluba na vizantijski prijesto. Strabon koji je živio u doba cara Augusta kaže da je u tadašnjem Afroditinom hramu bilo više od 10.000 hetera. Ima dokaza da je porez na kurtizane u renesansnome Rimu pribavio papinskoj riznici 20.000 dukata. Herodot tvrdi da se svaka žena prije ulaska u brak morala u hramu podati nekom muškarcu. To joj je bila nezaobilazna stanica na putu do samilosti koju treba da dobije od odgovarajućega božanstva. I tako dalje i tako dalje, ali treba naglasiti činjenicu da je kroz svu istoriju ljudskog roda pitanje prostitucije rješavano ovako ili onako. U svakom slučaju ozakonjena prostitucija, što podrazumijeva da noćna dama mora biti psihički zdrava i dorasla godinama, a što takođe podrazumijeva poreske obaveze vlasnika javne kuće, sprečava divlju prostituciju kojom manipulišu makroi bez ikakavijeh obaveza prema državi, i bez uvida u psičhiko i starosno stanje ženske osobe koju eksploatišu.

U Crnoj Gori, afera S. Č. više je uzburkala javnost svijeh društvenih slojeva no ptičji grip za koji je, ne daj Bože, Skadarsko jezero bjelinom svojijeh labudova i jatima pelikana, izuzetno izazovno. Da se povampirila vizantijska carica Teodora, i kao pravoslavna imperatorka pośetila mitropolita Amfilohija, ne bi izazvala talase pažnje kakve je uslovila kurtizana S. Č. tokom svoje seksualne uslužnosti u Montenegrini, satkanoj od čojstva i junaštva. I kao zaključak: velika ekonomsko-turistička budućnost Crne Gore upućuje na njezinu obavezu da se prema prostituciji odnosi onako kako se prema najstarijem zanatu odnosi Njemačka.

***

Muški su muški – žene su žene

Piše: prof. dr Novak Kilibarda

Društvene organizacije u Crnoj Gori koje se brinu o pravima žene, na svijem pravcima njezina životnog iskazivanja, posebno o zaštiti ženske osobe od torture muškaraca, ponekad karakterišu svoju djelatnost kao uklanjanje nepravde koju je ženska populacija podnosila od davnina. Međutim, te cijenjene organizacije treba da tu ocjenu saopštavaju sa mnogo više opreza.

Konkretno, treba da se zna da je u patrijahalnom društvu Crne Gore, kao i u produžetku običaja te patrijahalnosti kroz novija crnogorska vremena, žensko lice sa prvijeh položava svojatluka, a to su majka, supruga, šćerka i sestra, imalo vrhunski stepen poštovanja od strane sina, muža, oca i brata. Muško čojstvo, što će reći moralni nivo kojijem dati muškarac obezbjeđuje sebi poštovanje u svojoj životnoj sredini, umnogome je zavisio od njegova odnosa prema ženskoj čeljadi u svojoj porodici. Isto tako, interakcijske odnose na relaciji muška lica – ženska lica u prošlosti Crne Gore treba posmatrati kao oblike običajno kodifikovanoga ponašanja, što znači da određeni vid ponašanja niti je forsirao mušku premoć niti žensku poniženost u porodici, bratstvu i plemenu. Učinimo u tom smjeru jedno poređenje.

Pâs svakoji svoje breme nosi

Danas savremeni muškarac ustaje sa śedišta da se rukuje sa damom koja je prispjela, pa ne smatramo da taj postupak unižava muškarca. U patrijahalnoj, pa i u današnjoj Crnoj Gori kod njezinijeh starijeh stanovnika, žena ustaje sa śedišta da se rukuje sa muškarcem, pa se ni jedan ni drugi manir ne smatraju postupkom unižavanja žene odnosno muškarca. Danas galantni gospodin ljubi ruku dami u Crnoj Gori, a njegovome đedu žene su ljubile desnicu! Ta oba oslučaja imaju u svojijem vremenima istu cijenu, oba puta to je normirano ponašanje koje ne forsira niti unizuje ljubljenu ruku i usne koje je ljube. Ranije se striktno znalo da muškarci oblače čakšire, a žene džupe i kotule. To je bio utvrđeni običaj koji nije forsirao muškarce niti ponižavao žene. A danas su pantalone za žensku čeljad i normalni i modni odjevni detalji kao i suknje što su. A na raznijem predstavama mogu se viđeti muškarci u kozmetičkoj postavi koja ne naglašava uobičajenu muškost. I sve se to doživljava kao normalna činjenica tekuće stvarnosti. Pâs svakoji svoje breme nosi!

Podjela poslova u Crnoj Gori bila je precizirana analogno fizičkoj snazi muškarca i žene, a ne pak po nekom moralnom principu koji uzdiže muškarca a unižava ženu. Domaćin je kosio livadu, a domaćica je grabljala pokošene otkose. Handžarom i džeferdarom baratali su otac, muž i sin, a preslicom i pletivom bavila su se ženska lica. Muž je klao i pekao brava za božićnje pecivo a žene je servirala trpezu za slavski ručak. I tako redom, u svakom vidu životne djelatnosti znao se red i u ruralnijem i u urbanim sredinama Crne Gore.

Ženska mjera muškoga

Dva detalja iz crnogorskoga patrijarhata naglašavaju visoki nivo poštovanja što ga je imala majka u porodici, odnosno cijenu koju je imala žena u društvu. Prvi detalj. Najteža psovka, koja je psovača mogla koštati glave, bila je psovanje majke. Mnogo se to teže doživljavalo nego psovanje oca istijem glagolom koji se u psovkama koristio oblikom prezenta ili futura. Drugi detalj iz crnogorske uobičajenosti. U svakodnevnom životu Crnogoraca niko nije bio u prilicu da javno izriče potpunu karakteristiku neke ličnosti osim žene tužilice koja je to postizala u svojoj tužbalici! Muški lelek je bio samo uobičajeni glasni pozdrav umrlome, a tužilica je pred masom žalbenika izricala detaljnu karakteristiku pokojnika. Bilo je uobičajeno da neku pristrastnu tužilicu, koja bi apologetski prećerala u pohvali umrloga, prekine druga tužilica koja će svesti osobine umrloga na pravu mjeru. Sakupljači i objavljivači tužbalica sa današnjijeh prostora Crne Gore, među kojima prvo mjesto zauzima Vuk Karadžić, pribrali su tekstove tužnijeh pjesama koje jednako ukazuju na pjesničku obdarenost pojedinijeh žena i na njihovo pravo da javno iskazuju karakteristike kako običnoga tako i najistaknutijega člana društva. Tako je žena u Crnoj Gori bila, u izvjesnom smislu, moralni kodifikator ponašanja koje su iskazivali i muškarci i žene tokom svoga života. Izostanak tužilica na sahrani nekog čovjeka zračio je potpunom karakteristikom umrloga. Dakle, uz dužno poštovanje drugijeh nacija i vjera u Crnoj Gori, treba istaći jedinstvenu mogućnost crnogorske tužilice da kroz svoju pjesničku retoriku iskazuje karakteristike ličnosti, bez obzira na njihov socijalni i društveni položaj. Muškijem članovima crnogorskog društva nije se iskazivala takva prilika u plemensko-bratstveničkoj strukturi Crne Gore.

Jasni primjeri poštovanja

Izbor deseteračkijeh pjesama u antologiji Njegoševoj jasno ukazuje na poštovani položaj koji je žena imala u društvenom poretku klasične Crne Gore. Evo nekoliko primjera. Ljuba kneza Moisija savjetuje boračku grupu elitnijeh oružnika da se nastali problem riješi kako ona predlaže. I poslušaše je! Moralno junački podvig Ruže Batrićeve bio bi privlačna tematika i za helenske dramatičare. Isto tako, borbeni Crnogorci prihvatili su i prijedlog Krste Mojaševe. Tamo Vaskova Danica „nosi devet džeferdara“ a Plana Tomaševa, ta dvojnica Klorinde iz „Oslobođenog Jerusalima“ Torkvata Tasa, prigušuje svoju materinsku tugu sposobnošću za moralno-junački podvig.

Ipak, najsjajniji dokaz cijene ženskoga čeljadeta u crnogorskome patrijahalnom društvu izrazio je Njegoš u „Gorskome vijencu“. A takav odnos prema ženi je genijalna pjesnička sinteza usmene poezije crnogorske kojom je kolektivna svijest crnogorska progovorila o poštovanju koje žena zaslužuje. Śetimo se starice iz Bara koja se vješticom proglasila da bi svoj porod od pogibije sačuvala. Milonjiću Banu žali snahin vijenac više nego glavu junačkog sina koji mu je u Dugi poginuo. A da nije Vuk Mandušić s Milonjićima devetorostruko kumovao, ugrabio bi im tu snahu i s njom bježao glavom po svijetu. Ljubica ljubavlju napaja Raduna puneći puške svome gospodaru. Fatima je Suljova toliko lijepa da će se radovati i odar na koji počine. Ruži Kasanovoj ne zamjera se što je od muža odbjegla „jer je Kasan rđa nevaljala“. Teško bi bilo govoriti o razlici između Sofoklove Antigone i Sestre Batrićeve kad se definiše njihova moralna snaga.

Prema tome, današnje poštovanje prema ženama u Crnoj Gori treba da se oslanja na primjere toga poštovanja kojim raspolaže crnogorska prošlost.

***

Puste želje ne vraćaju minule dane

Piše: Novak Kilibarda

Blagodarim na „iskrenom“ akademijskom pogledu Momira Đurovića na mene kao naučnika i priređivača Njegoševa Ogledala srpskog. Uzgred, čestitam i na iskorišćenoj prilici da me sagleda i kao političara. Istovremeno, razočarao me akademik Đurović. Mislio sam da su se bar crnogorski akademici oslobodili nebeskonarodne antibirokratske mitingaške retorike i blasfemičnosti, ali sam se grdno prevario.

Ako ste mi, akademiče Đuroviću, ponudili da uradim kritičku pripremu Njegoševa Ogledala srpskoga, a ponudili ste mi, što demantuje Vašu tvrdnju da sam ja Akademiji samoinicijativno ponudio da obavim ovaj posao, onda bi bilo lijepo da o meni kao naučniku imate nešto uljudnije mišljenje. Lijepo bi bilo i da u odgovoru za javnost koristite riječi koje dolikuju predśedniku tako visoke nacionalne naučne ustanove, uključujući i riječi upućene direktno meni, naučniku od koga tražite uslugu. Lijepo bi bilo akademiče, da se malograđanski ne hvatate za politiku, što bi javnosti trebalo sugerisati kako sam ja u ovoj oblasti nešto ideološko-politički skrivio pa nema Boga koji bi me opravdao, ukoliko to ne uradi vaša Akademija. A ona, očigledno o tome ni ne misli.

CANU se ne mijenja

Ja se s politikom nijesam ni vjenačavao ni razvjenčavao, uvaženi gospodine. Ne gledajte politikanski preko plota u tuđe dvorište, okrenite se oko sebe, glavni mitingaši śede s vama, akademiče Đuroviću, i pričaju vam o „nebeskom narodu“, duvaju u šešeljevske velikosrpske trube.

Akademiče Đuroviću, Vi ste mi ponudili da pripremim Ogledalo srpsko znajući da sam taj posao jedini (i prvi) radio u cijeloj bivšoj Jugoslaviji u okviru sabranih Njegoševih djela u izdanju beogradske Prosvete i cetinjskog Oboda. Imajte u vidu da su recenzenti tog izdanja bili najveći poznavaoci Njegoša i njegovog, crnogorskog jezika: Vido Latković, Radosav Bošković, Nikola Banašević, Mihailo Stevanović, Vuko Pavićević. Imajte takođe u vidu da je od tada skoro četrdeset godina i da se mnogo štošta promijenilo. Promijenio se, prije svega, istorijski, sociološki, kulturni, nacionalni i jezički ambijent u Crnoj Gori i Srbiji. Jedino se, uvaženi akademiče Đuroviću, ne mijenja CANU, zahvaljujući prije svega Vašoj predśedničkoj ulozi koja dosljedno istrajava na prosrpskoj politici i uslužnostima beogradskom dvoru, pa to potvrđujete angažovanjem meni u domenu istorije književnosti veoma malo poznatog Beograđanina Radojice Jovićevića, preko čijeg autoriteta mi ukazujete na određene „dorade“. Majstorski ste obavili posao, uvaženi akademiče Đuroviću: Beogradu ste potvrdili svoje poklisarstvo i, bogami, elegantno ste za sebe otvorili i vrata SANU. Vaše umijeće je ne za predśednikovanje CANU, već za mnogo veću počast. Ako ste takvi u nauci, Vi ste, uvaženi akademiče, pravo nacionalno blago i predlažem Vam da nešto uradite da se o Vašoj nauci čuje u Crnoj Gori i u svijetu. Rođeni ste da demantujete onu Njegoševu da se samo u velikim narodima geniju gn’jezdo vije. Pokažite da i „mali“ narodi „konje za trku imaju“, koje svijet ne vidi. Svijet zna da bude ljubomoran na umove stasale u „malim narodima“ i da uporno prećutkuje njihovu genijalnost. Ljubomorni svijet hoće svu slavu za sebe.

Trk u Beograd

Ali, kad je riječ o Njegoševom Ogledalu srpskom, citirajući Vam upravo Njegoša: Nije vino pošto pređe bješe. Moja priprema Ogledala, rekoh, rađena je shodno sasvim novim kulturno-sociološkim i jezičkim uslovima u Crnoj Gori, prilagođena je savremenom crnogorskom čitaocu u skladu sa jezičkim reformom od prošle godine. To bi trebalo da znaju uvaženi akademici CANU, jer ova činjenica gledano s naučne tačke i nije toliko nevažna i nevidljiva, ali oni je, zaludu, ne vide. Pa, potrči u Beograd da im se kaže. Iz Beograda se bolje vidi.

Meni je sasvim jasno šta CANU ne prihvata u njezinome izdanju Njegoševa djela, koje glasno naziva „kritičkim“. Ne prihvata novi fonetski sistem crnogorskoga jezika ni ortografiju koja proizilazi iz tog sistema, upriličenog na Vukovom načelu – Piši kao što zboriš. Zato je CANU našla u Beogradu recenzenta koji natuca i mudruje kao navodno nekakav veliki poznavalac Njegoševog jezika i umjesto CANU „kritički“ me eliminiše iz pomenutog projekta. Poznato demonstiranje nemoći.

Koji su im jadi

Jedno pitanje cijelom Uređivačkom odboru i svim recezentima koje ovaj odbor angažuje: zar zaista Uređivački odbor smatra da sadašnjim čitaocima Njegoševih djela u Crnoj Gori treba objašnjavati u stilu Aleksanda Mladenovića, koji Njegošev stih „Koji su ti jadi, Mandušiću“ (uzimam ga uzgred) izvlači iz pjesničkog konteksta i daje mu bukvalno značenje. Možda taj i slične Njegoševe stihove tako i treba objašnjavati čitaocima u Srbiji koji ne znaju crnogorsku leksiku i ne ośećaju Njegošev pjesnički nerv, ali to objašnjavati crnogorskim čitaocima, jednostavno nema smisla. Ne smijemo ih potcjenjivati, uvaženi akademiče. Takav i sličnih „kritičkih objašnjenja“ Mladenović nudi kao seljak paprika na pijaci.

Uvaženi akademiče Đuroviću, da u tome možda ne leži naučna frustriranost (ova riječ Vam se nešto posebno dopada) CANU, kojoj ne smeta Mladenovićeva ekavica, a smeta joj rječnik Adnana Čigića. Ako CANU Njegoševa djela ne štampa za građane Crne Gore, onda sam ja u zabludi!? Ako je tako, onda ništa nema od našeg zajedničkog posla u vezi s kritičkom pripremom Njegoševih djela. Čini mi se da je mnogo bolje javno otvoriti temu o ulozi CANU u samostalnoj državi Crnoj Gori, što uporno izbjegavate.

Kad već, akademiče Đuroviću, srdačno pružate „bratsku ruku“ Beogradu, omogućite mi da ja u Srbiji objavim nešto na crnogorskom jeziku. Mislite zaista da to pod Avalom ne bi odjeknulo kao skandal, a kako bi tek izgledalo da me kao „razvjenčanog“ političara angažuje CANU da recenziram pripremu Njegoševog Ogledala srpskog nekog njihovog eksperta za djela crnogorskog vladike Rada. Izgledalo bi onako kao što sam jednim potezom izbačen iz lektire na fakultetu đe cenzurišu i recenzuju vaši recenzenti. Onako kao što mi je SANU štampao doktorsku disertaciju prevedenu na ekavicu. I samo na ekavicu.

Dunavski vjetrovi i dalje duvaju kroz glave mnogih akademika CANU. Duvaju, duvaju…

 

***

Prema svecu je tropar

Piše: Novak Kilibarda

Frazeologija je konstanta ljudskog govora. Njom ne raspolažu samo političari, ali su oni nekako najprimjećeniji kao frazeolozi. Narod ne može bez frazeologije. Njemu su namijenjene horoskopske frazerske manipulacije u programima crnogorskijeh televizija. A eno horoskopskih frazerski srezanijeh laži i u dnevnijem listovima Crne Gore.

Prvak od poštenja

Prosjakinja na ulici blagoslovno zaklinjući frazira, iz popovijeh usta na propedevtici pljušte fraze, a nekijeh puta, kao u Amfilohijevim govorima, fraze su osmočene političkom demagogijom. U muškijem lelecima i ženskim tužbalicama kostur izgovorenoga često je bio frazeološki. Doduše, frazeologija je kompozicioni osnov i kod inventivnog lelekača i tužilice, ali u tome frazeološkom oklopu invencija izvođača zna da bljesne književnom slikom. U tom smjeru čak zna i humor da bljesne u žalbenoj pjesmi. Evo jednoga primjera. Tužjela frazeološka tužilica nad odrom običnog, svakodnevnog, seoskog domaćina upotrebljavajući otrcane fraze. Nazivala je umrloga zor junakom i prvakom od poštenja. A druga tužbalica koja je poslije nje nastupila da tuži svela je ugled pokojnika na njegovu pravu mjeru rekavši: „Po junaštvu i poštenju nit si prvi ni pošljednji, blješe srednji!“ Ukrstili su ga pogledi žalbenijeh slušalaca, a osmijeh se prelio preko zvanično ožalošćenijeh ispratnika umrloga.

No, navešću dva detalja iz političke frazeologije, jedan od doba titovskog, drugi iz našeg vremena.

Odgovor na iskreni zahtjev

 – Drugovi i drugarice, posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije kao ideološko-politički usmjerivač našeg samoupravnog socijalističkog društva, obavezuje nas da u našoj opštini, nikšićkoj opštini, koja je ponosna što je podarila 36 narodnije heroja, među njima i legendarnog Savu Kovačevića Mizaru, da se odgovorno odnosimo kako prema svojim radnim mjestima i društvenoj imovini, tako i prema partijskim smjernicama kao garantu svakoga oblika naše društvene i pojedinačne odgovornosti. Ne smije nas ni za jedan tren napuštiti ponos što je naša opština, koju krasi industrijski gigant Željezara „Boris Kidrič“ (hvala, hvala lijepo na tim iskrenijem aplauzima) otkopčala svoja njedra jednako radniku i seljaku, jednako muškom i ženskom građaninu, jednako starom i mladom čeljadetu. A tako harmonično usložena naša opština uklapa se u samoupravno-socijalistički poredak drage nam domovine Titove Jugoslavije, kao nesvrstane države zbratimljenijeh naroda i narodnosti koju, jednako na ponos svakoga građanina drage nam domovine, predvodi najveći sin naših naroda i narodnosti, trostruki narodni heroj, maršal Jugoslavije i doživotni naš predśednik Josip Broz Tito! Hvala, hvala, hvala! Eto to sam stijo da vam kažem, odnosno da odgovorim na vaš iskreni zahtjev da se kao rukovodilac na odgovornom mljestu u Komitetu Saveza komunista opštine Nikšić, i kao vaš delegat na proteklom veličanstvenom kongresu Saveza komunista Jugoslavije (hvala, hvala) odredim prema smjernicama naše partije i naše države kojijem svi jednako rodoljubivo, iskreno, socijalistički i samoupravno pripadamo, i u koje su s istom komocijom smještena i naša srca – jednako stara i mlada, muška i ženska. Živio drug Tito, živio Savez komunista Jugoslavije, živjeli. Hvala.

Ostajući na direktnoj distanci

– Dame i gospodo, proces naše integracije u Evropi i naš trasirani put ka Evropskoj uniji, koji je izvjestan, svakoga dana dobija sve više povjerenja i u Briselu i u Ujedinjenim nacijama, i pojedinačno u državama koje imaju naglašeno kvalitativan ugled u međunarodnoj javnosti. Evroatlantski smjer naše, tako brzo međunarodno priznate države, koja posebno pokazuje svoj multietnički kvalitet činjenicom kojom se pred svijet ponosimo, a to je Referndum, s glasačkijem procentom koji je pozdravio demokratski svijet, i Ustav Crne Gore koji je u Skupštini izglasan dvotrećinskom većinom poštovanijeh poslanika, je pozitivan. Dakle, naša evroatlantska smjernica, koja je podrazumijevala i naš ulazak u Atlantski pakt je većinski poželjan i strateški kvalitetno izanaliziran. A što se tiče pojedinih neriješenijeh pitanja kao što je Kosovo, Crna Gora je iskazala svoj stav, a to je naše duboko uvjerenje da bi se to pitanje najbolje riješilo ako bi se suprotstavljene strane dogovorile u njihovom obostranom interesu. Predstavnici crnogorske vlade su taj svoj stav jasno istakli i u Briselu, i u Vašingtonu, i u Moskvi, kao i u razgovorima s predstavnicima Beograda i Prištine, ostajući na direktnoj distanci od eksklamacije g. Koštunice da se Kosovo i Metohija istorijsko-etnički dio Srbije, i od izjave g. Tačija da je osamostaljenje Kosova, kao nadgledane države, stvar dana. Što se nas tiče, mi to pitanje ostavljamo suprotstavljenijem stranama da nađu zajednički jezik i postignu dogovor koji neće imati samo obostranu korist, nego će biti i činilac mira na Balkanu i otvaraće put, u istoriji namučenom balkanskome regionu, da se harmonično uklopi u poredak Evropske unije i evroameričke integracije. Dodajem da i s Rusijom imamo iz dana u dan sve bolje odnose, prijateljske i trgovačke. Ako više nema pitanja, ja vam toplo zahvaljujem na interesovanju i pažnji. Hvala!

Bez sadržine kazanoga

Dobro, ne može svak biti Demosten, ali u antičkoj Grčkoj i u Rimu bezmalo javna ličnost, državnik i političar posebno, nije mogla imati autoriteta ako nije imala barem normativno upriličenu retoriku. Retoriku sa sadržajem kazanoga. Beśedništvu se i u srednjem vijeku poklanjala pažnju, dok je za Filozofski fakultet u Nikšiću beśedništvo devet rupa na svirali. „Filozofi“ koji tamo predaju studentima, od asistenta do emeritusa, više posvećuju pažnju nekakvijem filološkim sitnicama, nego živome jeziku kojim se svakodnevno govori i piše. Studenti se opterećuju nabranjem jezikoslovenijeh floskula iz raznih hrestomatija, a ne uzima se u obzir retorsko-stilski nivo studenta koji polaže jezičke predmete i koji se sprema da predaje crnogorskoj đeci u osnovnijem i srednjim školama. To je isto kao kad bi se obavezao momak da poznaje teorijske rasprave o erotici, ali te ličnosti koje su ga na to obavezale ne interesuje da li je taj mladi čovjek potentan ili impotentan.

Doduše, prema svecu je tropar. Ako slušaoci prihvataju političara, ili neku drugu javnu ličnost, koja frazira ne saopštavajući ništa, u tom slučaju je uspostavljena prirodna veza između govornika i mase koja ga sluša bez negodovanja. Samo siroti đaci, pa i studenti, nijesu u mogućnosti da negoduju. Nevolja je u tome što će i oni naučiti od svojijeh govornika, odnosno predavača, da mlate praznu slamu.

***